Takva je bila i nedjelja. Iako je nešto bilo novo kao recimo potpuno novi mjesec, doduše koji se ponavlja već godinama da ne kažem stoljećima ali ipak...
U jutarnjoj smušenosti nisam se niti sjetio da sam i službeno penzić iako riješenje nisam još dobio i kako rade ovi naši u državnoj administraciji tko zna kad ću biti ili preciznije kad ću dobiti prvu penziju. Valjda se tek tada računa da sam u penziji. Sve drugo je bilo po starom, probudio sam se pospan, već oznojen iako je tek bilo 6 i vanka je još bio mrak. Sitne bolove više i ne primjećujem, a ako nekim čudom izostanu grdno ću se uplašiti i zabrinuti.
Umor sam pripisao pretjeranoj aktivnosti u subotu jer sam osim jutarnjeg trčanja, testirao sat na jutarnjem plivanju odmah nakon trčanja, a popodne sam opet išao sa društvom po prvi put ove godine u Ližnjan na more pa sam još otplivao pola sata u solidnom tempu. More samo po sebi umara ali čini mi se da povoljno djeluje na moje hvatište zadnje lože jer taj problem sve više postaje minoran prema još uvjek prisutnim bolovima u desnom stopalu. Tu nema ništa novo, "trpi i duraj pa ćeš u raj", tako je govorila moja baka. Novi sat je vrlo ozbiljno shvatio prijetnje pa više ne pokazuje želju da me j...
Planovi za maraton su mi pomalo poremećeni stalnim promjenama termina putovanja i zbog toga te osjećaja umora odlučio sam da trčim običnu laganu dužinu od 32 km. Dražen me čekao u pola sedam na Marsovom polju pa smo od tamo produžili do rta Kamenjaka. Tu turu sam već trčao ali nešto malo kraće.
No tada je jutro bilo nekako svježe, a jučer se nad cijelim gradom nadvila gusta magla smrdljivog dima kao da gori neki deponij. Zapravo je i gorio cijelu noć i to deponij Metisa od kuda smo prošlu nedjelju krenuli na memorijalnu utku Antonio Cukon.
Dlanovi su mi se znojili već nakon prvog kilometra, a smrad je bio neopisiv. Prije skretanja za Pješčanu susrećemo dva Gorana i Edu kako idu u suprotnom smjeru i sad se pitam jesu li možda išli trčati u Šijansku šumu jer to je samo par sto metara od požara koji još nije potpuno ugašen. Mislili smo i komentirali najnovije proteste zbog smrada sa deponija Kaštjun ali kad smo prošli Banjole i približili se gornjem Kamenjaku vidjelo se da je cijela Pula prekrivena gustim dimom ali ne i Kaštjun. Problem sa trčanjem dužine na Kamenjaku mi je zbog odabira tenisica. Pola trčim po asfaltu pa biram jedine udobne tenisice koje imam ali one nisu više udobne kad počnem trčati po Kamenjaku. Tko zna zašto i zašto se Kamenjak tako zove. Taj kameniti i vrlo valoviti dio uvjek odradim u nešto bržem tempu kao da mi se žuri da se što prije vratim na asfalt. Kasnije po inerciji ubrzavam ipak je lakše trčati po ravnom asfaltu. Uostalom i sunce sve jače prži pa treba što prije završiti mučenje. Tako potpuno neplanirano trčim sa negativnim "split-om" od par minuta. Vodu sam ipak preventivno popio u kafiću na povratku iz Premanture ali samo jednu čašu i nakon toga nisam više osjećao potrebu za njom ali vaga je opet pokazala da sam se dobro ispraznio. Znači više od tri kilograma i opasno blizu 5% težine. Kad pogledam statistike vidim da sam prošli mjesec odradio solidan posao i mada nije bio rekordan kao lani ipak je sasvim dobar pogotovo ako uzmem u obzir da nije došlo do nikakvih novih ozljeda i pogoršanja starih problema. Sve je po starom. To potvrđuje i činjenica da sam istu takvu dužinu, istog datuma ali u subotu lani trčao istim tempom. Mada je bilo sparno jučer je prosjećan puls bio bitno niži.
To možda ne znači ništa, nema novih promjena na bolje ali nadam se da nema niti na gore. Znači novost je da je sve po starom. Nije ni čudo kad sve ponavljam kao papagaj rezultat niti ne može biti drugačiji.
Nema komentara:
Objavi komentar