Tri

  Danas je točno treća godišnjica(17.05.2014.) od kad sam prvi put stavio Garmina na ruku i na Drenovici otrčao prvi krug(dva kruga). 

 

Od tada sam počeo ozbiljno da trčim i pratim sve u vezi toga. U tri godine imao sam bezbroj problema ali i lijepih momenata za koje je sve to vrijedilo otrpjeti.

O tada sam pretrčao malo više od dva puta tri tisuće(6044) kilometara. Samo zadnju godinu je to tristo i nešto kilometara više nego prvu, a onu nesretnu drugu sam uglavnom preskočio zbog ozljede. Istrčao sam tri maratona i više nisam slučajni maratonac, a što je najgore ja bi još. Imam tri jednaka para tenisica koje rotiram i oblačim tako da mi odgovaraju boji dresa. J...ga moraš bar biti lijepo odjeven kad već nisi više onako lijep. Iako po nečijim kriterijima nisu više za upotrebu još samo jedne od njih nisu trčale maratonsku utrku. Pošto su dva para bila u Ljubljani mislim da ću bez obzira što sam bio jako zadovoljan novim laganim tenisicama u Beogradu ipak na jesen u Ljubljani trčati u mojim trećim starim tenisicama.

Kao što ne volim mijenjati prijatelje ili žene i slično tako ne volim niti mijenjati stvari. Čak sam u cijelom svom životu promijenio samo tri auta. I to prva dva su već bili stara. Buba 12 godina(68 godište), poslije toga Golf 3 koji je bio star 7 godina, a sad već 11 godina vozim Hondu, koja je bila nova. Moj gazda kaže da sam dosadan i ne shvaća zašto njegovi inženjeri ne mijenjaju aute kao oni iz prodaje i vole "japance" više nego "nijemce". Htio sam mu nešto reći ali nisam iz pristojnosti i ... nisam baš toliko lud. Što bi ga mijenjao, vozi ne pita za servis ili tako što. Isto je sa tenisicama. Nigdje nisu potrošene ili pokidane. Što bi trebalo onda mijenjati?

Ja sam malo potrošen i stalno imam neke defekte ali nemam namjeru sebe odvesti na otpad i čekati da me hrđa pojede. Otprilike sam kao moja stara buba. Kad sam je napokon poklonio nećaku imala je preko 30 godina i između ugodnih trenutaka vožnje sa njom veliki dio slobodnog vremena sam posvećivao beskonačnim popravcima. Tako je i kod mene. Između rijetkih utrka stalno se neki kua kvari. 

 

Upravo sam se vratio sa nalazom rendgena potkoljenice i ništa mi nije jasno. Piše da je nalaz uredan ali ja vidim neku sjenu na unutarnjem dijelu tibije ili pored nje. Pogledao sam sve moguće anatomske slike tibije i nisam siguran da to tamo treba biti. Ništa prepustiti ću stručnjacima da ocijene što je to i zašto to boli.

Četiri

  Kad sam već krenuo brojati hajde da nastavim. Ionako sam sad u fazi kad se ništa značajno ne dešava. Treniram po inerciji održavajući trenutnu formu prije početka novih priprema. Obavljam sitne popravke i provjere "ovjesa" i svega ostalog prije toga. Danas sam bio na rendgenu za onu kvrgu na tibiji koja sad nešto miruje odnosno ne uzrokuje bol kad trčim. Što bi to bilo "četiri", a da ne bude kao u onom crtiću(Zekoslav Mrkva ili Njofra kako vam drago): "Nisam rekao četiri, nego tužiti ću te sestri ... aaa, četiri ... bum ... ma sigurno ste gledali. Recimo do sada sam istrčao četiri polumaratona. Pa, jaka stvar. 
Da je bar u četiri godine ali nije nego u dvije, što je vidi ti više matematike, pola od četiri. Osjećam da će me netko napucati ako još koji put spomenem č... Prve godine dva i druge godine 2 i onda treće godine nula. Kao i kod maratona drugi sam trčao najbolje, a onda je poslije bio belaj. Sad ću na popravni ali već sam našao jedno četri(sto) isprika ako ne budem prošao ... Toga se još dobro sjećam iz školskih dana. Što nevjerojatnija isprika to više puše. Ako imate ideje javite mi.  Hvala Saša za onu: “uzbrdica za sporije od pet minuta po kilometru”, ta će mi valjati. Neda mi se pisati o ozbiljnim temama jer od kad su mi objavili jedan članak u našem "Glasu Istre" čuvam te teme kao ekskluzivu. Zato sam našao na jednu od mnogih piz..ja koje možete naći na trkačkim web stranicama. Možete i "uguglati" pa će i vama ispasti. Naslov članka je u originalu: "4 Things You Should Never Forget Before a Long Run". Znači te najvažnije stvari su valjda prema prioritetu: 

