Pad

 Iskustvo mi govori da sranje nikad ne dolazi u malim apotekarskim dozama već u gomilama koje te obično zatrpaju do grla. Sinoć gledam ponovo moju omiljenu krimi seriju u kojoj glavni lik nikako da se iskopa iz takve gomile dreka. On ima za sve skalu "cacate"(prevod sa talianskog bi bio "sranje") od 5 do 10 jer one ispod 5 se niti ne računaju. Kad smo kod tog izraza mojih susjeda, zapravo je "in cacato" bliže onome u ili na kurcu, a ja bi rekao "nakurčen". Mada mi "slavi"  radije kažemo "napižđen".   Tko zna od kud ta razlika. Ja mislim da je recimo nihov izraz primjereniji jer napižđen od valjda biti na p.. i nije tako loše. Da skratim, već sam dulje vremena mi istrijani bi rekli "inkacan"(od in cacato), a kulminacija je bila jučer nakon mog epskog pada. Padao sam ja sa bicikle i prije kad sam bio mlađahan. Znalo mi se zalomiti da ližem pulski mokar i klizavi asfalt dva dana za redom, čak i u duetu sa mojim kumom. J..te oba su pala naizgled iz čista mira ko kruške. Tada je uglavnom patio samo ego jer su se možda neke cure cerile iz prikrajka. Ili sam bar ja tako zamišljao. 

Nakon problema sa mojim starim i potpunog prestanka trčanja pa i plivanja pokušao sam se vratiti malo vožnji biciklom i realizirati dugo planiranu nabavu cestovnog bicikla. Moj prijatelj i imenjak je zaključio da više nema nikakve ambicije u triatlonu ili vožnji biciklom pa mi je ponudio da isprobam njegovu biciklu koja je u odličnom stanju ali meni bi bila ipak malo van buđeta. Jedva sam dočekao nedjelju pa iako je opet puhala neugodna bura krenuo u probnu vožnju prilično opušten i pun planova u glavi. Nakon što sam okrenuo na zaobilaznicu vjetar mi je puhao u leđa i dok sam se snašao već sam bio malo prebrzo na kružnom toku kojeg sam milion puta prošao sa svojom MTB. Nitko nije izlazio iz smjera Pješčane uvale niti iz pravca Verude i ja nisam dovoljno usporio. Inače uvijek u kružni ulazim sa otkačenom cipelom i vrlo polako ali što sam ovaj put mislio tko će ga znati. Kad sam već prošao kružni koji sam malo sjekao učinilo mi se da idem previše blizu rubu ceste pa sam se još malo ... ops nagnuo. Kak bi rekli "vot a misteka ju meka". Nitko nikad nije padao sa stilom ili recimo kontrolirano pa nisam niti ja. Brzo sam se digao iako nije bilo vozila u blizini da bi bio ugrožen i već sam pomislio: "ok ništa strašno bicikla izgleda da je najbolje prošla, a ko j.. malo ogrebotine. Onda pogledam na sat, a on satran totalno. Kućište mi se urezalo u zglob i to je jedino što sam odmah vidio da krvari. Da i naravno moje golo lijevo koljeno jer sam bio ukratkim biciklističkim hlačicama. Toliko sam se iznervirao jer sam napokon ovaj put svojom greškom uspio ubiti četvrti Garmin sat u 4 godine. Niti ovaj nije trajao kolika je bila garancija, a bio je tako blizu j.... Odlučio sam brzinom munje da se vratim kući i tek kad sam došao kući sam shvatio da je bez obzira što se nigdje nije poderala niti jedna nit majice ili hlača koža na više mjesta jednostavno oguljena. Bedro ispod kuka najviše, podlaktica pa čak i lijevo rame. 

Sad stvarno ništa od plivanja bar tjedan dana i to znači samo jedno ovaj mjesec. Od trčanja sam ionako pomalo odustao na neko vrijeme jer ne shvatam kako me nešto toliko može boljeti kad trčim, a ne smeta me dok vozim biciklu ili veslam.

