... jedanaest

Nije "Oceanovih jedanaest", već mojih i to tjedana od kad sam po tko zna(više i ne brojim) koji put morao kapitulirati pred ozljedom. Išao sam prelistavati svoje stare dnevnike i naišao na zabilješku o svom prvom trčanju zadnjeg dana boravka u Frankfurtu prije opet točno 11 godina. Znam to sigurno jer smo dan prije te kobne odluke da odem trčati bili sa frendovima na ručku pa imama sliku sa točnim datumom.

Dva bivša trkača i dan nakon kojeg sam ponovo postao trkač

Rezultat djelomična ruptura ahilove tetive upravo na desnoj nozi. Zbog tog prvog i samo jednog trčanja od oko 3 km nisam trčao cijelu sljedeću godinu. To je bila možda i najteža ozljeda ili je imala naj dalekosežnije posljedice. Probudila je u meni inat koji dugo prije toga nisam osjetio. Mogao bi ga možda uporediti sa svojim mladenačkim pobunama. No one loše posljedice nikako nebi mogao zanemariti. 
Ta noga nakon operacije i svih kasnijih problema nije nikad bila baš najbolje. Ali kad me ahilova nije zaustavila u mojoj nakani neće valjda niti plantarni ili što god se tamo dolje sad zakuhalo. 

Gotovo je sigurno plantarni jer sam tu ozljedu imao nakon što sam operirao i lijevu nogu. Prije te druge operacije sam ipak ponekad trčao ali su me mučila koljena i zglobovi, pa je to bilo prilično neredovito.

Čak i za rekreativce premalo. Svaki put sam pogrešno pristupio povratku zbog činjenice da mi se trčanje činilo previše lako, a zapravo sve govori u prilog tome da to nije tako. Tješi me što je povratak trčanju nakon te ozljede plantarne trake lijeve noge trajao oko tri mjeseca. Kao i ovaj put to je bilo u ljetnom periodu. Malo više plivanja i možda prođe brže. No sad sam gotovo dekadu stariji i sve više primjećujem kako se osim usporenog napretka još sporije oporavljam. No zato forma vrlo brzo pada, eto razloga za radovanje. Kao ono: slabo pamtim ali zato brale zaboravljam dok kažeš keks. Dobro nije sve tako crno jer me do sad malo izvlačila bicikla. Iako nikako da između mene i nje zaiskri i razvije se neka jača veza, da ne kažem ljubav.

Možda me u tome trenutno ometa pogled na mog sina koji je i nakon mjesec dana od udesa sa biciklom u kolicima. Pošto je kod nas u stanu nekako mi svaki put kad nevoljko sjednem na biciklu izađe slika njegove polomljene bicikle, a o njemu da ne govorim. Još je čudnije to sa plivanjem. More je dobar dio mog života bio moj omiljeni ambijent. Nebrojeno puta sam se dizao i već u cik zore zaranjao u njegove dubine ili kad je sunce ljubilo obzor posljednjim snagama drhteći od pothlađenosti izlazio iz mora dok su me svi čekali. Neki zabrinuti, a neki nestrpljivi da vide ulov. Zadnji odlazak biciklom na sam rt Kamenjaka prošlog tjedna sam odustao od plivanja i okrenuo se nazad kući gutajući prašinu silnih automobila koji su pohrlili na ja bi rekao posljednju oazu divljine nadomak Pule.

Prašina Kamenjaka

Sudeći po svemu neće to još dugo ostati. Tako je potpuno nelogično da sam ove godine najviše plivao u aprilu i nešto malo u maju i martu, a sad kad je ljeto već odmaklo i lipe su davno ocvale ja se nisam ni okupao nego samo jednom ili dva puta. Malo me demotivira činjenica da moja unuka neće doći ovo ljeto i ne moram brinuti o tome da budem u formi za mali pulski plivački maraton iako bi volio da ga ipak otplivam. Utrkama maratona se ove godine uopće ne nadam jer kako izgleda situacija do jeseni po pitanju corone neće biti sjajna. Jedino čemu se nadam da ovo ipak neće biti godina u kojoj ću prestati trčati. Sad planiram dan po dan tek kad ustanem. Ako su bolovi podnošljivi odem malo trčkarati ili sjednem na biciklu ali to je sve na razini daleko nižoj od onoga što bi želio ali možda je čak i to previše. Pokušao sam sa potpunim prestankom ali nije pomoglo. Samo me činilo nervoznim. Sad se nadam da će nekim čudom ovako trčanje jednog dana postati podnošljivo.