Stare kosti

 Pomalo prolazi i mjesec koji sam nekad volio. Mjesec kad sam se rodio. Kad se feštalo na plaži, ponekad i par dana bez odlaska kući. Probudili bi se ujutro umotani u ručnike dok su djeca već prevrtala kamenje u plićaku u potrazi za nekim blagom koje je postojalo samo u njihovoj mašti. Tada smo više razgovarali jer muzika se mogla slušati kratko da se ne isprazne akumulatori. Dok je sunce polako pokazivalo prve plamičke na istoku iza obrisa Cresa ja sam već uranjao u plave i gluhe dubine u kojima se samo čulo lagano pucketanje i ponekad daleki zvukovi neke ribarske brodice. Odjednom mi se čini da se sve potpuno okrenulo. Sve me u ovom mjesecu nervira. Gužve po cestama, trgovačkim centrima pa i običnim dućanima. Gužve na plažama i ne spominjem jer sam ovaj mjesec bio samo jednom mojoj ženi za ljubav i uopće nemam želju da ponovo odem. Nema više ni utjehe u trčanju jer gotovo da i ne trčim ali zbog toga su se bolovi u koljenu malo smirili. Ipak sam nakon MR-a otišao skupa sa mojim prijateljem još i kod ortopeda u Ankaran. Oboje smo manje više dobili ono što smo mislili da ćemo dobiti. Potvrdu da je moje lijevo koljeno trajno oštećeno i da se ruptura medijalnog meniskusa u mojim godinama neda zakrpati jer bi se napravila još veća šteta. Desno ima takođe već određenu manju degenerativnu promjenu uzrokovanu ozljedom. Sjećam se dobro tog ormara koji mi je presudio 2017-te neposredno nakon maratona u Beogradu. Na to treba dodati još nešto više potrošenu hrskavicu ispod patele. Ono što zovu trkačkim koljenom tako da je doktor slegnuo ramenima i otvoreno rekao. Možemo jedino napraviti malo artroskopsko čišćenje ali to kod nas košta oko 2 soma eura! Ili možeš pokušati vježbama održati što veću stabilnost koljena i trčati dok i koliko možeš da ti se stanje ne pogoršava. J... kosti su stare i ... kao da ja to neznam je nije mi bez veze ključna kost odbijala zarasti 7 mjeseci. Još sam ja super prošao jer moj frend uz put mlađi više od 10 godina je kandidat za umjetno koljeno lijevo, a ni desno mu nije daleko. I to sve nema veze niti kod mene niti kod njega sa trčanjem. Meni su presudili ormar i bicikla, a njemu skijanje i odbojka. Još smo to zadovoljstvo platili svaki oko 200 eura pa mi se sad uopće više neda niti razmišljati dali da idem kod moje doktorice da mi da uputnicu za dalje liječenje.

Formu i ovaj mjesec ipak spašava bicikla. Pogledam "Tour de France" i nekako se nabrijem kad vidim kako "Pogi" gazi konkurenciju. Sjednem na biciklu(na trenažeru) i pokušavam vidjeti koliko wata mogu držati da bi na kraju bio malo posramljen. Ali hej, nisam bio niti puno bolji u maratonu u odnosu na svjetsku elitu bez obzira što neki misle da nenormalno brzo trčim za svoje godine. Danas mi je bila zadnja vožnja ovo ljeto jer u nedjelju dolaze djeca pa moram isprazniti tu sobu koju koristim kao mini gym. Radio sam intervale od 4 x 4 minute na 220 wata sa pauzama 2 minuta 130 w. Možda bi vrtio i još ali žena je već nervozno čekala da ručamo, a i u sobi okrenutoj na zapad je već bilo "ugodnih" 30 stupnjeva. Sutra ću pokušati nešto što se nisam usudio već dugo. Odvesti ću stare kosti na Drenovicu da naprave krug dva, a u nedjelju ujutro opet ću trčati ali u Šijanskoj šumi sa prijateljima. Nadam se da to mojim starim kostima neće biti previše. 

