Završni račun trkača u stečaju

 U ovakva usrana jutra kad se jedva nadziru okolne zgrade od magle i kiše osjećam se kao stari raspucani panj. Baš prikladno vrijeme za deprimirani kraj deprimirane godine. No ja nisam deprimiran, više sam "napižđen". Nervira me sve, od politike do pandemije i odnos ljudi prema svemu tome. Kao da su svi zaboravili elementarne stvari. Što znači pripadati ljudskom rodu. Bilo da je politika, bilo da je pandemija u pitanju, a i ona je opako povezana sa politikom. Zaboravljaju da se ništa ne može riješiti ako se postave kao da su samo oni u pravu, a sve druge ko j... 

Ljuti me i to što ponekad pokušavamo biti bolji trkači kupujući skupe tenisice te ostale trice i kučine. Ili kad neki misle da će biti fit ako poste ili gutaju smooti-je, a zaboravljaju jednu jednostavnu činjenicu. Uspjeh je uvijek i jedino povezan sa uloženim trudom ili žrtvom. Ostalo je samo glazura koja ponekad izgleda sjajno ali ispod koje može biti i obično govno. Prečesto i jeste. Svima nam se tako nešto u manjoj ili većoj mjeri potkrade.

Obzirom da sam ili bi još uvjek želio da budem trkač to podrazumjeva da mi je sve što radim u vezi postizanja tog cilja ipak važno. No kako nas uče u knjigama o ekonomiji, poduzeća koja ne napreduju obično završe u stečaju tako i ja imam osjećaj da sam trkač u stečaju. Koliko ću još izdržati prije stavljanja ključa u bravu ovisi o tome kako budem upravljao stečajem. Iz teorije svih upravljačkih procesa pa i regulacije koja je meni kao elektroničaru vrlo poznata i bliska je poznato da je za reguliraciju nekog sustava potrebno mjeriti određene veličine koje treba regulirati. Ja svakako puno toga mjerim ali nekad mi nije baš jednostavno odrediti što je to što sam izmjerio. Kad su u pitanju komplicirani sustavi kao naše tijelo to nije niti malo jednostavno. Međutim treba prije svega odbaciti sve što je nepotrebno i fokusirati se na bitne elemente. Ako bačva nema dno uzaludno je zabijati čepove u sitne rupice. Treba napraviti novo dno. Kad sumiram ono što je važno za trkača ova godina je ipak nešto bolja od prethodne. Iako sam na koncu prošle godine bio brži i u znatno boljoj formi, ove godine sam uspio isporučiti dvije uspješne utrke i jednu virtuelnu sa dobrim rezultatom iako moram priznati da je to zapravo rezultat onoga što sam radio pred kraj prethodne godine. No bilanca se radi na kraju i tu se nema što prigovoriti. Sa svim ozljedama ipak je prosječna mjesečna kilometraža bila preko 200 km(207km/mj). Manje od 275 km najbolje 2018 godine ali malo veća od prosjeka(196 km/mj). Nije baš onako kako sam planirao ali kad se sjetim da sam 2016 godine imao prosjek od samo 169 km/mj i trčao osobni u maratonu ipak malo tješi.

Rezultati nisu uvijek vezani samo za broj kilometara ali za maratonca to je daleko najvažnije. Da bi održao svoj trkački status treba samo trčati. Nikako se nebi složio sa time da mi pri tome bitno pomaže recimo plivanje. Pomaže mi da se bolje osjećam jer bar u nečemu još malo napredujem. To održava u životu nadu da postoje još neistražene dubine ili visine na mom trkačkom putu. Ako i ne postoje nadam se da će moje rezerve još malo potrajati da ne postanem predvodnik začelja ili pomalo grubo rečeno "fenjeraš".

Uljanik, Bepo, Mato i "Čapo"

