Pokvarena gramofonska ploča

Možda sam ja kronični mrgud ili mi se samo čini da se kao stara pokvarena gramofonska ploča ponavljam uz povremeno preskakanje. Iz ciklusa napretka upadam na početak pa će izgleda kraj godine biti sličan početku. Znači bez trčanja.

Bar nisam polomljen i ne čeka me operacija. Piljenje koske, umetanje ploče, šarafi i sve ono lijepo što je poslije sljedilo. Možda trenutno nisam ali nikad nije kasno .. pljuc, pljuc! U zadnjih sedam dana moj skor je tri pokušaja trčanja od 2,1, 1,8 i 0,3 km nakon kojih sam se vratio kući podvijena repa i izrazom lica na koji moja žena nije uopće imala komentar. Samo je značajno zavrtila glavom i ostala bez teksta, a ja nisam niti pokušavao objasniti. Kao da sam sad već dvadeset i više dana zapeo u blatu i nikako da se iskobeljam. Čim krenem trčati javi se oštra bol u lijevom listu koje nije bilo nigdje na vidiku za vrijeme niti deset dana poslije maratona. Ok, malo su bili stradali kvadricepsi ali nakon masaže i malo laganog trčanja sve je prije sedam dana sjelo na mjesto. I onda kao grom iz vedra neba, oštra bol. Tek što sam sa optimizmom krenuo u treći tjedan nakon maratona morao sam stati već na zagrijavanju. Sad neznam kad ću ponovo pokušati jer nemam nikakvo objašnjenje odakle se sad to stvorilo. 

Jedino što me ovih dana tješi je vožnja na trenažeru sa kojim nemam nikakav problem bez obzira koliko opterećenje stavljam. U sat vremena odvrtim više od 30 km i pri tome osim lokve vode na ručniku ispod i na bicikli ništa ne ostaje. Nema nikakvih posljedica. Nabijem slučalice u uho, upalim mjuzu na mobitelu i vrtim. No na cestu se još ne usuđujem i neznam kad ću. Plivanje je još uvijek ugodno jer more se malo ohladilo. Tek prije dva dana temperatura je pala ispod 20 C, a vani milina. Sunce koje ne prži već ugodno grije stare koske.

Još imam sedam dana da iskoristim plivanje u moru ako se vrijeme ne pokvari ili da vrtim trenažer, a onda odlazim na dva tjedna u London. Tamo mogu jedino trčati. Ako budem mogao? Zašto mi sve to zvuči poznato? Pa to je već nekad, negdje bilo pa je igla na gramofonu opet preskočila tamo.        

 

Peti krug oko Ljubljane

Svi me ovih dana zivkaju i gnjave, a ja nisam stigao još ništa napisati o tom toliko očekivanom ponovnom susretu sa stazom oko Ljubljane. Razloga za takvu strku je više ali predugo bi trajalo. Ajmo na stvar.

Poslije "desetke" ili kako je uobičajeno zovu "X-ice" na domaćem terenu problem sa koljenom je malo eskalirao što sam i očekivao ali se i nadao čudu. Možda sam trebao otići kao naši nogometaši u Međugorje. Ja sam se pouzdao u to da će uz malo odmora i nošenje steznika za koljeno to ipak proći. Bar do maratona. Poslije neka otpadaju dijelovi nije toliko bitno, zakrpati će se već nekako. Na koncu se ispostavilo da je i onaj naj jeftiniji steznik iz Decathlona obavio odličan posao, bravo majstore vredi svih 15 eura koliko mi je taman ostalo na poklon bonu od rođendana. Još sam se razbahatio i potrošio na 4 gela nepoznate marke. Jedini razlog što sam ih uzeo je da imam ako zatrebaju i da mi stanu u mali đep na zadnjoj strani hlačica i jedan još manji napred. Ali na maratonu u Ljubljani je bilo gelova da si mogao i zurku gelirati tako da u cilj uletiš sa zurkom ala Elvis ili nešto slično. Baš bi bila fora ali nisam se sjetio sigurno bi me svi oni paparazi uz stazu fotkali. Ono što mi uvijek ide na živce kad je u pitanju maraton je što previše brinem o svemu je..te. Oće li kiša, kijamet, sunce, koje tene obući, a opet ih imam ... neću ništa reći jer sam ih u zadnjih par mjeseci kupio 4-5 pari. Na kraju sve riješiš zadnji čas. Ovaj put vrijeme je bilo superiška iako je još u subotu padala kiša. Bez  problema sam odradio subotnji lagani trening ujutro otišao podići broj i pogledati cirkus u kojem nude sve i svašta ali po cijenama au... Na kraju sam kupio baksu sa 6 kraft piva od lika sa rasta frizurom koji je okružen svim tim šarenilom tenisica stajao tamo bos i nudio me da probam njihovo pivo. Sad čekam priliku da vidim dali sam zaboravio piti pivo u ovim prilično teškim pripremama. Naravno za to mi treba društvo. Nije da su pripreme bile neznam kako teške u odnosu na prijašnje. Sve je bilo manje i slabije ali mi je sve teže padalo. Ko zna zašto. Mora da sam nešto loše pojeo ili me neko začarao ili ...ne nisam valjda omatorio.