Time sam dosegnuo najviši stupanj "cacate" 10(ali na kvadrat), a to što sam inkacan znači da sam se sad još više zainatio i bicikla koju možda nebi kupio je sigurno moja. Za sat ću vidjeti. Toliko sam glup i ne volim promjene da ću možda opet pasti na Garmin-a. Sad sam uzeo sat od sina(Xaiaomi Redmi Wath 2 Lite) koji je on dobio sa mobitelom, a nebi ga nosio niti u ludilu. Njega mogu kasnije pokloniti unuci ako se odlučim do ljeta za neki novi. 

Još kad se inkacam zbog trčanja svašta se tu može desiti. Pad ponekad i nije loša stvar ali samo ako se ustaneš.        

Čekaonica

 Kažu da se po jutru poznaje dan pa bi tom logikom trebao zaključiti kako će ova godina bit živo sr.. Sve je započelo vrlo entuzijastičnim trčanjem drugoga dana godine jer je prvi dan bio rezerviran za prvo novogodišnje kupanje sa ekipom zimskih kupača, a poslije toga obavezan ručak kod moje stare. 

Bio sam dosta opušten i zadovoljan svojim stanjem, a trebalo je još istrčati par kilometra do kuće. U susret mi je trčala Irena i iako se obično samo pozdravimo u prolazu tada sam zastao da joj čestitam Novu godinu i razmjenim par riječi. Nakon toga odjednom su se pojavili bolovi negdje duboko u preponama na čudnom mjestu. Takve bolove sam već imao tijekom 2015 godine kad sam imao probleme sa rupturom labruma i upaljenim tetivama. Tjedan prije toga sam istrčao 15 km istom rutom u gotovo identičnom tempu i nije bilo nikake naznake problema. Razočaranje što se samo tri kilometra više pokazalo tako pogubno me još nije napustilo. Tako je prvi mjesec bio ponovno povratak na staro, a plan je bio polako vratiti bar dužinski trening.

                                  

Da nekako kompenziram nedostatak trčanja dva puta tjedno idem u teretanu i tamo se prepustim mučenju na veslačkom ergometru i nekim spravama koje kao da potječu iz srednjevijekovnog inkvizicijskog podruma. Teretana je zapravo super jer osim mene i jedne mlade cure ujutro nema žive duše. Ona diže utege, ja sisam veslo, a u dvorani trešti "rock" ili još nešto agresivnije po izboru moga frenda Nenada. Poslije toga ja i Neno odemo na pivce i to mi je zapravo sat vremena treninga u kojem se najviše razbijem. Jednom tjedno odaberem i jahanje na bicikli, a ostalo su tri lagana trkačka treninga te plivanje kad god vrijeme dozvoli. Iako se more sad već ohladlo i malo ispod 10 C još uvijek izdržim isplivati petstotinjak metara. 

Zapravo to je dosta aktivnosti uz još obavezne šetnje nakon plivanja sa ženom što zapravo uopće ne registriram niti vodim kao aktivnost. Usprkos vrlo malo trčanja primjećujem kako forma više ne klizi nazad i sad se ustalila sa tih minimalnih 30-35 km trčanja tjedno. Garmin kaže VO2max=52, a sa 56 je bio pao na 50 pa to zapravo i nije loše. Priznajem pomalo postajem nestrpljiv ali odlučio sam da ne radim nikakvu pauzu već da trčim i čekam. Bolovi će proći ili će napokon doći kraj tim mukama. Mukama čekanja da ponovo počnem planirati. Iako u čekaoni obično vrijeme sporo prolazi meni se čini da vrijeme leti. Evo već je drugi mjesec i još malo će početi proljetne utrke ali ove godine bez mene. Ako se do ljeta situacija ne promjeni tada ću sigurno prekinuti čekanje i krenuti nekim drugim putem.     