1  Slušalice i valjda mjuza na nečemu što nosiš sobom.
Bez toga teško da se može uopće trčati i ja stvarno ne znam kako sam sve ove godine to potpuno zaboravio. Možda nisam uopće trčao dužine. Moram sve provjeriti još jednom.

2  Provjera vremena.
Kažu to je zbog odijevanja, a možda misle koji kua trčati: pasija vrućina, još je mrkli mrak, zima je, kiša pada, snijeg, led, sjekire, cvjeta lipa ... ideš, trčati ću drugi dan. J.. zid kad sam imao samo jednu majicu u Londonu, a vani dere neki vjetar, snijeg, minus nešto, mrkli mrak, 6 ujutro u januaru. Ja se nisam okrenuo na drugu stranu. Nisam niti pogledao kroz prozor. Srećom jer j..ni englezi trče u kratkim rukavima i šorcevima pa bi se grdno zaj...

3  Voda?
Gdje? U koljenu! To je bolje ne nositi. Imao sam vodu u koljenu, j..  bolno. Popizdim na one što trče dvadesetak kilometara noseći bidone koji im se klate ko samar na magarcu. Što se ne mogu strpjeti dva sata? Pa ne trče kroz saharu. Svi koje sam ja trenirao su se odvikli od vode osim u izuzetnim situacijama kad se trči dulje od dva i pol sata, testiraju gelovi i ako je jako vruće. Ako se ne navikneš na gubitak tekućine do pet posto tjelesne(meni oko 3 litre) mase nisi za maraton ili ultre. Pivo zvuči poželjno ali samo za one prave "majstore" može i na utrci, poslije dužine je obavezno.

4  Kreditna kartica ili gotovina!
Ovo je biser kojeg se moj kum redovito drži jer on često dužinu podjeli na odlazak, pivo i povratak. 
Mi "ozbiljni" je djelimo da bude "negative split". Kreditna kartica ... halo? Zaboravljam da to možda važi za stanovnike "New York-a".
 
Što bi moglo još da se piše sa četiri? Danas je 16-ti što je četiri puta četiri, trčati ću 8 km tempa četiri minute i ... nešto(nije na čet..) ali 8 je dva puta čet... Dosta, sad ću se sam napucati na četiri.

Trebam ovih dana naći još tri, pa dva i na kraju još jedan biser ili motiv da nešto napišem. Baš sam nešto bez ideja.

Pet

  Još pet tjedana je ostalo do moje prve polumaratonske utrke nakon dvije godine. Kad bi bile Plitvice gdje je bila ta zadnja, bilo bi "cool" kako kaže moja unuka. Jučer je opet prošla "grading"(ocjenjivanje) za pojas ili one neke trakice, što ja znam. Razvalila cura dasku side kick-om jedina iz prve. I samo kaže: "cool"! Plitvice mi nisu bile "cool" odnosno nisam imao muda ili su mi se stisla kao da sam uletio u more u februaru, svejedno. Ni poziv na janjetinu i "Kasačko" nije me okuražilo. Idem u Fužine kreketati oko jezera, tamo još nisam bio ... nadam se, osim ako .... Sve sad izgleda još ok iako sam ponovo na za mene neuobičajeno velikoj kilometraži i to već dva tjedna. Za sada se nitko dolje u komšiluku(mislim na noge) ne buni i razmišljanje ide u smjeru: dali da uopće radim čak i mini tapering za tu utrku? Možda da i dalje dižem kilometražu, pa uletim umoran na utrku i onda vidim zapravo gdje sam sa formom. Ako smanjim bar jedan tjedan prije bit ću malo brži, a poslje toga opet moram smanjiti kako ne bi došlo do ozljede kao nakon X-ice. J... to su dva tjedna manje kilometraže. Vrijedi li to pilancije ili je bolje odraditi polumaraton kao malo jači trening i popiti pivce dva. Ionako nemam baš osjećaj da bi mogao brže od osobnog, a i tako sam dosta brz za moju klasu oldtimera. Sve je za pet, vrijeme je napokon kakvo volim, nema žurbe. Uživam u ovom petom mjesecu kao nikad do sada.Opa, pet hiljada(5059) kilometara sam napravio sa ova četri para tenisica koje rotiram, vrijeme je još za jedne neka ih bude pet. Ionako su 3 od 4 davno zaslužile penziju.

