Penzionerski

Moj povratak je kako i priliči baš onako penzionerski. Kao da imam još sto godina ispred sebe pa nema da se nikuda žurim. Uostalom kažu da se u žurbi samo djeca prave, a to ... ne hvala, dosta mi je i ovo dvoje. J..te ova djeca danas koja više i nisu djeca jer unuka ode ove godine na studij samo kukumaču na sve ... jako im je teško, a nama je sve valjda bilo lako. Da stvarno meni je bilo lako trčati kad sam bio mlad. Borovo patike sa rupom na đonu, vunena maja umjesto trenirke i "Glas Istre" ispod da me zaštiti od bure. Još prije samo godinu dana nije djelovalo da ću ikad biti sedamdesetogodišnjak iako su se pojavljivali razni znakovi i problemčići. Sad kao da sam pao sa nekog drugog planeta. Oporavak ide puževim korakom ali bar malo ide. Opet sam prema Garminu po spremnosti kao negdje prije operacije. Međutim to baš nije realno jer ipak puls i tempo, a pogotovo činjenica da sam trčao dosta dulje nego tada i na stazi koja ima znatno više uzbrdica idu u prilog tome da sam sad brži. Možda se i mom Garminu ne žuri sa zaključkom ili je i on penzioner, a tek ga imam niti godinu dana. Danas bi svi u penziju odmah. Kad sam krenuo poslije operacije glavna briga je bila bol u kuku i gluteusu ispod mjesta gdje su mi odrezali komadić kosti. Zato sam se vukao ko pravi penzić i trčao vrlo kratko prvih par tjedana. Mic po mic eto me već na 50+ kilometara, a ne godina. Jučer je prošla i prva dužinica ako je smijem tako nazvati. Samo 21 i nešto sitno kilometara uz pokušaj da održim puls što niže, a da baš ne bude šetnja. Cilj je bio ona donja granica ispod koje sam se obično zagrijavao, a koja je nekad bila na 132 otkucaja. Tako sam se klatio prema Verudeli. Usput sam dva puta sreo mog imenjaka koji će na Plitvicama trčati maraton i oba puta je hodao. Kaže da mu jednostavno ne ide. Nakon toga sam krenuo prema kampu Stoja. Sunce je malo ugrijalo pa je na kraju i puls ipak prešao preko 130. Nisam pratio prosječan tempo i nije me zanimalo(5:35/km ako nekoga zanima) ali bio je isti kao na zadnja dva tri malo duža trčanja. Nisam baš oduševljen ali mi je drago da nisam osjetio nikakve bolove i nelagodu, a mogao sam vrlo lako ubrzati da je bilo potrebe. To je trenutno važnije od bilo čega. Činjenica da sam pretrčao 21 km i nisam primjetio nikakvu razliku između tog dana i dana kad nisam trčao ništa me malo veseli. Veselja mi svakako najviše nedostaje. Već neko vrijeme stalno nalazim na ... ma što da se i ja žalim kao djeca, neću. Opet sam bio sudac na otvorenom prvenstvu Hrvatske za paraatletičare i stvarno treba vidjeti i biti sa takvim ljudima da bi ti otvorili oči i dušu. Nismo niti svjesni kako smo zapravo sretni. Još ovaj tjedan završavam drugu turu terapije za rame i onda se mogu posvetiti malo i plivanju. Probao sam par puta ali u moru mi ne prija jer je malo prehladno za moje skraćene tetive pa mi izaziva bol. U bazen mi se ne ide pa će plivanje morati sačekati. Kad mi doktor na kontroli u šestom mjesecu odobri mogu i malo u teretanu. Biciklu već povremeno vrtim ali u sobi je dosadno pa si moram instalirati neku mjuzu da svira i staviti veliki ventilator. Znači samo je trčanje zakon, sutra ću nešto malo brže da razbijem penzionersku učmalost.