 Lakše je kad za ono što radiš imaš dobru motivaciju. Naročito ako to nije baš ugodno i lako. Recimo meni ne treba posebna motivacija da smažem brdo baklava samo kad bi mi ih žena ćešće pravila. E napraviti baklavu to je već druga stvar. Tako je i sa trčanjem. Lako je kad sve ide tebi u prilog. Kad je napredak velik, tijelo mlado, ti brineš samo kako će na tebe gledati neke "koke" iz publike. To je bila motivacija. I mrtav bi trčao. No "koke" već odavno gledaju neke druge "pjevce", a moje mjesto je u onom redu koji se pomalo premješta prema začelju. Neću da postanem fenjeraš. To mi je rekao moj dragi prijatelj Bepo. Kazao je da mu najteže pada što svi uvjek čekaju da on prođe ciljem pa da utrka završi. Što zapravo i nije bila istina ali on je to tako doživljavao. Ipak je u Ljubljani sa 82. godine trčao maraton malo preko 5 sati(5:01:13). Mnogi su došli nakon njega ali to je čak i kod organizatora prošlo nezapaženo, a on najstariji trkač na Ljubljanskom maratonu, pa još istrči maraton debelo unutar 6 sati. Kako u takvim uvjetima ostati motiviran da se izlažeš tolikom naporu. Možda svijest o tome da postoji mnogo dobrih ljudi koji su ipak prepoznali njegovu žrtvu i ljudsku veličinu. Zbog toga je ponovo tradicionalna i nekad jaka utrka na dan Uljanika bila posvećena njemu. On ih je naravno do svoje tragične smrti prije tri godine istrčao sve. Na redu je bila 39-ta utrka. Druga u pandemiji koja se trčala samo sa ograničenim brojem trkača, ali ponovo unutar usnulog brodogradilišta. Moj i naš "Uljanik" je imao 165-ti rođendan pa nam se činilo da bez obzira na sve zaslužuje bar malo naše pa i medijske pažnje. Ovaj put je sve bilo organizirano kao da je prava utrka. Sa razglasom, voditeljem, muzikom, balonom u cilju, pratnjom po stazi, osvježenje jelom i pićem te dodjelom jedne nagrade. Našem sad najstarijem članu i mom prijatelju još iz mojih adolescentskih dana Mati Tomiću. Nije Mato nikad bio vrhunski trkač. Zapravo kad sam ja bio klinac i počeo trčati on je bacao disk. Bio je mrga visok i jak ko bik. Mogao je raditi čučnjeve držeći mene, a možda i "Čapu"(Milovan Savić) u rukama. Uvjek smiren i zaštitnički nastrojen prema nama sitnim kržljavim trkačima. I Mato je istrčao sve "Uljanikove" utrke pa je mali skromni poklon nakon utrke trebao da mu bude znak da nitko od nas ne zaboravlja i cijeni ono što je on napravio za naš klub. Tko bi bio bolji da mu uruči poklon nego čovjek kojeg toliko desetljeća poznaje i koji je bio pobjednik prve utrke. Milovan Savić, mi ga od milja zovemo "Čapo" mada ja neznam tu priču zašto jer sam jedno dulje vrijeme bio van zbivanja oko trčanja. Milovan je tada iako osamsto metraš na utrci od preko 7 km trčao neke kilometre i ispod 3 min.

Mato i Milovan Savić

U ovako nesigurnim vremenima za Uljanik pa i za sve nas ni ta nedjelja nije bila sigurna niti obećavala lijep dan. Ali dok sam došetao do glavne porte kod direkcije optimizam se ukazao kroz malo odškrinute oblake i moj trkački optimizam je dobio još jedan zamah jer iza mene je bio tjedan u kojem sam prvi put u tri mjeseca otrčao preko 10 km bez da osjećam posljedice. Bio sam na putu oporavka, a pošto je utrka zapravo neobavezno trčanje i druženje nisam strepio da će se dogoditi ništa što bi moglo to ugroziti. Nikome se nije žurilo da uleti kroz cilj pa tako ni meni. Izmjenivao sam partnere onako uz put i uskoro ostao baš prikladno na čelu sa Christianom i još nekolicinom prijatelja. To me odmah podsjetilo kako sam na svojim prvim utrkama odmah počeo naganjati one iz vodećeg čopora. Jednom sam ga čuo kako je svom kolegi kad sam im se negdje pred kraj utrke došuljao iza leđa rekao: "evo opet nam stari puše za vrat". To je bilo u Medulinu na mojoj zadnjoj utrci zimske lige. Eh tada sam još bio mlađi par godina i puno motiviraniji jer sam mislio da ću još napredovati. Malo morgen i ja i on smo stariji pa je teško pomisliti da će biti bitno boljih dana ali moraš malo sanjati ... Tako kroz ćakule ušli smo u cilj i bez zaustavljanja otišli još đir do otoka i nazad jer što je to 6,4 km ili pola sata trčanja. Pivo se ionako nije moglo ugrijati jer je bilo prohladno. 

Christian, Robert Juričić i ja

 Zapravo je malo čudno jer ozljede za koje misliš da nikad neće proći i kako će ta možda biti zadnja kap koja je prelila čašu odjednom prođu. Bojao sam se povratka bolova i ništa. Sutra dan sam mogao ponovo trčati ali ipak nisam. Ne ovaj put ne žurim nigdje. Još bi rado da se družim neke sljedeće godine i na nekim sledećim pravim utrkama sa svim svojim prijateljima. Kako onim mladima tako i onima iz moje mladosti da ne kažem matorima. Ja još želim biti trkač po mogućnosti ne onaj iz zadnje klupe. Možda doživim da i ja jednom otrčim pravu Uljanikovu utrku kad već nisam do sada.