Stare kosti

 Pomalo prolazi i mjesec koji sam nekad volio. Mjesec kad sam se rodio. Kad se feštalo na plaži, ponekad i par dana bez odlaska kući. Probudili bi se ujutro umotani u ručnike dok su djeca već prevrtala kamenje u plićaku u potrazi za nekim blagom koje je postojalo samo u njihovoj mašti. Tada smo više razgovarali jer muzika se mogla slušati kratko da se ne isprazne akumulatori. Dok je sunce polako pokazivalo prve plamičke na istoku iza obrisa Cresa ja sam već uranjao u plave i gluhe dubine u kojima se samo čulo lagano pucketanje i ponekad daleki zvukovi neke ribarske brodice. Odjednom mi se čini da se sve potpuno okrenulo. Sve me u ovom mjesecu nervira. Gužve po cestama, trgovačkim centrima pa i običnim dućanima. Gužve na plažama i ne spominjem jer sam ovaj mjesec bio samo jednom mojoj ženi za ljubav i uopće nemam želju da ponovo odem. Nema više ni utjehe u trčanju jer gotovo da i ne trčim ali zbog toga su se bolovi u koljenu malo smirili. Ipak sam nakon MR-a otišao skupa sa mojim prijateljem još i kod ortopeda u Ankaran. Oboje smo manje više dobili ono što smo mislili da ćemo dobiti. Potvrdu da je moje lijevo koljeno trajno oštećeno i da se ruptura medijalnog meniskusa u mojim godinama neda zakrpati jer bi se napravila još veća šteta. Desno ima takođe već određenu manju degenerativnu promjenu uzrokovanu ozljedom. Sjećam se dobro tog ormara koji mi je presudio 2017-te neposredno nakon maratona u Beogradu. Na to treba dodati još nešto više potrošenu hrskavicu ispod patele. Ono što zovu trkačkim koljenom tako da je doktor slegnuo ramenima i otvoreno rekao. Možemo jedino napraviti malo artroskopsko čišćenje ali to kod nas košta oko 2 soma eura! Ili možeš pokušati vježbama održati što veću stabilnost koljena i trčati dok i koliko možeš da ti se stanje ne pogoršava. J... kosti su stare i ... kao da ja to neznam je nije mi bez veze ključna kost odbijala zarasti 7 mjeseci. Još sam ja super prošao jer moj frend uz put mlađi više od 10 godina je kandidat za umjetno koljeno lijevo, a ni desno mu nije daleko. I to sve nema veze niti kod mene niti kod njega sa trčanjem. Meni su presudili ormar i bicikla, a njemu skijanje i odbojka. Još smo to zadovoljstvo platili svaki oko 200 eura pa mi se sad uopće više neda niti razmišljati dali da idem kod moje doktorice da mi da uputnicu za dalje liječenje.

Formu i ovaj mjesec ipak spašava bicikla. Pogledam "Tour de France" i nekako se nabrijem kad vidim kako "Pogi" gazi konkurenciju. Sjednem na biciklu(na trenažeru) i pokušavam vidjeti koliko wata mogu držati da bi na kraju bio malo posramljen. Ali hej, nisam bio niti puno bolji u maratonu u odnosu na svjetsku elitu bez obzira što neki misle da nenormalno brzo trčim za svoje godine. Danas mi je bila zadnja vožnja ovo ljeto jer u nedjelju dolaze djeca pa moram isprazniti tu sobu koju koristim kao mini gym. Radio sam intervale od 4 x 4 minute na 220 wata sa pauzama 2 minuta 130 w. Možda bi vrtio i još ali žena je već nervozno čekala da ručamo, a i u sobi okrenutoj na zapad je već bilo "ugodnih" 30 stupnjeva. Sutra ću pokušati nešto što se nisam usudio već dugo. Odvesti ću stare kosti na Drenovicu da naprave krug dva, a u nedjelju ujutro opet ću trčati ali u Šijanskoj šumi sa prijateljima. Nadam se da to mojim starim kostima neće biti previše. 

Kad smo već kod starih samo da spomenem mada vjerujem da su svi koji uopće prate nešto o otrčanju već čuli. U ponedjeljak 14.07.2025. preminuo je najstariji svjetski maratonac, Fauja Singh nakon što ga je udarilo vozilo koje je potom pobjeglo s mjesta nesreće. Imao je 114 godina, a posljednji maraton je trčao negdje kad sam ja počeo trčati. Tada je imao 105 godina, a trčati je počeo sa 89. Neki bi rekli vidiš, nikad nije prekasno. Ja se nadam da ni za moje kosti još nije prekasno. Samo se treba kloniti ormara, bicikla(oprostite mi svi vi biciklisti kojima se iskreno divim) i budala koje voze kao da na svijetu ne postoji nitko osim njih.

    

Tromjesečna sapunica

Ovo sa mojim trčanjem sve više sliči na neke meksičke ili u posljednje vrijeme popularne turske sapunice. Mislim komadi su zgodni ali ko koga j.. i p.. m.. vlakovođu? To nikako da zaključim. Ponavlja se scenario od prije točno 10 godina ali nešto niže od kukova sad je koljeno. I opet je zadnji čavao u lijes nabila utrka u Plitvicama. Ovaj put nisam "kukavički" trčao polumaraton već sam se "junački" odlučio za 5-icu. Sve sam tamo probao. Čak i maraton, doduše kao trčeći fotoreporter. Dva puta polumaraton, pa sam sad htio da vidim kako će to biti na cijelih pet kilometara. Očigledan napredak nema šta.

Rezultat možda i ne izgleda tako strašno loše kao činjenica da sam sa razvaljenim koljenom bez gotovo ikakvog treninga u zadnja tri mjeseca još uvjek među prvih 20(17-ti). To je loše za utrku. Kvaliteta utrke kao i čini mi se dosta toga u društvu se znatno srozala. Iako je ljepota Plitvica i dalje nešto što vrijedi truda to mi je bila sigurno zadnja utrka tamo. Sva ta loša iskustva jednostavno su preveliki teret koji više ne želim nositi. Koliki će ovaj put biti račun treba sačekati da kaže ortoped kojeg već pomalo previše čekam. Jedno je sigurno magnet pokazuje rupturu meniskusa i još neke sitnice tako bar kaže doktor ali još nisam siguran što to znači kad su u pitanju budući maratoni. Zna li on uopće što ja namjeravam? Izgledno je da ću opet umjesto trčanja ovo ljeto gledati "Tur" i možda povremeno zavrtiti pedale na trenažeru. Mada me sam pogled na biciklu koje se iz nekog glupog inata nisam riješio podsjeća na posljedice jednog vrlo kratkog trenutka kojeg se uostalom uopće i ne sjećam. Ostala je borba sa posljedicama. Iako sam neke bitke za povratak dobio trčanje je najviše stradalo i pitanje je kako će sve to završiti. Moja sezona plivanja je izgleda isto završila jer se more ugrijalo, a kupača je toliko da se jedva probijam kroz nakupine plivača, plutajućih penzića, daskaša, supovca, a čamce da ne spominjem. Ma ide mi sve na jaja. Samo mi još fale meduze ili cvjetanje mora pa da ide sve u krasni honduras. Eto neda mi se niti pisati, pozdrav dok se nešto ne desi bar malo na bolje. Možda u nekoj drugoj sezoni sapunice.