Kako i priliči nisam htio da se guram u boks A kad mi na broju piše B nego sam se lijepo smjestio među računam svoju ekipu. Neke koji trče tako kao ja manje više. Opet ista priča opet puževi na putu kad smo polako prvo hodajući pokrenuli pomalo umrtvljene noge. Mislim si: ma to je zapravo super jer prvi kilometar sigurno neću pretjerati. Ko će obilaziti one silne guzate koji već poslije sto metara dišu kao trudne sipe. Natukao bi još par stotina metara jer i ovako je meni ali zanimljivo i mom mladom kolegi iz kluba Patriku koji je išao puno brže od mene izašlo 42,53 km. To je najviše od kad trčim, a imam puno bolji sat nego prije i postavke su na sve sustave satelita i sve kanale. Tako više troši ali preciznije pokazuje.

Opet sam se podsjetio kako je u Ljubljani uvijek neko događanje tako da moram paziti da ne zaboravim zašto sam tamo, mažoretkinje, muzika, zastave .. čekaj koja je ono .. j.. prošao sam, da se možda vratim. Daj mi pet sa svih strana i na svim nivoima. Onim najmanjima moram da se sagnem i gotovo da me nije ušinulo u leđima. Ali ne možeš odoliti klinci valjda skupljaju petice pa se dovikuju koji ima više. Prolazim pored moje honde na osmom kilometru i vidim vrata od kuće gdje smo noćili otvorena ali Zemire nema, ništa od filmića koji je htjela snimiti jer je izgleda baš taj tren ušla u kuću po nešto. Nemam vremena razmišljati o tome jer već spremam prvi gel na desetom da nebi zaboravio. Polako gutam taj ljepljivi užas i srećom što nisam jako žedan pa uspjevam progutati sve prije okrepe sa vodom. Bacam oko na sat i provjeravam puls sve je ok još se koprca tu negdje kako sam na testovima isplanirao i tempo je potpuno u okvirima sa vrlo malo oscilacija. Dalje je sve do 20-og bila dosadna rutina jer poslije sam znao što tko trči i odlučio da je to to, pa našao žrtveno janje ili nekoga za kim ću se šlepati. Nije bilo baš nikoga posebno i svi su pomalo cimali. Čas bi me pretekli, kao ono vidi matorac nećeš ti mene, pa nakon par kilometra prdnu u fenjer i prođem ih kao brzi voz. Par puta su pored mene protutnjali neki likovi sa Nike super tenisicama vrlo čudne pete koji su proizvodili buku kao četveropreg kopitima po asfaltu. Mi ostali smrtnici samo smo se pogledali i onako podsmjehom rekli u sebi .. "koji kua". Ti nisu daleko dogurali. Samo dva lika iz moje okoline su bili stalno ili malo ispred ili ponekad iza. Uglavnom zbog malih razlika u strategiji uzimanja vode i gelova. No jedan je bio dugokosi hipik u minimalističkim tenisicama i običnim kratkim hlačama, a drugi gospodin srednjih godina možda pedeset i kusur koji je imao neobičan korak sa spuštenom stražnjicom ali vrlo malom oscilacijom kod trčanja. No nisu bili pričljivi. Poslje utrke mi je prišao da mi čestita jer je došao skoro minutu iza mene i ispostavilo se da je iz Belgije i slabo špreha engleski. J.. baš nemam sreće nakon što sam dvije godine za redom u Ljubljani trčao sa jednom Katjom iz Slovenije i oba puta me malo dobila u završnici ovaj put sam bio sam do pred kraj. Nakon spuštanja sa glavne ceste na Prešernov trg sprolazim jednog mladića, a on me pozdravlja. Ja malo ćorav bez očala, on dobio malo kila i eto stigoh ga iako je uvijek bio brži od mene. Izgurali smo zadnji uspon po kockicama nazad na glavnu cestu i cilj je bio iza zavoja na par sto metara.

