Došlo je i to vrijeme. Vrijeme odluke. Zapravo nema smisla da više talasam hoću neću jer na taj način obično ne završimo nigdje. Ovo je svakako bila jedna valovita godina. Ne u doslovnom smislu kao kad su me lani valjali višemetarski valovi negdje oko Okinawe dok sam pokušavao održati ravnotežu trčeći na pokretnoj traci. Sad me valovi ne smetaju dok trčim ali pomalo idu na živce dok plivam. Već se približava početak sezone jesenskih martona i ostalih trkačkih poslastica, a ja još uvijek više plivam nego što trčim. Mada sam počeo planirati neke buduće aktivnosti.
Za sada sve ima neku skrivenu ili bolje rečeno neodređenu formu poput "Schrödingerove mačke". Znati ću jeli živa samo ako otvorim kutiju i pogledam. Sjećam se kako sam bio izbezumljen prvim susretom sa uradcima dotičnog gospodina. Ali nisam ovih dana samo iznerviran morskim valovima ili zbunjen kvantnom mehanikom to jest dvojnom prirodom tvari(čestica-val). Gotov sam i sa onim bolnim udarnim valovima, fala k..cu. Mislim sa terapijama udarnim valom i sad ostaje mrvica nade da ću napokon moći preokrenuti neke odnose. Obično u mjesecu trčim od 25 do 30 sati. U ovih zadnjih sad već 5 mjeseci to je palo na 3 do 5 sati trčanja i 12 do 15 sati plivanja i tako nešto bicikle u petom i šestom mjesecu. Hoću li moći trčati bez povratka ovakvih bolova? Vjerovatno ne odmah i ne za dugo. Opet će negdje nešto zaštekati i biti će opet pitanja, pa kako? Pa zašto? Takva je priroda trčanja. Nisam siguran da to nebi bio isti slučaj sa plivanjem ili biciklom kad bi odlučio zagristi u to kao što to pravi sportaši uvijek čine. Za sad mi se sve to čini kao lijek za moje probleme ali svi su izgledi da taj lijek ne djeluje uopće. To je samo zavaravanje kao duda varalica koju dajemo maloj djeci, a ona plaču jer su gladni ... ili bi htjeli cicu he, he nisu ludi tko nebi.
Pa što sam odlučio? Odlučio sam da više neću pisati blog! Nema smisla da davim i gnjavim sa opisima kako me furt nešto frustrira. Ima toliko toga zanimljivog pa ponekad i uzbudljivog u svjetu trčanja, a ja zbog svoje osobne problematike propuštam da o tome govorim ili pišem. Zato ću povremeno takve stvari pisati na stranicama kluba, a moja borba sa čudnim, neodređenim, gotovo kvantnim trkačkim stanjima ostati će samo moja ... ma zajebavam se!
Iako sam napisao još jedan u nizu oproštajnih blogova ovaj put me Barbara odgovorila od toga da ga objavim(ono je bio samo dio uvoda). Malo smo čavrljali gledajući kako naši kolege i prijatelji trče Pulski polumaraton i X-icu(10 km) pa se i ona pridružila onim uglavnom prijateljima koji su rekli ma neeee. Malo je neobično ali nisam osjećao nikakvu grižnju savjesti što nisam u koloni trkača. Tek kad sam došao kući osjećao sam malu prazninu i gledajući vijesti iz sporta shvatio da će Londonski jubilarni 40-ti maraton ove godine biti 4.10. ali samo za elitu. Jedva čekam vidjeti sraz dva "K"(Kenenisa vs.Kipchoge). Sljedeći je opet u listopadu 2021 godine.Onda sam shvatio da zapravo imam mogućnost prijave za taj maraton po osnovi "Good For Age Entry" jer prema tabeli imam rezultat koji mi priznaju iz 2019 godine, a koji je bolji za više od 40 minuta. Kako je princip popunjavanja prema pravilu koji su brži imaju prednost mogao bi stvarno upasti iako imaju već dio popunjen trkačima iz ove godine. Svakako ću se prijaviti čim prijave budu otvorene.
Dali su se bolovi u peti uplašili moje odluke ili smilovali nemam pojma. Uglavnom nakon zadnje terapije u ponedjeljak odradio sam i prvi službeni trening na stadionu od pojave Corone. Bilo je to tempo trčanje 2x2 km sa jednim km lagano između po prilično sparnom vremenu. Mada je to već bio treći trening u tom tjednu uz još dva dva plivačka treninga brzo sam se oporavio pa i preskočio odmor u petak. Umjesto odmora u petak sam odradio vožnju čak dvije bicikle do Premanture i nazad. Tamo sam išao malo okolo preko Vinkurana u Banjole pa do Premanture, vozeći Meridu(ne moju) koju sam dan prije generalno servisirao mojoj sestri, a za nazad sam preuzeo drugu, potpuno razj...biciklu Rog-Joma. Sic nisam uspio podići jer nisam imao potreban ključ, prednja kočnica nije funkcionirala, a radio je samo prednji mjenjač i dva, tri zupčanika na zadnjoj kaseti. Sjedeći tako nisko kao Pink Panter još sam malo dodatno iziritirao hvatište zadnje lože koje nisam dugo osjetio ali u subotu je već gotovo sve prošlo. No još uvijek sam osjećao nelagodu u peti pogotovo prva dva tri kilometra. Zato sam napokon nakon toliko mjeseci odlučio u nedjelju sa Draženom otrčati malo duže od 10 km. Dali je to zbog našeg uobičajenog laprdanja o svačemu dok trčimo nekako sam zaboravio da nebi smio pretjerivati i umjesto laganog tempa većinom smo trčali naš uobičajeni tempo brži od 5 min po kilometru kao da se ništa nije promjenilo i kao da smo oboje u ne znam kakvoj formi.
Danas sam ipak nakon 7 dana uzeo kompletan dan za odmor. Ako se čiščenje i servisiranje bicikle te dva puta odlazak u trgovinu djelova za bicikle smatra odmorom. Prvi put u pet mjseci naveče ne osjećam potrebu za masažom ili ledom na stopalu, a i jutros me nije dočekala nikakva bol pri prvom koraku. Cijeli dan zato kucam u razne drvene predmete ali za svaki slučaj pasti će i masaža prije spavanja. Treba potrošiti zalihe kojekakvih krema koje sam nakupovao, he he.
.
