Borba sa tehnologijom

Iako sam sve kao proučio na internetu i našao moguću stazu za trčanje ipak nije sve ispalo kako sam mislio da hoće. No ako za trening smatrate kilometre koje sam izgubio kružeći kroz jedan jedini šoping centar i par zastajkivanja u desetak dućana sportske obuće onda sam imao maratonski trening. Počeo je malo prerano jer nisam znao da dućani otvaraju tek nakon 9 sati. Uostalom tražio sam "sere keš" mašinu i na koncu našao jednu da podignem nešto gotovine za sitne potrebe. 

Nakon dezorjentiranog gubljenja po hodnicima i par izlazaka na krivu stranu uspio sam se umoran vratiti u hotel. Naravno za nazad je bila tona mašina za lovu koje impresioniran ostalim vizualnim dodatcima nisam primjetio. Izlasci iz eskimski ledenih trgovina i hodnika vani su svojevrstni šok za organizam i pomislio sam da me od toga boli glava. No problem je bio u kafi odnosno njenom nedostatku iako i u sobi imam aparat sa nescafe-om. Kad sam ispravio grešku i tikva je proradila pa sam ponovio izlazak riješen da ipak probam kako je to šetati na 37 C i da ispitam područje koje sam imao u vidu za trčanje. Bio sam iznenađen zelenilom koje prekriva taj dio ali to je sve zahvaljujući mreži cijevi koje dovode vodu vjerovatno po noći inače bi se sve skuhalo.

Nakon nekog vremena sam ipak odustao od šetnje jer jak i suh vjetar te osuši ko bakalara, a znojiti sam se počeo tek kad sam ušao nazad u šoping centar.

Iz tog lavirinta nije bilo lako izaći ali sam naletio na klopu i dućan sa Mizuno tenisicama. Klopa je bila dobra i relativno jeftina ali tenisice koje sam ja eventualno htio nisu imali moj broj. Cijena otprilike upola od one koju sam ja platio u Ljubljani za moje Mizuno Shadow i to za identičan model, čak i boju.
No nisam ih kupio jer i ove nosim samo zbog udobnosti ali mi nešto ne pašu za trčanje. Nisam siguran da uopće znam zašto. Mi trkači smo ponekad zaj.. čeljad.
Jedino što je skupo i nekim se mojim prijateljima nebi dopalo to je pivo. Ono u pakovanju "kapi za oči" stoji koliko i sav moj pristojan ručak. Zato ti vodu guraju pod nos svugdje, pa kad je već tako dostupna popijem je čudo jedno.
Dan je još bio dugačak pa sam odlučio još i trčati na pokretnoj traci. 

Ne kažu đabe da nije žvaka za seljaka. Namučio sam se da shvatim kako se taj kua pokreće ali je bilo malo prebrzo, a ja laprdao po traci ko pijan ne znajući kamo sa nogama. Srećom nije još bilo nikoga osim ako se ekipa oko bazena nije zabavljala sa mojim akrobacijama. Nakon pet šest minuta uspio sam zajahati mehaničko čudovište i po malo ručno ubrzavati traku kako sam se prilagođavao njenom kretanju. Sve je drugačije kad ti ne određuješ tempo. Cima te i vuče čim nisi dobro sinhroniziran. Stroj kaže da sam prešao nešto više od deset kilometara za nešto manje od sata odnosno malo više jer sam imao prekide i na koncu zaboravio zaustaviti sat. Za tu brzinu puls mi je bio priličan ali možda je to i zbog uzbuđenja koje sam imao pred sutrašnji prvi radni dan. Danas nakon odrađenog posla trčao sam opet mrvu kraće ali sa dosta nižim pulsom gotovo kao da stvarno trčim, a ne samo mlatim nogama na mjestu. Kažu da će temperatura sutra pasti za par stupnjeva pa mogu pokušati pravo trčanje.