Danas treći dan na poslu, a još sam potpuno ispražnjen. Mozak baj, baj ali ne osjećam se "haj". Biti će da je južina kriva. Imam spremati neku dokumentaciju od projekta kojeg radim već dvije godine i to mi se nikako neda. Nigdje nisam izašao iz kuće. Nisam niti posjetio starce da ćaletu uručim onaj Rubinov Vinjak što mu ga je poslao moj barba. Neka se još malo strpi. Jučer nisam bio niti na stadionu iako sam nekim ljudima javio da ću doći. Jednostavno sam poslije ručka malo naslonio glavu i ... "prošao voz", pardon trening. Ionako me jučer izmasakrirao Marijan i to samo kvadricepse. Rekao je da su listovi za čudo ok i nije morao da ih "prazni". To je možda zasluga one konjske masti koje sam uzeo cijelu pregršt nakon ulaska u cilj. Kad je đabe nije na odmet. Tri dana pauze je dovoljno i za metuzaleme starije od mene, pa sam danas trčao na posao. Pet kilometara ujutro i ponovo pet popodne. Ja mislio da će kiša i obukao maju dugih rukava, a preko nje maju beogradskog maratona. Lako za to, stavio ja kratke gege i onda preko njih duge koje sam za nazad ostavio na poslu. Jaja su mi bila tvrdo kuhana, a oznojio sam se više nego za cijeli maraton. Nema veze, adaptiram se za ljetne vrućine i neke sljedeće utrke. Jučer sam bio i na redovnom pregledu kod kožnog i neka nova mlada doktorica mi je našla madež na stopalu koji je na nezgodnom mjestu obzirom da trčim. Zato je predložila kirurško uklanjanje. Kaže da ne bi dirala da nije tamo ali obzirom da trčim bilo bi bolje. Da trčim je odmah pogodila čim sam se skinuo. I ona je bila na riječkom "Homo si teć" ali kraćoj utrci. Prvi put da sam imao super temeljiti pregled i još mi je skinula smrzavanjem jednu sitnicu na vratu da ne smeta mojoj frizerki. Zatim je otišla na šalter za prijavu i tamo mi ugovorila datum zahvata nakon Ljubljane jer ću morati malo pauzirati. I još neki kažu da trčanje nije korisno. Kad bi na svijetu bilo više trkača svi bi se bolje razumjeli.
Sjedim tako i razmišljam ... (ili samo sjedim) što dalje, što bi moglo da se istrči nakon maratona kad se malo odmorim?
U mom kalendaru nema ništa u maju osim Zadra koji je popunjen i već za deset dana ili Trsta koji je isti dan. Dobro u maju ću da berem cvijeće jer šparoga nema kad nema kiše. U lipnju ... pazi sad svibanj je maj ali lipanj je lipanj i to mi nekako bolje zvuči. To bi bio neki hibridni kalendar. Dakle u lipnju imam veliki izbor utrka za razbijanje nogu ali u obzir dolaze samo polumaratoni negdje blizu. Plitvice? Brutalno.
Trčao sam tamo sa ozljedom kukova nakon čega je upala uzela toliko maha da sam morao pauzirati 11 mjeseci. Ne plaši me uzbrdica ali ona nizbrdica na početku da. Fužine nisam bio, mogao bi probati.
Kažu da je valovita i zna biti vruće. Ako je vruće, svima je vruće. Poslije će hladno pivo još više prijati.
Naravno ići ću samo ako ide još neko od naše ekipe. Golica me i Sljemenski maraton ali mislim da bi mi razbio koncept priprema za Ljubljanu, a tamo želim ići što je moguće više ispod 3:10 jer samo dvije minute me dijeli od rekorda Ljubljane u kategoriji(Lenaršič Bine, 3:08:08), a ove godine mi je za to zadnja prilika. Imao bi još jednu 2018. godine ali moj plan je ako bude zdravlja da na proljeće trčim Beč, a na jesen Berlin. Poslije toga mogu u penziju, a penzići nemaju baš love za neke egzotične destinacije.
Biti će dobra i Rijeka uostalom tamo nisam još trčao. Brzinu za Ljubljanu ću opet izgleda testirati u Puli na X-ici ali ove godine je Erik obećao da će staza biti brza i bez onih egzibicija i miješanja sa sporim trkačima u tunelu. To te ja pitam. Ako tamo zgazim ispod 39 min. Ljubljana će da ima novi rekord za H kategoriju. Znači još jedan polumaraton uskoro i onda ništa do pred kraj ljeta ... mislim, jok samo sjedim ... i odmaram.
srijeda, 26. travnja 2017.
ponedjeljak, 24. travnja 2017.
Gurman-maraton
U zadnje vrijeme sve više se naših lokalnih utrka vrti oko nekih jedi-pij-trči događanja. Trka na "špaletu", kobasice i razne druge svinjarije, za neko pivo(Pivara "Bura") pa ta priča oko pivske milje.
Evo sad najnovija i Srdela Run ... ima nade. Neki su se u udebljali od tog silnog trčanja. Dobro to su kratke utrke tipa dva puta po 500 m + 2x2 piva ili oko masline ili nekog maslinika, ne sjećam se detalja, a poslije valjda moraš pojesti cijeli "špaletu" ili je to nagrada? Nemam pojma ... tako nešto. Možda bi za dobru maneštru i ja otrčao recimo kilometar. Sve to štima ali da se udebljaš od maratona to bi trebalo ući u medicinske udžbenike.
Nadam se da neću obeshrabriti one koji misle da će izgledati kao one "vješalice" sa modnih pista ako postanu maratonci ili maratonke. Samo naprijed, ganjajte svoje iluzije zašto bi Vama bilo bolje nego meni(sa mojim iluzijama). Dugačak je bio ovaj cijeli događaj kao što se to i priliči maratonu da bi stao u jedan blog i to još kratki. Ako ga rastavim ne znam kako da krenem da bi poslije moglo da se sastavi kao jedan događaj. To naravno čak i sam maraton nije. On se odvija u mnogo činova, a gdje je tu još sve ono "važno" oko njega. Kroničar bi to rastavio po danima, a ja ću to opisati kao predstavu u činovima.
A činova ima u tri p... Ma smanjiti ću na samo tri i točka.
Čin prvi: predjelo. Čin drugi: glavno jelo i čin treći: desert. Čekaj kruh te neće nešto sam pobrkao to je "Menu" ili kako li se već kaže.
Predjelo
Kad krećemo na put uvijek se previše toga ponese da se nađe, za zlu ne trebalo, ako netko ne ponese, a bude gladan. Nema veze što obično stajemo na skoro svakom odmorištu jer se nekom piša, ili pije pivo ili ... tu je dobar burek. Tako je bilo ... skoro i ovaj put. Ali 'ajde, bar smo preskočili "Vrata Jadrana" i prvo pivsko stajanje je bila Ravna Gora. Sendviči su suhi moraš malo nakvasiti. Do "grane" nas je pratila dosadna kiša, a to je depresivna kulisa dušu dala za ubijanje svih grickalica i sendviča iz rezervi. Čak su i banane za jutro prije utrke bile u opasnosti. Već je počela priča o onom što nas čeka preko grane ali ne o utrci. Ko to šiša. Razvuklo se o "vešalici beloj" ili šta ja znam kakvoj, "karađorđevoj", "leskovačkom vozu", gdje što kada i koliko. Niko da zucne o njegovom visočanstvu maratonu. Na "grani" srećom nije bilo gužve. Ne zvuči lijepo ali obzirom na ono sranje na slovenskoj granici drago mi je da komšije još nisu u eu. Možda je i njima drago ili bi im trebalo biti, samo još to ne znaju. Proćaskali smo kratko sa mladim milicajcem u kućici na prelazu koji se požalio da više ne može da trči jer su mu polomili kolena na nogometu, a prije je bio dobar trkač. Peh ali možda još nije kasno. Mlad je i sve to još možda može da se ispravi. "Zaželeo nam je dobrodošlicu i uspeh na utrci" i dok si rekao keks mi stigli. Malo smo zalutali slušajući onu kokoš iz Garmina ... preračunavam ... držite se lijevo, pa skrenite desno ... držite se desno, pa držite se lijevo ... je..ti m.. odluči se više luda ženo. Drugi kombi je imao Nenu oni se nisu gubili. Uglavnom prvo što smo učinili nakon smještaja je okupacija kafića u prizemlju i malo zaječarsko ili kako mu od milja tepamo "kapi za oči", da zahvalimo nekom svecu ili kome god što smo živi i zdravi stigli.
Taj dan je bio kao sprint triatlon, dok si trepnuo mijenjali smo prijevoz i već smo skakutali busom po đombama beogradskog asfalta. J..ga ne možeš se izgubiti kad imaš pun autobus vodiča koji te usmjeravaju kada da izađeš i kuda da ideš. Svi se takmiče ko će prije da ti pokaže, a nismo ih niti pitali.
Još ih i razumijemo. Tko bi rekao jer neki kažu da ne govorimo isti jezik. Je..ga možda je to zbog toga što govore srpski pa ih ceo svet razume. Bit će da je to. U "Domu omladine" gdje se podižu brojevi nema gužve niti očekivanog kaosa. Možeš mijenjati majicu ako si se po putu udebljao, nema frke, za pet minuta sve obavljeno i ... mogli bi nešto pojesti.