 

         

Terapija

  Već sam pomalo zaboravio na bolove koji su me pratili još od pada prošle godine. Sad prvi put nakon prve ture fizikalne terapije oprezno i sa malom dozom optimizma ustajem ujutro. Još se i začudim: "pa mogu da se protegnem ko stari mačak, a da me nigdje na štrecne, nevjerojatno". Počeo sam već nakon prvog tjedna terapije da trčkaram ali to je bilo vrlo bolno i ružno iskustvo. Radje nebi o tome. Problem nije bio u ramenu već u lijevom kuku ispod reza gdje se stvorio hematom nakon što su mi uzeli komadić kosti sa karlice da uglave u klavikulu. Mislio sam da neće nikad proći ali eto i to je iza mene. Nestalo je polako ali kako to obično biva čini mi se odjednom.

  Za razliku od ramena koje svakim danom napreduje sve bolje moja forma trčanja varira čudno i nepredvidivo. Možda se samo Garmin poigrava mojim živcima ali ispada da je njegova prognoza sposobnosti trčanja obrnuto proporcionalna mojim mjerenjima. Uspio sam prošli tjedan istrčati u komadu ponovo 14 km kao par dana prije operacije. I rezultat je bio očekivan lošiji. Tempo sporiji za 8 sek po kilometru, a puls viši za 7 otkucaja. Jučer sam se opet u Medulinu ipak popravio i još dodao jedan kilometar. Znači 15 km, čak mrvu brže nego prije operacije, a puls je bio minimalno niži nego prošli tjedan ali ipak 6 otkucaja viši nego prije operacije. Da ne gledam kako je to bilo prije pada jer onda padnem u tešku depresiju. No moj Garmin već dva tri tjedna stalno povećava moj predviđeni rezultat na 5, 10 km, polumaratonu ili maratonu. Prošla su već pet tjedna od kad sam startao sa trčkaranjem i ispada da stalno nazadujem. Ko je tu lud. Uglavnom tješim se, ne boli me više kuk, ni ti rame. Došao sam na preko 30 km tjedno i još tjedan dva biti ću na preko 40, a onda je to već za napredne rekreativce mojih godina ok.

  Dobro je i to što mogu dulje držati volan pa svako toliko sjednem na biciklu koja je na trenažeru i malo se podsjetim zbog čega sam u ovom dreku. Ali znam nije bicikla kriva već moja blentava glava pa eto imala je i ona sreću što je sve dobro preživjela i sad je njena sudbina da se vrti na trenažeru. Čak sam joj kupio i posebnu novcatu gumu za trenažer. Svjetlo plave boje da bude u skladu sa bojom trenažera ...

U petak sam onako neplanirano probao otplivati malo u moru jer se more već dosta zagrijalo ... to kažu oni malo ... onako. Ništa ne boli ali pokret rukom je još ograničen i ne mogu je potpuno ispružiti. Nisam htio ništa riskirati pa sam bio kratko i otplivao 190 metara tek toliko da probijem led.

  Plivanje je za rame najbolja terapija ali za trčanje nisam siguran što bi to bilo. Možda krenem sljedeći tjedan malo sa uzbrdicama. Čini mi se da se tako najbrže postiže dobar rezultat. Možda je pametnije još malo povećavati volumen i biti strpljiv ali već su me nagovorili i upisali za polumaraton u Plitvicama, a tamo ima brda ko u priči. Bio sam jednom i nije baš bilo sjajno ali neću ništa forsirati idem zbog društva iz kojeg sam predugo izbivao. I naravno janjetine pa i velebitskog crnog ili "Kasačkog". Eto i to je terapija za duševne boli koje sam pretrpio u zadnjih godinu pa i više dana.            

Bolnica

 Iako sam rekao da neću pisati o ničemu ako to nema veze sa trčanjem ipak sam podlegao pritiscima nekih koji kao da su iznenađeni(i uvređeni ha,ha) jer nisu upoznati sa time što se to samnom dešava. Recimo vide me ovih dana sa povezom za ruku i onda pitaju: "šta opet si se skrkao"? Ne, ja sam skrkan već 8 mjeseci samo što to nekad vješto sakrivam. Upoznao sam ne samo ovih zadnjih mjeseci već zadnjih nekoliko godina svaki kutak i odjel pulske bolnice i okolnih sličnih privatnih klinika. Postao sam expert za naručivanje znam kako sve funkcionira kao pravi pravcati bolnički guru. U čekaoni me starije gospođe pitaju kako i što, a ja im strpljivo odgovaram. Jadna mi je dok sam čekao zadnji pregled prije odlaska na operaciju rekla: blago vama kad ste mlad i sve kužite ... ja sam znate stara i ne snalazima se jer 68 godina je puno let. Naravno mojih 70 nije ništa prema tome. 