Kad smo već kod starih samo da spomenem mada vjerujem da su svi koji uopće prate nešto o otrčanju već čuli. U ponedjeljak 14.07.2025. preminuo je najstariji svjetski maratonac, Fauja Singh nakon što ga je udarilo vozilo koje je potom pobjeglo s mjesta nesreće. Imao je 114 godina, a posljednji maraton je trčao negdje kad sam ja počeo trčati. Tada je imao 105 godina, a trčati je počeo sa 89. Neki bi rekli vidiš, nikad nije prekasno. Ja se nadam da ni za moje kosti još nije prekasno. Samo se treba kloniti ormara, bicikla(oprostite mi svi vi biciklisti kojima se iskreno divim) i budala koje voze kao da na svijetu ne postoji nitko osim njih.

    

Tromjesečna sapunica

Ovo sa mojim trčanjem sve više sliči na neke meksičke ili u posljednje vrijeme popularne turske sapunice. Mislim komadi su zgodni ali ko koga j.. i p.. m.. vlakovođu? To nikako da zaključim. Ponavlja se scenario od prije točno 10 godina ali nešto niže od kukova sad je koljeno. I opet je zadnji čavao u lijes nabila utrka u Plitvicama. Ovaj put nisam "kukavički" trčao polumaraton već sam se "junački" odlučio za 5-icu. Sve sam tamo probao. Čak i maraton, doduše kao trčeći fotoreporter. Dva puta polumaraton, pa sam sad htio da vidim kako će to biti na cijelih pet kilometara. Očigledan napredak nema šta.

Rezultat možda i ne izgleda tako strašno loše kao činjenica da sam sa razvaljenim koljenom bez gotovo ikakvog treninga u zadnja tri mjeseca još uvjek među prvih 20(17-ti). To je loše za utrku. Kvaliteta utrke kao i čini mi se dosta toga u društvu se znatno srozala. Iako je ljepota Plitvica i dalje nešto što vrijedi truda to mi je bila sigurno zadnja utrka tamo. Sva ta loša iskustva jednostavno su preveliki teret koji više ne želim nositi. Koliki će ovaj put biti račun treba sačekati da kaže ortoped kojeg već pomalo previše čekam. Jedno je sigurno magnet pokazuje rupturu meniskusa i još neke sitnice tako bar kaže doktor ali još nisam siguran što to znači kad su u pitanju budući maratoni. Zna li on uopće što ja namjeravam? Izgledno je da ću opet umjesto trčanja ovo ljeto gledati "Tur" i možda povremeno zavrtiti pedale na trenažeru. Mada me sam pogled na biciklu koje se iz nekog glupog inata nisam riješio podsjeća na posljedice jednog vrlo kratkog trenutka kojeg se uostalom uopće i ne sjećam. Ostala je borba sa posljedicama. Iako sam neke bitke za povratak dobio trčanje je najviše stradalo i pitanje je kako će sve to završiti. Moja sezona plivanja je izgleda isto završila jer se more ugrijalo, a kupača je toliko da se jedva probijam kroz nakupine plivača, plutajućih penzića, daskaša, supovca, a čamce da ne spominjem. Ma ide mi sve na jaja. Samo mi još fale meduze ili cvjetanje mora pa da ide sve u krasni honduras. Eto neda mi se niti pisati, pozdrav dok se nešto ne desi bar malo na bolje. Možda u nekoj drugoj sezoni sapunice.       

Ruke "kostolomca" i kupus

Ovih dana osim "trivijalnosti" svijeta koji odlazi pomalo u krasni k.. jedina tema o kojoj mogu pisati, a da imalo ima veze sa trčanjem je kupus i ponovni susret sa svojim najdražim "kostolomcem". Nadam se da opet ne čita moj blog ili da mu ga neće spomenuti neki izdajnički kolega trkač koji odlazi kod njega na masažu. Kako leđa nisu htjela popustiti ipak sam pokušao odlazak kod mog fizio terapeuta. Ne moram naglašavati kako sam imao veću frku i tremu nego prije utrke maratona. Kao kad odlaziš kod zubara. Leđa su se malo primirila čim sam zakazao termin, a to je bilo prije pretprošle nedjelje. No već u nedjelju je ono drugo navodno zdravo desno koljeno nateklo nakon ne baš posebno napornog tjedna i dužine koju sam skratio i istrčao u najmanjem mogućem opterećenju. Mada je ispalo sasvim živahno obzirom na sve. Nikakvih znakova problema sve do poslije podnevnih sati. Sad je već prošlo 11 dana i tek danas sam se usudio otrčati malo po Marsovom polju. 

