Cijeli taj šušur oko crvenog planeta je i mene obuzeo pa sam sinoć ostao zaljepljen za ekran prateći zbivanja oko spuštanja Mars "Perseverance" rovera na površinu tog dalekog i iz mnogih razloga ljudima jako zanimljivog susjeda. Mora da je pola Bosne pratilo taj događaj jer baš su odabrali krater "Jezero" za spuštanje. Sve je to ok. Nekoga zanima, a neki misle da je to bacanje novca u svemir. Ja mislim da je već samo pogđanje kratera veličine 40-tak km sa udaljenosti od gotovo petsto(472) milijuna kilometara jako visoki cilj koji je trebalo ostvariti. Odmah mi je to olakšalo dileme oko mojih ciljeva koji možda nisu toliko spektakularni u brojkama ali meni su isto toliko daleki ili bolje rečeno visoki. Došao sam u fazu kad se svako malo veće odstupanje može pretvoriti u katastrofu što kod mene znači ozljedu. Toliko sam postao delikatan? Mislim da je tako ali nije to samo lažan osjećaj. Osjećam one male znakove koji zovu na uzbunu. Od zadnje korekcije koja je trajala dva tjedna prošla su tri tjedna u kojima sam malo povratio trajektoriju mojeg putovanja ali još nisam došao do onoga najtežeg dijela. Svaki tjedan je sve više brzog trčanja, a i kilometraža još uvijek blago raste.
Prošli tjedan je obilježilo prvo trčanje na stadionu nakon dugo vremena. Međutim gužva na stazi i kasni trening kad je već mrak mi nekako nije sjeo. Bio sam dekoncentriran i krenuo odmah prebrzo pa je tako ostalo sve do kraja. Nije čudo što me nitko od mojih kolega nije htio pratiti, a jedini koji bi to vjerojatno pokušao nije bio tamo. Zato sam odlučio jučer da ne idem na stadion već da otrčim 6x1000 m sam na Marsovom polju. To je ustvari bivši hipodrom koji je zarastao u travu, a koji smo nekad zvali "Premantursko" igralište. Udaljeno je nešto više od kilometra od moje kuće, malo je grbavo i izlokano od ovogodišnjih kiša. Ako se trči vanjskim rubom nečega što samo uvjetno možemo zvati stazom ima nešto više od 450 m. Znači isto kao stadion samo bez tartana i moraš malo paziti da ne nagaziš na kamen ili busen trave. Tjedan prije na stadionu sam krenuo sa 4x1000 uz pauzu laganog trčkaranja 200-tinjak metara za oko 1:48. Prosjek je ispao oko 3:47/km iako je plan i uobičajeni tempo bio oko 3:52, što je moj tempo na utrkama od 5 km kad sam(bio) u pristojnoj formi. Ovo "bio" je znakovito. Plan je jučer bio sve isto samo 5 puta ali ... kao da je Mars odradio neku gravitacisku spačku. Završio sam sa 6 intervala uz pauzu u prosjeku kraću za gotovo 10 sekundi(1:39) i prosjek tempa koji je na kraju bio 3:43/km. Dvoumio sam se trenutak nakon petog intervala pa otrčao još jedan i to za 3:38 bez razmišljanja o tome ima li možda to neke posljedice.
Već popodnevno sporo šetanje sa mamom mi je bilo problematično i svakih pola sata sam morao zastati zbog jake ali tupe boli u križima. Koji kua. Jesam li prekasno prikočio pa ću se poput nekih prijašnjih misija na Mars zapizditi u njegovu površinu. Zbog svega sam danas odustao od trčanja ali spletom čudnih okolnosti koje je u životu vrlo teško objasniti, a još teže izbjeći završio sam krpajući pukotine u zidovima kod jednog prijatelja. Sudbina je htjela da je i on u istom jadnom stanju pa smo se baš nasmijali do suza na to kako se oboje saginjemo ko stare babe i ličimo na ona dva lika iz crtića. Bilo bi bolje da sam otišao plivati ali zadnji put u ponedjeljak je bilo baš jebeno hladno. Sad čekam da bar vani bude malo sunca kad izađem iz vode. Nadam se da će sutra leđa biti dovoljno ok za jedan lagani trening prije nego se u nedjelju upustim u trčanje dužine sa intervalima. Kod mene neće biti propalih par miljardi dolara ali sve jedno svaki kiks bi mogao potegnuti povlačenje iz mog trkačko-svemirskog programa.
Nema komentara:
Objavi komentar