Dragan i ja zadnji kilometar

On je ubrzao, a ja sam se samo nasmijao i rekao sebi: e nećeš me natjerati da se žilavim još ovih par metara. Daj da se namjestim kao glumac i mašem publici da moja žena koja je zbog mene morala gutati apaurine ne pada u nesvjest kad me vidi da teturam, a oni bolničari kao lešinari čekaju da me odvedu. E nećeš .. pustio ja njega i utrčavam kroz cilj ko car. 

Napokon u cilju kao da levitiram

Sigurna i čvrsta koraka, rutinski zaustavljam sat kojeg redovito u tom ludilu umora i bolova zaboravljam.Ovaj put je bilo baš kao što bi za svakog rekreativca trebalo biti. Bez drame ... znači li to da sam i ja prešao na onu tamnu stranu ... rekreativci. Neznam vidjeti ćemo. 

Ja, Patrik i Svetlana

Izostala je sva ona drama na maratonima prethodnih godina i nije da mi fali ali se pitam dali sam trebao malo začiniti stvar pa neka medicinari zarade dnevnicu. No bolje je ovako. U cilju su me čekali moji prijatelji i prijateljice sa jutarnje kafice na tržnici, koji su potegnuli u Ljubljanu samo da gledaju maraton i naprave malo "šopinga".

Moji dragi prijatelji i navijači

Sunce je sad već lijepo grijalo i ništa mi više nije moglo "ovi dan pokvarit" što bi rekli TBF-ovci. Dok sam našao ženu u svoj toj gužvi već su i vrapci znali da sam pobjedio bar u kategoriji 70+ i ovu petu rundu u Ljubljani. To je zaslužilo proslaviti uz Ljubljančicu i uz jedno crno nefiltrirano pivo. 

Jutro poslje još u Ljubljani pijem kaficu a telefon zvrlji svakih par minuta. Zovu i vele da sam oborio hrvatski i balkanski rekord u kategoriji 70+, a ja nekako ne mogu da shvatim kako to, a toliko sam se brinuo da odradim što rezerviranije da mi nebi slučajno to bio posljednji. Osim bolova u kvadricepsima kad treba čučnuti ili sići niz stepenice, ništa. Koljeno kao da se nekim čudom potpuno oporavilo ili još čeka da me ne gnjavi dok je ostalo bolno.

Moj tempo u odnosu na prosjek i pobjednika

Do nekog novog susreta sa Ljubljanom gdje sam počeo, a već sam i odlučio. Kad shvatim da maraton neće još dugo stanovati na mojoj adresi, posljednji ću ostaviti za Ljubljanu. 

             

 

 

