Nema odmora za proklete

Nakon utrke nisam imao niti jednog dana odmora, a i u utrku sam uletio bez odmora sa udarnim tjednom prije toga u kojem sam napokon uspio preći 80 km trčeći u vrlo visokom tempu cijeli tjedan. Zapravo dva tjedna za redom. U tom malom vrhuncu sam imao još i preko 4 km plivanja ali izgleda da je to pomoglo da se hvatište zadnje lože pomalo smiri. Evo i nakon dušmanskog Frank's Killer tempo trčanja u četvrtak izdržalo je dupe cijeli put od Pule preko Trsta, Minhena, San Francisca do Houstona. Jedini dan kad sam osjećao tromost nogu je bila nedjelja poslije trke ali taj sam cijeli dan prehodao oko staze za maraton u pokušaju da na više mjesta ulovim mobitelom moje prijatelje trkače. Za nošenje pravog fotoaparata sam bio previše umoran, oprostite mi. Sutra dan sam zato lebdio kao duh na pamučnim oblacima. Bez osjećaja ukočenosti, bolova i napora. Kad bi bar takvih trenutaka bilo više. Frank je zapravo prije nego što se to dosjetila Billat(Billat intervals) napravio kratke intervale u kojima se izmjenjuju maratonski tempo i tempo utrke na 5 km što je zapravo VO2max tempo ili blizu njega dok je onaj maratonski na gornjoj granici aerobnog. Kako su relativno kratki ne baš kao Billat puls varira jako malo. Zapravo se ne stižeš oporaviti ali je jako dobar osjećaj kad spustiš tempo na maratonski. Svih 10 km koje sam otrčao su bili nešto malo sporiji nego na utrci X-ice od 10 km prošli tjedan. No tempo petaka sam trčao znatno brže, a i maratonski je bio previše brz. Sve u svemu najbrže od kad radim ovakve treninge i sa najmanjim prosječnim pulsom uz tipičnu varijaciju +1 za brzo, -1 za sporo. Tako je svaki put.
Sve ukazuje da sam formu za željeni osobni dosegnuo samo kako je sad zadržati? Danas je umor od puta jer ulazim u 38-mi sat od kad nisam spavao i stavična vlaga uz temperaturu oko 27 stupnjeva splasnula malo moj elan ali izbora nemam. Moram pokušati trčati bilo koliko u bilo kojim uvjetima jer sutra odlazim na brod i tamo mi ostaje samo traka za trčanje. 

Umor ću istjerivati noćas ako izdržim jer još nije niti ručak. Zapravo odoh ja na ručak pa ako još budem sposoban možda napravim još koji kilometar prije večere i spavanja.  

Oproštaj sa Murakamijem

Eto me jopet, vinuo sam se visoko ali ne sa trčanjem ili nedaj bože pisanjem. Jednostavno opet sam na onih brdo "fita" negdje iznad Islanda ili tako nešto. Ugasio sam ekran jer je još dan i biti će sve dok ne stignem u San Francico. Slušam Coltrane-a i uzimam treće "kapi za oči" u nadi da će mi se prispavati bar malo. Počeo sam već nakon vožnje do aerodroma u Trstu sa nefiltriranim Nastro Azurro, a nastavio sa nekim švabom kojeg nudi Lufhansa. Ponovo čitam Murakamija jer ga prvi put nisam doživio. 

Kao da to nisam čitao ja nego da mi je netko prepričao. Ne znam kako se to desilo. To sam prvi put primjetio kad je Saša spominjao Murakamijevih 10 km dnevno. Čak sam pogrešno i prevodio naslov knjige iako ne znam zapravo kakav je u hrvatskom prijevodu. Dakle tek sad jasno vidim da kaže "What I talk about when I talk about running". Pa koji kua priča kad priča. Vrijeme je da ponovim gradivo možda nađem neku novu inspiraciju. Mada imamo neke zajedničke crte ja i dotični ali valjda svi koji trče imaju neke tanjušne žice koje ih povezuju i drže skupa. Zapravo smo dva potpuno drugačija trkačka svijeta. U principu on je otprilike kao trkač jednak onom kakav sam ja kao pisac. Mada sam u tome bio nekada puno bolji. Ma nećemo se zajebavati, u svemu sam nekada bio puno bolji. Sad sve provlačim kroz "age grade" tablice i kalkulatore kako bi se tješio. Oboje smo se mladi priženili sa tek 22 godine ali ja sam se trčanju zapravo vratio i to jako kasno kao razmetni sin, a pisanje napustio još mnogo prije toga. 
Od kad sam relativno zdrav počinjem ga i prelaziti po njegovom osnovnom kriteriju ozbiljnog trčanja od prosječno 10 km dnevno. Ali to naravno nije još ustaljeno, a moglo bi i početi lako da se urušava. Iako i ja malo razmišljam o nekim novim izazovima kao što je bicikla i plivanje misli da je to samo jedna skuža za one koji više nemaju dovoljno motivacije u jednom od ta tri sporta. Recimo iskreno, nisu dovoljno dobri. Tako je moja potraga za motivacijom rezultirala sa oproštajem od Murakamija trkača jer on meni više ništa nema da kaže što bi mi pomoglo u trčanju. Bar da mi se prispavalo od čitanja.