Moja sestrična ili sestra po srpski koja nas je nekim čudom odmah našla je predložila pub-pivnicu-klub-restoran čije ime sam brže zaboravio nego što sam ga pročitao ali ima neke veze sa njemačkim kobasicama. Imali su maratonski popis raznih piva i dobru klopu za nama prilično nisku cijenu. A i bio nam je doslovno pred nosom. Zbog jebene kišurine i hladnog vjetra pred kojim su kineski kišobrani kupljeni u prizemlju hotela odmah kapitulirali odosmo tamo. Unutra toplo, a crni "lav" samo klizi. J.. moraš se dobro hidrirati par dana prije maratona. Zamalo nismo dočekali i bend koji je već postavio instrumente ali svirka počinje tek poslije jedanaest, a autobusi ne voze baš. Ipak ne valja pretjerivati na startu to znaju svi maratonci. Kad je više od dvoje u sobi i to još sve muški, spavanje nije baš nešto. Još se zalomilo da smo ja i Ljubo na jednom pomoćnom ležaju. Ipak bolje i to nego da me zapao kum. On je stalno negdje zujao, dolazio, odlazio, a pomoćni se sav nakrivi kad jedan legne. Ja bi poskakivao kao na trampolinu da se uvali moj kum. Ljubo je ipak lakša kategorija skoro ko ja. Manjak spavanja sam ujutro nadoknađivao sa gomilom sira, jaja i viršli uz moju standardnu "čiju". Moraš se super-kompenzirati prije maratona ... što god. Taman smo dobili košaricu za jedno rastrčavanje od ostale ekipe koja je na doručak došla nakon jutarnjeg piva, pardon nakon kapi za oči iz našeg dnevnog boravka, pardon kafića, kad je na doručak uletio moj kako se ono zove ... jel "pašanac". Mislim da je tako. Kako li me nađe. Doduše nije ženina sestra nego polusestra zapravo cijela žena samo ... ma sve jedno ništa ja to bre ne kužim, blaženi dalmatinci. Tamo su svi barba ili teta ako je stariji, rođo ako je ko ti, a one mlađe ko ih j... njih zoveš mulac. Znači "rođo" Mića se ponudio da mene i Ljubu odvede na Adu da se rastrčimo ko prasad kad ih pustiš iz svinjca ali posle moram kod njega i točka. Moj plan je za taj dan bio zabetoniran. Ovdje ne postoji način da se pristojno odbije, a ja sam pristojan pa ... Na Adi sam se smrzao ko p...ka iako je kiša prestala i to je bilo jedino utješno. Stalno sam razmišljao kako ću sutra trčati ako bude ovako hladno i vjetrovito. U žurbi da se oznojim nisam se oznojio ali smo prebrzo trčali da bi bilo rastrčavanje i naravno previše jer smo davno prešli 5 kilometara kad smo se vratili gdje nas je ostavio.
Ja došao sa rastrčavanja, a moj kum iz šetnje oznojen ko prase na roštilju. On pipa moju majicu ispod pazuha, a tamo suho ko pustinja iako su preko nje bile još dvije. Tko je tu normalan ... Nakon trčanja mene kidnapovala rodbina, a moji su otišli na razgledavanje Beograda, pa posle u "Carevu ćupriju" na mesoooo i pivoooo. Da se malo izvučem nagovorim "rođu" da prvo posjetim "barbu"(ujaka) kojem sam obećao posjet nakon maratona. Kad ono uletim sa teškaškog doručka na janjetinu i već poredane tanjure na stolu, a nisam ga niti nazvao. Barba Joso je to valjda već sve spremio za sutra. Tako sam drugi put doručkovao ili "fruštukovao" kako bi rekli mi lale jer kod nas se to može i više puta na dan ... baš. Na koncu sam još morao na "belu vešalicu", i još svašta pride kod Miće. Mislio sam da sam za dan pred utrku malo pretjerao sa svime ali i da je tu kraj. Tješilo me jedino da je bilo tek malo prošlo četiri kad smo krenuli nazad u hotel i da ću se sad na miru odmoriti jer je sva ekipa na zadatku u "Carevoj ćupriji". Ne lezi vraže. Zov ekipe i našeg predsjednika(ne onog pokojnog njega ću kasnije spomenuti) koji je usprkos svemu ipak nekako došao da bude sa nama u Beogradu je prevagnuo i eto mene u "Carevoj ćupriji". Još malo barem pive, nije na odmet. Prije spavanja još koja "kap za oči" i sutra ako ništa drugo neću biti tako lagan da me otpuše ni malo jača košava sa Brankovog mosta. Možda čija sjemenke ujutro naprave čuda pa se kako kaže Erol "istovarim" kao krava. Predjelo je bilo dobro ako se to može reći kad tako pretjeraš da nema više mjesta za glavno jelo. Vidjet ćemo sutra.
Glavno jelo
Najbolje je za maratonca na dan utrke kad dan počne sa sranjem. Što više to bolje. Jack Daniels tablice za moj rezultat i okvirnu težinu od 65 kg kažu 2 minute po kilogramu. Eto gdje je otišao rekord iz Ljubljane. Zapravo gdje nije. Meni je dan počeo kao sranje zapravo već noć. To je značajna razlika nije samo semantika šija - vrat. Onaj k..c od mog kuma je prvo zujao po Skadarliji do iza ponoći, ja se totalno zabrinuo i nisam mogao spavati. Kad sam ga nazvao ne javlja se ali ubrzo nakon toga je došao pa opet izašao kao nešto da prigrize. Tako da nisam baš ni spavao. Ujutro se prvi nadigao valjda u pet. Sat vremena se tuširao kao patak. Sigurno je obavio i sve ostalo važno. Dok sam ja došao na red mene je već red prošao, a već smo morali da se gibamo jer autobusi su vozili samo do željezničke stanice. Trebalo je doći malo ranije da ne uletimo u neku gužvu sa odlaganjem stvari i sličnim kenjažama koje prate velike maratone. Srećom Beogradski, neka mi ne zamjere ipak nije veliki, osim ako nije po onoj "što dijete zna što je to sto kila". Opet su nam uletili neki vodiči trkači i prečicom smo bili tik tak kod "Pošte" gdje smo čekali dio ekipe koji je bio malo razbacan po Beogradu. Sve sam krivo uradio još u pripremi. Jednom riječiju, usrao sam ... kamo sreće da sam se. Pred onim kabinama je već bio red kao na šalterima za premjeru Ratova zvijezda ali ispred jednog pored fontane se ukazala rupa i taman da uletim kad izlazi lik sa uskličnikom na licu i ispali "ovde se neko razneo". Dok sam se ja nećkao uletio je Neno i sve mi je bilo jasno kad je izašao. Bio je sretan ko pas što je vidio tako nešto. To je kao da vidite jedno od svetskih čuda, piramide ili tako nešto. Čova je usrao sve od poda do stropa u jednom potezu-mlazu. Umjetnik. Stao sam na ulaz bez da zatvaram vrata i vatrogasno ispalio mlaz negdje preko te umjetničke instalacije. Još mi je bilo jebeno hladno ali ovo mi je uljepšalo dan. U Beogradu je sve opušteno toliko da nemaš nikakve frke ući u boks gdje god i naše cure su se nabile napred do kenijaca valjda da opipaju imaju li uopće guzice ispod onih preširokih trkačkih šorceva. Mi smo se zadovoljili nekom pozicijom gdje nije bilo gužve, a iznad nas na izbetonitanim "saksijama" za zelenilo je stajao "el presidente" Ozi u žutoj jakni i nategnutim novim dresom Maraton Uljanika preko. Nek se vidi raskoš. Dok nas slika u očima mu vidim tugu što nije dolje sa nama nabrijan ko bik na crvenu krpu da odradi svoj 99-ti maraton. Poslje toga bi sigurno trčao stoti sa cijelim klubom u pratnji ko na romskoj svadbi. Opet mi se počelo pišati ili je to bio općeniti pritisak sve one hrane koja je ovih dana ušla. Ali čim je stratalo sve je to postala potpuno nevažna priča. Čuo sam neku trubu, vidio kao oko mene pogledavaju na sat i znao sam da su već krenuli. Dobro je da nismo žurili jer su po sredini ceste stalno bile neke prepreke i te saksije, a nisi vidio kud ideš jer ih je previše špartalo lijevo desno kao da ne znaju kamo bi sa sobom. Polako, daleko je Novi Beograd, a Zemun još i dalje. Ja i Slaven smo odlučili trčati zajedno dok možemo zajedno, a poslje kako bude. Zato smo povicima ohrabrenja ispratili Ljubu i Dražena pomalo se kotrljajući nizbrdo prema Brankovom mostu. Već nakon mosta smo prvo ugledali Irenu u svojoj čuvenoj suknjici odmah iza mlade Mateje. Pomislio sam da su možda prebrze ali smo zapravo mi kasnili za strartom pola minute. Poželjeli smo im sreće i polako upadali u onaj pravi ritam za početak. Još smo pokupili i Danijela koji je znao da neće moći tako trčati ali je stisnuo zube i rekao: idem sa vama da bar malo trčim sa "didom". Trčao bi on i ispred dide samo da može više trenirati. Još je ova dva dana bio totalno komiran i čak imao tmperaturu. Tih par kilometara su mu već bili previše ali izdržao je maraton do kraja i to razlikuje prave trkače i ljude od običnih. Rekli bi istrijani "krepat ma ne molat". Još smo na trenutak vidjeli Ljubu i Dražena kako se vraćaju preko mosta na Adi dok smo mi bili prema kraju. Znači držali su solidan tempo i njima cilj u polumaratonu nije bio više jako daleko. Mi smo ulazili u fazu kad se još treba kontrolitati da ne ubrzavaš ali varijacije zbog vjetra i prelaska mostova su ipak bile neizbježne. Nakon osamnaestoga više nas nije preticao nitko, a mi smo polako dostizali manje grupice ili pojedince no orjentira ispred je bilo sve manje. Srećom da je Slaven bio tu, popizdio bi od dosade. Ipak moram pohvaliti publiku od koje sam se možda čak malo i umorio dajući klincima pet i otpozdravljajući. Sve je izgledalo rutinski. Izmjenjivali smo međusobno vodu iz boce dok je on ili ja otvarao gel, upute i informacije o tempu. I onda su nam se prikrpila dva tipa koje smo prošli ali je meni bilo jasno da bar jedan neće daleko jer je puhao glasnije nego lokomotiva ali su nas držali bez obzira što sam ja pomalo i bez razloga varirao tempo. Nisam primjetio da je to isto mučilo i Slavena, pa je nakon jedne promjene tempa kad sam odlučio spustiti nakon 28 kilometra ispod 4:30 samo viknuo: idi "coach" ja ne mogu više pratiti. Nisu niti ona dvojica i on je rekao da su ubrzo oboje pukli. Opet sam bio sam ali do kraja je sve više izranjalo usporenih trkača koje sam dosta brzo prolazio no nekoliko je imalo sličan tempo kao i ja. Kriza je došla iznenada već na laganom usponu nazad na Brankov most stalno sam kalkulirao kako ću sa onom uzbrdicom i potpuno se posvetio tome bez da vodim računa o tempu. Tempo je ponovo pao iznad 4:30 i samo je bilo nepoznato koliko će pasti taj zadnji. Pola minute, minut. Više nije bilo važno. Samo da stignem. Odvojio sam glavu od nogu i one su sad imale samo jedan zadatak. Izgurati tijelo do gore, a ja sam već bio tamo u cilju ispijao pivce okružen ... Više nisam osjećao povremene čarke u desnom listu niti umor Sad je sve samo stvar nogu, a one idu same kao kokoš kad joj moja baba odsječe glavu, a ona se iskobelja i počne juriti dvorištem. Tako sam i ja trčao do cilja u susret sebi i uspio po treći put. Nije bilo dovoljno rezerve za osmjeh fotografu ili za "pet" sjajnim dečkima i djevojkama iz ekipe 442 na Brankovom mostu ali takav sam ja trkač, idem do kraja. Možda jednog dana.
