Ruke "kostolomca" i kupus

Ovih dana osim "trivijalnosti" svijeta koji odlazi pomalo u krasni k.. jedina tema o kojoj mogu pisati, a da imalo ima veze sa trčanjem je kupus i ponovni susret sa svojim najdražim "kostolomcem". Nadam se da opet ne čita moj blog ili da mu ga neće spomenuti neki izdajnički kolega trkač koji odlazi kod njega na masažu. Kako leđa nisu htjela popustiti ipak sam pokušao odlazak kod mog fizio terapeuta. Ne moram naglašavati kako sam imao veću frku i tremu nego prije utrke maratona. Kao kad odlaziš kod zubara. Leđa su se malo primirila čim sam zakazao termin, a to je bilo prije pretprošle nedjelje. No već u nedjelju je ono drugo navodno zdravo desno koljeno nateklo nakon ne baš posebno napornog tjedna i dužine koju sam skratio i istrčao u najmanjem mogućem opterećenju. Mada je ispalo sasvim živahno obzirom na sve. Nikakvih znakova problema sve do poslije podnevnih sati. Sad je već prošlo 11 dana i tek danas sam se usudio otrčati malo po Marsovom polju. 

Pokušavao sam sve od leda do ibrufena, krema sa ovim i onim ali najbolji se pokazao kupus. J... običan list dva kupusa omotan oko koljena prekriven prijanjajućom folijom preko noći gotovo bi do jutra odagnao svu bol i oteklinu. No ona se uporno vraćala i tako danima iako sam potpuno stao sa trčanjem. Malo sam vrtio biciklu na trenažeru tek toliko da odagnam nervozu zbog izostanka uobičajene doze endorfina koju proizvodi moje tijelo kad trčim ... valjda. Možda je to samo neka "loša" navika. Kostolomac je izgleda dobro ispeglao kičmu tako da sam oprezno ali ipak redovito odlazio u teretanu da malo ojačam i ove zakržljale ruke i još poneku sitnicu. Jučer sam nakon deset dana čvrsto odlučio da pokušam trčati ali još brže odustao čim sam nakon samo malo hodanja do moje stare osjetio opet zatezanje u koljenu. Opet prošlu noć kupus i "evala" ... danas sam malo više od pola sata laganini kružio po Marsovom polju, a sutra ćemo vidjeti. Bi rekli englezi ...so far so good. Živija kupus ili kapuz kako bi rekli istrijani. Nije samo dobar sa kobasicon već i kao lijek.   

Crne rupe i gravitacija

 Kako sam ja osim u trčanje infišan malo u fiziku i astronomiju uvijek kad nemam bolje objašnjenje za sve što se oko mene događa dolaze mi u glavu neke usporedbe sa tim stvarima. Neki bi ..."natrag u garažu", a ja posegnem za nekim objašnjenjem tipa "Schrodingerove mačke". U ovom trenutku u mom trčanju prevladava crnilo i pomalo se osjećam poput nekog jadnog planeta što se opasno približio crnoj rupi. Namjerno ne kažem zvijezdi jer bi se tako trebao bar malo osjećati ali ja se osjećam kao neki izraubani i usahli planet na izdisaju. Svjestan sam neizbježne gravitacijske klopke koja me vuče sve brže kraju ali ipak pokušavam još taj zadnji ples odraditi sa bar malo stila. 