Šest

  Vidim da sam jučer pretrčao 6 tisuća kilometara od kad koristim GARMIN, a to će biti za par dana točno 3 godine ili pola od šest. To je najdraža brojka mojem unuku kad igra čovječe ne ljuti se. Nekako mu šest ide od ruke. Valjda se kockice smiluju kad vide koliko se ljuti ako mu ne ide. Pravi mrgud. Njegova deviza za razliku od unuke nije "važno je sudjelovati", već "važno je pobijediti". Na koga li se umetnuo? Jučer sam istrčao šest lakih komada intervala od 1200 u dobrom društvu Ljube, a nakon prva dva još nam se pridružio i Dražen. Nije bilo to ne znam kako brzo. Otprilike kao i one hiljadarke prije tjedan dana ali sam pauzu još stisnuo na 1:10 koliko je trebalo da istrčimo dvjesto metara. Čak i na tom istrčavanju smo bili brži od rekreativaca što se stalno motaju u prvoj stazi i nikako da se maknu. Rezon im je svjetski. Znate nama je ionako teško trčati, a u vanjskoj se trči više. Koji kua? Što ne ostanu doma u fotelji. Ne bi se čudio da uskoro vidim neke kako praše sa onim "hoverboard-om" po stadionu. Lani me je iznenadio jedan mulac kad je izletio iz lifta na tom čudu. Još se ispostavilo da je nogometaš na posudbi u našoj Istri. 
To mu je valjda kondicijski trening. Nije čudo da se stalno borimo za opstanak u prvoj ligi. Prije sam nogometaše amatere uvijek viđao u šumici iza stadiona kako praše uzbrdice i naravno gunđaju ali ipak ... Sad samo pikaju loptu i čini mi se nešto glumataju, ušminkani kao manekeni. 
Opet je jučer derala južina i ja se opet malo previše obukao ali sve me to ne smeta jer važna razlika je da nemam više nikakvih bolova u ahilovoj, listovima ili kukovima i uopće kao da ne trčim brzo. Možda i ne trčim, vrag će ga znati što je meni sad više brzo. Kad sam zadnji put trčao dvjestotke zaključio sam da bi Kipchoge-a možda mogao pratiti cijelih dvjesto metara na maratonu. Bilo bi valjda dosta da me cijeli svijet vidi na tevi. Samo kako se prošvercati do prvih redova. To moram pitati ... ima tih likova koji nekako uspiju. Ja sam brate uvijek u pozadini. Ima to dosta loših strana. Recimo u zimskoj ligi se računa bruto vrijeme. Ja kasnim na startu bar 5 do 10 sekundi iza onih brzih i onih bezobraznih kojih je sve više. Poslije me još muvaju u rebra babuskare teže od ruskih Zilova, a kao đentlmen ti ne možeš da je muneš nazad. Čak je i u Beogradu izgleda poredak prema "Gun time-u". Tu sam pušio 30 sekundi i jedno mjesto u poretku. Nema veze, samo ako postoje čipovi ne vidim razlog zašto to ne bi bilo riješeno elegantnije. Očito imaju problem sa očitavanjem više transpondera odjednom. To me čeka za nešto manje od šest tjedana i u Fužinama. Znači tamo ću da se guram. Eh kad bi na startu imao jedno sto kila, pa onako razgrnem sve pred sobom ... rekao sam samo na startu. U ovih 6 hiljada kilometara više od jedne trećine sam pretrčao na Drenovici. Tamo trčim sve oporavke od oko 6 km što je jedan krug. Ponekad trčim i lagana trčanja za popunjavanje od dva ili tri kruga(9-12 km), a vrlo rijetko 4, 5, 7, 8 i 9 krugova. Iz nekog razloga nikada nisam trčao 6 krugova što bi trebalo skupa sa dolaskom tamo i povratkom kući biti oko 22 km. Baš toliko ću sutra trčati prvu dužinicu nakon maratona malo iznad 21 kilometar. Oko 300 m uspona će biti samo bonus dodatak. Kad trčim na Drenovici nitko se ne trga da ide sa mnom, znači uživanje u samoći. Sve je za šest. U j..te to je bila i prolazna ocjena na faksu! Sad mi je još draža.   

