Mislim da je pokojni Frank imao potpuno pravo kad je tvrdio da je glupo izbjegavati određene zone treninga. To je na neki način uvidio i njihov tvorac Jack Daniels pa je u novijim izdanjima svoje Running Formule izbjegao inzistiranje na takozvanim "No man land zonama" ili zonama opterećenja koje treba izbjegavati. Mnogi današnji teoretičari i stručnjaci kao Tim Noakes ili Steve Magness ukazuju da naši mišići nisu građeni samo od dvije vrste mišićnih vlakana. Zavisno o genetici svatko posjeduje cijeli niz nijansi između te dvije krajnosti. Trening treba obuhvatiti cjelokupni arsenal koji nam je na raspolaganju. Naravno da se ciljanjem određene discipline težište treninga bitno mijenja.
Osim toga svatko mora pronaći onaj optimum koji njemu daje najbolji rezultat. To nije baš jednostavno. Jedno je sigurno, mnogo prije nego što su znanstvenici ustanovili da pojedinim grupama mišića ili metaboličkim sustavima treba više od jednog tjedna za oporavak on je zapravo to već ugradio u svoj program treninga. Da bi se uopće upustio u ovo morao sam imati relativno povoljan uvod u pripremni period. To do sada u ove četiri godine nije bio slučaj što je zapravo bilo potpuno očekivano. Niti jednom u ove četiri godine nisam imao malo dulji period relativno visoke kilometraže. Pa i da jesam ipak mislim da ovakav trening nije uopće pogodan za početnike. Neka se ne ljute neki koji imaju i na desetke maratona ali zapravo nikad nisu zagrizli i njima je dovoljno: "Da se doteglimo do cilja pa na pivo". Ja sam mogao napraviti još jedan ciklus sličan kao prošli i nadati se da moj vrhunac nakon ovih 5-6 godina treniranja još nije prošao. Slijedom toga mogao bi skinuti osobni u maratonu još koji minut. Bez mnogo rizika i bez obzira na činjenicu da sam još dvije godine stariji. Ali cilj je skinuti još 3 minute i više. Znači moram biti siguran da mogu trčati brže od 4:25/km cijeli maraton. To je trenutno izuzetno rizično ali osjećam da nemam izbora jer za godinu dvije biti će sve puno teže. Krivulja rekorda po godinama govori da je to upravo tako.
Pad nakon 65 godina je mnogo veći i progresivno se ubrzava. Lakše se pomiriš sa time kad znaš da više nema izgleda da nešto popraviš. Čini mi se da će mi biti manje važno koliko ću kasnije biti sporiji u odnosu na osobni. Još mi je potpuno nejasno i djeluje nerealno da sam u prvoj takmičarskoj godini ostvario najbolji rezultat u polumaratonu i tek sam ove godine uspio istrčati blizu tog rezultata.
Doduše postoji bitna razlika u periodu kad su utrke bile na rasporedu. Prva je bila mjesec dana nakon maratona. To znači da sam se prethodno dugo i dobro spremao pa nakon kraćeg odmora od maratona otrčao utrku. Drugu sam trčao ove godine, tri četiri mjeseca nakon ponovnog povratka od ozljede u jako hladnim uvjetima. Teško je reći jesam li mogao bolje ali činjenica je da sam ručnu otpustio tek nakon deset kilometara kad sam shvatio da mogu vrlo lako ispod sat i pol. To je i jedan od razloga zašto stalno pokušavam shvatiti kako sam to tada mogao kad znam da na treningu nije baš bilo tako sjajno. Jučer sam trčao treći intervalni trening u ovom prvom mikro ciklusu. Slučajno su to bili intervali 4x1600 m istrčani brzinom utrke na 10km sa 400 m laganog trčanja u pauzi. U svakom pripremnom periodu trčao sam i do sada bar jednom takve intervale. Obično prema progresiji povećavam i produžavam intervale, a na koncu trčim te najduže od 1600 m koje Jack Daniels ne preporučuje jer traju dulje od 6 minuta. Naravno ako niste vraški brzi. No kako su malo sporiji od onih klasičnih sa brzinom trčanja utrke od 5 km, mogu proći. Sad su to bili prvi od četiri koje ću trčati. Odmah me kopkalo kako je to izgledalo u odnosu na sve do sada. Jučer je bio pakleni dan i drugi trening za redom(rastrčavanje u srijedu) sam odradio pri temperaturi od 30 C. Nisam očekivao mnogo trkača na stadionu ali baš kao da ih je kritika koju sam jučer uputio potakla, izmiljeli su odnekud iako neki malo poslije osam. Nisam siguran da im je to kašnjenje što pomoglo. Imao sam pratnju jer je i Slaven u istom programu kao ja mada bi on trebao biti nešto brži. Odlučili smo da idemo skupa i cilj je bio oko 4:00/km znači 6:24 za 1600 m sa 400 m trčkaranja za nešto preko 3 minute. Bilo je opet onih šetača sa slušalicama u prvoj stazi i Slaven se prilično napizdio na njih(nju) jer kao da ne razumiju da se lagano istrčavanje radi u zadnjoj stazi gdje ne smetaju nikome. Svaki put bi nakon toga malo ubrzao zbog navale adrenalina. No ja se nisam dao smesti niti kad su nam se priključivali naši prijatelji iz slovenije koji bi poneki krug iskoristili nas dvoje kao zečeve za tko zna koju svrhu. Ipak u prosjeku smo bili brži za par sekundi(6:21 ili 3:59/km) i pauza je bila skraćena(2:48).
Iz nekog razloga mi se čini da mi je ugodnije trčati malo brže da zrak bar malo struju oko mene. Već brzi pogled na isti trening prije 4 i 2 godine, te mjesec dana prije maratona u Ljubljani otkriva da je sve slično ali tada je bilo ugodnih 15 odnosno 17 C. Mislim da je to ipak velika razlika. Iako me išijas dosta zateže kad radim kratka ubrzanja nije mi mnogo smetao i što me više veseli nije se pogoršao nakon hlađenja. Svaka budala ima svoja zadovoljstva ali nije normalno da se veselite kad boli malo manje. Jutros sam zbog toga odlučio otrčati još jedan skraćeni(4km+4km) trening rastrčavanja, a sutra u novi još malo teži ciklus.
Nema komentara:
Objavi komentar