 
 

X-ica

  Kad nešto radiš rijetko tada to sigurno i ne radiš baš najbolje. To bi pravilo svakako primjenio na trčanje jer samo ako trčiš možeš bolje i brže trčati.
Ako redovito pišeš možeš bolje pisati i da sad ne nabrajm sve ono što sažima izreka: "vježbom do savršenstva" ili sve popularnijom engleskom inačicom "practice make you perfect". Mada neki tu postavljaju znak upitnika.
Meni je simpatičan onaj vic o savršenstvu u kojem neki čova dođe kod psihijatra da se požali kako umišlja da je savršen, valjda kao onaj mister savršeni na tevi koji tjera ženskadiju da pri pogledu na njega trgaju gaće ...tako bar teva prikazuje. Doktor ga naravno odere i navodno izlječi i on izlazeći iz ordinacije slavodobitno uzvikne: "hura izlječen sam sad sam savršen"! 
Kad su u pitanju utrke kao da to kod mene ne funkcionira. 
Zapravo je meni sve to nepoznanica jer me uvijek iznenadi kako to da najbolje otrčim kad ništa nije niti blizu savršenstva. Onog mog malog ili bar mogućeg. Postoji li tako nešto? 
Prva nepoznanica je u matematici uvijek X pa da krenem od nje.
Prvu "povjesnu" Pulsku X-icu sam propustio zbog toga što sam cijelu tu godinu propustio da trčim pa je bio i red da ne trčim. Zato sam napravio gomilu dobrih fotki i neki su govorili da krenem tim putem kad već nisam za trčanje. Trčalo se na mojoj tada omiljenoj lokaciji Lungomare pa me to još više rastužilo. 
Druga X-ica je bila nakon povratka trčanju i ostala mi je u lijepom sjećanju mada je bilo konfuzije na utrci u kojoj su neki kao Stane napravili skoro tri kruga kroz tunel "Zerostrasse" neki možda niti jedan, a neki kao Glavaš ljutito odustali nakon x-tog promašaja staze. I ja sam se dva puta vraćao i preticao iste trkače po dva puta. Ali bar sam završio gotovo rame uz rame sa svojim dobrim prijateljem "Rudišom". 
To mu je bila prva utrka na kojoj me dobio ali mi nije bilo žao jer ja sam mu bio i trener, "coach" kako me uvijek zove. 
To je bila najgora X-ica ali meni najdraža jer sam čak bio i na pobjedničkom postolju za kategoriju iznad 55 godina. Danas je to uglavnom rijetko i nama malo starijima jedinu utjehu tad pruža pomalo zlurada pomisao kako smo oderali ponekog mlađahnog pjevca. 
Zatim sam opet sukladno mom osobnom prokletstvu neparnih godina pauzirao na trećoj X-ici da bi je lani otrčao jako dobro cijelo vrijeme ganjajući Staneta koji se za sekundu dvije spasio ubrzavši na ulazu u Arenu. Rekao je da sam ga ganjao kao bijesni pas. Ne znam zašto sam se uopće trudio jer postolja nije bilo, a to što sam došao deseti ne znači mi baš ništa. 
Zadovoljstvo je relativan pojam. Moj prijatelj i trkač koji me je često motivira da ga na utrci pratim nije bio zadovoljan ove godine niti 6-tim mjestom na 5 km iako je to pa i rezultat prilično dobro. 
Tako ja nisam nikad bio zadovoljan X-icom kao utrkom, a glavni razlog je zapravo njena nepoznata staza. Stalno se mijenjala i nikako da je izmjere i naprave da bude 10 km. Zar je danas to tako teško. 
Imao sam more primjedbi i bio iskren pa ih sve izložio Eriku koji je počeo tu priču sa utrkom. Nisam od onih koji mu plješću, a brontulaju sebi u bradu ili okolo. Shvaćam i potrebu komercijalizacije i potrebe onih rekreativaca koji trčanje vide drugačije nego ja ali kao trkač ja preferiram tu moju možda vremenom prevaziđenu logiku.
Zato i nisam htio prijaviti peto izdanje X-ice. Uostalom neparna je godina pa nisam htio tjerati mak na konac. Već imam jedan maraton ove godine još jedan bi mi bio sasvim dovoljan da skinem prokletstvo. Svaki put sam poslije X-ice imao ozljedu. Od zadnje mi se još uvijek vuče problem sa hvatištem zadnje lože i možda nevezano za nju problem sa stopalom i palcem na desnoj. 
Maraton u Puli ... ne hvala, to znači umirati polagano u osami oko Pule po cestama na kojima svaki vikend peglam asfalt trčeći dužine. Polumaraton me zanima samo ako ću ikad poželjeti da istrčim osobni koji stoji još iz prve godine mojeg trčanja. Pula nije baš najbolje mjesto za to. 
Htio ja ili ne Erik me prijavio koristeći moj trenutak slabosti ili poneko pivce više na druženju nakon utrke "Antonio Cukon". I eto me tu na startu pete X-ice na koji je čak došla i moja mama da me prvi put pogleda na utrci u živo. Nespreman na utrku umoran od pokušaja da ovaj mjesec uguram što više kilometraže zbog planiranog gubitka od desetak dana koji sljede u vrhuncu priprema. Možda ću ja biti predmet istraživanja koja će pokušati objasniti kako je zapravo bolje imati dolinu 4 tjedna prije maratona nego vrhunac. Naravno ako istrčim taj još uvijek željeni osobni. Samo da to moja žena ne sazna. Ionako ne planira ići u Ljubljanu bez obzira na umirujući zadnji maraton u Beču. Rekla je da joj je to previše stresno.

