Rugala se sova sjenici da ...

 E baš sam zadnji put nešto "podjebavao" neke vikend bicikliste kad me ovu nedjelju na mojem bicikliranju po bespućima kamenjaka snašla slična sudbina. Pičim ja tako sa onom mojom drndavom roza željezarijom priko grota na gornjem kamenjaku i naletim na uzbrdicu koja je sva grbava, izrovana, još i strma, pa nije pomagao niti najveći prijenos. Svako malo bi zaglavio prednji kotač u kakvu škulju ili se nabio u zid od kamena ili bi mi zadnji proklizio preko mokrog i oblog kamenja pa sam aterirao jajima na prečkuuuuu u pi...kuuu m!!! Siđem tako uz bujicu još manje primjerenih opaski kad iza čujem netko puše i nešto klopara. Dva mladića šibaju preko onih kamenih eskapada kao da su u cirkusu. Jedan viče: "ajmo, ajmo nema stajanja" ... to je valjda vikao meni. Iako nisam stajao već se samo zaustavio da prođu jer je bilo jako usko. Sad sam ja ostao ko posran, a u svoju obranu izvalio: "dajte mi bar prednji amortizer i uzmite malo godina pa se onda javite". A i koju kilu od onih 15 koliko ih bicikla ima, ne bi bilo loše. Ne znam koji mi je došao ali iz čista mira sam počeo trčati za njima sa svom tom skalamerijom koja se tresla pored mene i mlatarala pedalama malo po stijenama malo po mojim gležnjevima. Nisam ih stigao iako sam bio blizu, a nizbrdo su samo nestali. Na vrhu mi je trebalo par minuta da mi srce siđe iz grla negdje dolje di mu je mjesto i da se noge prestanu tresti jer nizbrdo moram cijelo vrijeme biti na nogama inače bi opasno razvalio guzicu. Zato sam odlučio da sutra dan pauziram od aktivnosti i kako je red kad su ovi blagdani da jedem, jedem, još jedem, pa opet nešto gricnem i pijem naravno jer tekućina je važna.
Osim toga vrag mi nije dao mira pa sam prihvatio poziv Danijela da nas nekolicinu malo podučava penjanju. Zapravo najprije spuštanju. Zabrinjava me pomisao da bi to mogao zavoljeti iako mi se trenutno to čini nemogućim. Vrijeme je bilo hladnjikavo i kišovito i skoro sam se ponadao da nema nikoga kad sam stigao u "Cavu Romanu" ali Danijel je već spremao konope i kojekakve spravice pa nije bilo više manevarskog prostora za nazad.
Jeba te kako je to strmo i ... ma nema teorije. Dva tri penjača su međutim išla za gore iako stijena visi. Nekako su se kretali prelagano. Kao da ih netko pridržava ili pužu po tlu samo što je slika okrenuta vertikalno, pa još malo i za nazad.
Ja samo treba da se spustim po špagu, luk i voda ... samo što nije. Vjerujem da špag drži, da neće prokliziti kroz osmicu ako ga zadržim, da će me sa tla Irena zadržati čak ako i pustim sve u pizdu m... ali "Verujem ... ne verujem" kao što pjeva Bajaga!
Ipak prvi sam nakon Danijela išao ja jer su i svi ostali trtarili(da ih ne spominjem po junaštvu), a kako sam se ja osjećao slika govori više od riječi. 

Definitivno više volim plavu dubinu. Plivati ipak znam solidno i ronjati duboko ali letjeti još nisam naučio. Ovo mi je treći susret sa ambisom i nisam siguran da će tu biti neke velike ljubavi. Prvi put sam se morao popeti preko balkona na četvrti kat jer su ... ma ne pitajte to je bilo davno ne volim se niti podsjećati. Drugi put su me nagovorili u Vegasu da idem na onaj jebeni "roller coaster" i oba ta sranja nisam i neću više ponavljati.
Što bi bilo da probam skočiti sa padobranom? Onda će prema toj visini sve ovo biti smiješno ili možda da se postepeno navikavam? Samo da ne bude kao kad su lovačkom psu postepeno rezali rep ... Drugo i treće spuštanje je već bilo sasvim rutinsko, bar što se tiče osjećaja. Možda ipak ima nade. Ako nema nade ima kolača i svega pa je opet bilo jesti, i  ... Trebati će deblji špag ako ovako nastavimo.
Kad će više taj 7.04. da odem na magnetnu i pregled. Da mi "sudija" izrekne konačnu presudu i da prestanem više sa ovim eksperimentima. Dajte ljudi da trčim.

