X-ica

  Kad nešto radiš rijetko tada to sigurno i ne radiš baš najbolje. To bi pravilo svakako primjenio na trčanje jer samo ako trčiš možeš bolje i brže trčati.
Ako redovito pišeš možeš bolje pisati i da sad ne nabrajm sve ono što sažima izreka: "vježbom do savršenstva" ili sve popularnijom engleskom inačicom "practice make you perfect". Mada neki tu postavljaju znak upitnika.
Meni je simpatičan onaj vic o savršenstvu u kojem neki čova dođe kod psihijatra da se požali kako umišlja da je savršen, valjda kao onaj mister savršeni na tevi koji tjera ženskadiju da pri pogledu na njega trgaju gaće ...tako bar teva prikazuje. Doktor ga naravno odere i navodno izlječi i on izlazeći iz ordinacije slavodobitno uzvikne: "hura izlječen sam sad sam savršen"! 
Kad su u pitanju utrke kao da to kod mene ne funkcionira. 
Zapravo je meni sve to nepoznanica jer me uvijek iznenadi kako to da najbolje otrčim kad ništa nije niti blizu savršenstva. Onog mog malog ili bar mogućeg. Postoji li tako nešto? 
Prva nepoznanica je u matematici uvijek X pa da krenem od nje.
Prvu "povjesnu" Pulsku X-icu sam propustio zbog toga što sam cijelu tu godinu propustio da trčim pa je bio i red da ne trčim. Zato sam napravio gomilu dobrih fotki i neki su govorili da krenem tim putem kad već nisam za trčanje. Trčalo se na mojoj tada omiljenoj lokaciji Lungomare pa me to još više rastužilo. 
Druga X-ica je bila nakon povratka trčanju i ostala mi je u lijepom sjećanju mada je bilo konfuzije na utrci u kojoj su neki kao Stane napravili skoro tri kruga kroz tunel "Zerostrasse" neki možda niti jedan, a neki kao Glavaš ljutito odustali nakon x-tog promašaja staze. I ja sam se dva puta vraćao i preticao iste trkače po dva puta. Ali bar sam završio gotovo rame uz rame sa svojim dobrim prijateljem "Rudišom". 
To mu je bila prva utrka na kojoj me dobio ali mi nije bilo žao jer ja sam mu bio i trener, "coach" kako me uvijek zove. 
To je bila najgora X-ica ali meni najdraža jer sam čak bio i na pobjedničkom postolju za kategoriju iznad 55 godina. Danas je to uglavnom rijetko i nama malo starijima jedinu utjehu tad pruža pomalo zlurada pomisao kako smo oderali ponekog mlađahnog pjevca. 
Zatim sam opet sukladno mom osobnom prokletstvu neparnih godina pauzirao na trećoj X-ici da bi je lani otrčao jako dobro cijelo vrijeme ganjajući Staneta koji se za sekundu dvije spasio ubrzavši na ulazu u Arenu. Rekao je da sam ga ganjao kao bijesni pas. Ne znam zašto sam se uopće trudio jer postolja nije bilo, a to što sam došao deseti ne znači mi baš ništa. 
Zadovoljstvo je relativan pojam. Moj prijatelj i trkač koji me je često motivira da ga na utrci pratim nije bio zadovoljan ove godine niti 6-tim mjestom na 5 km iako je to pa i rezultat prilično dobro. 
Tako ja nisam nikad bio zadovoljan X-icom kao utrkom, a glavni razlog je zapravo njena nepoznata staza. Stalno se mijenjala i nikako da je izmjere i naprave da bude 10 km. Zar je danas to tako teško. 
Imao sam more primjedbi i bio iskren pa ih sve izložio Eriku koji je počeo tu priču sa utrkom. Nisam od onih koji mu plješću, a brontulaju sebi u bradu ili okolo. Shvaćam i potrebu komercijalizacije i potrebe onih rekreativaca koji trčanje vide drugačije nego ja ali kao trkač ja preferiram tu moju možda vremenom prevaziđenu logiku.
Zato i nisam htio prijaviti peto izdanje X-ice. Uostalom neparna je godina pa nisam htio tjerati mak na konac. Već imam jedan maraton ove godine još jedan bi mi bio sasvim dovoljan da skinem prokletstvo. Svaki put sam poslije X-ice imao ozljedu. Od zadnje mi se još uvijek vuče problem sa hvatištem zadnje lože i možda nevezano za nju problem sa stopalom i palcem na desnoj. 
Maraton u Puli ... ne hvala, to znači umirati polagano u osami oko Pule po cestama na kojima svaki vikend peglam asfalt trčeći dužine. Polumaraton me zanima samo ako ću ikad poželjeti da istrčim osobni koji stoji još iz prve godine mojeg trčanja. Pula nije baš najbolje mjesto za to. 
Htio ja ili ne Erik me prijavio koristeći moj trenutak slabosti ili poneko pivce više na druženju nakon utrke "Antonio Cukon". I eto me tu na startu pete X-ice na koji je čak došla i moja mama da me prvi put pogleda na utrci u živo. Nespreman na utrku umoran od pokušaja da ovaj mjesec uguram što više kilometraže zbog planiranog gubitka od desetak dana koji sljede u vrhuncu priprema. Možda ću ja biti predmet istraživanja koja će pokušati objasniti kako je zapravo bolje imati dolinu 4 tjedna prije maratona nego vrhunac. Naravno ako istrčim taj još uvijek željeni osobni. Samo da to moja žena ne sazna. Ionako ne planira ići u Ljubljanu bez obzira na umirujući zadnji maraton u Beču. Rekla je da joj je to previše stresno.