Pulska X-ica i ponavljanje gradiva

Napokon sam možda dočekao da nakon pet godina pauze ponovo trčim jedan maraton. Najveća briga kad ste već došli pred sam kraj priprema je ono vječito pitanje: koliko mogu trčati maraton? Prvi put nisam imao pojma što me uopće čeka i što bi mogao biti neki dobar indikator forme. Ali time je i uzbuđenje koje obično osjećamo na početku utrke bilo veće, a neki mi priznaju da samo zbog toga i trče maraton. Neki tvrde da je dobro otrčati utrku polumaratona kao test prije utrke. Mali problem je što to obično nije u idealnom trenutku obzirom na planove treniranja pa sam ja zaključio da je desetka ono što je gotovo idealno. Nema potrebe za dugim oporavkm nakon utrke bez obzira što ipak utrku otrčimo sa samo malom zadrškom. Meni to znači da neću krenuti odmah jako već ću malo pripaziti na puls i pokušati biti opušten koliko je to moguće. Zato sam ove godine odlučio po četvrti put trčati našu Pulsku X-icu. Utrka je sad već prerasla sve početne boljke i postala je nešto vrijedno za svakoga bez obzira na sposobnost i razloge zbog kojih uopće sudjeluje na utrkama. Znam da će zapravo sve biti vrlo brzo gotovo pa obzirom da poznajem stazu ne osjećam nikakvo posebno uzbuđenje na startu. Gotovo da uživam u zvukovima i svjetlu koje me okružuje. Kao da sam se pomalo odvojio od svega. Stojim par redova iza startne linije i zabavlja me pokušaj nekih koje znam da ću uskoro obići kako se bore za svaki centimetar prolaske bliže startu. Kad smo krenuli niz ulicu pored arene prema prvom rotoru bilo je malo tjesno i dosta parkiranih auta je sužavalo mogućnost manevriranja pa sam se prepustio tempu mase samo povremeno hvatajući prilike za mali napredak. Poslije rotora je dugačak ravan dio ceste koji se blago penje prema velikom rotoru na ulasku u Pulu. Tamo se već ekipa počela osipati iako još nije odsvirao nit prvi kilometar. Nakon prolaska drugog kilometra prvi put sam bacio oko na sat jer je već situacija bila jasna. Vidjelo se tko koliko brzo trči i vrijeme je bilo da se i ja odlučim za tempo. Pošto je početak uglavnom bio uzbrdo znam da sljedi kilometar nizbrdo i onda dugačak ravni dio uz more pored zeljezničke stanice. Pustio sam da mi se puls malo vrati ispod 160 na oko 158 jer znam da to mogu držati i dulje od četrdesetak minuta koliko bi sve skupa trebalo trajati. Bez obzira na to sve više sam se primicao grupi od dvije trkačice i jednog mladića koji su djelovali dobro i ujednačeno. Ostao sam gotovo dva kilometra u njihovom društvu ali zbog gužve na koju smo naletili prolaskom pored veslačkog kluba prema okretištu jedna od njih koja je već prije malo teže disala je počela zaostajati. Taj šesti kilometar je bio nešto sporiji i nakon okretišta mladić je na blagoj nizbrdici malo ubrzao, a ja sam cure ostavio i krenuo trčati pored njega. Na svakom punktu su me prozivali i pozdravljali. Od trkača koje smo susretali kad su išli u suprotnom smjeru do publike. Pa čak i redari koje redom poznajem jer sam i sam bio više puta redar na utrci, a neki su moje kolege atletski suci. Momak je nakon što me je kum pozdravio rekao ... "ti si sigurno Milošev". Je .. otkud se znamo? Ja sam prijatelj od Stanića iz Tupljaka pa ... Naravno podsjetio me je na prošlu utrku kad sam pokušao stići mog imenjaka Ivana Stanića koji je kasnije rekao da sam ga ganjao po stazi "ko besan pas". J... ja sam sam htio trčati u društvu sa njim i malo kušeljati da brže prođe vrijeme. Sa tim mislima i sjećanjem kako sam prije pet godina gazio ispod 4 minute po kilometru malo sam ubrzao i došao je lagani gotovo neprimjetan uspon prema korzu, a momak je nekako zaostao. Ispred mene se ukazo Mauro iz Elitnih Pulskih i u meni se probudio onaj trkač koji grize kao besan pas. "Sori" momak, krenuo sam bez razmišljanja o pulsu ili uzbrdici koja čeka na ulazu u arenu ali bilo je kasno. 

Uzbrdica prije ulaska u cilj

Mauro mi je opet izmakao za par sekundi iako sam tempo spustio malo ispod 4 minute. Nema veze znao sam da je plan ostvaren tempo koji sam mislio da mogu bez problema držati je dosegut i još da koljeno ne zezne stvar biti će sve dobro na maratonu. Moj Garmin je na svoju sramotu morao korigirati predviđanje utke za cijelu minutu ali ipak ja poznajem sebe bolje od neke "fenci" urice.

Korekcija procjene dan nakon utrke

Još brojim četiri tjedna i opet ću nadam se biti maratonac. Barem na onih tri sata i nešto minuta.