Sasvim (ne)običan tjedan

  Ako ste se navikli da svaki dan i tjedan uvijek proživljavate ista sranja onda je vrijeme da mijenjate nešto u životu. Čak je i promjena na gore bolja od uvijek iste kolotečine. Vrijeme je za sendvič iznenađenja! Nije to kao onaj "sendvič želja" iz pjesme Blues Brother-sa to je nešto malo drugačije. Nemaš pojma što je unutra, kad ga zagrizeš svaki put je nešto drugo. Hm... mortadela, ...mm krastavčići ili bljak ... ko je stavio sušeni pasiji kua u sendvič(neki vrač kaže da je dobar lijek za prostatu).
Tako mi je sad svaki dan, svaki dan isprobam neko novo mučenje tijela da vidim što će biti. U srijedu sam eksperimentirao sa onim HIIT(High Intensity Interval Trening) treningom za aktiviranje testerona i HGH, a završio sa upalom mišića ali srećom uglavnom ruku koje ionako malo rabim. Osim valjda za kuckanje po tastaturi. Srećom usprkos skokovima iz čučnja i Burpies-ima nije bilo lošeg djelovanja na moje prepone. 
U četvrtak sam počeo sa hodanjem koje nisam dugo prakticirao, pa je rezultat osim upale prednjih postraničnih mišića potkoljenice još i ponovo sijevanje u preponama tako da sam se odmah sutra dan prešaltao i prijevoz na posao obavio sa biciklom. Od bicikle me na početku uglavnom samo boli guzica. Petak je bio full tužan i letargičan dan jer je moj dobri prijatelj Boro iznenada preminuo. Ipak mu se ostvarila želja koju je izrekao prije samo dva tjedna: "Samo da se mnogo ne mučim i da odem brzo.." Ubilo me totalno i cijeli dan sam proveo gledajući slike iz mladosti, pa i neke novije ... On je meni uvijek isti. Ok, nekad je brada bila crna i kose puno više ali onaj njegov Balkane Balkane moj ... Ponosan, što je on, što je takav kakav je bio. Nikad se nije htio mijenjati. Nisam izašao u subotu ujutro sa društvom na pivce iako su me zvali već sam se prepustio zaboravu montaže nekih ormarića kod mame jednog mog prijatelja. Tako sam proveo jutro sa teta Vojkom uz kaficu, mezu, pivo i priču o samoći, o njenoj djeci, unuci i praunuci u dalekoj Africi. Hoćemo li i mi biti tako sami u starosti. Uznemireni duh se najlakše vraća u bocu sa jakom tjelovježbom. Zato sam ponovio HIIT i poslije sam imao tek toliko vremena da se istuširam i odperjam kod Ede na njenu feštu, pješke molim. A fešta ... ne bi spominjao što i čega je sve tamo bilo. Zapravo važno je samo jedno, a Eda je to dobro rekla: "Drago mi je da sam počela trčati utrke jer tako sam stekla sve ove divne prijatelje". Važno je samo da smo bili tamo.
I ja sam bar sto puta prokleo prvu utrku ali bi opet učinio isto jer osim tih manjih problema stekao sam puno puno više. Prijatelje koji su različiti ali opet u nečemu slični koji ti onako stoje kao da su krojeni za tvoje životno tijelo. “Kak ti obleka” sa potpisom. Uz jelo i dosta pića, poneku nostalgičnu pjesmu raspjevane i nadarene Irene, Danijela i Patricije, uz osmjehe naših uvijek nasmijanih djevojaka i mladića večer je brzo zazvala novi dan, a ujutro se trče dužine, utrke u Taru i Zagrebu. Put pod noge mili moji. Hvala Edi, rado bi joj "pomogao" da skupa slavimo pobjedu u Zimskoj ali ima vremena ... možda jednom ako ne postanem i ja spor ko Bepo.
I kad sam mislio da će mi tjedan završiti onim lijenim potezanjem po kauču kad se cijeli dan ne možeš riješiti mamurluka pao je dogovor da u nedjelju pratim Ivana, Igora i Slavena jer rade progresivnu duljinu od preko 30 km(35, 32, 28).
Digao sam se rano i krenuo jer sam mislio da će mi trebati više do Medulina ali sam se prevario i za pola sata već sam bio tamo. Sa polupraznom prednjom gumom na škripavoj “mountan bike” od želiza. Laganih 20 km/h u prosjeku sa pulsom na granici oporavka i “low aerob-nog”(133). Onda sam još dva i pol sata pratio po Medulinu dečke kojima se pridružio i Emanuel. Odmah su mi krenuli prebrzo ali to i nije čudno jer je Ivanu ipak to normalna brzina za dužinu. To je ionako zadnja dužina prije utrke pa sam ih pustio neka se koprcaju kako znaju i umiju. Svi su izgledali dobro, bili jako pričljivi, pa je prvih 15 kilometra prošlo tik-tak sa 4:44/km u prosjeku i onda su počeli stiskati malo brže. Svatko je imao svoj plan pa je nakon 21-og kilometra Emanuel popustio i krenuo u malo istrčavanje. Ipak od ozljede nije trčao dulje od 16 kilometara i nadam se da mu ovo nije bilo prebrzo. Ostao je trio, pa nakon 26-og km duet i nakon 32-og samo je Ivan sad već stiskao ispod 4 minute po kilometru, a nakon 35-og još otišao malo da se istrči.
Moja prognoza je da ćemo u Izoli imati još jednog(Slaven) trkača koji ide maraton ispod 3 sata i da će Ivan ići osobni u Rimu, a ako otrči pametno i ispod 2:50. Igor je spreman da ide ispod 1:25, iako on možda sumnja. Emanuel treba još malo da bude strpljiv i neka ne sluša Ozija jer ja mislim da ima veliki potencijal i za maraton. Eto bio sam trener, a za nazad sam napravio još jedan tempo trening na bicikli i sa ipak malo napumpanim gumama imao prosjek od 26 km/h sa pulsom točno koliki mi je nekad bio za LT trening od 150 otkucaja.
O kako su ostali posrani neki biciklisti u “fenci” obleki na trkačkim biciklima kad sam na uzbrdici prije sportskog aerodroma prošišao pored njih sa škripavom “mountine bike-icom” bijelo roza boje! Jebi ga poslije su me stigli na nizbrdici nakon kružnog... a nisu ni pedalirali. Ja sam i dalje peštao sa pulsom kao na uzbrdici. Još kažu: "nizbrdo se i jaje kotrlja, a uzbrdo neće ni kokoš". Nisam baš siguran u to. Eto ovaj tjedan je bio sav raznolik ali važno je da se osim guzobolje od sica bol u tetivama nije vratila .. ima nade ili se bacam u bicikliste. Antonio javim ti se ... kad nabavim propisnu biciklu