 

Završni račun trkača u stečaju

 U ovakva usrana jutra kad se jedva nadziru okolne zgrade od magle i kiše osjećam se kao stari raspucani panj. Baš prikladno vrijeme za deprimirani kraj deprimirane godine. No ja nisam deprimiran, više sam "napižđen". Nervira me sve, od politike do pandemije i odnos ljudi prema svemu tome. Kao da su svi zaboravili elementarne stvari. Što znači pripadati ljudskom rodu. Bilo da je politika, bilo da je pandemija u pitanju, a i ona je opako povezana sa politikom. Zaboravljaju da se ništa ne može riješiti ako se postave kao da su samo oni u pravu, a sve druge ko j... 

Ljuti me i to što ponekad pokušavamo biti bolji trkači kupujući skupe tenisice te ostale trice i kučine. Ili kad neki misle da će biti fit ako poste ili gutaju smooti-je, a zaboravljaju jednu jednostavnu činjenicu. Uspjeh je uvijek i jedino povezan sa uloženim trudom ili žrtvom. Ostalo je samo glazura koja ponekad izgleda sjajno ali ispod koje može biti i obično govno. Prečesto i jeste. Svima nam se tako nešto u manjoj ili većoj mjeri potkrade.

Obzirom da sam ili bi još uvjek želio da budem trkač to podrazumjeva da mi je sve što radim u vezi postizanja tog cilja ipak važno. No kako nas uče u knjigama o ekonomiji, poduzeća koja ne napreduju obično završe u stečaju tako i ja imam osjećaj da sam trkač u stečaju. Koliko ću još izdržati prije stavljanja ključa u bravu ovisi o tome kako budem upravljao stečajem. Iz teorije svih upravljačkih procesa pa i regulacije koja je meni kao elektroničaru vrlo poznata i bliska je poznato da je za reguliraciju nekog sustava potrebno mjeriti određene veličine koje treba regulirati. Ja svakako puno toga mjerim ali nekad mi nije baš jednostavno odrediti što je to što sam izmjerio. Kad su u pitanju komplicirani sustavi kao naše tijelo to nije niti malo jednostavno. Međutim treba prije svega odbaciti sve što je nepotrebno i fokusirati se na bitne elemente. Ako bačva nema dno uzaludno je zabijati čepove u sitne rupice. Treba napraviti novo dno. Kad sumiram ono što je važno za trkača ova godina je ipak nešto bolja od prethodne. Iako sam na koncu prošle godine bio brži i u znatno boljoj formi, ove godine sam uspio isporučiti dvije uspješne utrke i jednu virtuelnu sa dobrim rezultatom iako moram priznati da je to zapravo rezultat onoga što sam radio pred kraj prethodne godine. No bilanca se radi na kraju i tu se nema što prigovoriti. Sa svim ozljedama ipak je prosječna mjesečna kilometraža bila preko 200 km(207km/mj). Manje od 275 km najbolje 2018 godine ali malo veća od prosjeka(196 km/mj). Nije baš onako kako sam planirao ali kad se sjetim da sam 2016 godine imao prosjek od samo 169 km/mj i trčao osobni u maratonu ipak malo tješi.

Rezultati nisu uvijek vezani samo za broj kilometara ali za maratonca to je daleko najvažnije. Da bi održao svoj trkački status treba samo trčati. Nikako se nebi složio sa time da mi pri tome bitno pomaže recimo plivanje. Pomaže mi da se bolje osjećam jer bar u nečemu još malo napredujem. To održava u životu nadu da postoje još neistražene dubine ili visine na mom trkačkom putu. Ako i ne postoje nadam se da će moje rezerve još malo potrajati da ne postanem predvodnik začelja ili pomalo grubo rečeno "fenjeraš".