Planovi i guz papir

 Jednom davno što zapravo i nije bilo baš tako davno sam pročitao kako planovi nesmiju biti uklesani u kamen. Osim ako ne živimo u kamenom dobu što za neke još važi. Čim sam složio kakav takav plan za maraton u prvom tjednu sam pokupio virus COVID-a i morao malo zastati na par dana kako nebi kompromitirao brzi oporavak ili navukao kakve komplikacije. Ja zapravo i nisam imao simptoma ali žena se jako mučila sa time, a ja bio oko tjedan dana pozitivan. Ipak sam trčao ali lagano i izbacio dužinski ili bilo kakav intenzivniji trening. Onda sam uletio u 70-to rođendansko ludilo koje mi uglavnom prirede prijatelji, rodbina i ostala ... Uglavnom nekoliko ručkova i večera sa različitim profilima ljudi koje inače nema teorije da mogu povezati skupa rezultiralo je pa ... nije važno. Recimo manjim odstupanjima od plana. Ipak sam odradio dio plana usprkos tome i svim negativnim posljedica tulumarenja. Zatim je tu veliki i neobično dugačak toplinski val koji dozvoljava trčanje samo jako rano ujutro ali i tada je već debelo iznad 25-26 stupnjeva uz odvratnu vlagu. Teško se oporaviti od recimo treninga duljeg od dva sata sa tolikim gubitkom tekućine. Pogotovo što nema spavanja noću, a kad me obori poslje ručka osjećam se još gore nego prije toga. Zato i ovaj plan sve više liči na guz papir. Nikad nije onakav kakav bi trebao biti. Ili je problem u meni ... to naravno ne priznajem niti mojoj ženi. Dobio sam nešto love i poklon bonova za sportsku opremu sa naputkom da to potrošim i pokažem ekipi što sam uzeo. Sad sam u totalnom problemu jer opet nisam zadovoljan nijednim tenisicama koje sam priželjkivao da ću kupiti. Razočaran sam bio i novim adizero adios pro 3 jer sam dobio krvavi žulj na zadnjoj utrci polumaratona. Nažalost vidim da je na svim novijim modelima adidas neshvatljivo odlučio postaviti sistem držača vezica previše prema prstima tako da točno iritiraju kost palca koja je kod mene na jednoj strani povećana zbog stare ozljede. U nedostatku ideja sam ponovo kupio Asics Noosa TRI ali 15. Stare 13-tke sad samo koristim za šetnju, a 14-tke su negdje na pola vijeka. Sve ostalo mi se čini ne samo skupo već totalno promašeno. No nezadovoljna ekipa koja je skupila lovu traži da sve potrošim i još da ih častim. Morati ću da se upregnem pa da kupim još jedne makar više ne kupovao sljedećih par godina. Niti to nije bilo u planu ali kad je već tako naređeno ipak je bolje nego kad dobiješ dvadeset majica koje nikad ne nosiš. Tenisice i pivo uvjek potrošim, a i knjige pročitam. Sad kad sam uspio dogurati do 12 tjedana prije maratona ponovo se javlja problem sa koljenom i to bi moglo moj plan pretvoriti u obični guz papir. Tješi me što izgleda da trčanje intervala oko 3:50/km ne uzrokuje nikakve probleme ali dužina je sasvim druga priča. Tek sam na 25 km i još nemogu pronaći dobre tenisice koje će malo pomoći oko svega toga. Izvrtio sam stare i nove ali moje noge kao da više ne podnose dva sata i više mlaćenja po asfaltu. Nema veze koliko brzo idem jer to je još uvijek lagano barem kad se pogleda puls. Ali svaki put iako sam probao promjeniti sve stare i nove tenisice od Noosa do Adizero uvijek nešto boli ili dobijem žulj. U zadnjih deset godina trčanja ne sjećam se da sam uopće imao žuljeve. Možda bi trebao maksimalno pojednostaviti plan. To bi izgledalo ovako: Ujutro ustaneš i ako te volja odeš trčati. Koliko te volja i kako odnosno gdje ti se svidi. Da sam mlađi možda za nekom ženskicom kojih sad u punom zamahu turizma ima ko pljeve već od rana jutra. Preplanule, od sunčanja uvjek se ljubazno nasmješe i mahnu kao da smo stari poznanici. Eh... ovako samo po navici klatim kosti ali nemam više visokih očekivanja.                   