Cikla

  Zaboravite na sve poznate umjetne stimulanse za trkače. Novije studije u Velikoj Britaniji, Švedskoj i USA na svjetlo dana su iznijele novog šampiona, a on ne spada u nijednu zabranjenu supstancu. To je povrće sa zadivljujućim efektom na našu fizičku spremnost, cikla!  
Na para olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine britanski atleta u kolicima David Weir je izjavio: " sok od cikle je najzaslužniji za osvajanje sve četiri moje zlatne medalje". No on nije jedini atleta koji koristi sok od cikle u svojoj prehrani tijekom priprema. Isto sredstvo koriste i mnogi atlete iz USA, Kanade, Nizozemske i Novog Zelanda. Zadnjih nekoliko godina sok od cikle postaje jako popularan među elitnim sportašima diljem svijeta kao dodatni pojačivač izdržljivosti. I to sa dobrim razlogom. Trkači koji piju sok od cikle prije trčanja doživljavaju značajan porast izdržljivosti.  
Profesor Andy Jones i njegov tim na "University of Exter" u Engleskoj je proveo seriju studija u kojima je dokazano da su trkači koji su uzimali 500 ml soka od cikle 2,5 sata prije treninga ili utrka imali poboljšane rezultate u prosjeku za 2,7%.  
Slična studija objavljena u "Journal of Applied Physiology(Žurnal primijenjene fiziologije) našla je da sok od cikle može poboljšati trkačku izdržljivost pri visokom intenzitetu trčanja i do 15%!
Iste rezultate je polučila studija grupe istraživača u Švedskom "Karolinska" Institutu i na odjelu primijenjene fiziologije i kineziologije univerziteta na Floridi(Gainesville). 

Sve studije su zaključile da sok od cikle sadrži visoke količine nitrata koji u konačnici olakšavaju proizvodnju ATP stanica(mišićno gorivo) u mitohondrijima(mišićne tvornice goriva). Sve ovo se postiže poboljšanjima u opskrbi stanica kisikom zbog blagotvornog djelovanja nuz produkta(NO ili dušični oksid) koji nastaje iz soka od cikle.