Start utrke na 5 km prije havarije balona

Kreno sam neambiciozno poput balona koji se ispuhao nakon starta utrke na 5 km, pa smo se svi zabavljali pokušajima organizatora da ga napušu i na koncu maknu. To je odagnalo svaku napetost koju obično imam na startu. Rutu znam napamet i znam da će neki već početi padati nakon prvog laganog uspona niti kilometar nakon starta. Pobrojao sam dvadesetak na kružnom i već preticao neke za koje znam da dolaze minutama poslije mene ali zbog nečega krenu prvi kilometar kao da je utrka samo na taj jedan. Možda sam ja defektan pa me ne pere adrenalin ali moj prvi kilometar je uvijek najsporiji i čini mi se teži nego svi ostali. Na drugom kružnom toku nakon čistilišta usponom do mosta okrenuli smo prema velikom svjetlosnim efektima osvijetljenom rotoru i osjetio sam značajno olakšanje. Što zbog blagog spusta što zbog svježeg zraka koji je označavao izlazak iz grada prema velikom rotoru. Zapravo je to efekat koji se ponekad zove "second wind". Tijelo se aklimatiziralo i neurološki aktiviralo za utku. Nikoga od trkača iz prve grupe koja je malo zaostala iza vodećeg ne poznajem osim Maura iz "elitnih pulskih rekreativaca" ali on me je i lani dobio pa nisam žurio u lov već se držao tempa jednog mladića koji mi je trenutno odgovarao. Sad je do rotora na punti kojeg smo prvog prošli nizbrdo i jedini problem je valovitost asfalta uz slabu vidljivost zbog krošnji pa noge ponekad malo zalelujaju. Momak nije pojačavao iako je bilo nizbrdo ali ulovili smo već nekolicinu, a ja sam bio zadovoljan sa time mada sam nesvjesno požurio i izravnao se da mu ne pušem za vrat. Nije pristojno. U tom hvatanju otpadnika iz prednjeg čopora nekako sam ga izgubio mada sam dugo sve do okretišta ispod mosta čuo njegove dosta bučne korake. Kod veslačkog nakon okreta je već bilo blizu sedmog kilometra i više nisam slušao jer sam uhvatio dvojac u kojem je bila kako se kasnije ispostavilo vodeća žena. Malo su se nećkali ali me onda nadam se ne iz pristojnosti pustili da sam ganjam ostatak čopora. U njemu sam jasno i sve bliže vidio Maura pa pomislio kako će sad na naplatu doći njihova slaba aerobna priprema. Znam to jer "Braco" mi nesvjesno odaje tajne iz njihova tabora kad ga povremeno sretnem na Drenovici. No Mauro se nije dao baš kao i jedan dečko iz Adrenaline koji se u zadnji moment okrenuo prije ulaska u Arenu i iscjedio još nešto iz mladih nogu, a ja sam zapravo odustao već u Zerostrasse tunelu jer me u polumraku saplitala svaka neravnina kojih u njemu ima na pretek. Izlaz je bio još i gori pa sam tih desetak metara do asfalta gotovo prehodao. Tada sam vidio da mi je jedini cilj odmakao iza zadnjeg zavoja i to je bilo za mene gotova utrka. Jedino o čemu sam razmišljao je da me majka ne vidi da sa ispaćenim izrazom lica utrčavam u cilj, pa je takav bio i napor sa kojim sam utrčao u Arenu. 