Uljanik, Bepo, Mato i "Čapo"

 Lakše je kad za ono što radiš imaš dobru motivaciju. Naročito ako to nije baš ugodno i lako. Recimo meni ne treba posebna motivacija da smažem brdo baklava samo kad bi mi ih žena ćešće pravila. E napraviti baklavu to je već druga stvar. Tako je i sa trčanjem. Lako je kad sve ide tebi u prilog. Kad je napredak velik, tijelo mlado, ti brineš samo kako će na tebe gledati neke "koke" iz publike. To je bila motivacija. I mrtav bi trčao. No "koke" već odavno gledaju neke druge "pjevce", a moje mjesto je u onom redu koji se pomalo premješta prema začelju. Neću da postanem fenjeraš. To mi je rekao moj dragi prijatelj Bepo. Kazao je da mu najteže pada što svi uvjek čekaju da on prođe ciljem pa da utrka završi. Što zapravo i nije bila istina ali on je to tako doživljavao. Ipak je u Ljubljani sa 82. godine trčao maraton malo preko 5 sati(5:01:13). Mnogi su došli nakon njega ali to je čak i kod organizatora prošlo nezapaženo, a on najstariji trkač na Ljubljanskom maratonu, pa još istrči maraton debelo unutar 6 sati. Kako u takvim uvjetima ostati motiviran da se izlažeš tolikom naporu. Možda svijest o tome da postoji mnogo dobrih ljudi koji su ipak prepoznali njegovu žrtvu i ljudsku veličinu. Zbog toga je ponovo tradicionalna i nekad jaka utrka na dan Uljanika bila posvećena njemu. On ih je naravno do svoje tragične smrti prije tri godine istrčao sve. Na redu je bila 39-ta utrka. Druga u pandemiji koja se trčala samo sa ograničenim brojem trkača, ali ponovo unutar usnulog brodogradilišta. Moj i naš "Uljanik" je imao 165-ti rođendan pa nam se činilo da bez obzira na sve zaslužuje bar malo naše pa i medijske pažnje. Ovaj put je sve bilo organizirano kao da je prava utrka. Sa razglasom, voditeljem, muzikom, balonom u cilju, pratnjom po stazi, osvježenje jelom i pićem te dodjelom jedne nagrade. Našem sad najstarijem članu i mom prijatelju još iz mojih adolescentskih dana Mati Tomiću. Nije Mato nikad bio vrhunski trkač. Zapravo kad sam ja bio klinac i počeo trčati on je bacao disk. Bio je mrga visok i jak ko bik. Mogao je raditi čučnjeve držeći mene, a možda i "Čapu"(Milovan Savić) u rukama. Uvjek smiren i zaštitnički nastrojen prema nama sitnim kržljavim trkačima. I Mato je istrčao sve "Uljanikove" utrke pa je mali skromni poklon nakon utrke trebao da mu bude znak da nitko od nas ne zaboravlja i cijeni ono što je on napravio za naš klub. Tko bi bio bolji da mu uruči poklon nego čovjek kojeg toliko desetljeća poznaje i koji je bio pobjednik prve utrke. Milovan Savić, mi ga od milja zovemo "Čapo" mada ja neznam tu priču zašto jer sam jedno dulje vrijeme bio van zbivanja oko trčanja. Milovan je tada iako osamsto metraš na utrci od preko 7 km trčao neke kilometre i ispod 3 min.

