Već sam pomalo zaboravio na bolove koji su me pratili još od pada prošle godine. Sad prvi put nakon prve ture fizikalne terapije oprezno i sa malom dozom optimizma ustajem ujutro. Još se i začudim: "pa mogu da se protegnem ko stari mačak, a da me nigdje na štrecne, nevjerojatno". Počeo sam već nakon prvog tjedna terapije da trčkaram ali to je bilo vrlo bolno i ružno iskustvo. Radje nebi o tome. Problem nije bio u ramenu već u lijevom kuku ispod reza gdje se stvorio hematom nakon što su mi uzeli komadić kosti sa karlice da uglave u klavikulu. Mislio sam da neće nikad proći ali eto i to je iza mene. Nestalo je polako ali kako to obično biva čini mi se odjednom.
Za razliku od ramena koje svakim danom napreduje sve bolje moja forma trčanja varira čudno i nepredvidivo. Možda se samo Garmin poigrava mojim živcima ali ispada da je njegova prognoza sposobnosti trčanja obrnuto proporcionalna mojim mjerenjima. Uspio sam prošli tjedan istrčati u komadu ponovo 14 km kao par dana prije operacije. I rezultat je bio očekivan lošiji. Tempo sporiji za 8 sek po kilometru, a puls viši za 7 otkucaja. Jučer sam se opet u Medulinu ipak popravio i još dodao jedan kilometar. Znači 15 km, čak mrvu brže nego prije operacije, a puls je bio minimalno niži nego prošli tjedan ali ipak 6 otkucaja viši nego prije operacije. Da ne gledam kako je to bilo prije pada jer onda padnem u tešku depresiju. No moj Garmin već dva tri tjedna stalno povećava moj predviđeni rezultat na 5, 10 km, polumaratonu ili maratonu. Prošla su već pet tjedna od kad sam startao sa trčkaranjem i ispada da stalno nazadujem. Ko je tu lud. Uglavnom tješim se, ne boli me više kuk, ni ti rame. Došao sam na preko 30 km tjedno i još tjedan dva biti ću na preko 40, a onda je to već za napredne rekreativce mojih godina ok.
Dobro je i to što mogu dulje držati volan pa svako toliko sjednem na biciklu koja je na trenažeru i malo se podsjetim zbog čega sam u ovom dreku. Ali znam nije bicikla kriva već moja blentava glava pa eto imala je i ona sreću što je sve dobro preživjela i sad je njena sudbina da se vrti na trenažeru. Čak sam joj kupio i posebnu novcatu gumu za trenažer. Svjetlo plave boje da bude u skladu sa bojom trenažera ...
U petak sam onako neplanirano probao otplivati malo u moru jer se more već dosta zagrijalo ... to kažu oni malo ... onako. Ništa ne boli ali pokret rukom je još ograničen i ne mogu je potpuno ispružiti. Nisam htio ništa riskirati pa sam bio kratko i otplivao 190 metara tek toliko da probijem led.
Plivanje je za rame najbolja terapija ali za trčanje nisam siguran što bi to bilo. Možda krenem sljedeći tjedan malo sa uzbrdicama. Čini mi se da se tako najbrže postiže dobar rezultat. Možda je pametnije još malo povećavati volumen i biti strpljiv ali već su me nagovorili i upisali za polumaraton u Plitvicama, a tamo ima brda ko u priči. Bio sam jednom i nije baš bilo sjajno ali neću ništa forsirati idem zbog društva iz kojeg sam predugo izbivao. I naravno janjetine pa i velebitskog crnog ili "Kasačkog". Eto i to je terapija za duševne boli koje sam pretrpio u zadnjih godinu pa i više dana.
Nema komentara:
Objavi komentar