Trenutno je najveći izazov kako ostat motiviran? Koristim sve poznate mi tehnike koje sam u životu isprobavao ali prokleta gravitacija je neumoljiva. Osim što neumoljivo poništava sav trud koji ulažem čini mi se kao da se vrijeme topi poput ledenjaka na antartiku. Brzina nestajanja vremena je gotovo jedino što primjećujem. Nisam se niti okrenuo i eto proletjela je cijela godina od prvog treninga nakon operacije ramena. Točno 20.02.2024. krenuo sam na prvo lagano trčkaranje. Pri tome mi je puls odletio u nebo na vrijednost koju sam prije imao kad bi trčao maratonski tempo oko 4:30/km. Naravno više se nikad neću vratiti na to ali tada je tempo bilo debelo preko 6 minuta po kilometru. Nakon toga su se stvari i utrke dešavale puno brže nego sam ja to želio, a problemi su se samo gomilali. Čini mi se da su problemi samo čekali trenutak kad će mi kad se malo opustim i pomislim da sam izašao na sigurno pokazati što me zapravo čeka u budućnosti. Znam što je to. Gledao sam tu crninu u očima mog tate dok se par mjeseci borio za svaki dah koji će ga održati dalje od tog nepoznatog stanja koje uzgred rečeno pomalo liči na "crnu rupu". Kao što ništa iz nje ne može izaći čak niti svjetlo mi ništa neznamo o tome što je sa onim što se nađe unutra. 

Kratak trenutak zadovoljstva je bio lani kad sam prilazio cilju u Ljubljani potpuno nesvjestan što sam zapravo učinio. Bar na trenutak sam se narugao "trkačkoj gravitaciji" koja me pokušala prikačiti za sofu i rješavanje križaljki dok ne dođe moj red. Pomislio sam nećeš još, bar ne još dugo vremena ali kao da me čula. Tjedan dana niotkud izazvano ili sam ja tako mislio nisam mogao uopće trčati. Kad sam otišao na nekoliko tjedana kod kćerke u Luton mislio sam da će sve proći ali postalo je još gore i eto prošlo je skoro četiri mjeseca, a moje tijelo se uporno opire promjenama na bolje. Vrijeme kao da se još ubrzava. Prošao je i prvi očekivani test u Tupljaku kod Staneta. Neki bi rekli da malo pretjerujem ali meni se čini da je na 6 kilometara više od pola minute sporije vrijeme nego prije dvije godine, kad sam ćakulao sa Stanetom ipak značajno usporavanje. Pri tome me je opet gravitacija ali ona prava gotovo natjerala da zaorem nosom asfalt baš na ulasku u cilj. Veslao sam rukama kroz zrak pokušavajući se ispraviti ili usporiti nakon što sam vrhom tenisice zakačio usporivač prometa na cesti neposredno prije cilja. No i prije toga kvadricepsi su već otkazali poslušnost iako je uspon prema cilju bio smijurija od toga što ja smatram uspon. 

Ulazak u cilj Tupljaka malo prije gravitacijske klopke

Srećom uspio sam izbjeći totalnu blamažu ali sam izgubio malo svog ponosa. Nema više onog dobrog osjećaja kad utrku završavam snažno i svjestan da sam odradio sve kako treba. Taj dio je nepovratno progutala ona crna rupa. 

Na mega problem sa koljenom ozljeđenim u padu sa biciklom već skoro drugi mjesec vratili su se poblemi sa leđima koji su počeli odlaskom u gym. Sad u planu treninga imam više propuštanja treninga nego onih ozbiljnih i važnih treninga. Zadnje je bilo propuštanje dužine prošlu nedelju ali tu nije kraj i sutrašnje intervale ću sve je izglednije pretvoriti u neki laganini trening ako uopće budem trčao. Problem je sad i desno koljeno koje bez nekog povoda odjednom slijedi put svojeg lijevog brata. Valjda zbog simetrije ili solidarnosti.

Sad potpuno razumijem mog velikog prijatelja pokojnog Bepa koji još uvijek drži prvo mjesto na tablicama hrvatskih veteranskih rekorda u maratonu za trkače starije od 80 godina. Žalio se na to kako je nakon 65 godina jako usporio i zapravo gotovo uopće nije više trčao maratone da bi ga jedva nekako nagovorili da sa 82 godine ipak još jednom istrči maraton u Ljubljani. Iako je bio najstariji učesnik maratona i pri tome istrčao hrvatski rekord u svojoj kategoriji nije bio sretan jer kaže da mu je bilo pomalo neugodno što svi mi koji smo već istrčali čekamo samo njega. Ja bi tada potpisao da trčim kao on sa 82 godine ali sad više neznam. 