Mato i Milovan Savić

U ovako nesigurnim vremenima za Uljanik pa i za sve nas ni ta nedjelja nije bila sigurna niti obećavala lijep dan. Ali dok sam došetao do glavne porte kod direkcije optimizam se ukazao kroz malo odškrinute oblake i moj trkački optimizam je dobio još jedan zamah jer iza mene je bio tjedan u kojem sam prvi put u tri mjeseca otrčao preko 10 km bez da osjećam posljedice. Bio sam na putu oporavka, a pošto je utrka zapravo neobavezno trčanje i druženje nisam strepio da će se dogoditi ništa što bi moglo to ugroziti. Nikome se nije žurilo da uleti kroz cilj pa tako ni meni. Izmjenivao sam partnere onako uz put i uskoro ostao baš prikladno na čelu sa Christianom i još nekolicinom prijatelja. To me odmah podsjetilo kako sam na svojim prvim utrkama odmah počeo naganjati one iz vodećeg čopora. Jednom sam ga čuo kako je svom kolegi kad sam im se negdje pred kraj utrke došuljao iza leđa rekao: "evo opet nam stari puše za vrat". To je bilo u Medulinu na mojoj zadnjoj utrci zimske lige. Eh tada sam još bio mlađi par godina i puno motiviraniji jer sam mislio da ću još napredovati. Malo morgen i ja i on smo stariji pa je teško pomisliti da će biti bitno boljih dana ali moraš malo sanjati ... Tako kroz ćakule ušli smo u cilj i bez zaustavljanja otišli još đir do otoka i nazad jer što je to 6,4 km ili pola sata trčanja. Pivo se ionako nije moglo ugrijati jer je bilo prohladno. 

Christian, Robert Juričić i ja

 Zapravo je malo čudno jer ozljede za koje misliš da nikad neće proći i kako će ta možda biti zadnja kap koja je prelila čašu odjednom prođu. Bojao sam se povratka bolova i ništa. Sutra dan sam mogao ponovo trčati ali ipak nisam. Ne ovaj put ne žurim nigdje. Još bi rado da se družim neke sljedeće godine i na nekim sledećim pravim utrkama sa svim svojim prijateljima. Kako onim mladima tako i onima iz moje mladosti da ne kažem matorima. Ja još želim biti trkač po mogućnosti ne onaj iz zadnje klupe. Možda doživim da i ja jednom otrčim pravu Uljanikovu utrku kad već nisam do sada.        

Tranzicija

 Svi manje više znamo što je tranzicija. Zapravo svi znamo da je to jako zajebana stvar jer smo bar mi stariji onu tranziciju iz "mraka" socijalizma u "svjetlo" kapitala preživjeli pa sad vidimo kako je to ispalo baš ... mogu reći i fino ... baš. Pa ne kužim što se sad ljudi toliko bune zbog toga što ih je umjesto "Kurte" uzjahao "Murta". Astronomi tranzicijom zovu prolaz nekih nebeskih tijela kroz određena područja i njima je to obično kul jer uvijek iskoriste da nešto saznaju i vide što se inače ne vidi. U trčanju ne znam što bi to bilo ali u triatlonu to je onaj prelaz sa plivanja na bicikliranje i nakon toga na trčanje. Uvijek sam mislio da je to manje više nevažna stvar. Bar za nas spore plivače, bicikliste i trkače. To je taman prilika da se ohane malo, popije nešto što kod nekih znam da bi rado bilo pivo ali većini je to malo izotonika i vode. Koji minut gore dolje kad si satima u sedlu ili na nogama nema veze. No neki i to treniraju i koriste svu silu trikova i opreme koja košta kao "sv. Petra kajgana" samo da obriju koju minutu pazi sad od 13 sati koliko prosječno iznosi dobar rezultat za kategorije 30-35 godina. 