Desert
U cilju me dočekala moja sestra i ona sestra ... isto samo ..., nema veze i još jedan mladić koji je došao ispred mene iz Bosanskog Broda. Nisam mu zapamtio ime ali slikali smo se skupa u onoj kućici od Intersporta. Samo još nisam našao te fotke i nisam siguran kako ću da ga kontaktiram. Čudno kako u pet minuta razmjeniš toliko toga o trčanju, a osnovno zaboraviš. Moj mozak nije baš nešto radio i ono bezalkoholno pivo nije bilo baš nešto što bi odabrao za oporavak ali nije bilo gužve za dobiti pivo. Dok nije stigla limenka zaječarskog, onda sam osjetio da se mozak ponovo konektirao i bolovi u stopalima te još neke sitne boljke su postale malo realističnije. Znači nisam hodao onako kljakavo bez veze. Do dolaska kod šatora za garderobu sam već saznao kako hodati da ne boli previše ali da ne izgledam kao da sam se usrao u gaće. Na moje iznenađenje kad sam ušao u šator za presvlačenje neko me zazvao imenom ali odmah dodao "dida" jel? Onda je svima objavio: ovo je onaj bloger "dida" što ga Saša stavlja na svoj blog. Bilo mi je malo neugodno ali ipak drago iako sam iz ne znam kojeg povoda odmah pomislio na onaj vic o John Wayne-u(Đon Vejn kauboj) kad ulazi u "vecu". Malo smo razmjenili utiske o utrci, pozdrave i ja sam bio spreman za desert. Englezi kažu "deserve" za zaslužio. Ja sam mislio da možda dezert ima veze sa time, a ja sam desert svakako deserve-irao i odmah sam se bacio na nadoknadu svega što jesam ili možda i nisam izgubio na utrci. Počeli smo sa "Lavom" odmah pored šatora i dok se čekalo da svi završe bili smo gladni usprkos grickalicama, takosima, čokoladicama i svemu što se utrpavalo. Pivo otvara apetit, kažu zbog vitamina B! Nekako smo se dovukli u koloni sa malom rijekom ostalih trkača ranjenika do željezničke pa opet busom u dnevni boravak po još jednu terapiju kapima za oči. Toliko da predahnemo jer treba se popeti liftom do petog kata. Najradije bi ostao ležati nogama uzdignutim na zid namazan konjskom mašću ali zov neobuzdanog jedenja i pijenja je bio prejak. Dečko iz kafića nas je uputio u dobar restoran u kojem smo napokon saznali što je to prava mjera za dobru klopu. Ja sam se borio sa čudovištem u mom tanjiro oko pola sata i predao se prije kraja i nakon drugog crnog pšeničnog piva. Za dezert nije bilo više ni milimetra. Slaven me u toj bitci potukao do nogu, a još sam veće komplekse dobio od mog kuma koji je savladao beštiju duplo veču od moje i od nje ostavio samo kost na kojoj nebi našao mrvu mesa niti mrav. Onda je naručio krempitu beličine socijalističkog solitera bože sveti, a ja mislio da sam vidio sve. Zamislite, tek je bio drugi u kategoriji mislim da bi na utrkama trebali imati neke druge kategorije osim po godinama. Bilo bi tu svakakvih rekorda. No kralj večeri i općenito kad je u pitanju kombinacija koju Erik toliko promovira: "Jedi - pij - trči" je Neno. On je već na Brankovom mostu bio na drugom pivu. Ona prije starta ne računamo ali kad je stigao sa jaretine pod saćom i tko zna koliko pive uništio je reputaciju mog kuma u ekspresnom roku. Onda su ekipa objavili da idu u život. Mi malo manje orni smo otišli u dnevni boravak na još jedne "kapi za oči" prije spavanja. J..ga puhao je jak vjetar taj dan i oči su bile jako nadražene. Moram još puno trenirati da budem maratonac kao Neno ili Irena, a možda su to kod mene ipak godine. Šlag na torti je bio povratak u euforičnom raspoloženju sa obaveznom posjetom "Kući cveća" kod našeg drugog predjednika(nije Ozi već onaj drugi) gdje smo vidjeli dosta trkača sa maratona. Prepoznaju se po čudnom hodu ali jednog sam odmah uočio još na utrci i sad upoznao. Pobjednik u kategoriji 65-69. i prvak svjeta u maratonu za vatrogasce u svojoj kategoriji iz San Lazzaro kod Bologne. To je par kilometara blizu Castel San Pietra gdje je firma za koju radim. Zapamtio sam ga jer je imao crveni dres "Vigili del Fuoco" San Lazzaro. Do kuće smo još morali probati naći u hrvatskoj klopu koja će bar malo biti dostojna one zadnjih dana i na moje zadovoljstvo našli smo mjesto gdje se odlično jede za malo para. A kući žena čeka sa večerom ... J.. kad se mora treba stisnuti zube i pregrmiti. Vaga je rekla 68 kg. Juhhuuu toliko nisam imao od kad sam počeo trčati ili na saldu tri više nego prije odlaska. Još kažu kako od maratona mršaviš jer potrošiš xx kilokalorija(ja oko 3000). Sve se to da nadoknaditi samo treba i to trenirati.
Evo sad najnovija i Srdela Run ... ima nade. Neki su se u udebljali od tog silnog trčanja. Dobro to su kratke utrke tipa dva puta po 500 m + 2x2 piva ili oko masline ili nekog maslinika, ne sjećam se detalja, a poslije valjda moraš pojesti cijeli "špaletu" ili je to nagrada? Nemam pojma ... tako nešto. Možda bi za dobru maneštru i ja otrčao recimo kilometar. Sve to štima ali da se udebljaš od maratona to bi trebalo ući u medicinske udžbenike.
Nadam se da neću obeshrabriti one koji misle da će izgledati kao one "vješalice" sa modnih pista ako postanu maratonci ili maratonke. Samo naprijed, ganjajte svoje iluzije zašto bi Vama bilo bolje nego meni(sa mojim iluzijama). Dugačak je bio ovaj cijeli događaj kao što se to i priliči maratonu da bi stao u jedan blog i to još kratki. Ako ga rastavim ne znam kako da krenem da bi poslije moglo da se sastavi kao jedan događaj. To naravno čak i sam maraton nije. On se odvija u mnogo činova, a gdje je tu još sve ono "važno" oko njega. Kroničar bi to rastavio po danima, a ja ću to opisati kao predstavu u činovima.
A činova ima u tri p... Ma smanjiti ću na samo tri i točka.
Čin prvi: predjelo. Čin drugi: glavno jelo i čin treći: desert. Čekaj kruh te neće nešto sam pobrkao to je "Menu" ili kako li se već kaže.