Spreman za polazak u salu

 

Buđenje 

Prijatelji, sestre i doktori, hvala!

Eto da skratim napokon sam operiran. Kost je ojačana titanskom pločicom od 10-tak cm i umetkom kosti koju su mi skinuli sa vrha zdjelice tako da imam dvije rane od kojih ona na boku čak ponekad i malo više boli. No bol je normalna pojava kad boraviš u bolnici jer se valjda bolnica zbog toga i tako zove. Sad treba još malo biti strpljiv i sljedeće poglavlje ću opet moći pisati o onome što mi najviše nedostaje. Bicikla? ... ha, ha, ha. Plivanje svakako ali nema do onog .... eh.   

Deset lijepih i ružnih

 Moje novogodišnje želje se nisu ostvarile ali uopće nisam iznenađen. Kao da sam vidovit ili da mi je baba "Vanda" nešto urodu. Znao sam da ću opet morati pauzirati. Taman sam počeo pomalo vraćati formu sad me opet čeka pauza zbog operacije. Nisam stigao nadoknaditi bog zna što ali bar je trenutna prognoza za maraton sad kraća od 4 sata. Eto to je ona granica za koju sam se zakleo da neću prelaziti. 

Makar izgleda da se taj trenutak vrlo brzo primiče. Moja utrka za još poneki maraton sa vremenom izgleda kao utrka geparda i kornjače, a ja sigurno nisam onaj prvi. Ušao sam u kategoriju 70+ i već 4 godine nisam uspio ostati zdrav da istrčim niti jedan maraton, a povratak će ovaj put biti još sporiji i teži. Danas sam odradio posljednji treninig vjerovatno za ovaj mjesec, i dobar dio drugog ili cijeli drugi. Dalje ćemo vidjeti. Bio sam jutros na kafici sa prijateljima i ujutro odlazim pod nož. Nadam se u sposobne ruke jednog od pulskih kirurga ortopeda. Mehaničari bi rekli da to i nije neki kvar. Par vijaka i komad metala pa "oscilirajuće" rame više neće plesati. Nadam se da ću opet moći zaplivati kao prije jer mi odjednom plivanje više nedostaje nego trčanje. Sve je to čudno i često sanjam da plivam. Inače sam ovih dana pomalo previše miran i bez uobičajene jutarnje nervoze zbog toga što rame nije još prošlo. Nakon dugo vremena sad vjerujem da će se ipak sve vratiti na mjesto. Čak se i moj sat slaže sa tim osjećajem nedostratka stresa jer mi se već tjednima usprkos povećanju volumena treninga i intenziteta zbog trčanja uzbrdica HRV bitno povećao i sad se kreće između 60 i 77. Primjetio sam jedino da padne ako malo popijem kao za novogodišnju noć, a pogotovo prošlu subotu kad sam bio na derneku što ga je organizirao moj prijatelj bivši nogometaš, novinar, fitnes trener, roker pivopija i trkač povodom odlaska u mirovinu. To jutro je HRV bio na 50. Iako sam izdržao do skoro 2 ujutro i popio dosta piva već oko podneva sam trčao u Medulinu, a osjećaj je bio vau ... kao da sam to stari ja. Stare tenisice kao da su levitirale iznad tla i da me ipak nije bilo strah nekih neželjenih posljedica napravio bi još koji krug ali i ovako je bilo nestvarno dobro. 

Još malo pa ću možda ponovo početi pisati o trčanju ili nečemu što nije tako dosadno kao ovih zadnjih par godina. Bilo je i vrijeme jer uskoro prolazim desetu godinu od kad se družim sa trčanjem, tkačima i svime što ide uz to. Bilo je previše bolnih razočaranja i ozljeda ali još više je lijepih trenutaka pa se nadam da će se oproštaj sa tim životom ipak odgoditi za neko drugo vrijeme.