Pokušavao sam sve od leda do ibrufena, krema sa ovim i onim ali najbolji se pokazao kupus. J... običan list dva kupusa omotan oko koljena prekriven prijanjajućom folijom preko noći gotovo bi do jutra odagnao svu bol i oteklinu. No ona se uporno vraćala i tako danima iako sam potpuno stao sa trčanjem. Malo sam vrtio biciklu na trenažeru tek toliko da odagnam nervozu zbog izostanka uobičajene doze endorfina koju proizvodi moje tijelo kad trčim ... valjda. Možda je to samo neka "loša" navika. Kostolomac je izgleda dobro ispeglao kičmu tako da sam oprezno ali ipak redovito odlazio u teretanu da malo ojačam i ove zakržljale ruke i još poneku sitnicu. Jučer sam nakon deset dana čvrsto odlučio da pokušam trčati ali još brže odustao čim sam nakon samo malo hodanja do moje stare osjetio opet zatezanje u koljenu. Opet prošlu noć kupus i "evala" ... danas sam malo više od pola sata laganini kružio po Marsovom polju, a sutra ćemo vidjeti. Bi rekli englezi ...so far so good. Živija kupus ili kapuz kako bi rekli istrijani. Nije samo dobar sa kobasicon već i kao lijek.   

Crne rupe i gravitacija

 Kako sam ja osim u trčanje infišan malo u fiziku i astronomiju uvijek kad nemam bolje objašnjenje za sve što se oko mene događa dolaze mi u glavu neke usporedbe sa tim stvarima. Neki bi ..."natrag u garažu", a ja posegnem za nekim objašnjenjem tipa "Schrodingerove mačke". U ovom trenutku u mom trčanju prevladava crnilo i pomalo se osjećam poput nekog jadnog planeta što se opasno približio crnoj rupi. Namjerno ne kažem zvijezdi jer bi se tako trebao bar malo osjećati ali ja se osjećam kao neki izraubani i usahli planet na izdisaju. Svjestan sam neizbježne gravitacijske klopke koja me vuče sve brže kraju ali ipak pokušavam još taj zadnji ples odraditi sa bar malo stila. 

Trenutno je najveći izazov kako ostat motiviran? Koristim sve poznate mi tehnike koje sam u životu isprobavao ali prokleta gravitacija je neumoljiva. Osim što neumoljivo poništava sav trud koji ulažem čini mi se kao da se vrijeme topi poput ledenjaka na antartiku. Brzina nestajanja vremena je gotovo jedino što primjećujem. Nisam se niti okrenuo i eto proletjela je cijela godina od prvog treninga nakon operacije ramena. Točno 20.02.2024. krenuo sam na prvo lagano trčkaranje. Pri tome mi je puls odletio u nebo na vrijednost koju sam prije imao kad bi trčao maratonski tempo oko 4:30/km. Naravno više se nikad neću vratiti na to ali tada je tempo bilo debelo preko 6 minuta po kilometru. Nakon toga su se stvari i utrke dešavale puno brže nego sam ja to želio, a problemi su se samo gomilali. Čini mi se da su problemi samo čekali trenutak kad će mi kad se malo opustim i pomislim da sam izašao na sigurno pokazati što me zapravo čeka u budućnosti. Znam što je to. Gledao sam tu crninu u očima mog tate dok se par mjeseci borio za svaki dah koji će ga održati dalje od tog nepoznatog stanja koje uzgred rečeno pomalo liči na "crnu rupu". Kao što ništa iz nje ne može izaći čak niti svjetlo mi ništa neznamo o tome što je sa onim što se nađe unutra. 

