Vrućina

  Kažu da gore po sjeveru europe vrućina krivi ceste, mostove i željezničke pruge. I u Londonu vlakovi kasne jer moraju usporiti. Vidim da svugdje na sjevernoj polutki gori sve u šešnajest ali mi smo do sada izgleda bili malo pošteđeni.  Do nedavno je još bilo zelene trave ali sve se ovih dana okrenulo. 
Već sam imao jedan srećom lagani trening na temperaturi iznad 30 ali ovo jučer je bilo nešto sasvim drugo. Nakon preskakanja četvrtka zbog roštilja kod sina morao sam u petak nadoknaditi intervale. 
Iako sam odradio jedan više i bio bar za mrvicu(1 sek) brži, ništa se nije promijenilo u odnosu na trening od prije dva tjedna. Čak je i temperatura odlučila da bude ista. U subotu je zagrijalo malo žešće ali još uvijek to nije bilo nešto posebno. Morao sam odraditi lagano, a to je doslovno bilo lagano jer sam pratio kćerku na prvoj "dužini" u njenim pripremama za prvi polumaraton na jesen. Trčala je jednom 10 k ali na utrci prije mjesec dana i uspjela istrčati bez hodanja za 57 minuta. Ovo je za nju trebao biti lagani tempo od 6:40 do 7 minuta po kilometru ali na koncu je ispalo 6:07/km. Nešto malo više od 10 km smo prošli za sat i jedan minut. Valjda joj se žurilo da se maknemo sa sunca jer smo malo kasno krenuli. Meni je puls jedva dosegnuo 110(111 prosjek) ali sve jedno izgubio sam dosta tekućine za tih sat vremena. 
Pokušao sam dogovoriti sa jedinim trkačima koje znam da trče dužinu po ovom vremenu i pristao da idem opet u Šijanu relativno kasno. Još k tome sa istima sa kojima sam već imao jedno onako ne baš lijepo iskustvo. No kad sam se u nedjelju pojavio na premanturskom nigdje nikoga. Zakružio sam tamo i već skupio 3 km "pregrijavanja" po suncu pa odlučio da je "bolje sam nego loše kumpanjan", kako bi rekli istrijani. Već je bilo prošlo 7 i temperatura je bila preko 25 C. Nekako mi se činilo dugo do šijanske šume jer sam zaboravio da sam već petnaest i više minuta trčao prije nego što sam krenuo zaobilaznicom. 
U šumi je ipak bio hlad ali nažalost ne i hladno. Kad sam u daljini ugledao dva trkača u Uljanikovim dresovima pomislio sam j..te nisu me čekali, a stigao sam na dogovoreno mjesto pet minuta ranije! Koji kua, zar me totalno izbjegavaju. Onda sam shvatio da je to moj kum sa svojim partnerom i ovaj put ih nisam htio prestraviti i projuriti pored već sam malo usporio, pozdravio ekipu i poslije polako odmakao. Oni su isto tek počeli. Činilo mi se da me ne smeta toliko išijas niti stopalo ali nešto cijelo vrijeme nije štimalo. Noge su opet bile olovne i opet sam imao "teške" Adidaske na nogama. Međutim koliko god nisam bio živahan tako je i puls bio uspavan. Bilo mi je i teško trčati, a opet se činilo kao da se ne trudim uopće. Nakon 16-tog sam zastao par sekundi pored kafića i otpio nekoliko gutljaja vode, a čini mi se da je nakon toga bilo malo lakše. Tempo se svakako malo ubrzao. Nakon trećeg kruga ulazim na glavnu livadu, a u susret mi idu Ljubo i kum. Ljubo nabio kapu na oči i nešto promrmljao u prolazu kao pored turskog groblja, a ja ostao ko posran. J..te pa dogovorili smo ... K.., ja sam se dogovorio sa Emirom, a on je rekao da ide Ljubo ... tko zna koji se moj desio, a nije ni važno, pitati ću prije nego ... sve po spisku. Kum pita jesam li gotov i jesam li sa autom. Sigurno je htio da idemo na pivo! E moj kume još jedan krug. Još 5 km plus još šest po užarenoj zaobilaznici pa mogu na pivo ako naravno doživim. 
Obično kad završim zadnji krug odmah nastavim kući bez da se spuštam na tu livadu gdje se nalazi kafić ali ovaj put sam dobro ocijenio da bi mogao zaribati ako ne uzmem još jednom malo vode. Zalio sam se po glavi otpio i mislio da sam spreman za izlazak iz hladovine šijanske šume. Na izlasku srećem Ikovića koji komentira moje trčanje za koje ja mislim da je koma, a on misli da idem kao z bičikletom. Kako je sve to relativno. Čim sam zakoračio na asfalt tempo je poskočio prvo na 4:50/km, pa na 4:35 ali sam shvatio da se i puls odjednom popeo u stratosferu pa sam do premanturskog igrališta nastavio malo ispod 4:50. Da što prije stignem kući ali da ne uđem u crveno. Pogledao sam ukupnu kilometražu na Garminu i razočarano shvatio da će mi faliti kilometar do 33 koliko je bilo u planu. Znači još dva kruga po pustom, suncem spaljenom igralištu. Sve do dolaska tamo sam vagao želju da što prije stanem i onu da progutam što sam si pripisao koliko god gorka bila ta pilula. Kad sam ipak odradio dva kaznena kruga bio sam zadovoljan sam sa sobom. Mnogo više nego što sam bio umoran. Popustio sam zadnji kilometar koji je malo nizbrdo do kuće i nekako se odupro želji da idem liftom na četvrti kat. To je princip kojem ne popuštam. Nema lifta osim ako se ne tegli nešto teško ili sam u društvu. Tada mi je glupo jer ispada da se kao klinac natjerujem tko će prije stići ja ili oni liftom. Gledam temperaturu na kraju treninga i iako još nije 9 već je 31,1 C! Dan je tek počeo, klinci su otišli par dana na Krk, a popodne će more možda uspjeti izvući ovaj umor koji osjećam u nogama. Vaga je pokazala da sam usprkos dva uzimanja malo vode za vrijeme trčanja i dvije velike čaše(2x3dl) nakon toga, a prije vaganja pao na samo 62,1 kg. To je dosta više od tri litre gubitka. Ipak je bila dobra odluka da trčim u Šijani.
Jedino što me smeta je onaj uspon od šumarske kućice. Tamo tempo pada kao kamen u bunar i zapravo Šijana po ukupnoj elevaciji nije puno lakša nego Drenovica. Manje je grbava i krug je skoro duplo duži. Još da mi nije tako daleko bio bi češće tamo. Mjesec sam započeo sa dužinom preko 30 u Šijani i završavam još jednom(trećom ovaj mjesec) malo dužom, gotovo istim tempom, istim srednjim pulsom ali po znatno toplijem vremenu, te nakon dva tjedna visoke kilometraže i teških treninga. Nije čudo da sam umoran. Još ovaj tjedan moram na posao i nazad pješke jer sam ostao i bez auta. Možda bude bolje kad odem na godišnji. Možda i zahladi. Možda me prođe išijas ili dobijem na lutriji ... Što god daš ja uzimam, samo nemoj još nešto gore.