Prošli tjedan je nažalost vrijeme baš zasralo sve i plivanje je skroz otpalo, a najviše zbog vrlo valovitog i nemirnog mora. Ipak sam uspio jedan dan odraditi biciklu i odlučio da napravim dupli trening. On se inače u triatlonskom žargonu naziva "cigla"(brick) ali ne pitajte me zašto. No obzirom na moje stanje napravio sam skraćenu verziju koja se zove "tranzicija". Znači tranzicija se zove trening pri kojem nakon biciklističkog treninga odradiš jedno kraće trčanje do 20-tak minuta. Naivno sam pomislio: to je taman da mi se noge malo opuste nakon "peštanja"(squeez) i bildanja kvadricepsa na velikom prenosu. Stao sam kilometar i pol prije kuće na marsovom polju, gurnuo bike u grmlje, skinuo kacigu i prebacio Garmin na trčanje. Onda se desilo nešto neobično. Ok, marsovo polje je malo grbavo ali ja sam teturao kao pijanac jer noga nikako da uhvati stabilnost. Dok sam se tako borio sa grbavicom nisam baš gledao na sat i onda paf. Činilo mi se da sam trčao bolno sporo ali tempo je bio prebrz u odnosu na ono što sam ovih zadnjih mjeseci mljeo. To je bilo uglavnom 5:35-5:40/km, a sad sam bio oko 5:15/km. Što god sam pokušao nije pomoglo. Puls je adekvatno tome bio viši nego što sam želio ali usporavanje nije uspjelo. Kao da mi se zaglavila sajla od gasa. Nakon 20 minuta sam stao, zajahao bicilu i otkotrljao se do kuće jer je manje više do tamo malo nizbrdo. Kažu mi neki da je trčanje nakon bicikle jako zajebana stvar i sad znam da imaju pravo. Tranzicija sa plivanja na biciklu vjerovatno nije problem jer nisam vidio da za to postoje treninzi ali probati ću jednom. Znam da mi je zeznuto trčati poslije plivanja u jako hladnoj vodi jer su mi tabani promrzli, a tako sam zadnji put i zeznuo palac. Za sad još nisam izvršio tranziciju sa trkača u triatlonce jer mi puno toga ne izgleda baš onako kako to govore. Nebi htio da me opet umjesto Kurte samo zajaše Murta.

Trilema

 Ako si postaviš previsoke ciljeve tada ti je razočaranje zagarantirano. No ako ciljaš nisko nema izgleda da ćeš biti zadovoljan. Doduše uvijek ima onih koji u svemu vide neko postignuće u stilu ... mama, mama vidi ja vozim bez ruku ... da ne idem dalje. Meni je razočaranja pun kufer pa pokušavam pomiriti te dvije oprečne strategije visokih i niskih ciljeva ali bojim se da tu nema kruha ili leba kako bi rekli neki moji prijatelji. Pošto je očigledno da trčanje nikako ne ide na bolje te da svaki tjedan osjećam i vidim kako se moja sposobnost urušava, okrenuo sam se nekim rezervnim ili utješnim aktivnostima. Tako je ovaj prošli tjedan ipak bio malo aktivniji i nije prošao u uobičajenom čekanju da se nešto promjeni na bolje. Prije svega vratio sam se na biciklu i od mizernih 165 km ove godine odradio preko 100 km ovaj mjesec i to većinu ovaj tjedan. Za divno čudo nisam još niti jedamput pao od  zadnjeg pada prošli mjesec kad sam mislio da sam nabio trticu. Zapravo sam tek nakon dvije ture od 27 km do Premanture i nazad shvatio da me opet boli trtica ali i da je netko pomakao sic tako da je krivo nagnut i spušten. Sve mi je bilo čudno ali u svoj toj muci oko bolova u leđima i išijasu nisam se sjetio da sam bicikl ljetos posudio sinu od mog frenda jer je počeo raditi kao raznosač hrane po gradu, a njegov bike je bio u kc..u. Dakle on mi je spustio i promjenio nagib sica tako da mi ni ulošci za dupe u biciklističkim gegama nisu pomogli da ne nažuljam trticu. Čim sam to sredio zadnje dvije vožnje su bile brže i kudikamo ugodnije. Bar neki napredak. Nakon svake vožnje i nakon svakog trčanja obavezno sam odlazio na more i pokušao plivati oko 20 minuta. More je sad već pomalo neugodno i broj plivača se smanjio. Ostaje uvijek ista ekipa koje se sjećam i od prošle zime. Nakon što sam prošlu zimu prvi put uspio neprekinuto plivati cijelu godinu osjećam da mi je sad malo lakše iako imam malo manje preplivanih kilometara nego lani. To je uglavnom zbog toga što sam lani plivao često sa plivačkim odjelom. Usprkos tome što plivam bez odjela prosječna brzina mi se popravila. Zaključio sam da mi je lakše podnijeti nelagodu zbog hladnoće kad odredim točno dokle ću plivati. Drugi trik kojeg koristim je maksimalna koncentracija na tehniku. To me zaokupi pa vrijeme dok odem do okretišta i nazad proleti. Srećom ovaj tjedan je u zavjetrini bilo ugodno i uglavnom sunčano pa nije bilo naknadnog treskanja niti potrebe da se odmah oblačim i trčkaram. Zubato sunce je ipak odradilo svoje. Ovaj tjedan neće biti tako pa možda ipak stavim odjelo. Čak sam i četiri puta trčao ovaj tjedan. Dok sam se držao ravnih 6 km po Marsovom polju sve je bilo u redu. Jučer sam probao ponovo nakon dva tjedna sastaviti dva lagana kruga na Drenovici i problemi opet nisu izostali pa sam ponovo razočaran. Da ne kažem i da sam u trilemi. Ne onoj "slatkoj" u kojoj je bio Mujo već jednoj sasvim "gorkoj". 