Mama se više veselila dolasku u cilj nego ja

 Kako sam utrku započeo tako sam je i završio. Svi kilometri su bili ispod 4 minute neki i na 3:51 osim zadnjeg kilometra kroz zerostrasse. Na tih 250 do 300 m prosjek pao na 4:30/km, pa je i cijeli kilometar bio nešto sporiji od 4 min. Zapravo to je još jedna nepoznanica ili x-ica i počinjem razmišljati dali se utrka tako zove zbog toga ili zbog rimskog deset. Garmin ne može odrediti položaj u tunelu pa napravi korekciju prema nekom algoritmu. Vidi se da je na mapi pomaknut ulaz i izlaz u tunel. I lani sam mjerio ulazak u zerostrasse i izlaz te zaključio da sam ove godine bio brži na ulasku čak 24 sekunde, a i na izlazu sam usprkos opreznom trčanju bio brži za 27 sekundi. Lani je završetak utrke bio produžen odlaskom u park gdje smo se sudarali sa šetačima pa onda imali obilazak po rivi, a sad je put vodio ravno cestom prema Areni. Sa gubitkom u tunelu, Garmin kaže 9,97 m. Organizator tvrdi da je 10 i ja vjerujem da je tako. U svakom slučaju to mi je prvi put da trčim desetku brže od 4 minute pa sam zadovoljan i bez postolja. Meni ova utrka jedino znači to da možda nisam još na strmoj nizbrdici života ali što to znači za maraton osim onih previše optimističnih kalkulacija o potencijalu za maraton od 3:03. Koliko sam spreman za njega saznati ću za mjesec dana.      
Prije svega mogu biti zadovoljan jer se nisam ozljedio i već sutra dan sam normalno odradio lagano rastrčavanje od 10 km po Drenovici dok su se na obzoru gomilali kišni oblaci, a sa stadiona Drozina odjekivalo navijanje riječke Armade. Kao da se igra u Rijeci. Nije čudo što su nas nakantali 3:0. Ali koga briga, Pula ima svoj prvi maraton i njenim ulicama je ovaj vikend trčalo više od hiljadu ljudi. To je mnogo više od onih 11 što guraju kožnu mješinu i par stotina što troše grlo. Među njima nje bilo psovanja, dobacivanja i uvreda, navijalo se za svakog od svagdje iako moram priznati da je na sramotu mojim sugrađanima bilo premalo ljudi da podrže ovako velik trud onih koji su trčali i onih koji su sve organizirali. 
Po tome i još dosta toga mogu da se ugledaju na Ljubljanu i "ljubljančane".
Zato ja volim Ljubljanu i tamo ću tražiti meni najveće zadovoljstvo trčanja dobrog maratona.



 

