Visoki blog

 Kad već moj posljednji maraton nije bio na visini ili se to bar nekima čini ovaj blog je bogami pisan visoko. Kakav Everest, visoko kao Olympus Mons ako znate di je to. Na više od 36 000 fita(oko 11 000 m). Upravo smo preletjeli malo pored Maratonskog polja i sad smo negdje uz obalu Turske. Nismo još ni na pola puta, a već sam koma. Već me vožnja autom do Venecije ubila. Pogotovo tamo dolje, a moram sjediti još tko zna koliko. Kažu da je kompnija Fly Emirates dobra. To je možda i sudeći prema svemu do sada točno ali kod nekih uvjek ima taj "ali". Jedan moj frend kaže kako nema sreće pa od sto p...ki u vreći uvijek izvuče kua. Čini mi se da smo slični. Smješten sam u prolazu tamo gdje se motaju stjuardese što i nije tako loše. Ali tu je i "veca" što mi takođe nije izgledalo loše dok nisam shvatio da će cijelim putem raja stajati ispred mene čekajući red za pišanje. Ne mogu niti opružiti noge da se netko ne saplete. Pored mene je neki lik, dva sa dva koji se debelo preljeva u moju stolicu, a sa druge strane matora talijanka kojoj su cijelo vrijeme u posjeti frendice. Ah, da bar ne znam talijanski! Napokon sam krenuo na taj toliko puta odgađan put, a već su mi najavili promjenu datuma povratka. U kom će se smjeru promjena kretati to nitko nezna. Moj frend koji je već dva tjedna zaglavio u Kuvajtu u šali kaže:"moguće je i da te u ponedjeljak pošalju kući". Moram sutra iskoristiti slobodan dan da malo istražim okolinu. Možda čak otrčim malo iako je prognoza obeshrabrujuća. Biti će vruće i sparno oko 37 C. To je uljetanje u ljeto. Ne kao jučerašnje kupanje u premanturi, a more kao da se još malo ohladilo u odnosu na prije par tjedana. Nije bilo više od 13 C.

Na put sam krenuo pomalo razočaran. Ne samo sa samim sobom i problemima koji nikako da prođu. Iako sam ova zadnja dva tjedna značajno smanjio volumen, a intenzitet srozao do ispod granice oporavka problem sa hvatištem zadnje lože ne prolazi. 
Razočaran sam i pogađa me i to što jedna moja prijateljica koja ima veliki talenat za trčanje ima iste takve probleme. Baš sam se veselio tome da ću ove godine trčati skupa sa njom "Wings-e" kao i lani ali ovaj put malo bolje spremni oboje i oboje iz prvog startnog bloka. Zašto baš nama kojima trčanje toliko znači to ide tako teško. Ima zato mnogo onih koji ne znam zašto kažu da im je trčanje samo "sredstvo" što god to značilo. Valjda kao neki make up da se promoviraju. 
To je treće ili da tako kažem i trećerazredno razočaranje ali ipak razočaranje.
U petak me nazvao prijatelj kod kojeg sam boravio u Beču da mi čestita. Koji kua, pa bio sam kod njega i sve zna već dva tjedana. No sad je to pročitao u Glasu Istre. Moja žena inače kupuje "Glas" petkom i ja se ubih tražeći gdje je kua on to pročitao. Prošlog petaka nije pisalo ništa ali ovaj petak je bilo obilje vijesti iz svjeta trčanja. Naime završila je utrka 100 milja Istre, Beogradski i Riječki maraton. Glavni članak je međutim posvećen Bečkom maratonu. Zapravo dvije stranice su posvećene dvojcu likova za koje nikad nisam čuo, a poznajem većinu dobrih i onih ostalih trkača. Ti junaci su pokorili bečki asfalt istrčavši maraton za nešto preko 4 odnosno 5 sati. Uslikali su se pet šest puta i to vajda poslali novinarki. Upravo oni su izjavili da im je trčanje "sredstvo". 
Nakon upornog čitanja cijelog članka ipak sam našao u maloj rubrici "rezultati ostalih" podatak da sam bio najbrži od istrana, vrijeme i ostale stvari ali i jednu totalnu nebulozu. Napisala je da je drugoplasirani iza mene zaostao pola sata, a čovjek(Tibor Heiner, HUN, 3:16:07) je bio samo nešto više od pola minute(36 sek) iza mene. Uostalom nije to prvi put i nakon Ljubljane mi je krivo napisala prezime. Pitam se ima li to veze sa time što sam prestao dobrovoljno pisati članke za Glas Istre. Nakon sedamdesetak članaka nisu mi nikad zahvalili bar telefonski ili e-mailom. Srećom taj petak je bio tako dobar dan koji sam proveo u prirodi Kamenjaka sa unucima i djecom. Eh, takvih je premalo u životu i treba ih pamtiti, a zaboraviti sve ostalo, tko ih šiša.