Ako ste se navikli da svaki dan i tjedan uvijek proživljavate ista sranja onda je vrijeme da mijenjate nešto u životu. Čak je i promjena na gore bolja od uvijek iste kolotečine. Vrijeme je za sendvič iznenađenja! Nije to kao onaj "sendvič želja" iz pjesme Blues Brother-sa to je nešto malo drugačije. Nemaš pojma što je unutra, kad ga zagrizeš svaki put je nešto drugo. Hm... mortadela, ...mm krastavčići ili bljak ... ko je stavio sušeni pasiji kua u sendvič(neki vrač kaže da je dobar lijek za prostatu).
Tako mi je sad svaki dan, svaki dan isprobam neko novo mučenje tijela da vidim što će biti. U srijedu sam eksperimentirao sa onim HIIT(High Intensity Interval Trening) treningom za aktiviranje testerona i HGH, a završio sa upalom mišića ali srećom uglavnom ruku koje ionako malo rabim. Osim valjda za kuckanje po tastaturi. Srećom usprkos skokovima iz čučnja i Burpies-ima nije bilo lošeg djelovanja na moje prepone.
U četvrtak sam počeo sa hodanjem koje nisam dugo prakticirao, pa je rezultat osim upale prednjih postraničnih mišića potkoljenice još i ponovo sijevanje u preponama tako da sam se odmah sutra dan prešaltao i prijevoz na posao obavio sa biciklom. Od bicikle me na početku uglavnom samo boli guzica. Petak je bio full tužan i letargičan dan jer je moj dobri prijatelj Boro iznenada preminuo. Ipak mu se ostvarila želja koju je izrekao prije samo dva tjedna: "Samo da se mnogo ne mučim i da odem brzo.." Ubilo me totalno i cijeli dan sam proveo gledajući slike iz mladosti, pa i neke novije ... On je meni uvijek isti. Ok, nekad je brada bila crna i kose puno više ali onaj njegov Balkane Balkane moj ... Ponosan, što je on, što je takav kakav je bio. Nikad se nije htio mijenjati. Nisam izašao u subotu ujutro sa društvom na pivce iako su me zvali već sam se prepustio zaboravu montaže nekih ormarića kod mame jednog mog prijatelja. Tako sam proveo jutro sa teta Vojkom uz kaficu, mezu, pivo i priču o samoći, o njenoj djeci, unuci i praunuci u dalekoj Africi. Hoćemo li i mi biti tako sami u starosti. Uznemireni duh se najlakše vraća u bocu sa jakom tjelovježbom. Zato sam ponovio HIIT i poslije sam imao tek toliko vremena da se istuširam i odperjam kod Ede na njenu feštu, pješke molim. A fešta ... ne bi spominjao što i čega je sve tamo bilo. Zapravo važno je samo jedno, a Eda je to dobro rekla: "Drago mi je da sam počela trčati utrke jer tako sam stekla sve ove divne prijatelje". Važno je samo da smo bili tamo.
I ja sam bar sto puta prokleo prvu utrku ali bi opet učinio isto jer osim tih manjih problema stekao sam puno puno više. Prijatelje koji su različiti ali opet u nečemu slični koji ti onako stoje kao da su krojeni za tvoje životno tijelo. “Kak ti obleka” sa potpisom. Uz jelo i dosta pića, poneku nostalgičnu pjesmu raspjevane i nadarene Irene, Danijela i Patricije, uz osmjehe naših uvijek nasmijanih djevojaka i mladića večer je brzo zazvala novi dan, a ujutro se trče dužine, utrke u Taru i Zagrebu. Put pod noge mili moji. Hvala Edi, rado bi joj "pomogao" da skupa slavimo pobjedu u Zimskoj ali ima vremena ... možda jednom ako ne postanem i ja spor ko Bepo.
I kad sam mislio da će mi tjedan završiti onim lijenim potezanjem po kauču kad se cijeli dan ne možeš riješiti mamurluka pao je dogovor da u nedjelju pratim Ivana, Igora i Slavena jer rade progresivnu duljinu od preko 30 km(35, 32, 28).
Digao sam se rano i krenuo jer sam mislio da će mi trebati više do Medulina ali sam se prevario i za pola sata već sam bio tamo. Sa polupraznom prednjom gumom na škripavoj “mountan bike” od želiza. Laganih 20 km/h u prosjeku sa pulsom na granici oporavka i “low aerob-nog”(133). Onda sam još dva i pol sata pratio po Medulinu dečke kojima se pridružio i Emanuel. Odmah su mi krenuli prebrzo ali to i nije čudno jer je Ivanu ipak to normalna brzina za dužinu. To je ionako zadnja dužina prije utrke pa sam ih pustio neka se koprcaju kako znaju i umiju. Svi su izgledali dobro, bili jako pričljivi, pa je prvih 15 kilometra prošlo tik-tak sa 4:44/km u prosjeku i onda su počeli stiskati malo brže. Svatko je imao svoj plan pa je nakon 21-og kilometra Emanuel popustio i krenuo u malo istrčavanje. Ipak od ozljede nije trčao dulje od 16 kilometara i nadam se da mu ovo nije bilo prebrzo. Ostao je trio, pa nakon 26-og km duet i nakon 32-og samo je Ivan sad već stiskao ispod 4 minute po kilometru, a nakon 35-og još otišao malo da se istrči.
Moja prognoza je da ćemo u Izoli imati još jednog(Slaven) trkača koji ide maraton ispod 3 sata i da će Ivan ići osobni u Rimu, a ako otrči pametno i ispod 2:50. Igor je spreman da ide ispod 1:25, iako on možda sumnja. Emanuel treba još malo da bude strpljiv i neka ne sluša Ozija jer ja mislim da ima veliki potencijal i za maraton. Eto bio sam trener, a za nazad sam napravio još jedan tempo trening na bicikli i sa ipak malo napumpanim gumama imao prosjek od 26 km/h sa pulsom točno koliki mi je nekad bio za LT trening od 150 otkucaja.
O kako su ostali posrani neki biciklisti u “fenci” obleki na trkačkim biciklima kad sam na uzbrdici prije sportskog aerodroma prošišao pored njih sa škripavom “mountine bike-icom” bijelo roza boje! Jebi ga poslije su me stigli na nizbrdici nakon kružnog... a nisu ni pedalirali. Ja sam i dalje peštao sa pulsom kao na uzbrdici. Još kažu: "nizbrdo se i jaje kotrlja, a uzbrdo neće ni kokoš". Nisam baš siguran u to. Eto ovaj tjedan je bio sav raznolik ali važno je da se osim guzobolje od sica bol u tetivama nije vratila .. ima nade ili se bacam u bicikliste. Antonio javim ti se ... kad nabavim propisnu biciklu
Nema komentara:
Objavi komentar