Studija tima sa Floride je zaključila da je konzumacija soka od cikle od 500 ml na dan kroz 6 dana na kontrolnoj grupi smanjila sistolički tlak i potrošnju kisika za vrijeme hodanja i trčanja. Prevedeno, to je povećanje otpornosti na vježbe izdržljivosti.

Švedski tim je u svojoj studiji dodatno istražio utjecaj anti bakterijskih sredstava za ispiranje usta i zubnih pasta na ovaj proces. Kad u tijelo unesemo ovaj bogati izvor nitrata oni se pretvaraju u nitrite zahvaljujući prvenstveno dobrim bakterijama u našim ustima odnosno slini. Obzirom da sredstva za ispiranje ubijaju sve bakterije, tako i one dobre nisu pošteđene. Zato ako želite da sok od cikle ima efekta, ne koristite takva sredstva ili ih odgodite za kasnije kad je taj proces već gotov. Isto važi i za pranje zubi.   

Na koncu studija je još pokazala da su neki trkači imali neočekivanih probavnih poteškoća jer nisu bili adaptirani na taj sok. Shit happens ... bi rekli englezi. Zato se preporuča postepeno prilagođavanje sa manjim količinama dok se probava ne navikne. Ja bi dodao samo ovome jer mi za to ne treba nikakva studija. Sok od cikle je odvratan ... bljak. Makar mi se čini da bi sok od velikih japanskih stršljenova bio još više bljaaaaak ali gušti su gušti. Uostalom di da ih nađem, a ovi naši su jako "nevrozni" ako ih diraš. Čak i kad dodam brdo drugog voća u blender nemreš ga ukloniti!
Neki nutricionisti tvrde da je prerađena cikla(obično ukiseljena) isto tako bogata nitratima, a ona ipak ima bolji okus, pa možda može da se konzumira i tako.  
Ipak ja sam odlučio probati koristiti taj sok u mojim sljedećim pripremama za maraton(ako ih bude ???) tako da ću početi konzumaciju od oko 500 ml/dnevno tri tjedna prije utrke. Jedan tjedan postepenog povećavanja količine do 500 ml i dva tjedna korištenja te 2 i pol sata prije starta utrke. Možda ne baš 500 ml da se ne us....
Eto savršeni plan još samo da počnem trenirati ... jebo te uvijek nešto zaboravim, a tek su mi 62.

Kemija za trkače

Danas sam 'odao do posla. Čak sam za marendu prošetao do mora i onda sa posla opet nazad doma, a večeras ću na stadion ... znači noge rade bar nešto. Čim sam malo bolje ja nešto i pišem. Evo malo znanosti iz pera neznalice. Koliko toga ne znam svakako spadam u neku od tih kategorija. 

Da bi shvatili što su to nitrati i nitriti trebamo malo počeprkati po osnovama kemije. Sad će naša Dubravka doći na svoje! Postoje dvije tvari(zapravo tri) koje se sastoje od jednog atoma dušika vezanih sa atomima(1, 2 ili 3) kisika.

    Nitrat: 1 Dušikov atom, 3 Atoma kisika – kemijska formula: NO3
    Nitrit: 1 Dušikov atom, 2 Atoma kisika – kemijska formula: NO2

Tu je još i dušikov oksid sa jednim atomom kisika ali o njemu kasnije.
Znači nitrati imaju tri, dok nitriti imaju samo dva atoma kisika.
Izgleda da su nitrati relativno inertni dok ih bakterije u našim ustima ili enzimi u tijelu ne pretvore u nitrite. Nitriti su glavni igrači. Oni mogu biti pretvoreni u dušikov oksid(dobro) ili nitrozamine(loše). Problem je u tome što se nitriti rado vežu i na različite tvari s amino skupinom i onda daju nitrozamine, a nitrozamini su dokazano kancerogeni.