Iznerviran, "izcooliran", izmoren

 A tjedan je baš počeo lijepo. Bio sam zadovoljan istrčanom dužinom sa dosta žestokim ubrzanjima koja nije ostavila baš nikakve posljedice na mojim nogama. Pogotovo nije bilo pogoršanja bolova u hvatištu zadnje lože. To me najviše brine prije X-ice jer se lani nakon nje stvar jako pogoršala i to mi je kasnije na maratonu u Ljubljani bio najveći problem. Protivnno mom običaju da u ponedjeljak potpuno odmaram otišao sam na more sa ženom i onako iz dosade otplivao malo previše da bi to bio odmor. 
Još me i u utorak nosilo to dobro raspoloženje pa sam i "cruise" intervale odradio brže od predviđenog sa još kraćom pauzom nego obično, a na kraju mi se učinilo da nije dosta pa sam napravio i jedan više. Ljeto se vratilo u grad ali meni nije smetala toplina i tako sam nastavio sa režimom ujutro trčanje, popodne plivanje. 
E onda su nastupili majstori u kući i oko kuće. Ja sam predstavnik stanara pa me svi pomalo j... za sve i svašta, a naročito me izluđuje rat sa kojekakvim majstorima koji vrše popravke i radove. Nitko ama baš nitko da obavi kako treba ono za što je plaćen. Moraš ih vući za rukav i kao maloj djeci pokazivati što su zajebali. Čisto sumljam da to i sami ne znaju ali se prave ludi. Tako su i meni ponovo došli sređivati stropove u tri najmanje prostorije u stanu jer kad su radili cijeli stan nisu mislili da treba i taj dio napraviti. Opet prašina po cijeloj kući i čučanje u stanu dok oni rade. Žena zbriše u grad na kavu sa penzićkama, a ja ... još me stalno nešto ... ma goni sve. Kad mi još kaže da samo mislim na trčanje padne mi mrak na oči. 
Da nervozan sam. Iznerviran zbog putovanja, zbog majstora, žene, politike. Sve mi ide na krasni k.. i takav sam došao u četvrtak na stadion da odradim neki trening, a nisam niti bio siguran što bi.  
Plan je potpuno pošemeren zbog puta i X-ice pa mi je svejedno kad ću i kako nešto odraditi. Mojim prijateljima je dolazio "Cut Down Tempo"(tempo sa postepenim ubrzavanjem) 8 km pa sam im se samo priključio i rekao neka idu svojim tempom, a ja ću se šlepati jer sam previše nervozan i dekoncentriran da se potrudim pratiti moj tempo. Iz nekog razloga uvjek idu brže kad trče samnom iako sam se ja povukao malo nazad i trčao vanjskim dijelom staze. Svako toliko bi bacio oko na sat ali da vidim opterećenje, a ne tempo jer su me oni uredno obavještavali svaki krug. Kao da imam trenera koji mi mjeri prolaze.
Baš me to podsjetilo na dane kad je samo trener imao štopericu, a nitko od nas niti sat. Još sam bio ljut od događanja taj dan i svoju ljutnju sam iskalio na zadnjem kilometru kojeg sam znatno ubrzao i tek tada mi je srce malo poskočilo iznad LT zone. Oni me pametno nisu pratili jer tempo se ne trči tako ali kad si iznerviran dobro dođe mali ventil. Probao sam u petak smiriti strasti i izgladiti svađu sa ženom pa sam pristao da u subotu idem na cjelodnevni izlet sa prijateljima na Susak. Nisam baš to planirao samo dan prije najtežeg treninga kojeg sam mogao odraditi još samo tu nedjelju. Sljedeći vikend je utrka na 10 k, pa sam na putu 10 dana od toga većinu na brodu nešto u avionu, a tamo trčati 32 km nije baš jednostavno. Mada postoje primjeri u povijesti trčanja da su oni zagriženi radili baš to. U knjizi "Today we die a little"(Richard Askwith) opisuje Emilovu(Emil Zatopek) upornost zbog koje je trčao nekoliko tjedana po trgovačkom brodu kojim su skupa sa ruskim atletičarima česi putovali na takmičenje. Uz to su svaki dan jeli ovčetinu jer je taj brod prevozio upravo ovce. Kažu da su ga i jedva odvratili od toga da trči u avionu prilikom putovanja u Melburn na olimpijske igre. Bio je toliko očajan zbog gubitka forme da je koristio svaki trenutak da to nadoknadi. Na toj olimpijskoj maratonskoj utrci je i izrekao poznatu rečenicu "Today we die a little"(Danas ćemo svi malo umrijeti).
Kao i Emil, ja sam ugurao trčanje i opet plivanje u petak jer sam mislio kako u subotu neću moći trčati. Ali ekipa sa kojom sam bio je već nakon pristajanja dala naslutiti da će to biti cjelodnevna pijanka, a ne izlet. Nas nekolicina ukljućujući i jedno dijete smo se morali nekako zabaviti drugačije. Na Susku nema baš nešto mnogo za vidjeti pa sam logično prvo otplivao malo da se osvježim. Neobičan je bio osjećaj plivati dok me cijelo vrijeme ispod na pjeskovitom glatkom dnu poput zrcala prati moja sjena. Lijepo sam mogao korigirati pružanje ruke te zadržavanje optimalne pozicije svakog zamaha i to je rezultiralo vrlo brzim plivanjem. Gotovo kao kad imam neoprensko odjelo koje mi daje dodatnu plovnost pa sam uvijek brži. Ekipa je i dalje sjedeći u pedalj dubokoj vodi ispijala pelinkovce i zagrijavala se pljoskicama za ručak u restoranu Barbara. Razvila se diskusija oko toga kojim putem bliže restoranu i koliko ima do svjetionika odakle je navodno lijepi pogled na Lošinj.
Odjednom mi je otpor koji sam osjećao prema tom izletu ispario jer je to bila odlična izlika da otrčim i premjerim sa Garminom cijeli otok. Do groblja je bio samo kilometar, a restoran od groblja niti 400 m. Do svjetionika je bilo tri kilometra ali ja sam se malo pogubio na povratku po puteljcima kroz gustu trstiku pa sam neplanirano istrčao više nego što je trebalo. Pri tome naravno i brže iako je sunce bilo visoko i temperatura skoro 30. 