Dali da prestanem biti trkač kad je već toliko problema koji se svaki dan množe kao zečevi. Možda se posvetim plivanju u kojem sam relativno slab ali imam zato prostora za napredak ili bar ja tako mislim.      Još kad bi more bilo malo toplije cijele godine bilo bi to super. Jer u onoj kadi od Pulskog bazenčića nema napretka. Tamo možeš da zaradiš samo trovanje klorom ili gljivice. 

Mogao bi biti biciklista da se bicikle pomalo ne bojim. Na cesti vidim svašta, kad je lijepo vrijeme i u sezoni promet je užasan. Prostora za terensku vožnju je sve manje ako niste ljubitelj ekstremnog preskakanja preko građevinskih parcela koje su poput barikada opkolile Pulu i širu okolicu. Ne možeš se riješiti mješalica i bagera, bauštela je na svakom koraku. Neki dan sam na ulazu u slijepu ulicu kod naselja Volme umalo uletio u friško postavljenu kemijsku "klonju" koja je srećom bila kričave boje pa sam je na vrijeme uočio. Nabili je nasred puteljka odmah iza zidića i živice jer tamo niče nova kućerina. Malo prije između Banjola i Volma su nekad širok prolaz preko ledine ogradili žičanom i betonskom ogradom tako da se bicilista i pješak ne mogu mimoići, a prolaz se lomi u cik cak. Tako mi je neki dan naletila neka baba. Lako što je baba skoro dobila infarkt, ja sam žešće opalio rukom o zid pokušavajući da stanem na mjestu, a da se ne raspem po tek postavljenom lomljenom krupnom tucaniku. Razmišljam i o trenažeru ali ...

Mogu pokušati drastično smanjiti trčanje i ponovo biti povremeni rekreativac koji trči kad nema pametnijeg posla ili da malo prodrma probavu kad ima zatvor. No ja nisam skrojen za takav mentalni sklop pa je to najmanje izgledna kombinacija. Ili tkač ili ništa.