Kraj i početak

 Prolazi lipanj i njegov miris koji svake godine donese novu nadu da će moje druženje sa trčanjem još malo potrajati. Lipe na Drenovici više ne cvatu ali ove godine ipak nadam se neće biti kao lani. Uzeo sam tri tjedna odmora od intenzivnijeg trčanja kako bi pokušao potpuno riješiti problem sa koljenom ali ostalo je pomalo neriješeno. Kontrola kod kirurga koji me operirao je prošla dobro i vrlo je zadovoljan kako se funkcija ramena vratila gotovo potpuno. Mogu slobodno u teretanu, plivam ionako već neko vrijeme iako ne toliko koliko bi htio. No previše imam obaveza pa mi u jutarnjem terminu ostaje premalo vremena. Popodne mi je tlaka jer su plaže već prepune turista od kojih nema mira i moraš biti stalno oprezan da te ne pregazi kakav gliser, kanu ili daskaš. Jebeš takvo plivanje. Odradio sam bar dvadesetak atletskih takmičenja kao novopečeni sudac i čak tri u sloveniji pa mi je to dosta remetilo trening posljednja dva mjeseca. Cijeli dan stajati na suncu izbije svaku želju da predveče odradiš bilo kakav trening. Zbog toga i umora nakon polumaratona na Plitvicama, a mislim i promjene koju je donio ovaj prvi toplinski val, forma je neko vrijeme stagnirala ali ovaj zadnji, treći tjedan je ponovo počeo lagani napredak. 

 

Došlo je vrijeme da napravim plan za maraton. Kako je to zapravo ponovo početak jer nisam ga trčao već pet godina plan će biti od 16 tjedana i počinje sljedeći tjedan. Mislim da sam skupio dobru bazu od oko 50-tak km i da nebi trebao biti problem povećati još malo na bar 70 i malo preko km. Toliko mislim da je primjereno mojoj dobi jer nebi želio da pretjeram i ponovo odgodim povratak u društvo maratonaca. Plan je odlazak u Ljubljanu na jubilarnu desetogodišnjicu od mog prvog maratona. Biti će to nadam se peti maraton u Ljubljani, možda i peta pobjeda ovaj put u kategoriji 70+ ali to jednostavno više ne postavljam kao cilj. Htio bi još jednom istrčati tu dugu utrku bez očekivanja i utrčati u cilj zadovoljan i opušten kao recimo 2016-te godine. Mada su neki pomislili da sam izgledao blijed kao ... ali očito nisu vidjeli sve ostale maratone koje sam teturajući na zadnjim isparenjima u rezervoaru istrčao u Ljubljani. Svaki put sam ganjao osobni i uglavnom kiksao osim na prvom koji je ionako bio osobni. Suzdržati ću se od vožnje bicikle iako je redovno koristim na trenažeru kako bi malo sačuvao koljeno, i ojačao kvadricepse. Plivanje će izgubiti važnost i ustupiti prvo mjesto njegovom visočanstvu trčanju. Mada imam još neke želje u vezi sa plivanjem. Čeka me dugo i kažu vrlo toplo ljeto ali to je tek početak, a kažu da je svaki početak težak. Niti kraj neće biti ništa bolji, vjerojatno. 

Trčanje po jajima

 Netko mi je rekao da sam malo maka kad idem nakon svega trčati utrku baš na Plitvice. Nisam bio još spreman. Bar ne onoliko koliko mislim da bi mogao biti jer nakon svega par mjeseci trčkaranja i sa samo tri dužinska treninga preko 20 km ... ha to nekad nisam zvao dužinom, nisam još ni blizu. Ali kupio sam nove tenisice razočaran jer su mi se Bostonke raspale (pukle sa vanjske strane) prije isteka od 1000 km. Sve prijašnje adidaske su završavale karjeru sa preko 2000 km i u odličnom stanju za nošenje. Tako sam jedne bacio tek nakon 9 godina korištenja.