Trčanje kroz tunel od trstike

Pogled sa svjetionika

Kamenita strana Suska

Pitao sam se kako će se to odraziti na sutrašnji trening na kojem simuliram umor na kraju maratonske utrke. Ako se to uopće može simulirati. 
Nedjelja je dala pravi odgovor ali ne baš odmah. Jutro u 7 je bilo ugodno za trčanje iako je već bilo preko 20 C. Iznenadilo me to što je na našoj uobičajenoj turi kroz Medulinski i kamp Kažela bilo još gomila kampera i turista. No golaći još nisu bili izmilili iz svojih šatora pa smo se ja i Dražen zezali da nećemo morati još skidati gaće. Mada bi zadnje kilometre skinuo i to samo da mi bude lakše. 
Onda sam se dosjetio da još nije deseti mjesec kad se trči progresivna ... ne samo zbog gužve već je i sunce jako, sunce mu ...
Dosjetio sam se toga nakon drugog kruga(24 km) kad je tempo već bio brži od onog na utrci. Težina trčanja je svakim kilometrom progresivno rasla ali tempo se spuštao ipak nešto sporije nego u najboljim danima. Ostao sam sam da izvučem još zadnja četiri oko 4:20-4:15 te još bar dva brže od 4:10. Nadao sam se da ću imati snage u nogama za bar jedan brži od 4 minute po kilometru ali jednostavno nije išlo. Puls je ludovao, u ušima je zujalo, zadnji kilometar mi je djelovao kao da ću pasti ali ostao je ipak malo iznad 4 minute. 

Tempo u sekundama/km i puls

Možda je razlog reviše treninga ovaj tjedan i premalo odmora, a istini za volju temperatura je za više od deset stupnjeva bila veća nego recimo 2016 godine kad sam trčao osobni u maratonu. Tješi me da nema velike razlike osim u tim zadnjim kilometrima jer kad uporedim dijagram tempa i pulsa na ta dva identična treninga lijepo se vidi da bi možda sa nižom temperaturom to bilo gotovo identično.
Danas samo razmišljam o odmoru i nadam se da će ponovno malo jača iritacija hvatišta brzo proći. 
Jedno je sigurno, dugo se nisam osjećao tako umoran. 