Start utrke na 5 km prije havarije balona

Kreno sam neambiciozno poput balona koji se ispuhao nakon starta utrke na 5 km, pa smo se svi zabavljali pokušajima organizatora da ga napušu i na koncu maknu. To je odagnalo svaku napetost koju obično imam na startu. Rutu znam napamet i znam da će neki već početi padati nakon prvog laganog uspona niti kilometar nakon starta. Pobrojao sam dvadesetak na kružnom i već preticao neke za koje znam da dolaze minutama poslije mene ali zbog nečega krenu prvi kilometar kao da je utrka samo na taj jedan. Možda sam ja defektan pa me ne pere adrenalin ali moj prvi kilometar je uvijek najsporiji i čini mi se teži nego svi ostali. Na drugom kružnom toku nakon čistilišta usponom do mosta okrenuli smo prema velikom svjetlosnim efektima osvijetljenom rotoru i osjetio sam značajno olakšanje. Što zbog blagog spusta što zbog svježeg zraka koji je označavao izlazak iz grada prema velikom rotoru. Zapravo je to efekat koji se ponekad zove "second wind". Tijelo se aklimatiziralo i neurološki aktiviralo za utku. Nikoga od trkača iz prve grupe koja je malo zaostala iza vodećeg ne poznajem osim Maura iz "elitnih pulskih rekreativaca" ali on me je i lani dobio pa nisam žurio u lov već se držao tempa jednog mladića koji mi je trenutno odgovarao. Sad je do rotora na punti kojeg smo prvog prošli nizbrdo i jedini problem je valovitost asfalta uz slabu vidljivost zbog krošnji pa noge ponekad malo zalelujaju. Momak nije pojačavao iako je bilo nizbrdo ali ulovili smo već nekolicinu, a ja sam bio zadovoljan sa time mada sam nesvjesno požurio i izravnao se da mu ne pušem za vrat. Nije pristojno. U tom hvatanju otpadnika iz prednjeg čopora nekako sam ga izgubio mada sam dugo sve do okretišta ispod mosta čuo njegove dosta bučne korake. Kod veslačkog nakon okreta je već bilo blizu sedmog kilometra i više nisam slušao jer sam uhvatio dvojac u kojem je bila kako se kasnije ispostavilo vodeća žena. Malo su se nećkali ali me onda nadam se ne iz pristojnosti pustili da sam ganjam ostatak čopora. U njemu sam jasno i sve bliže vidio Maura pa pomislio kako će sad na naplatu doći njihova slaba aerobna priprema. Znam to jer "Braco" mi nesvjesno odaje tajne iz njihova tabora kad ga povremeno sretnem na Drenovici. No Mauro se nije dao baš kao i jedan dečko iz Adrenaline koji se u zadnji moment okrenuo prije ulaska u Arenu i iscjedio još nešto iz mladih nogu, a ja sam zapravo odustao već u Zerostrasse tunelu jer me u polumraku saplitala svaka neravnina kojih u njemu ima na pretek. Izlaz je bio još i gori pa sam tih desetak metara do asfalta gotovo prehodao. Tada sam vidio da mi je jedini cilj odmakao iza zadnjeg zavoja i to je bilo za mene gotova utrka. Jedino o čemu sam razmišljao je da me majka ne vidi da sa ispaćenim izrazom lica utrčavam u cilj, pa je takav bio i napor sa kojim sam utrčao u Arenu. 

