Naravno, što te boli kua kad se kraj ne nadzire niti kroz dobar teleskop. Sad kad blejim u njega iz blizine i iskače mi iza svakog ćoška ne moram niti zvati zadnju rundu. Ona se poziva sama. Svako jutro nosi razočaranje ili čak nove probleme koji tope moju motivaciju kao što klimatske promjene tope ledenjake. Već sam više puta sjeo da po ne znam koji put napišem onaj posljednji trkački blog ali sam odustajao. Doduše možda je to i ovaj ili onaj sljedeći, nikad se nezna. Sljedeći je 500-ti pa bi to bilo "cool" okrugla brojka. Ostalo ih je još dosta neobjavljenih jer su previše ... uglavnom ne usuđujem se toliko izložiti. Jedan sam povukao pa ne znam dali se taj konta mada je izazvao veliku polemiku i zapravo je jedini koji je pročitala i komentirala masa ljudi. Djelomičan razlog tome je što je taj blog završio ne FB i što je bio neka vrsta kritike koja se nije svidjela svima pa je naravno izazvala polemiku. Nisam počeo pisati postove zbog toga zato ih i rijetko povezujem sa društvenim mrežama ali znate kako se kaže: ako nije na FB nije se niti dogodilo. No ipak neki ljudi, uglavnom moji prijatelji su me redovito pratili i sad mi je malo žao.
Žao mi je što nisam trčao više utrka i imao zanimljiviji trkački život. Možda sam ih demotivirao svojim čestim posrtanjima ali siguran sam da nisam ja jedini i da su se mnogi na ovaj ili onaj način prepoznali u svemu tome. Opet ne mogu pisati ništa o trčanju jer 30 km u zadnjih mjesec dana teško mogu zvati trčanjem. To što sam prošli mjesec preplivao više nego što sam pretrčao i još jurcao oko Pule na bicikli ne kvalificira me kao plivača ili biciklistu.
Nije problem niti u formi jer još uvijek pad nije tako velik da to u mjesec dva kvalitetnog treninga nebi mogao poništiti.
Samo se sad ti mjeseci ne naziru. Nema ih na vidiku ... iako sam kupio stvarno solidan teleskop niti sa njim ih nebi mogao vidjeti. Moj kostolomac je rekao kako on ne vidi jako velik problem, stavio mi je kinezi trakice i rekao da probam. I probao sam ali ništa ne djeluje, nakon trčanja bolovi su jaki dan, dva i onda se svedu na nelagodu i bolove ujutro kad prvi put stavim nogu na pod. Od bicikle mi se navodno poremetio balans prednjih kvadricepsa i zadnje lože koja je oslabila. Navodno me zbog toga sad nakon gotovo šest godina ponovo muči koljeno. Da imam namjeru biti plivač možda bi me veselio napredak u plivanju za gotovo pola minute na 100 m. To je zapravo zasluga saobraćajke mog sina jer sam sa njim cijeli 7 mjesec proveo plivajući svaki dan. Sad kad su mi ipak nakon svih peripetija i neizvjesnosti došli unuci plivam mnogo manje i kraće. Unuka više nije zainteresirana za plivanje i žao mi je da nisam prijavio Stoja kup jer bi glatko skinuo svoje najbolje vrijeme iz 2017 godine za bar 5 minuta. Biciklu onu trkačku sam vratio burazu jer je previše prometa i opasnosti na cesti. Nažalost biciklisti su stalno u crnoj kronici. Ponovo ću aktivirati biciklu kad se raziđu turisti i isprazni Kamenjak, Marlera, Ližnjan i Šišan. Tada će ponovo biti gušt odvoziti malo do tamo okupati se u miru i lagano se vratiti. Ako bude sreće možda čak predveče otrčati koji krug u šumici. Ovu godinu sam otpisao za utrke i trening to je sigurno. Za dalje to ću još vidjeti. Oni koji čitaju moj blog će znati hoće li sljedeći biti zadnji ili će biti još koja runda za kraj.
Nema komentara:
Objavi komentar