Kišni vikend

  Već sada vidim kako će mi nedostajati ljeto, a ono se tek malo povuklo i zamjenilo se sa dva dana kiše. Bar se tako nadam. U zadnja dva dana vikenda opralo me dvaput, a danas skoro i još jednom. Tjedan je trebao biti svojevrstni vrhunac obzirom da je u plan uletila utrka na 10 km za dva tjedna. Ali to mi za maraton nikako ne odgovara jer je još 7 tjedana do Ljubljane ali na dva tjedna u pravom vrhuncu ne mogu računati zbog službenog puta. Malo sam se dvoumio oko progresivne dužine od 32 km ili dužine sa sprintevima od 25-26 km. Nisam bacao grah, pasulj ili što god već me od progresivne uglavnom odvratilo vrijeme. Završio sam sa intervalima za ovu godinu u četvrtak u jednom konfuznom treningu po još uvijek sparnom vremenu. Konfuziju su dodatno povećavali brojni šetači po stazi od starih baba sa unucima, pa neki košarkaši koji zbog nečeg trče intervale od 400 m ali brzinom koja je vrlo upitna. Ne vidim koji uopće kua im to treba. Još je tu bilo određeni broj pivopija koji su se odazvali na poziv Bruna i Gorana za druženjem nakon i za vrijem treninga. Nihovo dobacivanje u stilu kako ovo, kako ono, me jednostavno izbacuje iz takta. Obilazeći tako lijevo, desno trkače sa tempom od 6 min do nekih malo bržih, a i brzi su ponekad obilazili mene potpuno sam se smotao. 
Tako mi je jedna dionica intervala ispala 2400 m umjesto 1600. To je bome priličan promašaj, a ja ga nisam niti primjetio jer nisam uopće gledao sat. Zaustavljao(lap reset) sam ga kad sam prolazio četvrti krug, a restartao nakon jednog kruga laganog trčanja. Kako sam uspio trčati dva kruga više ostaje misterij. Lakše bi mi bilo trčati po plažama Bahama gdje se prošetavaju komadi u bikiniju. Tamo ću za koji dan ako ovaj zadnji uragan nije sve rastjerao. Mrak se uhvatio čim sam počeo trčati i trening sam završio kao zadnji mohikanac, kad su već svi bili zabavljeni sa pivom.
Srećom Bruno mi je rezervirao jedno crno Nikšićko jer posljednje Zaječarsko je netko popio. Ali sam baš neki dan dovršio zalihe pa tako i Zaječarskog koji su mi donijeli moji prijatelji. 
U subtou sam krenuo uz prijetnju kiše na jedno lagano rastrčavanje prije nedjeljne dužine. Jedan poznati prolaznik koji redovito šeta psa me pozdravio visoko uzdižući veliki plavi kišobran. "Bježiš od kiše"? Jok kakva kiša.... ali ja ne vidim da se iza brda valja nešto i da raja fotka pijavice na moru. Nije prošlo niti par minuta bio sam mokar do jaja i na putu kući u drugom krugu opet srećem lika širom otvorenog kišobrana kako se smijulji ali u sebi mislim to je ipak ljetni pljusak za par minuta sam kući. Mogu odmah šampon na glavu i samo se isperem. Ušparati ću na vodi he, he.
Zbog prognoze da će ujutro bito ok do 11 sati odlučili smo skratiti dužinu i trčati onu koju zovu "Surges Long Run". Malo sam pregledao lanjski trening koji je bio nešto ranije prije X-ice. Odlučio sam malo produžiti trčanje prije početka intervala za dva kilometra ali za jedan kilometar skratiti hlađenje koje mi se činilo malo predugačko. Jedino je Dražen bio raspoložen za to da me prati jer cijelo vrijeme se trči brže od 5 minuta po kilometru, a ubrzanja(surges) od 90 sekundi trčim koliko mogu svakako brže od 3:50/km(4:47/km). On me nažalost nije mogao pratiti cijelo vrijeme, a tempo oporavka mu je predstavljao još veći izazov pa je na kraju odradio svoj trening smanjivši broj intervala i skratio cijeli trening. U jednom trenutku kad sam ostao sam pomislio sam da pretjerujem pa sam htio i ja skratiti trening te pobjeći što prije od kiše koja je počela pojačavati. No stare navike teško se riješiti i uvijek odaberem onu opciju koja je teža. Tako sam ponovo pokisao kao miš ali odradio sve još i bolje nego što je to bilo planirano. Uporedio sam sve takve treninge od 2016 i moram priznati da mi nije žao što sam pokisao. Mogao sam danas još jednom pokisnuti jer sam optimistično otišao na šetnju i plivanje poslije podne. Sunce se na kratko pojavilo ali dok smo ja i žena došetali do Sakorđane sa zapada je naletio jedan od onih ogromnih oblaka oblika letećeg tanjira ispod kojeg puše jak vjetar i iz kojeg lije kao iz kabla. Super sam procjenio da imamo taman toliko vremena da prošetamo nazad do Bunarine gdje smo neplanirano zaglavili na ručku čekajući da se kijamet smiri. "Mama ne brini ja sam na Bunarini". Popio sam crno Karlovačko, ubio porciju ćevapa, pola porcije ženinih liganja i sad sam super zadovoljan današnjim danom. Trčim brzo, jedem dobro, pijem još i bolje još da me ne j... neke sitnice ... bilo bi to možda previše. 