Riješenje je možda triatlon jer kad bi sve skupa sveo na neku manju(čitaj razumnu) mjeru opet bi to u mojim godinama bilo dosta aktivnosti bez većih posljedica. Bar se nadam. Tako je i ovaj tjedan usprkos vrlo malo trčanja ipak bio dosta aktivan ako se doda bicikla i plivanje. Recimo tjedan dva prije ozljede kad sam trčao malo preko 70 km tjedno za to mi je trebalo oko 6 sati(6:02). Ovaj tjedan je to samo 7 minuta manje ili 5:55. Naravno opet je sve pod uvjetom da ipak mogu trčati. Sad mi sve izgleda kao daleka nedostižna galaksija, a meni treba "warp pogon". Sad samo da ga smislim .. hm                 

 

Kao riba u akvariju

Ponekad pomislim, što osjeća ili misi riba dok pliva okolo po malom okruglom akvariju. Dali joj nedostaje onaj čudan svijet izavan staklenke ili misli da to nije značajno za nju. Važno je da pliva i da je klopa sigurna. Kad razmišljam o svemiru, a to je sve češće u mene se uvlači neki nespokoj i nelagoda znajući da on izmiče i postaje sve nedostupniji u svom nemilosrdnom udaljavanju i veličini. To lijepo i poetski opisuju stihovi pjesme Pink Floyd-a, "Wish You Were Here":"We're just two lost souls ... Swimming in a fish bowl". Osim što sam u svemu tome ja samo jedna duša baš se tako osjećam. Kao riba u akvariju. Kažu da one, tj ribe imaju vrlo kratku memoriju ali možda im je zbog toga ipak lakše. Mene moja još služi i nije da zazivam onog "njemca" da me posjeti i olakša tugu koja me prekrije svaki put kad se podsjetim što sam bio i što sam sad. Trčanje i sve oko čega se vrtio moj mali univerzum ovih zadnjih desetak godina odjednom se počelo udaljavati od mene poput tog vječno ubrzavajućeg svemira, a ja sam zapeo kao riba zarobljena u malom staklenom akvariju. Prolaze utrke na kojima sam trebao, a nisam trčao. Zadnje što me potpuno uvjerilo da nema načina da izađem iz te staklenke je humanitarna utrka za Dinu Pervan. Još prije dva tjedna obećao sam njenom ocu kako nema veze što nisam spreman za nikakvu utrku ipak neću nipošto propustiti da makar trčkaram sa svojim prijateljima u znak sjećanja na nju. Zbog koje kakvih problema osim ovih mojih povezanih sa trčanjem potpuno sam zaboravio i računao da ima vremena za prijavu. Kad evo večeras su prijave iznenada zatvorene jer je ispunjena kvota koja je dozvoljena zbog situacije sa covid-om. Zapravo ne pratim ništa o trčanju jer sam razočaran potpunim nedostatkom sposobnosti da trčim. I kad sam pomislio da će ipak biti bolje samo treba imati malo više strpljenja, probudio sam se u ponedjeljak i ne mogu uopće da hodam. Da ipak budem precizniji hodam kao "her Flick"(iz "Allo, allo" ako se sjećate). Upalio mi se zglob palca na lijevoj nozi bez povoda ili nekog posebnog razloga jer od trčanja sigurno nije. Tjedan prije toga sam trčao samo tri puta u prosjeku oko 6 km otplivao dva kraća treninga jer se more sad ohladilo na 16 C pa je dvadeset minuta bez odjela sasvim dovoljno za mene. Zadnji put baš u nedjelju.

  Posljednja aktivnost u nedjelju popodne

 

U subotu sam bio malo na bicikli i to je sve. A palac i taj dio noge natekli ko buhtla tako da ne mogu obući niti jedne tenisice osim zadnjih Asics Noosa Tri. A i u njima mi je neugodno biti dulje od pola sata. Danas treći dan je malo bolje. Osjećam da je otok znatno manji i više nije tako vruć pa pretpostavljam da je upala u fazi smirivanja. Najgore je što uopće ne mogu da se oslonim na taj dio stopala, a o savijanju palca prilikom hodanja ili trčanja niti ne želim razmišljati. Zapravo pokušavam ne razmišljati o trčanju uopće jer mi se čini da postoji neka urota na višoj instanci koja pazi što zamišljam i brine da se to ne ostvari.