Predjelo
Kad krećemo na put uvijek se previše toga ponese da se nađe, za zlu ne trebalo, ako netko ne ponese, a bude gladan. Nema veze što obično stajemo na skoro svakom odmorištu jer se nekom piša, ili pije pivo ili ... tu je dobar burek. Tako je bilo ... skoro i ovaj put. Ali 'ajde, bar smo preskočili "Vrata Jadrana" i prvo pivsko stajanje je bila Ravna Gora. Sendviči su suhi moraš malo nakvasiti. Do "grane" nas je pratila dosadna kiša, a to je depresivna kulisa dušu dala za ubijanje svih grickalica i sendviča iz rezervi. Čak su i banane za jutro prije utrke bile u opasnosti. Već je počela priča o onom što nas čeka preko grane ali ne o utrci. Ko to šiša. Razvuklo se o "vešalici beloj" ili šta ja znam kakvoj, "karađorđevoj", "leskovačkom vozu", gdje što kada i koliko. Niko da zucne o njegovom visočanstvu maratonu. Na "grani" srećom nije bilo gužve. Ne zvuči lijepo ali obzirom na ono sranje na slovenskoj granici drago mi je da komšije još nisu u eu. Možda je i njima drago ili bi im trebalo biti, samo još to ne znaju. Proćaskali smo kratko sa mladim milicajcem u kućici na prelazu koji se požalio da više ne može da trči jer su mu polomili kolena na nogometu, a prije je bio dobar trkač. Peh ali možda još nije kasno. Mlad je i sve to još možda može da se ispravi. "Zaželeo nam je dobrodošlicu i uspeh na utrci" i dok si rekao keks mi stigli. Malo smo zalutali slušajući onu kokoš iz Garmina ... preračunavam ... držite se lijevo, pa skrenite desno ... držite se desno, pa držite se lijevo ... je..ti m.. odluči se više luda ženo. Drugi kombi je imao Nenu oni se nisu gubili. Uglavnom prvo što smo učinili nakon smještaja je okupacija kafića u prizemlju i malo zaječarsko ili kako mu od milja tepamo "kapi za oči", da zahvalimo nekom svecu ili kome god što smo živi i zdravi stigli.
Taj dan je bio kao sprint triatlon, dok si trepnuo mijenjali smo prijevoz i već smo skakutali busom po đombama beogradskog asfalta. J..ga ne možeš se izgubiti kad imaš pun autobus vodiča koji te usmjeravaju kada da izađeš i kuda da ideš. Svi se takmiče ko će prije da ti pokaže, a nismo ih niti pitali.
Još ih i razumijemo. Tko bi rekao jer neki kažu da ne govorimo isti jezik. Je..ga možda je to zbog toga što govore srpski pa ih ceo svet razume. Bit će da je to. U "Domu omladine" gdje se podižu brojevi nema gužve niti očekivanog kaosa. Možeš mijenjati majicu ako si se po putu udebljao, nema frke, za pet minuta sve obavljeno i ... mogli bi nešto pojesti.
Moja sestrična ili sestra po srpski koja nas je nekim čudom odmah našla je predložila pub-pivnicu-klub-restoran čije ime sam brže zaboravio nego što sam ga pročitao ali ima neke veze sa njemačkim kobasicama. Imali su maratonski popis raznih piva i dobru klopu za nama prilično nisku cijenu. A i bio nam je doslovno pred nosom. Zbog jebene kišurine i hladnog vjetra pred kojim su kineski kišobrani kupljeni u prizemlju hotela odmah kapitulirali odosmo tamo. Unutra toplo, a crni "lav" samo klizi. J.. moraš se dobro hidrirati par dana prije maratona. Zamalo nismo dočekali i bend koji je već postavio instrumente ali svirka počinje tek poslije jedanaest, a autobusi ne voze baš. Ipak ne valja pretjerivati na startu to znaju svi maratonci. Kad je više od dvoje u sobi i to još sve muški, spavanje nije baš nešto. Još se zalomilo da smo ja i Ljubo na jednom pomoćnom ležaju. Ipak bolje i to nego da me zapao kum. On je stalno negdje zujao, dolazio, odlazio, a pomoćni se sav nakrivi kad jedan legne. Ja bi poskakivao kao na trampolinu da se uvali moj kum. Ljubo je ipak lakša kategorija skoro ko ja. Manjak spavanja sam ujutro nadoknađivao sa gomilom sira, jaja i viršli uz moju standardnu "čiju". Moraš se super-kompenzirati prije maratona ... što god. Taman smo dobili košaricu za jedno rastrčavanje od ostale ekipe koja je na doručak došla nakon jutarnjeg piva, pardon nakon kapi za oči iz našeg dnevnog boravka, pardon kafića, kad je na doručak uletio moj kako se ono zove ... jel "pašanac". Mislim da je tako. Kako li me nađe. Doduše nije ženina sestra nego polusestra zapravo cijela žena samo ... ma sve jedno ništa ja to bre ne kužim, blaženi dalmatinci. Tamo su svi barba ili teta ako je stariji, rođo ako je ko ti, a one mlađe ko ih j... njih zoveš mulac. Znači "rođo" Mića se ponudio da mene i Ljubu odvede na Adu da se rastrčimo ko prasad kad ih pustiš iz svinjca ali posle moram kod njega i točka. Moj plan je za taj dan bio zabetoniran. Ovdje ne postoji način da se pristojno odbije, a ja sam pristojan pa ... Na Adi sam se smrzao ko p...ka iako je kiša prestala i to je bilo jedino utješno. Stalno sam razmišljao kako ću sutra trčati ako bude ovako hladno i vjetrovito. U žurbi da se oznojim nisam se oznojio ali smo prebrzo trčali da bi bilo rastrčavanje i naravno previše jer smo davno prešli 5 kilometara kad smo se vratili gdje nas je ostavio.
Ja došao sa rastrčavanja, a moj kum iz šetnje oznojen ko prase na roštilju. On pipa moju majicu ispod pazuha, a tamo suho ko pustinja iako su preko nje bile još dvije. Tko je tu normalan ... Nakon trčanja mene kidnapovala rodbina, a moji su otišli na razgledavanje Beograda, pa posle u "Carevu ćupriju" na mesoooo i pivoooo. Da se malo izvučem nagovorim "rođu" da prvo posjetim "barbu"(ujaka) kojem sam obećao posjet nakon maratona. Kad ono uletim sa teškaškog doručka na janjetinu i već poredane tanjure na stolu, a nisam ga niti nazvao. Barba Joso je to valjda već sve spremio za sutra. Tako sam drugi put doručkovao ili "fruštukovao" kako bi rekli mi lale jer kod nas se to može i više puta na dan ... baš. Na koncu sam još morao na "belu vešalicu", i još svašta pride kod Miće. Mislio sam da sam za dan pred utrku malo pretjerao sa svime ali i da je tu kraj. Tješilo me jedino da je bilo tek malo prošlo četiri kad smo krenuli nazad u hotel i da ću se sad na miru odmoriti jer je sva ekipa na zadatku u "Carevoj ćupriji". Ne lezi vraže. Zov ekipe i našeg predsjednika(ne onog pokojnog njega ću kasnije spomenuti) koji je usprkos svemu ipak nekako došao da bude sa nama u Beogradu je prevagnuo i eto mene u "Carevoj ćupriji". Još malo barem pive, nije na odmet. Prije spavanja još koja "kap za oči" i sutra ako ništa drugo neću biti tako lagan da me otpuše ni malo jača košava sa Brankovog mosta. Možda čija sjemenke ujutro naprave čuda pa se kako kaže Erol "istovarim" kao krava. Predjelo je bilo dobro ako se to može reći kad tako pretjeraš da nema više mjesta za glavno jelo. Vidjet ćemo sutra.
Glavno jelo
Najbolje je za maratonca na dan utrke kad dan počne sa sranjem. Što više to bolje. Jack Daniels tablice za moj rezultat i okvirnu težinu od 65 kg kažu 2 minute po kilogramu. Eto gdje je otišao rekord iz Ljubljane. Zapravo gdje nije. Meni je dan počeo kao sranje zapravo već noć. To je značajna razlika nije samo semantika šija - vrat. Onaj k..c od mog kuma je prvo zujao po Skadarliji do iza ponoći, ja se totalno zabrinuo i nisam mogao spavati. Kad sam ga nazvao ne javlja se ali ubrzo nakon toga je došao pa opet izašao kao nešto da prigrize. Tako da nisam baš ni spavao. Ujutro se prvi nadigao valjda u pet. Sat vremena se tuširao kao patak. Sigurno je obavio i sve ostalo važno. Dok sam ja došao na red mene je već red prošao, a već smo morali da se gibamo jer autobusi su vozili samo do željezničke stanice. Trebalo je doći malo ranije da ne uletimo u neku gužvu sa odlaganjem stvari i sličnim kenjažama koje prate velike maratone. Srećom Beogradski, neka mi ne zamjere ipak nije veliki, osim ako nije po onoj "što dijete zna što je to sto kila". Opet su nam uletili neki vodiči trkači i prečicom smo bili tik tak kod "Pošte" gdje smo čekali dio ekipe koji je bio malo razbacan po Beogradu. Sve sam krivo uradio još u pripremi. Jednom riječiju, usrao sam ... kamo sreće da sam se. Pred onim kabinama je već bio red kao na šalterima za premjeru Ratova zvijezda ali ispred jednog pored fontane se ukazala rupa i taman da uletim kad izlazi lik sa uskličnikom na licu i ispali "ovde se neko razneo". Dok sam se ja nećkao uletio je Neno i sve mi je bilo jasno kad je izašao. Bio je sretan ko pas što je vidio tako nešto. To je kao da vidite jedno od svetskih čuda, piramide ili tako nešto. Čova je usrao sve od poda do stropa u jednom potezu-mlazu. Umjetnik. Stao sam na ulaz bez da zatvaram vrata i vatrogasno ispalio mlaz negdje preko te umjetničke instalacije. Još mi je bilo jebeno hladno ali ovo mi je uljepšalo dan. U Beogradu je sve opušteno toliko da nemaš nikakve frke ući u boks gdje god i naše cure su se nabile napred do kenijaca valjda da