     
  

Novo i staro

  Opet mi se desilo po tko zna koji put da se probudim ujutro i pomislim kako bi napokon trebao osjetiti da je danas neki novi dan, a opet osjećam da je sve po starom da ne kažem da jesam star.
Takva je bila i nedjelja. Iako je nešto bilo novo kao recimo potpuno novi mjesec, doduše koji se ponavlja već godinama da ne kažem stoljećima ali ipak...
U jutarnjoj smušenosti nisam se niti sjetio da sam i službeno penzić iako riješenje nisam još dobio i kako rade ovi naši u državnoj administraciji tko zna kad ću biti ili preciznije kad ću dobiti prvu penziju. Valjda se tek tada računa da sam u penziji. Sve drugo je bilo po starom, probudio sam se pospan, već oznojen iako je tek bilo 6 i vanka je još bio mrak. Sitne bolove više i ne primjećujem, a ako nekim čudom izostanu grdno ću se uplašiti i zabrinuti.
Umor sam pripisao pretjeranoj aktivnosti u subotu jer sam osim jutarnjeg trčanja, testirao sat na jutarnjem plivanju odmah nakon trčanja, a popodne sam opet išao sa društvom po prvi put ove godine u Ližnjan na more pa sam još otplivao pola sata u solidnom tempu. More samo po sebi umara ali čini mi se da povoljno djeluje na moje hvatište zadnje lože jer taj problem sve više postaje minoran prema još uvjek prisutnim bolovima u desnom stopalu. Tu nema ništa novo, "trpi i duraj pa ćeš u raj", tako je govorila moja baka. Novi sat je vrlo ozbiljno shvatio prijetnje pa više ne pokazuje želju da me j... 
Planovi za maraton su mi pomalo poremećeni stalnim promjenama termina putovanja i zbog toga te osjećaja umora odlučio sam da trčim običnu laganu dužinu od 32 km. Dražen me čekao u pola sedam na Marsovom polju pa smo od tamo produžili do rta Kamenjaka. Tu turu sam već trčao ali nešto malo kraće. 
No tada je jutro bilo nekako svježe, a jučer se nad cijelim gradom nadvila gusta magla smrdljivog dima kao da gori neki deponij. Zapravo je i gorio cijelu noć i to deponij Metisa od kuda smo prošlu nedjelju krenuli na memorijalnu utku Antonio Cukon.
Dlanovi su mi se znojili već nakon prvog kilometra, a smrad je bio neopisiv. Prije skretanja za Pješčanu susrećemo dva Gorana i Edu kako idu u suprotnom smjeru i sad se pitam jesu li možda išli trčati u Šijansku šumu jer to je samo par sto metara od požara koji još nije potpuno ugašen. Mislili smo i komentirali najnovije proteste zbog smrada sa deponija Kaštjun ali kad smo prošli Banjole i približili se gornjem Kamenjaku vidjelo se da je cijela Pula prekrivena gustim dimom ali ne i Kaštjun. Problem sa trčanjem dužine na Kamenjaku mi je zbog odabira tenisica. Pola trčim po asfaltu pa biram jedine udobne tenisice koje imam ali one nisu više udobne kad počnem trčati po Kamenjaku. Tko zna zašto i zašto se Kamenjak tako zove. Taj kameniti i vrlo valoviti dio uvjek odradim u nešto bržem tempu kao da mi se žuri da se što prije vratim na asfalt. Kasnije po inerciji ubrzavam ipak je lakše trčati po ravnom asfaltu. Uostalom i sunce sve jače prži pa treba što prije završiti mučenje. Tako potpuno neplanirano trčim sa negativnim "split-om" od par minuta. Vodu sam ipak preventivno popio u kafiću na povratku iz Premanture ali samo jednu čašu i nakon toga nisam više osjećao potrebu za njom ali vaga je opet pokazala da sam se dobro ispraznio. Znači više od tri kilograma i opasno blizu 5% težine. Kad pogledam statistike vidim da sam prošli mjesec odradio solidan posao i mada nije bio rekordan kao lani ipak je sasvim dobar pogotovo ako uzmem u obzir da nije došlo do nikakvih novih ozljeda i pogoršanja starih problema. Sve je po starom. To potvrđuje i činjenica da sam istu takvu dužinu, istog datuma ali u subotu lani trčao istim tempom. Mada je bilo sparno jučer je prosjećan puls bio bitno niži. 

To možda ne znači ništa, nema novih promjena na bolje ali nadam se da nema niti na gore. Znači novost je da je sve po starom. Nije ni čudo kad sve ponavljam kao papagaj rezultat niti ne može biti drugačiji.