Dosta je odmora

  Prošla su dva tjedna odmora iako sam se više umorio od "ne trčanja" nego odmorio. Bacio sam se u radove po kući ili bolje rečeno kućama. J... kao da sam neki veleposjednik. Nije mi dosta što stalno treba nešto kemijati u stanu od sina jer je on zbrisao iz ove "ludare" u jednu drugu u kojoj vole zeleno i pivo. Sad je na redu gajba od pokojne punice. Tamo kao da je vrijeme stalo prije nekoliko stoljeća. Prvo je trebalo iznijeti ogromne količine stvari i sitnica koje stari ljudi zdušno skupljaju ... da se nađe. Od hrđavih čavala do ... pet kila šećera u kockama. Neš ti, koliko kafa treba popiti da se to potroši. Naravno ako piješ slatku. Ona je uz put bila šećeraš tako da sve ima smisla. Za par dana dolaze majstori da ruše i rade kupatilo koje nije htjela ni pod razno dirati jer ... eto tako je bilo najbolje.
Žena od danas u penziji i već sve okrenula naopačke. Ajde da sad stavljamo tendu na balkon, pa cvijeće, pa k..c palac. U petak sam još imao jedan cjelodnevni trening penjanja po škalama zbog zamjene rasvjete u podzemnoj garaži. Dvadeset i šest rasvjetnih armatura sa po dvije fluorescentne cijevi. Skinuti, prespojiti na LED cijevi i staviti nazad gore. Koliko je to puta penjanja na visoke stepenice. Garaža ima visok strop odnosno auti su na liftovima(po dva). Nitko neće, a svi gunđaju kako ne vide ništa jer su radile samo dvije. Još im je i skupo plaćati električare ali svi voze neke mečke i audije. Sad je dosta, nema više laganini trčanja jer sam prošli tjedan odradio zadnje lagano trčanje ispod 20 km i sad su na redu dužine i širine svih mjera i kalibara. Brze, promjenjive, ubrzane, sa uzbrdicama i svim mogućim kombinacijama muke po nogama. Otrčao sam i par uvodnih tempo trčanja od 6 km. Prvo sa 4:25/km, a drugo sa 4:10/km. Sad će to trebati samo produžavati sve do jesni. Sutra već počinjem sa intervalima 6x1200 ali svaki tjedan će biti drugačije duljine i tempa. Od 10k do 3k. Iako mi se neki žele pridružiti mislim da ću sve odkantati i raditi onako kako meni najbolje paše. Kako postaje toplije ja ću trčati sve ranije da se nauživam sunca, sunce mu kalajisano. Dosta mi je ove zime. Tempo trčanje u podne kad zvijezda zapeče, a za tobom ostaje trag kao da ti je probijen karter. To te ja pitam. Kad prođeš takvu torturu onda te ne smeta kad je +20. Jao ... kao strašno je vruće ... p..ce.

Rekapitulacija, kapitulacija, ja, a...

  Možda je krivo proljeće, možda i onaj post maratonski blues što ga neki spominju. Vrag će ga znati samo baš me razvalilo. Neda mi se ništa započeti, a ima sad već i dosta toga što nikako da dovršim. Da je ljeto vadio bi se na fijaku, zimi na hladnoću koju slabo podnosim. Ovako nemam krivca osim onog iz ogledala, valjda. Nakon recimo zadovoljstva što sam odradio i taj treći maraton sve oko toga me već pomalo nervira. Iako sam planove već davno napravio sad sve ponovo prevrćem kao prazan papir na kojem bi uporno želio da pročitam nešto što tamo ne piše. Iako bi mogao naći sto isprika nikako nisam sretan sa ishodom tog zadnjeg maratona. Mogu da se vadim da sam previše jeo i pio. Što je točno ali nije me nitko tjerao. Mogu reći da je bilo uzbrdo i da sam tu dosta izgubio ali to je točno samo za dva kilometra i ne objašnjava onaj pad nakon 37-38 km. Taktički sam bolje trčao do tada nego na obije prethodne utrke i prvi put imao skoro negativni split na maratonskoj utrci. Na utrci sam do 13 km bio oko 70 mjesta, na dvadeset i prvom kilometru oko 60 mjesta, na 32 kilometru još je bilo 55 trkača ispred mene znači da sam ih više od desetak pretekao kad sam “pao u tempu”, a ne sjećam se da me itko stigao.