opipaju imaju li uopće guzice ispod onih preširokih trkačkih šorceva. Mi smo se zadovoljili nekom pozicijom gdje nije bilo gužve, a iznad nas na izbetonitanim "saksijama" za zelenilo je stajao "el presidente" Ozi u žutoj jakni i nategnutim novim dresom Maraton Uljanika preko. Nek se vidi raskoš. Dok nas slika u očima mu vidim tugu što nije dolje sa nama nabrijan ko bik na crvenu krpu da odradi svoj 99-ti maraton. Poslje toga bi sigurno trčao stoti sa cijelim klubom u pratnji ko na romskoj svadbi. Opet mi se počelo pišati ili je to bio općeniti pritisak sve one hrane koja je ovih dana ušla. Ali čim je stratalo sve je to postala potpuno nevažna priča. Čuo sam neku trubu, vidio kao oko mene pogledavaju na sat i znao sam da su već krenuli. Dobro je da nismo žurili jer su po sredini ceste stalno bile neke prepreke i te saksije, a nisi vidio kud ideš jer ih je previše špartalo lijevo desno kao da ne znaju kamo bi sa sobom. Polako, daleko je Novi Beograd, a Zemun još i dalje. Ja i Slaven smo odlučili trčati zajedno dok možemo zajedno, a poslje kako bude. Zato smo povicima ohrabrenja ispratili Ljubu i Dražena pomalo se kotrljajući nizbrdo prema Brankovom mostu. Već nakon mosta smo prvo ugledali Irenu u svojoj čuvenoj suknjici odmah iza mlade Mateje. Pomislio sam da su možda prebrze ali smo zapravo mi kasnili za strartom pola minute. Poželjeli smo im sreće i polako upadali u onaj pravi ritam za početak. Još smo pokupili i Danijela koji je znao da neće moći tako trčati ali je stisnuo zube i rekao: idem sa vama da bar malo trčim sa "didom". Trčao bi on i ispred dide samo da može više trenirati. Još je ova dva dana bio totalno komiran i čak imao tmperaturu. Tih par kilometara su mu već bili previše ali izdržao je maraton do kraja i to razlikuje prave trkače i ljude od običnih. Rekli bi istrijani "krepat ma ne molat". Još smo na trenutak vidjeli Ljubu i Dražena kako se vraćaju preko mosta na Adi dok smo mi bili prema kraju. Znači držali su solidan tempo i njima cilj u polumaratonu nije bio više jako daleko. Mi smo ulazili u fazu kad se još treba kontrolitati da ne ubrzavaš ali varijacije zbog vjetra i prelaska mostova su ipak bile neizbježne. Nakon osamnaestoga više nas nije preticao nitko, a mi smo polako dostizali manje grupice ili pojedince no orjentira ispred je bilo sve manje. Srećom da je Slaven bio tu, popizdio bi od dosade. Ipak moram pohvaliti publiku od koje sam se možda čak malo i umorio dajući klincima pet i otpozdravljajući. Sve je izgledalo rutinski. Izmjenjivali smo međusobno vodu iz boce dok je on ili ja otvarao gel, upute i informacije o tempu. I onda su nam se prikrpila dva tipa koje smo prošli ali je meni bilo jasno da bar jedan neće daleko jer je puhao glasnije nego lokomotiva ali su nas držali bez obzira što sam ja pomalo i bez razloga varirao tempo. Nisam primjetio da je to isto mučilo i Slavena, pa je nakon jedne promjene tempa kad sam odlučio spustiti nakon 28 kilometra ispod 4:30 samo viknuo: idi "coach" ja ne mogu više pratiti. Nisu niti ona dvojica i on je rekao da su ubrzo oboje pukli. Opet sam bio sam ali do kraja je sve više izranjalo usporenih trkača koje sam dosta brzo prolazio no nekoliko je imalo sličan tempo kao i ja. Kriza je došla iznenada već na laganom usponu nazad na Brankov most stalno sam kalkulirao kako ću sa onom uzbrdicom i potpuno se posvetio tome bez da vodim računa o tempu. Tempo je ponovo pao iznad 4:30 i samo je bilo nepoznato koliko će pasti taj zadnji. Pola minute, minut. Više nije bilo važno. Samo da stignem. Odvojio sam glavu od nogu i one su sad imale samo jedan zadatak. Izgurati tijelo do gore, a ja sam već bio tamo u cilju ispijao pivce okružen ... Više nisam osjećao povremene čarke u desnom listu niti umor Sad je sve samo stvar nogu, a one idu same kao kokoš kad joj moja baba odsječe glavu, a ona se iskobelja i počne juriti dvorištem. Tako sam i ja trčao do cilja u susret sebi i uspio po treći put. Nije bilo dovoljno rezerve za osmjeh fotografu ili za "pet" sjajnim dečkima i djevojkama iz ekipe 442 na Brankovom mostu ali takav sam ja trkač, idem do kraja. Možda jednog dana.
Desert
U cilju me dočekala moja sestra i ona sestra ... isto samo ..., nema veze i još jedan mladić koji je došao ispred mene iz Bosanskog Broda. Nisam mu zapamtio ime ali slikali smo se skupa u onoj kućici od Intersporta. Samo još nisam našao te fotke i nisam siguran kako ću da ga kontaktiram. Čudno kako u pet minuta razmjeniš toliko toga o trčanju, a osnovno zaboraviš. Moj mozak nije baš nešto radio i ono bezalkoholno pivo nije bilo baš nešto što bi odabrao za oporavak ali nije bilo gužve za dobiti pivo. Dok nije stigla limenka zaječarskog, onda sam osjetio da se mozak ponovo konektirao i bolovi u stopalima te još neke sitne boljke su postale malo realističnije. Znači nisam hodao onako kljakavo bez veze. Do dolaska kod šatora za garderobu sam već saznao kako hodati da ne boli previše ali da ne izgledam kao da sam se usrao u gaće. Na moje iznenađenje kad sam ušao u šator za presvlačenje neko me zazvao imenom ali odmah dodao "dida" jel? Onda je svima objavio: ovo je onaj bloger "dida" što ga Saša stavlja na svoj blog. Bilo mi je malo neugodno ali ipak drago iako sam iz ne znam kojeg povoda odmah pomislio na onaj vic o John Wayne-u(Đon Vejn kauboj) kad ulazi u "vecu". Malo smo razmjenili utiske o utrci, pozdrave i ja sam bio spreman za desert. Englezi kažu "deserve" za zaslužio. Ja sam mislio da možda dezert ima veze sa time, a ja sam desert svakako deserve-irao i odmah sam se bacio na nadoknadu svega što jesam ili možda i nisam izgubio na utrci. Počeli smo sa "Lavom" odmah pored šatora i dok se čekalo da svi završe bili smo gladni usprkos grickalicama, takosima, čokoladicama i svemu što se utrpavalo. Pivo otvara apetit, kažu zbog vitamina B! Nekako smo se dovukli u koloni sa malom rijekom ostalih trkača ranjenika do željezničke pa opet busom u dnevni boravak po još jednu terapiju kapima za oči. Toliko da predahnemo jer treba se popeti liftom do petog kata. Najradije bi ostao ležati nogama uzdignutim na zid namazan konjskom mašću ali zov neobuzdanog jedenja i pijenja je bio prejak. Dečko iz kafića nas je uputio u dobar restoran u kojem smo napokon saznali što je to prava mjera za dobru klopu. Ja sam se borio sa čudovištem u mom tanjiro oko pola sata i predao se prije kraja i nakon drugog crnog pšeničnog piva. Za dezert nije bilo više ni milimetra. Slaven me u toj bitci potukao do nogu, a još sam veće komplekse dobio od mog kuma koji je savladao beštiju duplo veču od moje i od nje ostavio samo kost na kojoj nebi našao mrvu mesa niti mrav. Onda je naručio krempitu beličine socijalističkog solitera bože sveti, a ja mislio da sam vidio sve. Zamislite, tek je bio drugi u kategoriji mislim da bi na utrkama trebali imati neke druge kategorije osim po godinama. Bilo bi tu svakakvih rekorda. No kralj večeri i općenito kad je u pitanju kombinacija koju Erik toliko promovira: "Jedi - pij - trči" je Neno. On je već na Brankovom mostu bio na drugom pivu. Ona prije starta ne računamo ali kad je stigao sa jaretine pod saćom i tko zna koliko pive uništio je reputaciju mog kuma u ekspresnom roku. Onda su ekipa objavili da idu u život. Mi malo manje orni smo otišli u dnevni boravak na još jedne "kapi za oči" prije spavanja. J..ga puhao je jak vjetar taj dan i oči su bile jako nadražene. Moram još puno trenirati da budem maratonac kao Neno ili Irena, a možda su to kod mene ipak godine. Šlag na torti je bio povratak u euforičnom raspoloženju sa obaveznom posjetom "Kući cveća" kod našeg drugog predjednika(nije Ozi već onaj drugi) gdje smo vidjeli dosta trkača sa maratona. Prepoznaju se po čudnom hodu ali jednog sam odmah uočio još na utrci i sad upoznao. Pobjednik u kategoriji 65-69. i prvak svjeta u maratonu za vatrogasce u svojoj kategoriji iz San Lazzaro kod Bologne. To je par kilometara blizu Castel San Pietra gdje je firma za koju radim. Zapamtio sam ga jer je imao crveni dres "Vigili del Fuoco" San Lazzaro. Do kuće smo još morali probati naći u hrvatskoj klopu koja će bar malo biti dostojna one zadnjih dana i na moje zadovoljstvo našli smo mjesto gdje se odlično jede za malo para. A kući žena čeka sa večerom ... J.. kad se mora treba stisnuti zube i pregrmiti. Vaga je rekla 68 kg. Juhhuuu toliko nisam imao od kad sam počeo trčati ili na saldu tri više nego prije odlaska. Još kažu kako od maratona mršaviš jer potrošiš xx kilokalorija(ja oko 3000). Sve se to da nadoknaditi samo treba i to trenirati.
srijeda, 19. travnja 2017.