Postoji mnogo nedoumica i nejasnoća oko nitrata i nitrita u prehrani.
Ti spojevi se mogu naći kao potpuno prirodni u nekoj hrani(na primjer povrću) ali se i dodaju prerađenoj hrani(mesu) za očuvanje. Neki ljudi misle da su štetni i mogu izazvati rak. Činjenica je da znanosti nije potpuno jasna njihova uloga u tomu i neke studije sugeriraju da pod nekim uvjetima mogu biti i zdravi.
Nitriti su razlog zašto je meso crveno i ružičasto odnosno zašto ne potamni.
Nitriti se u mesu pretvaraju u dušikov oksid koji reagira sa nekim proteinima u mesu  vezujući kisik i mijenjajući time njegovu boju. Bez tih dodataka meso bi brzo postalo smeđe. Nitrati i Nitriti se često dodaju mesnim prerađevinama kao što je su: šunka, salame i kobasice. Djeluju kao konzervans sprječavajući rast štetnih bakterija. Dodatno mesu daju slani okus i crvenu boju. Znamo da mesne prerađevine povećavaju rizik od raka u probavnom traktu i mnogi vjeruju da su upravo nitrati i nitriti glavni krivci.
Zapravo nisu sami nitrati toksični nego nitriti. Nastaju u organizmu redukcijom nitrata, dolaze s hranom ili vodom(redukcija nitrata u prirodi). Nitriti su jako oksidacijsko sredstvo i od tuda njihova toksičnost.
Jedan mehanizam kojim nitriti mogu ugroziti ljudsko zdravlje jest oksidacija hemoblobina u methemoglobin. Ovaj posljednji ne može prenositi kisik pa je učinak sličan gubitku krvi ili trovanju ugljikovim monoksidom. Ipak, malo je vjerojatno da se odjednom unesu u organizam tolike količine nitrita da bi bili opasni za život, ali sub-toksične doze na duge staze mogu oslabiti organizam. Ovo je pogotovo važno za djecu dok odrasli izgleda mogu podnijeti veće količine.
Oksidacija baza nukleinskih kiselina kao posljedica konzumacije nitrata ili nitrita je druga vrst oštećenja stanica. Sskrivena, no mnogo opasnija jer promjene na DNA mogu dovesti do nastanka raka. Upravo je zamjena uracila(u RNA) timinom(u DNA) jedan od načina zaštite stanice. Oksidirani timin može se prepoznati, ali oksidacijom uracila nastaje citozin, druga baza DNA, pa popravak nije siguran.

Ipak nitriti se mogu naći i u prirodnoj hrani posebice povrću koje generalno doživljavamo kao zdravo i povezano sa smanjenjem rizika od raka.
Povrće je zapravo najveći izvor nitrata i nitrita. Količine koje se nalaze u mesnim prerađevinama su daleko manje u usporedbi sa sadržajem u povrću.
Naše tijelo također proizvodi nitrate u velikim količinama i izlučuje ih u slini.
Nitrati i nitriti ustvari cirkuliraju od probavnog sustava u krv, zatim u slinu pa opet nazad u probavni sistem. Kao onoj rodi iz vica što proguta žabu pa zabije kljun u guzicu. A sad žabo cirkuliraj koliko te volja.
Izgleda da djeluju kao antibakterijska zaštita u probavnom sustavu, pomažući na primjer uništavanju patogena kao Salmonela. Pretvoreni u dušični oksid djeluju kao važna "signalna" tvar(molekula) na opuštanje glatkih mišića(srce, žile) i njihovu dilataciju.  

Nitrati i nitriti iz prirodne hrane snižavaju krvni pritisak i imaju važnu ulogu u zdravlju našeg srca.
Kad nitrit izgubi jedan atom kisika pretvara se u dušikov oksid. Plin kratkog vijeka trajanja koji putujući kroz stjenke arterija "signalizira" mišićinim ćelijama oko sebe da se opuste i time vrši njihovo širenje. Nije baš tako jednostavno ali se upravo to dešava. Time se snižava i krvni tlak. Upravo tako djeluje i vrlo poznati lijek "nitroglicerin" u sprečavanju “angine pektoris”(bol u grudima) koja se događa kad srčani mišić ne dobiva dovoljno krvi zbog smanjenog dotoka.

Studije pokazuju da povrće bogato nitritima kao sirova cikla ili njen sok mogu smanjiti krvni pritisak 4-10 mm/Hg u periodu od nekoliko sati.
Zanimljivo je da je efekt kod žena nešto manji. Obzirom da je povišeni krvni pritisak jedan od najvećih faktora rizika od srčanog oboljenja ova spoznaja ima veliki značaj.
Ključna riječ je izgleda "sirovo" povrće! Termička obrada može stvoriti uvjete za nastajanje štetnih nitrozamina. O ne, čak i moja omiljena juha od povrća ... zar i ti sine brute. Sad kad sam spomenuo ciklu, sljedeći put ću samo o njoj!