Posljedica je bila priličan žulj do krvi nastao na kvrgi koju imam na zglobu palca. Izgleda da su takve tenisice samo za mlade trkače koji ne pate od kalcifikacije zglobova i ostalih plodova starosti. Skužio sam na kraju da je to zbog toga što se vezice hvataju ispred tog zgloba pa je kod trčanja nizbrdo nemoguće izbjeći trenje. Već sam imao taj problem sa prvim Adizero Pro pa sam i sad to riješio premještanjem vezica na predzadnju rupu. Zapravo hvatište što je još i gore od rupe jer ispod je nekakvo ojačanje koje baš sjedi na vrhu zgloba. Iako je poslje bilo znatno bolje ipak me brinulo kako će sve izgledati kad se zaletim prema koranskom mostu. Uporno sam ponavljao mantru: ideš na izlet, janjetinu i pivo j.. polumaraton. Zapravo nitko od mojih kolega osim Patrika koji je još bio nabrijan iako je nedavno istrčao između inih maratona još i beogradski nije u baš nikakvoj formi. Neki  se trude ali im neide, a neki se baš i ne trude. Trče na staroj slavi. No Patrik je tek 40+ i to mu se može oprostiti, treba još da uči. Stare kuke mogu trčati i bez priprema. Uostalom što si stariji konkurencija je sve rijeđa. To je prednost. Sve nam je važnije da se negdje nađemo i popijemo pivo nego koliko ćemo trčati. Nije bilo drugačije niti sad. 

  Ručak u Vili Velebita obilan i slastan kao uvijek

Leđa su me potpuno prošla i to je bio dobar znak ali koljeno je još ostalo blago rečeno upitno. Zato sam se odlučio na trčanje nizbrdo kao po jajima. Iako sam na treningu zaključio da nebi trebao biti problem trčati polumaraton po ravnom oko 4:30-4:35/km nizbrdo nisam htio ići brže iako mi je to izgledalo dosadno do jaja. Neki moji kolege daleko su odmakli ali znao sam da me čekaju negdje na usponu možda već prvom od koranskog mosta. Jedan od njih premlad da shvati i previše nepripremljen je taj dio zgazio sve ispod 4 minute po kilometru ali sam ga pretekao zadnja dva kilometra i nabio dvije minute prednosti jer su mu noge potpuno otkazale. Kao i davne 2015. godine prvo sam sreo Slavena koji je od tada nabacio dosta težine pa se niti nizbrdo nije baš kotrljao brzo ali istini za volju odabrao je maraton unatoč potpunom izostanku pravog treninga. Čim smo krenuli u brdo nisam više niti sačekivao da me dostigne nakon okrepe na kojoj je zastao već sam pomalo pazeći na puls preticao sve koji su evidentno zaglavili. Prvo jednu moju mušteriju ili pacijenta kojeg se sjećam sa utrke iz 2021 godine u Crnom Lugu. Nije djelovao baš sretno. Malo zatim i klubskog kolegu Ljubu koji znam da mrzi uzbrdice i toplo vrijeme. Nije čudo da je jednom na zimskom polumaratonu u Varaždinu koji se trči sa hendikep vremenom na startu bio drugi. Je..ga Varaždin je ravnica i još je bila zima. Do vrha se nisam zaustavljao i držao sam skoro sličan tempo kao prije 9 godina bez da pulsom uđem u zonu kad makina zakuha. Na okrepi nakon već pređenih 12 km sam popio gutalj vode, ostatak prolio po glavi i dok kažeš keks bio sam već u šumi hvatao sad malo razrijeđene trkače. Sa nekima sam malo ćakulao iako su oni trčali uglavnom maraton. Znao sam da me čeka još onaj veći uspon od ulaza u nacionalni park kojeg smo u subotu obišli da vidimo kako to izgleda. Svi su graktali kako će taj dio prehodati ja sam se nadao i na kraju ostvario zamišljeno, a da tempo nije pao ispod 6 minuta. Kasnije sam vidio da je bio 5:50/km ali više nije bilo niti bitno. Rutinski sam stisnuo još jedan kilometar blaže uzbrdice ispod 4:40/km da me ne pretekne jedna atraktivna malada trkačica koja je išla brzo po ravnom ali jako štekala u brdu. I ona je zastala da uzme vodu dva kilometra od cilja. Ja sam curi koja mi je gurala vodu pod nos odmahnuo i doviknuo kako mašina još nije zakuhala pa će nekako i bez tih par kapi vode doći do kraja. Na kraju sam spustio završne metre u tempu kakvim sam nekad trčao cijelu trku. Samo da se podsjetim da sam nekad bio trkač. Ovo sad je izbljedjela slika iz starog albuma. Potpuno nevažno je to da sam prvi u kategoriji M70 jer nas je bilo samo 4, a drugi je došao u cilj 45 minuta kasnije. Čak niti to da sam 31 od 252 trkača mi sad nije važno jer ipak sam daleko od onih 1:36 prije 9 godina. Znam da se ne mogu nadati previše ali do jeseni bi trebao biti malo bolji i sposoban istrčati maraton. Za razliku od prijašnjih polumaratona nije bilo niti trunke nesigurnosti u nogama kad sam prošao cilj. Zaustavio sam sat i odmah produžio do štanda sa pivom po zasluženo osvježenje. Izuo i skinuo tenisice pa polako pijuckajući pivce uživao u dodiru trave i bosih nogu kao kad sam bio djete. Zašto češće ne hodamo bosi? Zašto češće ne idemo na ovakva druženja i zašto nas je svake godine sve manje?