Mama se više veselila dolasku u cilj nego ja

 Kako sam utrku započeo tako sam je i završio. Svi kilometri su bili ispod 4 minute neki i na 3:51 osim zadnjeg kilometra kroz zerostrasse. Na tih 250 do 300 m prosjek pao na 4:30/km, pa je i cijeli kilometar bio nešto sporiji od 4 min. Zapravo to je još jedna nepoznanica ili x-ica i počinjem razmišljati dali se utrka tako zove zbog toga ili zbog rimskog deset. Garmin ne može odrediti položaj u tunelu pa napravi korekciju prema nekom algoritmu. Vidi se da je na mapi pomaknut ulaz i izlaz u tunel. I lani sam mjerio ulazak u zerostrasse i izlaz te zaključio da sam ove godine bio brži na ulasku čak 24 sekunde, a i na izlazu sam usprkos opreznom trčanju bio brži za 27 sekundi. Lani je završetak utrke bio produžen odlaskom u park gdje smo se sudarali sa šetačima pa onda imali obilazak po rivi, a sad je put vodio ravno cestom prema Areni. Sa gubitkom u tunelu, Garmin kaže 9,97 m. Organizator tvrdi da je 10 i ja vjerujem da je tako. U svakom slučaju to mi je prvi put da trčim desetku brže od 4 minute pa sam zadovoljan i bez postolja. Meni ova utrka jedino znači to da možda nisam još na strmoj nizbrdici života ali što to znači za maraton osim onih previše optimističnih kalkulacija o potencijalu za maraton od 3:03. Koliko sam spreman za njega saznati ću za mjesec dana.      
Prije svega mogu biti zadovoljan jer se nisam ozljedio i već sutra dan sam normalno odradio lagano rastrčavanje od 10 km po Drenovici dok su se na obzoru gomilali kišni oblaci, a sa stadiona Drozina odjekivalo navijanje riječke Armade. Kao da se igra u Rijeci. Nije čudo što su nas nakantali 3:0. Ali koga briga, Pula ima svoj prvi maraton i njenim ulicama je ovaj vikend trčalo više od hiljadu ljudi. To je mnogo više od onih 11 što guraju kožnu mješinu i par stotina što troše grlo. Među njima nje bilo psovanja, dobacivanja i uvreda, navijalo se za svakog od svagdje iako moram priznati da je na sramotu mojim sugrađanima bilo premalo ljudi da podrže ovako velik trud onih koji su trčali i onih koji su sve organizirali. 
Po tome i još dosta toga mogu da se ugledaju na Ljubljanu i "ljubljančane".
Zato ja volim Ljubljanu i tamo ću tražiti meni najveće zadovoljstvo trčanja dobrog maratona.