 

Što mi je to trebalo

 Kad sam nedavno pisao o hormonima i ostalim monadama o kojima najradije nebi htio znati ništa, sastavio sam tamo nekakav recept koji bi trebao ..bla bla bla... Na papiru je sve lako i izgleda kao pi..in dim za nas ljude od želiza koji možemo trčati 40 i sitno kilometara. Dobro sad bi to bilo malo pretjerano da se odnosi na mene. Uglavnom nakon što sam ručao i krknuo jedno mračno pivo htio sam oprobati taj recept. Ionako sam rastegnuo podmetač za one moje terapijske vježbe ali su mi pomalo dosadile pa sam htio malo promjene. Ne možeš svaki dan krkati maneštru koliko god da je voliš. To ide ovako: duboki čučnjevi, sklekovi, skokovi(jumping Jack), bicikla, "burpies"(kako da to prevedem, a da ne bude kobasica od pola stranice), trbušnjaci, opet sklekovi, skokovi(iz čučnja), upor sa dizanjem noge i na kraju čučnjevi sa iskorakom. Tako dva puta svaku torturu po 30 sekundi bez pauze. Između dva ponavljanja pola minute pauze. Riknuo sam.. puf, pant puf... Prvo sam malo probao jedan put ali sam odmah vidio da je to vražija rabota ali me sramota bila da baš niti ne pokušam. Kaže moja baba: "jedan je proba pa se usra". I ja skoro. Ma jeli to moguće da sam tolika tapija. Mene su najviše ispilali sklekovi, pogotovo oni drugi u seriji. Ko za kua njih treba cepati dva puta, zna se di su trkači najtanji, u rukama. Moje su ka dvi čačkalice.
Da bi sve bilo po ps-u stavio sam i srčani monitor. Iz slike se stvarno vidi da su mi otkucaji samo za "biciklu" bili bitno niži dok je ostalo manje više samo rast do pauze nakon 5 minuta. Priznajem malo sam štekao, pa sam pauzu produžio na 45 sec. Samo da me trener ne čuje ... koji trener, jebote ja nemam trenera!
Prvi ciklus je završio sa pulsom 155, a drugi sa 159. Iskreno rečeno izgledalo mi je mnogo teže nego kad trčim. Samo kako da znam kad sad ne trčim ... jesam glup.
   