                                             Bepo prije cilja Ljubljane 2015

Već prošle godine sa 70, usprkos rekordu u kategoriji i ja sam se osjećao slično, pomalo neugodno jer nema više napretka nit nade da ću jednom opet biti  malo brži. Valjda ću prije nego me gravitacija crne rupe potpuno proguta napraviti još poneki neki đir(maraton) jer odustajanjem ništa se na bolje ne može promjeniti možda će biti još malo gore. 
         

  

Kratki pogled unatrag

 Kad ti se čini da si zaglibio na svom putu i da on ne vodi nikuda ili bar ne tamo kamo si nakanio možda je ipak dobro pogledati malo unatrag. Nisam pobornik stalnog vraćanja u prošlost iako stari ljudi imaju takve tendencije. Možda je razlog tome što kad mozak pođe "u kvasinu" kako je govorila moja pokojna baba onda samo ostanu u sjećanju oni vrlo stari fragmenti naših života koji su u mladosti bili zakopani svime i svačime što nas je tada okupiralo. To primjećujem kod moje majke koja je sad prešla 90 i što god krene pričati završi negdje u djetinstvu i progonstvu u "El Shatt-u". To sve pamti vrlo detaljno iako je bila dijete, a zaboravi dali je popila lijekove ili nije i što je jela za doručak. Drugi po meni jači razlog zbog kojeg se stari ljudi stalno vraćaju u prošlost je taj što im budućnost nije baš sjajna i to jako dobro osjećaju. Ja sam nakon zadnjeg maratona malo zaglibio i osim poduže stanke da se oporavim usljedio je cijeli niz nezgodnih ili za trkače gotovo pogubnih okolnosti zbog kojih mi se učinilo da sam jako nazadovao ... to je ono suprotno od svrhe treninga. Ne moram objašnjavati baš sve. Previše fešti, hrane pa i alkohola iako nikad trezveniju Novogodišnju feštu nisam doživio. Na prvom treningu u teretani nakon povratka iz Lutona ukočio sam se u leđima i sve je pošlo u k.. 

Sad nakon par tjedana još uvijek uglavnom laganog trčanja postajem pomalo nestrpljiv jer nema nikakvog pomaka u dobrom smjeru. Zato sam malo bacio pogled na posljednju godinu, ovu što je netom prošla jer početkom te godine sam nakon operacije bio na samom dnu i nisam se nadao da ću tako brzo nazad. Obzirom da su se predviđanja performansi koje mi izračunava Garmin na 10-tki i maratonu pokazala točnima pogledao sam kako je to bilo prošle godine i mogu li se nadati da će opet biti bar malo sličnosti.

Predviđanja performansi na utrkama za prošlu godinu

 

  Početak godine je bio već dosta loš jer sam bio ozljeđen već 6 mjeseci, a tek tada je usljedila operacija i dodatni pad jer sam počeo trenirati mjesec dana nakon nje.

Usljedio je uglavnom postepeni rast sa manjim varijacijama uzrokovanim povremenim zastojima zbog problema sa koljenom koje uzgred rečeno još uvijek nije baš najbolje. Ipak vrhunac je dobro pogođen negdje krajem desetog mjeseca i u odnosu na predviđanje maratona greška je minimalna od možda jedne do dvije minute. Na desetki je slično i to manje od minute, a obije sam utrke trčao sa rezervom i ušao relativno odmoran u cilj. Sad se nakon četiri tjedna treninga i raznih fešti počinje ukazivati blagi trend zaustavljanja pada ali nema još porasta na vidiku. No u odnosu na isto vrijeme lani za 40 i više minuta sam brži u maratonu i to nije tako loš početak. Možda opet do jeseni dođem na maraton ispod 3:20. Sad mi se to čini vrlo daleko i gotovo nemoguće ali pogled za nazad ipak kaže da sam možda malo zapeo ali prešao sam veliki put, a put je važniji od cilja. Zato svima koji me prate pa i meni Sretno u Novoj trkačkoj 2025. godini.