Taman kad sam pomislio kako je sve počelo da dolazi na svoje mjesto, shvatio sam da nije baš tako. Zapravo to je toliko predvidljivo, kao loš triler. Sitnice su te koje nas vesele ali i bacaju u mračna raspoloženja iz kojih se ponekad teško otrgnuti. Prošli tjedan je proletio u trenu. Trčao sam dosta i gotovo nakon svakog trčanja još plivao kako bi spriječio da se ponovo vrate problemi sa stopalom. Osim toga u petak sam napokon preplivao magičnu granicu od 3 km doduše uz pomoć odjela za plivanje ali svejedno 3,14 km za malo više od sat vremena me bar na kratko oraspoložilo. Svaki i najmanji napredak je ona sitna prevaga na vagi motivacije.
Onda je došla nedjelja i trčanje dužine od koje malo zazirem jer mi bar na kratko vraća bolove u petu koji srećom prolaze do utorka. Zato pazim i gotovo religiozno odmaram u ponedjeljak. To inače najviše mrzim ... "Za kaj mrzim ponedeljek" ... ima neka pjesma ili tako nešto. Već mi pomalo ide na živce to testiranje testosterona na treningu pa mi je ovaj put bilo žao što nisam otišao trčati sam. Bilo je malo prebrzo za ovu fazu u kojoj sam sada i naveče me peta boljela toliko da sam pomislio kako je ponovo na redu ono isto sranje koje me zadesilo početkom godine. Srećom sve je ostalo na malo bolova u listu te iste noge i već u utorak sam trčao lagano ali bez bolova. Kako nesreća ne dolazi sama i uvijek ima neku frendicu sa sobom još sam nakon dužine morao na šetnju i kao za vraga na istu šetnicu u Medulinu kojom sam to jutro trčao. Ponio sam i ručnik u nadi da ću bar malo ohladiti umorne noge ali vrijeme se urotilo protiv mog nauma. Zapuhao je neugodan zapadnjak pun vlage, sunce su zakrili oblaci, a ja sam bio samo u jednoj tankoj vesti i bez kape. Manje se smrznem kad plivam ali šetati sa mojom ženom nije baš aktivnost od koje bi se iole ugrijao. Još sam morao sjesti u nekom fanci baru u kampu Kažela. Znao sam da će nas odrati za pivo i kafu ali bilo mi je svejedno. Otrpio sam stoički hladnoću i papreni račun, nebrojena zaustavljanja za razgovore sa nekim poznanicima koji su kao iz mađioničarskog šešira iskakali odasvuda. Meni je bilo samo do toga da se dovučem kući i ugrijem.
Kako sam završio taj živahni tjedan tako mi je počeo i nastavio se ovaj. Ništa ne pomaže. Ušla zima u kosti i niti trčanje ne pomaže. Cijeli tjedan nisam vidio sunce. Vijesti su uglavnom loše i najveće razočaranje je to što ispada da u Londonu prijava za brze trkače važi samo za engleze. Ostali moraju na lutriju. Nabijem ih. Ostaje Berlin. Za Berlin je otvorena prijava još desetak dana i rezultat bolji od 3:25 iz 2018-2020 važi za sve trkače starije od 60 godina. Moram priznati da još razmišljam, a obzirom da moja žena nije oduševljena tom idejom možda odustanem od nje. To je jedan od razloga zbog kojeg sam neraspoložen. Zato sam odlučio da sutra uzmem odjelo i odem ujutro sam na more. Ako budem raspoložen možda ponovo oborim vlastiti rekord u duljini plivanja ili je bolje da to ostavim za vrijeme kad more bude malo toplije. Kažu da plivanje nije sport u kojem ima mnogo ozljeda. Samo oko 7% u odnosu na 50% kod trčanja ali nepažnjom sam zadnji put slabo zalijepio(na čičak) završetak ovratnika na odijelu i oderao vrat kao da me netko zaklao. Jednom davno sam preko ljeta neumjereno dugo plivao, a zaboravio sam da nemam depilirane pazuhe. To je bila vrlo ružna uspomena i dobra škola. Zato i u tome bolje biti umjeren. Ako ti je hladno prekini ako ti je dugo skrati, ako je brzo uspori. Nema ništa od junačenja, samo žal za time da nisi bio pametniji. Je, tako danas mislim zato jer ... su loše vijesti.
Nema komentara:
Objavi komentar