                             Dijagram pulsa u 2 x 5 min vježbi

Brzo, sporo, kratko i dugo

 Zateklo me sa spuštenim gardom sve ovo što se zadnjih(već) dva tjedna događalo. Kao da sam malo zakunjao ispred "teve", a netko se poigrao sa kalendarom. Uopće mi nije jasno da je sve to prošlo. Na tržnici šparoge, a proljetne utrke koje uopće ne pratim samo se redaju. Ozi me zove: "... znaš Ivan je išao 1:19: 48, a Slaven 1:22:19 ..." koji k..., a ja mu rekao da odradi laganini samo da malo testiramo koliko je spreman. Kako sam zaboravio na Goriciju? Možda i nije čudno oko mene samo neka frka, boleštine, problemi. Ne ide mi se niti subotom sa frendovima na pivu jer tema je ... jebo te ne kužim ništa od tih silnih latinskih naziva za kojekakve boleštine. Umjesto na završnicu "zimske" ja u bolnicu i to u tri posjete ali sam nakon prve odustao i u šoku izašao na usranu kišu koja je eto opet morala da još malo dosoli. Inače je izgled tih naših bolnica bolestan, a frenda čak nisam isprve niti prepoznao iako sam zagledao u sobu koju su mi rekli. Ostala je samo prazna ljuštura ljudine kojeg ništa nije moglo nadjebati. Odmah mi je kroz glavu proletilo sve od srednje do unazad par godina. On i Tusta zagrljeni, a iz njih ori: Balkane, balkane balkane moj budi mi ... Opet će biti skupa, uskoro.
Taj zadnji tjedan prije puta kao da je netko poništio vrijeme. Terapije, bolesti, sranja, granja jednostavno sve se nabilo u jednu desetinku sekunde. I već sam na putu za Italiju, a ono mokro govno pada li pada.
Nikad stići do te jebene Bologne. Izvodio sam sve "kamasutra" poze u vožnji. Desna noga u zraku, lijeva na gasu, ruka pod guzicom, kušin iza leđa, kušin pod guzicom, guzica u zraku(most), vožnja u polu čučnju, sic nabijen na "šoferšajbnu", sic u prtljažniku, a ništa ne pomaže. Na svakom jebenom "autogrilu" stajem, jedem, pijem, šoram. Napunio sam prtljažnik vinima. Jebi ga akcija: tri boce Sangiovese za 9,99 eura, a znam da merita. Onda još za svakog frenda po nešto i skupi se toga. Osim beskonačnog puta, beskonačni tjedan sa talijanima, beskonačne diskusije i radno vrijeme, beskonačne večere i razgovori koji prelaze moje govorne sposobnosti. Ne jezične već jednostavno oni tako pričaju. Svi u jedan glas, svatko svoje. Pitaju te ali ne čekaju odgovor jer je netko načeo neku drugu temu. Ako si iole pristojan samo sjediš, a pogled ti skakuće ko na teniskom meču: lijevo, desno od jednog do drugog pripovjedača. Samo nije tako jednostavno ovdje igra cijeli nogometni tim i to svatko za sebe.
Bar u povratku nije padala kiša i išijas se dosta smirio, pa sam stao samo tri puta. Ops, četiri puta jer sam osim špeže prije granice stao i u Kopru da pokupim neke frendove iz Ljubljane, a oni su naravno kasnili. Dva puta sam obišao Tuš. Uglavnom sportske dućane i zaključio kako je sve za trčanje preskupo i bez veze. Čini mi se da sam mogao obići cijelu galaksiju u nekom od "Star Wars" brodova prije nego što sam stigao do Pule. Bar da taj put ima toliku kilometražu koliko mi se činilo. Zaradio bi brdo para jer mi firma plaća kilometražu. Ovako će biti za kikiriki i pivo. Eto sad je već sredina tjedna i od kad sam se vratio sve se opet ubrzalo skoro do brzine svjetlosti. Vidim prošli su i Brijuni. Izgleda ponovo bez nekog većeg lokalnog interesa. Vjerojatno ne bi ni primijetio da me Ozi nije obavijestio i da se Robiju nije desila velika nesreća. I to me pogodilo. Ne samo zbog toga što je njegov otac još i mlađi od mene ili što mi je on prijatelj kao što je to Ozi. Jednostavno od kad je lani istrčao onaj “Wings for Life” osjećam prema njemu neku vezu. Može biti i zadnji za mene nema veze. Tada je napravio stvar koju samo veliki trkači mogu, čak i da je jedan put u životu i to je dovoljno. Uostalom opet je i na Brijunima bio prvi bez obzira na sve.
I dalje jurim bez kontrole i čekam poziv na magnetnu rezonanciju nakon čega ću znati ima li pilota u kabini ili nema. Nadam se da će se to riješiti do dolaska mojih unuka za Uskrs pa da malo prikočim tih deset dana da mi ne prolete prebrzo. Poslije toga ili ću trčati ili ću nasapunati moje ronilačko odijelo i probati do jeseni doći u formu da opet mjerkam ribe preko nišana. Tamo pod plavim pokrivačem sve se odvija sporo kao u “slow motion” filmu. Eto rođo(Ante) drži fige da ne mogu više trčat, pali motor i namaži gradele.

Tupljak

 

Prošle godine sam se baš u Tupljak bio vratio nakon dva mjeseca pauze zbog ozljede koljena. Osim što mi je atmosfera i sve oko te cijele utrke nekako ostala u lijepom sjećanju, čak sam na moje iznenađenje imao solidan rezultat iako sam ipak malo pao u poretku. No to je značilo da je ova staza jako brza. Nisam ih trčao sve ali čini mi se da je možda i najbrža. Tko zna zašto? Ne bi rekao da to ima veze samo sa konfiguracijom terena. Biti će da se svi malo požure da što prije stignu na fenomenalnu maneštru poslije utrke. Neki trče sa posebnim poletom zbog našeg domaćina Ivana Stanića jer on je brz, pa zaslužuje da se i mi ostali malo više potrudimo. Neki su napaljeni da ga na njegovom terenu dobiju, a to nije lako. Nažalost ove godine nije bilo te sreće da trčim ali nisam mogao odoljeti da ne dođem i opet malo osjetim atmosferu. Da je opipam makar zamotan u jaketu, a ne u dres. Da sa one druge strane preko ruba ceste kroz moj objektiv zavirim u duše mojih prijatelja. Zaintrigirao me i Igor koji je u šali ili možda zbilji najavio da ide po "Stanetov" skalp. Nažalost ni Stane nije mogao trčati jer je ozlijeđen, a Igor je ipak bio za desetak sekundi sporiji nego on lani ali ... Mislio sam da možda Stane može stisnuti malo Miljenka jer nikako da ga netko malo nagazi bar pred kraj. Svake godine u zadnjim kolima on već naveliko može popustiti gas jer ga nitko ne slijedi. I jučer se prošetao stazom u sunčanim očalima samo di je našao to sunce da mi je znati. Naš Zoran kaže da trči kao "car" i fakat ovo će biti druga titula za redom. Još jedna i ući će u legendu. Kad smo kod očala, Marku tu nema premca. Morali bi uvesti i nagrade za "styling", jer osim gazela "style" trčanja tu su i cool očale sa narančastim okvirom, ... stvarno nema mu premca. Nemojte me krivo shvatiti nisam ... samo kažem što čujem stojeći onako pored ceste od ženskadije tu pored mene. 
Pa kad je već takmičenje evo još jednog: "takmičenje u najboljim očalama(stilu)"