Ne čačkaj mečku
Toliko sam u ponedjeljak bio raspoložen da sam zamalo i zaplivao u moru kad sam popodne bio na Marleri. Vidim da se ekipa okupljena oko FB grupe zimskog plivanja čiji sam i ja kao član(možda počasni) uslikava po plažama u Puli. J... ipak sam se zadovoljio hlađenjem nogu i pijuckanjem pive nakon gigantskog sendviča. Rekoh ... ne čačkaj mečku, još mi samo fali da se prehladim. Nabrali smo još mrvu šparoga ali suša je ipak uzela danak, pa je to više bila šetnja nego branje. Zato je jučer majčica priroda odlučila da me opet prizemlji. Poslala kišu i neku hladnoću ala "sibirovski". Učka se zabijelila, a ovdje okrenula škura bura sa kišicom. Ja sam sve ideje za trening iscrpio i više mi se niti neda razmišljati što ova dva tri dana treba raditi. Zakibim prošle pripreme i vidim da sam trčao neki puls test na stadionu. Isto sam radio i prije one jedine utrke zimske lige u prosincu. Test ide otprilike ovako. Zagrijem se oko 2 km zatim malo podignem tempo tako da mi je puls u sredini aerobnog oko 135. Tako trčim dva kilometra. Onda pojačam da mi dođe na visoki aerobni u kojem uglavnom počnem trčati maraton, a to je oko 145. Pa opet trčim dva kilometra pazeći da trčim što je moguće ujednačenije. Nakon toga još dignem malo ispod LT praga ili koliko bi trebalo trčati polumaraton, a to je na 155 i opet trčim tako dva kilometra. Poslije se malo istrčim i to je sasvim dobar lagani trening par dana prije utrke koji ne bi trebao uopće da ostavlja nikakve posljedice u vidu umora ili opasnosti da se ozlijedim. Kad povučem pravac brzine i pulsa mora biti ravan i usporedim li prethodne testove zavisno o uvjetima taj pravac bi trebao da ide ispod njih ako sam u boljoj formi.
Ubrzanja zbog kojih se moglo nešto otkačiti i otpasti ću ubuduće izbjegavati prije utrka. Garmin kaže da je bilo sunčano ... možda negdje u Hondurasu ali vjetar je bio jak i smjer je ok.
Malo me ometao vjetar koji je bio duplo jači nego na prva dva testa(16 km/h) no temperatura je bila niža nego prije Ljubljane za 5 stupnjeva ali sam se ja opet malo previše obukao u duple gege i dvije majice. Kad zapuše bura i temperatura je 7 C uz sitnu kišicu nije baš ugodno. U drugom testu je bilo još hladnije, samo oko 4 C ali sa manje vjetra. Nema velike razlike između tempa trčanja na sva tri testa pri pulsu od 155. Nema velike razlike niti u prvom i zadnjem testu pri trčanju u visokom aerobnom od 145, 4:37/km prema 4:35/km. Nešto bolji rezultat jučer bi mogao biti i zbog malo niže temperature. Ali u drugom testu kad je bilo najhladnije sam imao tempo od 4:41/km. Ovu da tako kažem anomaliju objašnjavam time da sam prije prvog i zadnjeg testa više trčao ciljani maratonski tempo pa je efikasnost pri toj brzini trčanja znatno poboljšana. To je i razlog zašto se u zadnjoj fazi priprema za utrke treba trčati više u tempu same utrke. Jedino što je sad znatnije poboljšano to je tempo trčanja pri nižem pulsu. Tu je najlošiji rezultat bio u prvom testu, a najbolji u zadnjem. Razlika je 5:10/km prema 4:57/km ili 13 sekundi po kilometru.
Čak i ako uzmem u obzir razliku u temperaturi ostaje velika razlika koju objašnjavam promjenom zbog sad već velikog perioda od godinu dana aktivnog trčanja dok je u prvom testu prethodilo samo 6 mjeseci nakon one duge pauze od 11 mjeseci. Zadnja dva kilometra sam trčao iza Ljube i Dražena jer mi se tempo poklopio sa njihovim tepo trčanjem ali ja sam na pulsu 155 još mogao sasvim normalno razgovarati pa sam ih malo podj ... Htio sam im reći kako trče ko babe, a žele u Beogradu trčati polumaraton brže od 1:30. No nisam, samo sam rekao kako ih kontroliram da ne zabušavaju. Nekako mi se činilo kako nisam dovoljno trenirao pa sam ubacio par ubrzanja kod istrčavanja. Valjda su me inspirirala ona "djeca" iz atletskog kluba koja su dok smo se zagrijavali trčala dvjestotke brzinom koju ja sad mogu samo sanjati. Nisam razmišljao hoće li ganjanje moje stare karoserije imati za posljedicu kakvu havariju. Iako nije tako djelovalo ipak sam nakon četvrtog rekao sebi ma koji kua nikad tako nećeš trčati. Niti na startu, a kamoli u finišu kad si ispuhan ko probušeni balon. Zaboravi i ne čačkaj mečku. Ali čim sam došao doma mečka se već počela pomalo buditi i opet su radile kreme i pomade da se smiri bol koja se javila u onoj načetoj ahilovoj tetivi. Srećom jutros je ipak sve po starom. Još danas Marijan treba da mi "ukrasi" kinezi trakicama biciklistički izbrijane listove, odradim jedno sasvim lagano trčkaranje pa sutra na put ... za Beograd (u glavi je ona muzika) ...
Malo me ometao vjetar koji je bio duplo jači nego na prva dva testa(16 km/h) no temperatura je bila niža nego prije Ljubljane za 5 stupnjeva ali sam se ja opet malo previše obukao u duple gege i dvije majice. Kad zapuše bura i temperatura je 7 C uz sitnu kišicu nije baš ugodno. U drugom testu je bilo još hladnije, samo oko 4 C ali sa manje vjetra. Nema velike razlike između tempa trčanja na sva tri testa pri pulsu od 155. Nema velike razlike niti u prvom i zadnjem testu pri trčanju u visokom aerobnom od 145, 4:37/km prema 4:35/km. Nešto bolji rezultat jučer bi mogao biti i zbog malo niže temperature. Ali u drugom testu kad je bilo najhladnije sam imao tempo od 4:41/km. Ovu da tako kažem anomaliju objašnjavam time da sam prije prvog i zadnjeg testa više trčao ciljani maratonski tempo pa je efikasnost pri toj brzini trčanja znatno poboljšana. To je i razlog zašto se u zadnjoj fazi priprema za utrke treba trčati više u tempu same utrke. Jedino što je sad znatnije poboljšano to je tempo trčanja pri nižem pulsu. Tu je najlošiji rezultat bio u prvom testu, a najbolji u zadnjem. Razlika je 5:10/km prema 4:57/km ili 13 sekundi po kilometru.
Čak i ako uzmem u obzir razliku u temperaturi ostaje velika razlika koju objašnjavam promjenom zbog sad već velikog perioda od godinu dana aktivnog trčanja dok je u prvom testu prethodilo samo 6 mjeseci nakon one duge pauze od 11 mjeseci. Zadnja dva kilometra sam trčao iza Ljube i Dražena jer mi se tempo poklopio sa njihovim tepo trčanjem ali ja sam na pulsu 155 još mogao sasvim normalno razgovarati pa sam ih malo podj ... Htio sam im reći kako trče ko babe, a žele u Beogradu trčati polumaraton brže od 1:30. No nisam, samo sam rekao kako ih kontroliram da ne zabušavaju. Nekako mi se činilo kako nisam dovoljno trenirao pa sam ubacio par ubrzanja kod istrčavanja. Valjda su me inspirirala ona "djeca" iz atletskog kluba koja su dok smo se zagrijavali trčala dvjestotke brzinom koju ja sad mogu samo sanjati. Nisam razmišljao hoće li ganjanje moje stare karoserije imati za posljedicu kakvu havariju. Iako nije tako djelovalo ipak sam nakon četvrtog rekao sebi ma koji kua nikad tako nećeš trčati. Niti na startu, a kamoli u finišu kad si ispuhan ko probušeni balon. Zaboravi i ne čačkaj mečku. Ali čim sam došao doma mečka se već počela pomalo buditi i opet su radile kreme i pomade da se smiri bol koja se javila u onoj načetoj ahilovoj tetivi. Srećom jutros je ipak sve po starom. Još danas Marijan treba da mi "ukrasi" kinezi trakicama biciklistički izbrijane listove, odradim jedno sasvim lagano trčkaranje pa sutra na put ... za Beograd (u glavi je ona muzika) ...
ponedjeljak, 17. travnja 2017.
Fatamorgana
Nije čudno da je fatamorgana varljiva kad je njeno ime sastavljeno od dva ženska imena, Fata i Morgana ... O ženama jedno sam sigurno naučio u ovih ... nešto "malo" godina. Ma daj odlučite se već jednom. Sve više uviđam da je trčanje "ona", a ne "on" i kako to obično biva kad prestane strast, počne ti ići na živce. J.. tako je to, nitko nije kriv jednostavno se dešava. Ovih dana mi je sve išlo jako na živce, a još se poklopilo sa općim ludilom praznika kojeg većina pogrešno koristi za pretjerivanja uglavnom u hrani i piću.