  Ipak nešto me žulja, a nije cipela. Moja utrka sa zubom vremena nije tako uspješna kako sam ja to zamislio. Trebao bi biti svjestan da bez promjene treninga nema promjene rezultata ali sam se nadao nekom malom napretku po inerciji. Zapravo jedino je pad forme nešto što slijedi po inerciji kad prođemo one najbolje godine. Moj rezultat iz Beograda zapravo i nije lošiji od Ljubljane ako uzmem u obzir čak i samo razliku u godinama. Prema WMA(World Masters Athletics) novom kalkulatoru(za 2015.g) preračunati rezultat je za par sekunda bolji od onog iz Ljubljane i sad iznosi 2:32:31.

  Još je skoro dvije minute slabiji od Ozijevog iz Venecije(2:30:56). Ništa, morati ću skinuti onaj rekord kategorije "H" od 3:08:08. Možda Ozi plati pivo jer će tada prema kalkulatoru to biti malo ispod 2:30. One dvije bačve "žuje" i janjci? Neka ih, neka još skakuću po livadama ... nema šanse, postati će ovce. Za plan “B” sam aktivirao onaj "pakleni" plan koji Slaven nikako da odradi zbog ozljeda, a sad je još zapeo kao trener u školi trčanja. Sa njima može samo da se još uspori. U tom planu prvi put prestajem sa klasičnom periodizacijom i fazama priprema već koristim dvotjedne cikluse sa puno specifičnog trčanja i prije svega puno brzog trčanja. Zbogom Jack Daniels, popit ću u tvoje ime jedan single malt. J...š kilavljenje i Phil-a Maffeton-a(run slow to run fast!), dobro došao Frank(Horwill). Još sam dodao neke trikove iz kuhinje Renata Canove i sve ono što je meni, a čini se i mojim prijateljima koje sam trenirao donijelo dobre rezultate(uzbrdice, varijabilna tempa, progresivne dužine).

Još da dovršim ovaj period oporavka, vratim se na kilometražu oko 70 kilometara na tjedan i mogu početi. Kopka me da počnem što prije i jučer sam već trčao tempo intervale("Roler Coaster") 6x1000 sa vrlo kratkim pauzama od 200 m laganog trčanja. Tempo je bio brži od planiranog jer sam opet imao dva pratioca koji ne znaju držati tempo i nesvjesno me malo povuku. Poslije kukaju kako ja trčim prebrzo u pauzi ... vid k..ca. Iako sam odmah znao kako je to malo prebrzo uopće nisam osjećao nikakav umor ili težinu u nogama. Znak je to da sam se oporavio možda i brže nego što sam to očekivao. Ustvari u trkačkom smislu nikad se ovako dobro nisam osjećao ali motivacija mi nikad nije bila gora. Kao da me bolovi i ukočenost motiviraju. Nemam želju niti da odem na još neku kraću utrku i testiram formu. Opet će neki trebati čekati pet šest mjeseci da me vide na utrci. Gotovo da mi se neda čak niti početi ozbiljnije trenirati. Ipak sam zaokružio Fužine u kalendaru(polumaraton) i pulsku X-icu u 9 mjesecu. Ostalo me ne zanima. Živim od maratona do maratona ali samo dva puta godišnje(nadam se). 

Nisam očekivao da će biti tako, da će me toliko opsjedati taj maratonski izazov.

