Nikad ga nisam volio. Pogodite zašto? Ne, nije zbog toga što moram na posao ili što svako jutro "moram" raditi vježbe za kičmatrans. Prestravi me jer pomislim, o j...o te sad moram trčati dužinu. Toliko o mom entuzijazmu za trčanje. Ne znam zašto uvijek imam taj neki čvor u želucu kad treba trčati dužinu.
Kao da je to utrka ili nešto važno. Zapravo kad krenem nikad mi nije teško ako treba i produžiti više od plana. Ma neka to istražuju psiholozi nešto drugo mi je ionako bilo na pameti da pišem. Nakon vježbi i kafe prvo što ujutro pogledam je što je napisao Saša ali jutros me pretekao buraz sa čestitkom jednu minutu nakon što je zazujao alarm dok sam još trljao krmeljive oči. Koji kua, pa ja imam rođendan.
Tako da ne samo da smo ušli u raka ja sam "rođendanski" rak. Kao i valjda svi "raci" ja sve radim bar tako kaže moja hanuma: sporo, komplikovano i nikad ništa iz prve. Ne želim polemizirati o tome, možda je i točno. Na kratko sam se obradovao da sam si poklonio napokon dobre tenisice jer su stigle one RC1400v4 ali to nebi bilo u skladu sa rakovom prirodom. Treba uslijediti bar još jedan ili dva koraka nazad. Tako zapravo izgleda cijela moja trkačka karijera. Jedan dobar korak naprijed i onda dva nazad.
Kruh te neće isti proizvođač i isti broj kao moje "Gobi trail" tenisice ali ovo nešto usko ko talijanske špićoke. Nema šanse da moja noga uđe u to. Mjerim samo đon i na najširem mjestu je 7 milimetara uži od starih. Gornji sloj ima neko ojačanje koje prolazi točno preko kosti zgloba palca. To je onaj upaljen da ne kažem napaljen ko stari jarac ali taj bi mene je..vo, a ne koze. Koji idiot je to projektirao. Te nema šanse da se raskupusaju kao ove stare koje su sad još više prirasle srcu kad su prešle hiljadarku. Od nelogičnih bisera tu je još i ojačanje za zaštitu prstiju koje se tvrdoćom može mjeriti sa metalnim ulošcima u onim cokulama za varioce.
Što je to uopće potrebno tenisicama za utrkivanje po cesti? Kao da se utrkujem sa stadom goveda pa da me ne izgaze papcima. Mada je to ponekad skoro točan opis nekih utrka. Naravno da nemaju samo 202 gr, to su možda imale v2 ili v3. Znači sad sljedi korak dva nazad i vraćanje naravno o mom trošku i čekanje da mi vrate lovu ili ... Sva je prilika da će usrećiti nekoga sa užom nogom kao što se to već dešavalo više puta. Taman sam se poveselio kako me jučer nije jako mučio išijas poslije tempo treninga u utorak i kako ću danas ipak probati odraditi neke brze dionice od 200 ili 400 m ali ništa od svega.
Ekipa za uništavanje sportskog života, piva i svega što nema kosti pa može da se pije mi dolazi popodne tako da današnji trening otpada. Pa hoće li se nešto sretno desiti danas kad mi svi viču sretan ti ...
Baš ću pitati mog prijatelja, trkača rođenog isti dan kad i ja, čak i imenjaka dali se njemu tako nešto dešava. Zanimljivo je da sam sa njim trčao polumaraton u Rovinju 2015. i dobio ga u finišu za sekundu dvije, tako smo se i upoznali. Mjesec dana poslije mi je vratio istom mjerom na Plitvicama. Još jedan moj "ljuti" suparnik je rođen kad i ja. No on ima malo bolji skor i samo jednom ili dva puta sam ga dobio na utrkama ali su sve bile kraće. I to je zanimljiva priča jer sam tek nedavno od njega saznao da sam ja u mladosti bio u istom klubu sa njegovom majkom. Ja uvijek govorim, što je mada čudno zvuči zapravo točno. Trkačka(dugoprugaška) sposobnost odnosno izdržljivost se nasljeđuje samo od majke. Hvala mama, išjas nisi trebala ...
Da zaključim, svim "racima" koji danas slave rođendan sa išijasom ili bez njega neka je sretno i neka bar danas naprave jedan korak naprijed.
Nema komentara:
Objavi komentar