     
 

Mali zastoj

Kad nisi u formi za trčanje najbolja strategija da završiš utrku koja je iznad tvojih trenutnih mogućnosti je hodanje-trčanje. Staviš rezultat u drugi plan, progutaš ponos i ono govno u grlu koje se pojavi kad te pretrče neki za koje uvijek pomisliš: j..te vidi ga kako izgleda, a prolazi me ko brzi voz. Jer ako pokušaš ići onako kako misliš da možeš obično je rezultat katastrofalan. Tako je i kad se žuriš da što prije napreduješ na treningu i misliš da možeš. Garantirani ishod je katastrofalan. Misliti i srati nije isto. Još kad se u to sve umješa život, sam po sebi zajeban igrač eto ti problema. Moj jedan stari poznanik bi rekao: "se tutto va bene, siamo ruinati". U prevodu "ako je sve u redu onda smo uništeni". Kod mene brate mili ništa nije u redu niti ne ide po planu. Od činjenice da sam slijedom nesretnih okolnosti ostao bez automobila, ukočio se baš kad sam morao na put u dalmaciju, da mi stalno nešto crkava od mobitela do veš mašine ali najgore što mi se desilo u ovom mjesecu kad sam bio siguran da ću ponovo da se vratim ozbiljnom trčanju je povratak bola u koljenu ozljeđenom pri padu sa biciklom. Jedan tjedan pauze i dva tjedna skraćenog i laganog treninga uzrokovala su lagani zastoj u napredovonju moje trkačke forme, a plitvički polumaraton je već pred vratima i sve što bi sad mogao da napravim je da održim to što je tu, koliko god mi to izgleda malo. Prošli tjedan sam napravio još jedan pokušaj da pojačam trening i uspio izgurati preko 60 km uz dva malo brža treninga i koljeno je uglavnom preživjelo. No prilično sam rezerviram po pitanju koliko je pametno izlagati ga plitvičkim nizbrdicama i uzbrdicama. Posljednji put kad sam trčao plitvički polumaraton 2015-te godine sa ozljedom kuka morao sam pauzirati gotovo godinu dana, a te posljedice osjećam još i danas. Ja sam rob navika pa obično tri tjedna prije utrke maratona ili polumaratona trčim dužinski trening kojeg zovu 5-4-3-2-1. Već sam pisao o tom treningu. Za mene on izađe oko 23-24 km. U njemu variram tempo od maratona do zadnjeg kilometra koji teba biti koliko god može brz. Kako uvijek idem istom rutom zadnjih pola kilometra je uzbrdo i tu se najbolje vidi koliko sam dobar ili loš. Tu se vidjelo da je car zapravo gol! No Garmin je ipak ocjenio da sam relativno dobro napredovao. Još dest, petnaest sekundi po kilometru i biti ću blizu solidne forme. Tako veli i Garmin, 1:42 za polumaraton. Za moje godine i sadašnju situaciju biti ću sretan ako izguram i toliko iako je to 7 minuta slabije nego lani u Poreču. Ali to su Plitvice i osim uzbrdica ništa drugo se ne može predvidjeti. Nadam se samo da neću hodati iako jednom mora i to da se desi.