Tri stila: "Blues brother", "Lenonke" i ZZ top(kad još naraste brada)
Zajedno prema jednočlanom žiriju-sucu djele treće mjesto.

Jedina dama u sunčanim očalama ... pomagajte koji je ovo stil. Jeli to nešto ala Jacqueline Kennedy ili sam ja previše star pa živim u prošlosti. Obzirom na nedostatak konkurencije jer obične očale(dioptrijske se ne kontaju) zaslužuje drugo mjesto.
  

 









Za mene(suca i đelata) pobjednik "styling utrke". Samo da mi je znati kojem djetetu je ukrao ovo pokrivalo za oči. Nemojte mi reći da je to nešto za odrasle upucaću se od sramote. 











 
Za komentare Slavenovog trčanja nemam dovoljno papira, a bilo je svakakvih komentara. Ja to nebi nazvao baš trčanjem. Nije lijepo kad se oko tebe ljudi muče, znoje, pušu ko trudne sipe i općenito pate, piti pivo i cerekati se kao da si dobio na lutriji. Škuža da je jučer trčao dužinu nije prihvatljiva i više bi volio da sam vidio kako bi izgledao da ga je proganjao Igor i čopor "Elitnih Pulskih" ili da je on možda jurio za onima naprijed gdje mu je i mjesto. Ovako jedinica iz zalaganja iako mi je jedan od omiljenih prijatelja i trkača. 





Da se zna, trkač je nešto što nije spojivo sa: ja ću malo onako za zabavu. On nagazi i nagu.. sve što je ispred njega ako može. Kad ne može kaže: "ok bilo je dobro ali probati ću drugi put". Srećom ima njih puno, trkača. Čak i ako krenu prebrzo pa puknu ili nikako da se vrate svojim boljim rezultatima ne popuštaju do kraja. Tu su da nas podsjete što je važno. Bravo za motivaciju i kad kola idu nizbrdo. Gori uši "Elitni" kad vam se guru vrati biti će još papra za sve.

Vidi tko se našao da priča, ha. Gotovo devet j..ih mjeseci posta, pet pregleda, trideset dana terapija i dobijem dijagnozu od Medena u Tupljaku: "Ja znam što ti je: "Neda ti se trčati"! Sad me ozbiljno zabrinuo. Nije da se slažem sa time ali može se desiti da me stvarno prođe bol i da dođem u tu fazu, ... neda mi se ... ma koji ću kua sad kad sam toliko pauzirao ići opet čačkati mečku.

Ma ne, ne odustajem. Kad vidim Ozrenova zamotana koljena i čujem planove za maraton ispod tri sata on i ja. To ti je otprilike kao da sada planiramo da postanemo astronauti. Nema veze što je on već bio na "mjesecu", a ja sam ga samo sanjao biti će to jebeno bolno i veselo ako pokušamo. Ko će se veseliti ne znam, možda doktori i fizioterapeuti. Pitaj Staneta kako je to sad približiti se trčanju maratona za 3 sata, a on je prema nama kao “space shutle” prema karoci sa tovarima, još i malo noviji model(bar od mene). 

Ali ja uvijek kažem svaka budala ima svoja zadovoljstva i treba si dozvoliti biti budala ponekad u životu ili ništa od tebe. Valjda ću opet dogodine doći u Tupljak bez jakete i fotoaparata, a za kim ili pred kim ću trčati nema veze, naći ću nekoga. Uostalom uvijek postoji još jedan drugi put.