Zapravo sam sam si kriv. Kad se oženiš za ženu koja se oblači šik onda nebi trebao kasnije da se nerviraš jer troši previše. Tako je meni sa trčanjem. Zapeo sam za to da trčim neki rezultat i sad me nervira jer je to tako. Odnosno taj zamišljeni rezultat mi stalno zbog nečega izmigolji. Moja forma je kao fatamorgana. Taman pomislim kako sam je ugledao i samo što nisam došao tu negdje ona se raspline na nekom treningu i opet sam tamo gdje sam bio. Zapravo nisam siguran niti gdje je to. Četvrtak sam zbog masakra(masaže) nad mojim nogama preskočio tempo trčanje. Umjesto treninga odsjedio sam na stadionu i kasnije u kafiću sa društvom koje ide u Beograd. Zato sam odradio tempo u petak kad se kronično osjećam umorno. Umor je još pojačavala južina i promjena vremena koja se spremala. Nekako sam izgurao tih 7 kilometara u tempu oko 4:15/km, iako je trebalo ići i malo brže. No temperatura je bila preko 20 C i bio sam natašte nakon posla tako da nisam previše uzeo za zlo to što nisam ocijenio svoju formu kao jako dobru. Onda sam se u subotu ujutro opet razočarao tromošću i osrednjem osjećaju kod trčanja lagane dužinice sa malo maratonskog tempa na kraju. Ispalo je dosta gore nego lani i sav onaj napredak koji sam ovih dana jasno vidio je nestao. Brinula me i čudna vrtoglavica i crnilo pred očima svaki put kad se ustanem sa stolice ili iz čučnja. Trebao sam završiti nedjelju sa jednim laganim rastrčavanjem ali samo sam se okrenuo na drugu stranu i prespavao trening. Poslje sam zaglavio u socijalnoj čorbi koja je kulminirala malim tulumom kod mene doma srećom ne do kasno uvečer.
Nisam baš bio od volje niti jutros ali sam se ipak ustao malo prije 9 i odradio još jedno vjerovatno zadnje tempo trčanje prije maratona. Ne znam jeli to zbog odmora, starih tenisica, kišice koja je sinoć pala ili onog fenomenalnog "primitiva" kojeg smo pili sinoć ali odmah sam znao. To će biti taj dan. Opet se ukazala. Noge lagane, a tempo sam morao obuzdavati. Kad sam nakon nešto više od dvanaest kilometara stao, nije bilo potrebe niti za istezanjem. Kao da nisam niti krenuo. Izvukao sam sve treninge tempa sa otprilike istom kilometražom i po istoj trasi od 2014.godine. Bilo je par malo bržih bilo je i sporijih ali ovako opuštenih nije bilo niti blizu. Da nema ukupno oko 120 m uspona/spusta bilo bi sigurno još i opuštenije. Uostalom identičan trening sam trčao u tjednu kad sam trčao Ljubljanski maraton za 2 sekunde po kilometru sporije sa čak 6 otkucaja većim pulsom nego jučer. Što se desilo u ta dva dana nemam pojma. Možda je počela djelovati cikla jer već danima pišam crveno. Iako pijem mnogo vode nikako da je izbacim iz sistema. Možda je to opet fatamorgana? Nije važno ako se raspline poslje maratona, zabole me uho ...
Zapravo sam sam si kriv. Kad se oženiš za ženu koja se oblači šik onda nebi trebao kasnije da se nerviraš jer troši previše. Tako je meni sa trčanjem. Zapeo sam za to da trčim neki rezultat i sad me nervira jer je to tako. Odnosno taj zamišljeni rezultat mi stalno zbog nečega izmigolji. Moja forma je kao fatamorgana. Taman pomislim kako sam je ugledao i samo što nisam došao tu negdje ona se raspline na nekom treningu i opet sam tamo gdje sam bio. Zapravo nisam siguran niti gdje je to. Četvrtak sam zbog masakra(masaže) nad mojim nogama preskočio tempo trčanje. Umjesto treninga odsjedio sam na stadionu i kasnije u kafiću sa društvom koje ide u Beograd. Zato sam odradio tempo u petak kad se kronično osjećam umorno. Umor je još pojačavala južina i promjena vremena koja se spremala. Nekako sam izgurao tih 7 kilometara u tempu oko 4:15/km, iako je trebalo ići i malo brže. No temperatura je bila preko 20 C i bio sam natašte nakon posla tako da nisam previše uzeo za zlo to što nisam ocijenio svoju formu kao jako dobru. Onda sam se u subotu ujutro opet razočarao tromošću i osrednjem osjećaju kod trčanja lagane dužinice sa malo maratonskog tempa na kraju. Ispalo je dosta gore nego lani i sav onaj napredak koji sam ovih dana jasno vidio je nestao. Brinula me i čudna vrtoglavica i crnilo pred očima svaki put kad se ustanem sa stolice ili iz čučnja. Trebao sam završiti nedjelju sa jednim laganim rastrčavanjem ali samo sam se okrenuo na drugu stranu i prespavao trening. Poslje sam zaglavio u socijalnoj čorbi koja je kulminirala malim tulumom kod mene doma srećom ne do kasno uvečer.
Nisam baš bio od volje niti jutros ali sam se ipak ustao malo prije 9 i odradio još jedno vjerovatno zadnje tempo trčanje prije maratona. Ne znam jeli to zbog odmora, starih tenisica, kišice koja je sinoć pala ili onog fenomenalnog "primitiva" kojeg smo pili sinoć ali odmah sam znao. To će biti taj dan. Opet se ukazala. Noge lagane, a tempo sam morao obuzdavati. Kad sam nakon nešto više od dvanaest kilometara stao, nije bilo potrebe niti za istezanjem. Kao da nisam niti krenuo. Izvukao sam sve treninge tempa sa otprilike istom kilometražom i po istoj trasi od 2014.godine. Bilo je par malo bržih bilo je i sporijih ali ovako opuštenih nije bilo niti blizu. Da nema ukupno oko 120 m uspona/spusta bilo bi sigurno još i opuštenije. Uostalom identičan trening sam trčao u tjednu kad sam trčao Ljubljanski maraton za 2 sekunde po kilometru sporije sa čak 6 otkucaja većim pulsom nego jučer. Što se desilo u ta dva dana nemam pojma. Možda je počela djelovati cikla jer već danima pišam crveno. Iako pijem mnogo vode nikako da je izbacim iz sistema. Možda je to opet fatamorgana? Nije važno ako se raspline poslje maratona, zabole me uho ...
četvrtak, 13. travnja 2017.
Lagano ili udobno(sigurno)
Koliko utjecaja na utrci imaju tenisice? Narodna poslovica kaže: "boj ne bije svijetlo oružje već boj bije srce u junaka". Može poslužiti i ona anegdota o Paganiniju koji je navodno svirao na jednoj žici, a da to neki nisu ni primijetili. Kad si majstor nemaš problema. Nedavno preminuli Ed Whitlock je svjetski maratonski rekord(za starije od 85 g.) trčao u tenisicama starim 15 godina. To je na neki način uskladio sa svojim godinama kao što netko usklađuje kravatu sa bojom svoje košulje. Nekoliko sati trčati u bilo kakvim tenisicama svakako nije ugodno i svaka sitnica može prerasti u manji ili veći problem. Ja obično biram nešto što je provjereno na dugim treninzima ali ovaj put pokušavam naći dlaku u jajetu moje forme pa ću rizikovati i posegnuti za nečim što bi mi u teoriji moglo donijeti možda koji minut. Možda mi se i obije o glavu. Prvu dužu utrku odnosno polumaraton sam trčao u potpuno novim tenisicama kupljenim dan prije utrke. Nabio sam žulj na prednjoj strani stopala iako sam cijelu utrku imao dobar osjećaj i zapravo tenisice su mi bile udobne. Možda ih nisam dobro vezao, možda je problem bio u tome što prije toga nikad nisam trčao dulje od 12-13 kilometara, nikad neću saznati. Još uvijek imam te tenisice ali gotovo da nikad više nisam trčao u njima. Doktor kod kojeg sam poslije polumaratona išao ali zbog išijasa mi je popljuvao tenisice i rekao da u njima ne bi išao niti na plažu. Što god to značilo.
Ja ih već evo 3 godine šetam po Puli i okolici i ništa im ne fali. Za pripreme prvog maratona sam kupio jedne tenisice koje su mi tako dobro legle da sam kupio odmah još jedne, pa za svaki slučaj još jedne jer svaki put kad promjene isti model to zapravo može da bude sasvim druga priča. Ne nužno i dobra. Znači 2014. godina je bila godina kupovanja tenisica. Još sam kupio tri para raznih(trail, bare foot, ..) ali nisam se usrećio sa ostalima. Prvi maraton sam istrčao u relativno novim tenisicama i nisam imao nikakav problem sa udobnošću. Onda je uslijedila pauza od skoro godinu dana tako da nisam ništa kupovao ali ni trošio. Zato sam drugi maraton trčao u onim prvim tenisicama jer su do tada prve i druge skupile preko 1200 kilometara. Iako sam imao još jedne novije istog modela, odlučio sam da počastim te moje prve sa jednom utrkom. Još uvijek smatram da bez obzira što su modeli isti(osim boje) i imaju otprilike isto kilometara te prve tenisice nekako najbolje stoje. Ah prva ljubav zaborava nema. Imam osjećaj kao da ih nemam. Sad su na redu treće da zasluže jednu utrku iako sam u njima trčao "Plitvički" polumaraton i "wingse". Samo maratoni se računaju kao utrke ostalo je onako. Nedavno sam čitao članak od Dr. Jack Daniels-a(na www.runsmartproject.com) o utjecaju težine tenisica na rezultate utrka. Jack Daniels inače poznat po knjizi "Running Formula" je ranih 80-ih radio istraživanja za Nike. U tim istraživanjima je obuhvaćeno i jedno o utjecaju težine tenisica na potrošnju kisika kod trčanja. Rezultati istraživanja navode na zaključak da je "cijena" težine u tenisicama od 100 grama oko 1% potrošnje kisika. Obzirom na naš VO2max koji je fiksan znači da će rezultat biti umanjen. U članku on navodi primjer za trkača sa VO2Max = 55,55 ali ja sam koristio BrianMac kalkulator i postavio moj zadnji rezultat od 3:10(slika 1) iz kojeg je izveden približan VO2Max od 50,21 [mls/kg/min].
