Već sada vidim kako će mi nedostajati ljeto, a ono se tek malo povuklo i zamjenilo se sa dva dana kiše. Bar se tako nadam. U zadnja dva dana vikenda opralo me dvaput, a danas skoro i još jednom. Tjedan je trebao biti svojevrstni vrhunac obzirom da je u plan uletila utrka na 10 km za dva tjedna. Ali to mi za maraton nikako ne odgovara jer je još 7 tjedana do Ljubljane ali na dva tjedna u pravom vrhuncu ne mogu računati zbog službenog puta. Malo sam se dvoumio oko progresivne dužine od 32 km ili dužine sa sprintevima od 25-26 km. Nisam bacao grah, pasulj ili što god već me od progresivne uglavnom odvratilo vrijeme. Završio sam sa intervalima za ovu godinu u četvrtak u jednom konfuznom treningu po još uvijek sparnom vremenu. Konfuziju su dodatno povećavali brojni šetači po stazi od starih baba sa unucima, pa neki košarkaši koji zbog nečeg trče intervale od 400 m ali brzinom koja je vrlo upitna. Ne vidim koji uopće kua im to treba. Još je tu bilo određeni broj pivopija koji su se odazvali na poziv Bruna i Gorana za druženjem nakon i za vrijem treninga. Nihovo dobacivanje u stilu kako ovo, kako ono, me jednostavno izbacuje iz takta. Obilazeći tako lijevo, desno trkače sa tempom od 6 min do nekih malo bržih, a i brzi su ponekad obilazili mene potpuno sam se smotao.
Tako mi je jedna dionica intervala ispala 2400 m umjesto 1600. To je bome priličan promašaj, a ja ga nisam niti primjetio jer nisam uopće gledao sat. Zaustavljao(lap reset) sam ga kad sam prolazio četvrti krug, a restartao nakon jednog kruga laganog trčanja. Kako sam uspio trčati dva kruga više ostaje misterij. Lakše bi mi bilo trčati po plažama Bahama gdje se prošetavaju komadi u bikiniju. Tamo ću za koji dan ako ovaj zadnji uragan nije sve rastjerao. Mrak se uhvatio čim sam počeo trčati i trening sam završio kao zadnji mohikanac, kad su već svi bili zabavljeni sa pivom.
Srećom Bruno mi je rezervirao jedno crno Nikšićko jer posljednje Zaječarsko je netko popio. Ali sam baš neki dan dovršio zalihe pa tako i Zaječarskog koji su mi donijeli moji prijatelji.
U subtou sam krenuo uz prijetnju kiše na jedno lagano rastrčavanje prije nedjeljne dužine. Jedan poznati prolaznik koji redovito šeta psa me pozdravio visoko uzdižući veliki plavi kišobran. "Bježiš od kiše"? Jok kakva kiša.... ali ja ne vidim da se iza brda valja nešto i da raja fotka pijavice na moru. Nije prošlo niti par minuta bio sam mokar do jaja i na putu kući u drugom krugu opet srećem lika širom otvorenog kišobrana kako se smijulji ali u sebi mislim to je ipak ljetni pljusak za par minuta sam kući. Mogu odmah šampon na glavu i samo se isperem. Ušparati ću na vodi he, he.
Zbog prognoze da će ujutro bito ok do 11 sati odlučili smo skratiti dužinu i trčati onu koju zovu "Surges Long Run". Malo sam pregledao lanjski trening koji je bio nešto ranije prije X-ice. Odlučio sam malo produžiti trčanje prije početka intervala za dva kilometra ali za jedan kilometar skratiti hlađenje koje mi se činilo malo predugačko. Jedino je Dražen bio raspoložen za to da me prati jer cijelo vrijeme se trči brže od 5 minuta po kilometru, a ubrzanja(surges) od 90 sekundi trčim koliko mogu svakako brže od 3:50/km(4:47/km). On me nažalost nije mogao pratiti cijelo vrijeme, a tempo oporavka mu je predstavljao još veći izazov pa je na kraju odradio svoj trening smanjivši broj intervala i skratio cijeli trening. U jednom trenutku kad sam ostao sam pomislio sam da pretjerujem pa sam htio i ja skratiti trening te pobjeći što prije od kiše koja je počela pojačavati. No stare navike teško se riješiti i uvijek odaberem onu opciju koja je teža. Tako sam ponovo pokisao kao miš ali odradio sve još i bolje nego što je to bilo planirano. Uporedio sam sve takve treninge od 2016 i moram priznati da mi nije žao što sam pokisao. Mogao sam danas još jednom pokisnuti jer sam optimistično otišao na šetnju i plivanje poslije podne. Sunce se na kratko pojavilo ali dok smo ja i žena došetali do Sakorđane sa zapada je naletio jedan od onih ogromnih oblaka oblika letećeg tanjira ispod kojeg puše jak vjetar i iz kojeg lije kao iz kabla. Super sam procjenio da imamo taman toliko vremena da prošetamo nazad do Bunarine gdje smo neplanirano zaglavili na ručku čekajući da se kijamet smiri. "Mama ne brini ja sam na Bunarini". Popio sam crno Karlovačko, ubio porciju ćevapa, pola porcije ženinih liganja i sad sam super zadovoljan današnjim danom. Trčim brzo, jedem dobro, pijem još i bolje još da me ne j... neke sitnice ... bilo bi to možda previše.
Nema komentara:
Objavi komentar