Kratak trenutak zadovoljstva je bio lani kad sam prilazio cilju u Ljubljani potpuno nesvjestan što sam zapravo učinio. Bar na trenutak sam se narugao "trkačkoj gravitaciji" koja me pokušala prikačiti za sofu i rješavanje križaljki dok ne dođe moj red. Pomislio sam nećeš još, bar ne još dugo vremena ali kao da me čula. Tjedan dana niotkud izazvano ili sam ja tako mislio nisam mogao uopće trčati. Kad sam otišao na nekoliko tjedana kod kćerke u Luton mislio sam da će sve proći ali postalo je još gore i eto prošlo je skoro četiri mjeseca, a moje tijelo se uporno opire promjenama na bolje. Vrijeme kao da se još ubrzava. Prošao je i prvi očekivani test u Tupljaku kod Staneta. Neki bi rekli da malo pretjerujem ali meni se čini da je na 6 kilometara više od pola minute sporije vrijeme nego prije dvije godine, kad sam ćakulao sa Stanetom ipak značajno usporavanje. Pri tome me je opet gravitacija ali ona prava gotovo natjerala da zaorem nosom asfalt baš na ulasku u cilj. Veslao sam rukama kroz zrak pokušavajući se ispraviti ili usporiti nakon što sam vrhom tenisice zakačio usporivač prometa na cesti neposredno prije cilja. No i prije toga kvadricepsi su već otkazali poslušnost iako je uspon prema cilju bio smijurija od toga što ja smatram uspon. 

Ulazak u cilj Tupljaka malo prije gravitacijske klopke

Srećom uspio sam izbjeći totalnu blamažu ali sam izgubio malo svog ponosa. Nema više onog dobrog osjećaja kad utrku završavam snažno i svjestan da sam odradio sve kako treba. Taj dio je nepovratno progutala ona crna rupa. 

Na mega problem sa koljenom ozljeđenim u padu sa biciklom već skoro drugi mjesec vratili su se poblemi sa leđima koji su počeli odlaskom u gym. Sad u planu treninga imam više propuštanja treninga nego onih ozbiljnih i važnih treninga. Zadnje je bilo propuštanje dužine prošlu nedelju ali tu nije kraj i sutrašnje intervale ću sve je izglednije pretvoriti u neki laganini trening ako uopće budem trčao. Problem je sad i desno koljeno koje bez nekog povoda odjednom slijedi put svojeg lijevog brata. Valjda zbog simetrije ili solidarnosti.

Sad potpuno razumijem mog velikog prijatelja pokojnog Bepa koji još uvijek drži prvo mjesto na tablicama hrvatskih veteranskih rekorda u maratonu za trkače starije od 80 godina. Žalio se na to kako je nakon 65 godina jako usporio i zapravo gotovo uopće nije više trčao maratone da bi ga jedva nekako nagovorili da sa 82 godine ipak još jednom istrči maraton u Ljubljani. Iako je bio najstariji učesnik maratona i pri tome istrčao hrvatski rekord u svojoj kategoriji nije bio sretan jer kaže da mu je bilo pomalo neugodno što svi mi koji smo već istrčali čekamo samo njega. Ja bi tada potpisao da trčim kao on sa 82 godine ali sad više neznam. 

                                             Bepo prije cilja Ljubljane 2015

Već prošle godine sa 70, usprkos rekordu u kategoriji i ja sam se osjećao slično, pomalo neugodno jer nema više napretka nit nade da ću jednom opet biti  malo brži. Valjda ću prije nego me gravitacija crne rupe potpuno proguta napraviti još poneki neki đir(maraton) jer odustajanjem ništa se na bolje ne može promjeniti možda će biti još malo gore. 
         

  