Prekopao sam sve stare podatke i napokon imam iza sebe jednu godinu sa nešto većom kilometražom nego 2014(svibanj)-2015(svibanj). Do sredine ovog mjeseca će to biti oko 2750 km ili oko 300 km više. Statistike kažu da mi je u zadnje vrijeme u mjesecima kad sam trenirao oko 250 km prosječan tempo brži za 10-15 sekundi po kilometru i pri tome puls za još oko 2 otkucaja niži nego prije toga. Sljedećih šest mjeseci ću vidjeti jeli to moj vrhunac ili će promjena treninga i povećanje prosječne kilometraže za oko 20% uroditi sa bar još malim pomakom. Nakon vrhunca prepustiti ću se užitku običnih utrka. Možda tad neću biti ovako ... ne znam niti sam kako to nazvati. Odsutan, zabrinut, mrzovoljan ... trebao bi pitati ženu ona sigurno ima pravi izraz za to.                

 

Skitam Skitačom

  Prošle su me sve boljke i čarke u nogama i oko njih ali još mi se neda ozbiljnije trčati. Malo sam prošli tjedan vozio biciklu i malo trčao uglavnom po Drenovici debelo u zoni oporavka. Obavio sam dosta bolnu masažu i jedino nisam još smogao hrabrosti da se okupam. Negdje sam putem pokupio manju prehladu i nisam htio ništa rizikovati. U nedjelju mi se nije dalo trčati pa sam otišao frendu na rođendan u Škvaransku. On je maher za peku i radi jako dobro vino pa trčanje po Drenovici nije imalo nikakve šanse. Mogao sam otrčati recimo od Trgeta(0 m) do Skitače(425 m) ali bi sigurno ostala ekipa bila ugrožena mojim apetitom koji je ionako na zlom glasu. Zato sam se odlučio za lagano šetanje po Skitači tek toliko da ne sjedim i cugam dok se hobotnica pod pekom ne dovrši. 
Skitača više i nije onako sablasno prazna kao prije više godina kad sam češće pohodio planinarske putove. Iz nekoliko obnovljenih kuća trešti tehno mjuza, a oko kuće je prilična gužva raznih automobila sa tablicama iz raznih krajeva hrvatske i susjedstva. No na stazi prema Skitači ili Oštrom ni žive duše.

                                          Mnogo je ovakvih "kabriolet" kuća što je pomalo tužno
 
Tek pri povratku smo sreli nekolicinu starijih ljudi koji su me pitali gdje je put za "Suze svete Luce". Iako je put do tamo uglavnom lagan i dug svega par sto metara, a križ iznad malog svetišta se jasno vidio sa tog mjesta nisu otišli tamo. 

      "Suze" svete Luce(zaštitnica slijepih) u maloj pukotini na vrh brda uvijek i usred ljeta ima vode.
         Zbog toga mnogi vjernici pohode ovo mjesto i prskaju oči sa tom vodom

Dvoje su hodali sa štapovima i očito da su zaključili kako je to previše daleko za njihove godine. To je uvijek tako. Oni mladi što na planini uživaju u tehno muzici sad misle da će imati vremena sve te ljepote vidjeti kasnije i najčešće potroše svoj život u odgađanju, a kad žele konačno krenuti zaključe kako to više ne mogu. Ako voliš planine slobodno sanjaj Himalaju ali ipak se popni na prvo brdo koje ti je blizu. Snovi mogu i ne moraju da se ostvare, a ovakva neugledna brda ponekad skrivaju nevjerovatnu ljepotu. Putem sam sreo i vrlo rijetku crnu guštericu za koju tvrde da je ima samo po nekim otocima Dalmacije. Međutim ja sam isto takve snimio prije više godina na stijenama kod Dvigrada. 

  Crna gušterica je nakoliko sekundi pozirala ali "idiot" fotoaparat baš nije dozvolio da napravim malo bolji snimak.

Ostao bi na Skitači do zalaska sunca ali hobotnica je bila gotova i morao sam požuriti ako sam htio da me dopadne bar jedan krak. Bacio sam pogled na jug prema raškom zaljevu i dolje prema samom rtu Istre. Na sjeveru se gotovo poravnata iza Sisola u maglici izdizala Učka. 

                                            Pogled na Raški zaljev, rt Marlere i Premanture skroz u daljini

                                                   Pogled na Sisol(malo desno) i Učku u daljini

Sve je to moje dvorište. Sve budi uspomene na mladost i sretne trenutke koje smo tamo provodili, ali budi i apetit. Treba požuriti jer u staroj "hiži" čeka društvo, kamin i bukaleta supe kruži kao priča među nama. 

                          Tipično istarsko ognjišće sa bukaletom spremnom da kruži od usta do usta