Kratki pogled unatrag

 Kad ti se čini da si zaglibio na svom putu i da on ne vodi nikuda ili bar ne tamo kamo si nakanio možda je ipak dobro pogledati malo unatrag. Nisam pobornik stalnog vraćanja u prošlost iako stari ljudi imaju takve tendencije. Možda je razlog tome što kad mozak pođe "u kvasinu" kako je govorila moja pokojna baba onda samo ostanu u sjećanju oni vrlo stari fragmenti naših života koji su u mladosti bili zakopani svime i svačime što nas je tada okupiralo. To primjećujem kod moje majke koja je sad prešla 90 i što god krene pričati završi negdje u djetinstvu i progonstvu u "El Shatt-u". To sve pamti vrlo detaljno iako je bila dijete, a zaboravi dali je popila lijekove ili nije i što je jela za doručak. Drugi po meni jači razlog zbog kojeg se stari ljudi stalno vraćaju u prošlost je taj što im budućnost nije baš sjajna i to jako dobro osjećaju. Ja sam nakon zadnjeg maratona malo zaglibio i osim poduže stanke da se oporavim usljedio je cijeli niz nezgodnih ili za trkače gotovo pogubnih okolnosti zbog kojih mi se učinilo da sam jako nazadovao ... to je ono suprotno od svrhe treninga. Ne moram objašnjavati baš sve. Previše fešti, hrane pa i alkohola iako nikad trezveniju Novogodišnju feštu nisam doživio. Na prvom treningu u teretani nakon povratka iz Lutona ukočio sam se u leđima i sve je pošlo u k.. 

Sad nakon par tjedana još uvijek uglavnom laganog trčanja postajem pomalo nestrpljiv jer nema nikakvog pomaka u dobrom smjeru. Zato sam malo bacio pogled na posljednju godinu, ovu što je netom prošla jer početkom te godine sam nakon operacije bio na samom dnu i nisam se nadao da ću tako brzo nazad. Obzirom da su se predviđanja performansi koje mi izračunava Garmin na 10-tki i maratonu pokazala točnima pogledao sam kako je to bilo prošle godine i mogu li se nadati da će opet biti bar malo sličnosti.

Predviđanja performansi na utrkama za prošlu godinu

 

  Početak godine je bio već dosta loš jer sam bio ozljeđen već 6 mjeseci, a tek tada je usljedila operacija i dodatni pad jer sam počeo trenirati mjesec dana nakon nje.

Usljedio je uglavnom postepeni rast sa manjim varijacijama uzrokovanim povremenim zastojima zbog problema sa koljenom koje uzgred rečeno još uvijek nije baš najbolje. Ipak vrhunac je dobro pogođen negdje krajem desetog mjeseca i u odnosu na predviđanje maratona greška je minimalna od možda jedne do dvije minute. Na desetki je slično i to manje od minute, a obije sam utrke trčao sa rezervom i ušao relativno odmoran u cilj. Sad se nakon četiri tjedna treninga i raznih fešti počinje ukazivati blagi trend zaustavljanja pada ali nema još porasta na vidiku. No u odnosu na isto vrijeme lani za 40 i više minuta sam brži u maratonu i to nije tako loš početak. Možda opet do jeseni dođem na maraton ispod 3:20. Sad mi se to čini vrlo daleko i gotovo nemoguće ali pogled za nazad ipak kaže da sam možda malo zapeo ali prešao sam veliki put, a put je važniji od cilja. Zato svima koji me prate pa i meni Sretno u Novoj trkačkoj 2025. godini.      

Trkač koji nema o čemu da piše

Nevjerojatno je koliko je parafraziranih tekstova na naslov romana "Pukovniku nema tko da piše" od García Márquez, Gabriel-a. Uglavnom je "pukovnik" zamjenjen generalima iz novije povijesti ovih naših prostora. Da nema Googla mnogi nebi nikad niti znali za tu knjigu. Moj prvi izbor bi bio ipak "Sto godina samoće" zbog nestvarne, gotovo mistične atmosfere u koju te Márquez usisava svojim detaljnim i čudnovatim opisima ljudi i događaja. No u nedostatku književne vještine što je kod mene već neko vrijeme trend kao i nedostatak trkačke sposobnosti primio sam se i ja parafraziranja. Pa eto opravdavam se da nemam o čemu da pišem jer naravno opet već neko vrijeme ne trčim. Ili barem ne trčim onako kako to smatram da bi trebao netko tko sebe zove trkačem. Što sam ja to onda? O čemu opet da pišem.

Pokušao sam odlaskom u Luton kod kćerke i unuka promjeniti malo negativan sljed događanja odmah nakon maratona ali nije mi baš uspjelo. Tek zadnji tjedan boravka tamo uspio sam otrčati par puta po zelenim i vodom natopljenim travnjacima "Stockwood" parka i jednom sam otišao na takozvani Spining trening sa kćerkom. To je neki intervalni trening na biciklama u dvorani uz glasnu "heavy metal" mjuzu i urlanje trenera dok ekipa dahće i znoji se ko prasad na ražnju. Bogme i moj herc je u vrhuncu skakao na 162, a Garminova presuda je bila: Prenaporna aktivnost! Možda sam pretjerao ali kako je trener pristao da primi mene u grupu sve mlađahnih i stalno sumljičavo gledao prema meni i mom ciklo kompjuteru jer sam bio odmah na biciklu do njega nisam htio da se osramotim. Na koncu se ispostavilo da sam odradio više od ostatka ekipe. Moja kćerka je na kraju kad je rekao kako sam jako "fit" samo nonšalantno odmahnula. Kao nije to ništa može on i bolje iako ima 70 ..., a ja sam jedva čekao da ohanem jer da je potrajalo još malo nisam siguran što bi se desilo. Znam samo da pod hitno trebam vratiti snagu u kvadricepse jer i na maratonu u Ljubljani to je bila slaba karika. 

Stockwood park u Lutonu

Prije tjedan dana sam se vratio i već nakon dva tri treninga trčanja kad je izgledalo da će ipak sve biti ok otišao sam u myGym kod frenda da bi malo povratio sve ono izgubljeno od prošle godine. Već na zagrijavanju na veslačkom ergometru nešto sam pogrešio i odjednom me ukočilo u leđima tako da sam opet potpuno van stroja. Valjda ova godina ipak nemože biti baš tako dobra kako bi ja htio, a možda nisam to ni zaslužio. 

  

 

Pokvarena gramofonska ploča

Možda sam ja kronični mrgud ili mi se samo čini da se kao stara pokvarena gramofonska ploča ponavljam uz povremeno preskakanje. Iz ciklusa napretka upadam na početak pa će izgleda kraj godine biti sličan početku. Znači bez trčanja.

Bar nisam polomljen i ne čeka me operacija. Piljenje koske, umetanje ploče, šarafi i sve ono lijepo što je poslije sljedilo. Možda trenutno nisam ali nikad nije kasno .. pljuc, pljuc! U zadnjih sedam dana moj skor je tri pokušaja trčanja od 2,1, 1,8 i 0,3 km nakon kojih sam se vratio kući podvijena repa i izrazom lica na koji moja žena nije uopće imala komentar. Samo je značajno zavrtila glavom i ostala bez teksta, a ja nisam niti pokušavao objasniti. Kao da sam sad već dvadeset i više dana zapeo u blatu i nikako da se iskobeljam. Čim krenem trčati javi se oštra bol u lijevom listu koje nije bilo nigdje na vidiku za vrijeme niti deset dana poslije maratona. Ok, malo su bili stradali kvadricepsi ali nakon masaže i malo laganog trčanja sve je prije sedam dana sjelo na mjesto. I onda kao grom iz vedra neba, oštra bol. Tek što sam sa optimizmom krenuo u treći tjedan nakon maratona morao sam stati već na zagrijavanju. Sad neznam kad ću ponovo pokušati jer nemam nikakvo objašnjenje odakle se sad to stvorilo. 

Jedino što me ovih dana tješi je vožnja na trenažeru sa kojim nemam nikakav problem bez obzira koliko opterećenje stavljam. U sat vremena odvrtim više od 30 km i pri tome osim lokve vode na ručniku ispod i na bicikli ništa ne ostaje. Nema nikakvih posljedica. Nabijem slučalice u uho, upalim mjuzu na mobitelu i vrtim. No na cestu se još ne usuđujem i neznam kad ću. Plivanje je još uvijek ugodno jer more se malo ohladilo. Tek prije dva dana temperatura je pala ispod 20 C, a vani milina. Sunce koje ne prži već ugodno grije stare koske.

Još imam sedam dana da iskoristim plivanje u moru ako se vrijeme ne pokvari ili da vrtim trenažer, a onda odlazim na dva tjedna u London. Tamo mogu jedino trčati. Ako budem mogao? Zašto mi sve to zvuči poznato? Pa to je već nekad, negdje bilo pa je igla na gramofonu opet preskočila tamo.