Izračun VO2 iz rezultata maratona za 3:10:00
To svakako ne mora biti potpuno točno jer se ne uzima u obzir ekonomija trčanja ali obzirom da me zanima odnos to je dovoljno dobar podatak. Zapravo je važna potrošnja VO2 pri tom tempu koja je 41,0. Umanjim li potrošnju za 1%(100 grama teže tenisice) ona je 40,6. To odgovara vrijednosti 49,7 VO2Max za trčanje maratona od 3:11:40 sekundi(slika 2). Znači za mene nešto manje od dvije minute sporije.
Izračun VO2 umanjen za 1% daje maraton za 3:11:40
Nove tenisice koje sam kupio prije nekoliko mjeseci imaju 262 grama(svaka) dok ove stare imaju 326 grama što je i malo više od 100 grama razlike. Visina pete prema prstima(heel drop) je niža kod novih i iznosi 6 mm, dok stare imaju 8,7 mm. To bi svakako prevagnulo kod mene za utrke do deset kilometara jer ja trčim prednjom stranom stopala. No ipak sam u maloj dilemi jer kod trčanja maratona pri kraju utrke sve se to malo uruši. Guzica nam pada niže pa čak i oni koji izrazito trče na prstima sjedaju na pete. Činjenica je i da su ove nove zapravo "trail" tenisice. Doduše sa vrlo dobrim osobinama na asfaltu ili makadamu i još su crvene ... danas "crvene" nitko ne voli ... Ne, ne bi mi pasale uz novi dres. Teget plavi dres(počinjem vežbati ekavicu), j... one stare su teget plave. Baš bi sav bio ko "matroz". Ipak i minuta ili dvije je veliko ko kuća ako ti fali za neki baš onako rezultat. Ajd ti budi pametan. Koliko meni traju tenisice još će sve imati priliku trčati maraton samo dali ću ja to moći?
Ja ih već evo 3 godine šetam po Puli i okolici i ništa im ne fali. Za pripreme prvog maratona sam kupio jedne tenisice koje su mi tako dobro legle da sam kupio odmah još jedne, pa za svaki slučaj još jedne jer svaki put kad promjene isti model to zapravo može da bude sasvim druga priča. Ne nužno i dobra. Znači 2014. godina je bila godina kupovanja tenisica. Još sam kupio tri para raznih(trail, bare foot, ..) ali nisam se usrećio sa ostalima. Prvi maraton sam istrčao u relativno novim tenisicama i nisam imao nikakav problem sa udobnošću. Onda je uslijedila pauza od skoro godinu dana tako da nisam ništa kupovao ali ni trošio. Zato sam drugi maraton trčao u onim prvim tenisicama jer su do tada prve i druge skupile preko 1200 kilometara. Iako sam imao još jedne novije istog modela, odlučio sam da počastim te moje prve sa jednom utrkom. Još uvijek smatram da bez obzira što su modeli isti(osim boje) i imaju otprilike isto kilometara te prve tenisice nekako najbolje stoje. Ah prva ljubav zaborava nema. Imam osjećaj kao da ih nemam. Sad su na redu treće da zasluže jednu utrku iako sam u njima trčao "Plitvički" polumaraton i "wingse". Samo maratoni se računaju kao utrke ostalo je onako. Nedavno sam čitao članak od Dr. Jack Daniels-a(na www.runsmartproject.com) o utjecaju težine tenisica na rezultate utrka. Jack Daniels inače poznat po knjizi "Running Formula" je ranih 80-ih radio istraživanja za Nike. U tim istraživanjima je obuhvaćeno i jedno o utjecaju težine tenisica na potrošnju kisika kod trčanja. Rezultati istraživanja navode na zaključak da je "cijena" težine u tenisicama od 100 grama oko 1% potrošnje kisika. Obzirom na naš VO2max koji je fiksan znači da će rezultat biti umanjen. U članku on navodi primjer za trkača sa VO2Max = 55,55 ali ja sam koristio BrianMac kalkulator i postavio moj zadnji rezultat od 3:10(slika 1) iz kojeg je izveden približan VO2Max od 50,21 [mls/kg/min].
To svakako ne mora biti potpuno točno jer se ne uzima u obzir ekonomija trčanja ali obzirom da me zanima odnos to je dovoljno dobar podatak. Zapravo je važna potrošnja VO2 pri tom tempu koja je 41,0. Umanjim li potrošnju za 1%(100 grama teže tenisice) ona je 40,6. To odgovara vrijednosti 49,7 VO2Max za trčanje maratona od 3:11:40 sekundi(slika 2). Znači za mene nešto manje od dvije minute sporije.
Nove tenisice koje sam kupio prije nekoliko mjeseci imaju 262 grama(svaka) dok ove stare imaju 326 grama što je i malo više od 100 grama razlike. Visina pete prema prstima(heel drop) je niža kod novih i iznosi 6 mm, dok stare imaju 8,7 mm. To bi svakako prevagnulo kod mene za utrke do deset kilometara jer ja trčim prednjom stranom stopala. No ipak sam u maloj dilemi jer kod trčanja maratona pri kraju utrke sve se to malo uruši. Guzica nam pada niže pa čak i oni koji izrazito trče na prstima sjedaju na pete. Činjenica je i da su ove nove zapravo "trail" tenisice. Doduše sa vrlo dobrim osobinama na asfaltu ili makadamu i još su crvene ... danas "crvene" nitko ne voli ... Ne, ne bi mi pasale uz novi dres. Teget plavi dres(počinjem vežbati ekavicu), j... one stare su teget plave. Baš bi sav bio ko "matroz". Ipak i minuta ili dvije je veliko ko kuća ako ti fali za neki baš onako rezultat. Ajd ti budi pametan. Koliko meni traju tenisice još će sve imati priliku trčati maraton samo dali ću ja to moći?
utorak, 11. travnja 2017.
"Čarobna staklena kugla" za maratonce
To bi trebali prodavati maratoncima u svakom boljem sportskom dućanu. Išlo bi ko "halva". Neki tvrde: "Ja točno znam kako treba trčati maraton i koliko ću istrčati". Neke to ne zanima jer im je važno da se dočepaju cilja i napokon promjene svoj status u "maratonac". Kao da to nešto znači. Znači možda nekoj babi koja jedva može da dođe do pijace ali inače to i nije "big deal". Istraživanja pokazuju da je maraton utrka koju trči mnogo više ljudi nego što bi to bilo očekivano obzirom na treninge. Znači za maraton se sprema malo njih, a trči jako puno. Poslije spominju kineski zid i opisuju susrete sa istim kao da su malte ne stvarno udarili o nešto.
Ja oba puta nisam bio potpuno siguran kako trčati ali nekako sam dogurao do plana ili tu negdje, mada nisam trčao baš kako treba. To je možda zbog toga što možeš i malo pogriješiti ako si planirao sa određenom rezervom. No tako teško možeš očekivati da ostvariš ono najbolje što možeš. Bez rizika nema boljeg rezultata. Najgore je onima koji su već na neki način došli blizu vrhunca pa su promjene toliko male da ih svaka pizdarija koju izvedete na utrci ili zanemarite poništi. Za to na maratonskoj utrci svakako ima i previše vremena.
Svako pretjerivanje na početku kasnije se manifestira većim ili manjim gubitkom na kraju. Uvijek se nešto nađe zbog čega smo požurili.
Na dijagramu sam prikazao kako sam ja trčao svoj prvi maraton(plavo) za koji tada nisam imao neki plan osim da bude oko 3:15 ili bolje. Nisam mogao zamisliti kako će to sve izgledati jer nisam nikad ništa slično probao. Za sobom sam imao jednu utrku polumaratona i 6 mjeseci priprema koje sam nekako izgurao sa samo jednom ozljedom(upala pokosnice) pred kraj, a koja me poremetila na dva tjedna. Kretanje iz drugog boksa me nije usporilo jer istini za volju bolje je krenuti malo manje euforično. Taj prvi kilometar pet šest sekunda sporije može samo dobro doći da se puls smiri od navale adrenalina koju sam ipak imao i prilično osjetio na startu. Poslije dolazi teški dio jer ti se čini da previše njih trči brže od tebe ali zaboravljaš da ogromna većina trči polumaraton. Nevjerojatno je koliko je lakše na utrci trčati brži tempo nego na treningu, a da to uopće ne primijetiš dok nije kasno. Ipak najveću grešku sam napravio oba puta negdje na sredini utrke ubrzavši prerano sa ostatkom trkača koji finišira za polumaraton. Zapravo u drugom maratonu(crveno) sam prve dvije trećine(do 28 km) bio brži od plana(žuto) kojeg sam imao za vrijeme 3:10. Sve do skoro četrdesetog kilometra još sam mogao kontrolirati tempo. Znao sam da sam brži od 3:10, pa od tridesetog do četrdesetog nisam forsirao ali ipak sam zadnja dva kilometra osjetio sličnu vrtoglavicu kao prvi put. Zato sam stao na 40-om, popio punu čašu izotonika ali zbog toga izgubio na tempu i relativno svjež ušao u cilj. Da nisam onako žurio pogotovo na početku dok sam trčao sa kolegom kojeg sam poslije stigao na dvadesetom kilometru sve bi još bilo brže za bar minutu. Ovako sam podbacio ali tješim se samo 9 sekunda. Iako si tu utjehu mogu objesiti mačku o rep. Zamislite da je to trebalo biti recimo za rezultat ispod 3 sata, a ono 3:00:09 ... karamba pojeo bi si jaja. Mogao sam si zadati plan od 3:30, pa bi udarnički prebacio sve za 20 minuta ... ha koji car.
Kako onda odrediti tempo za ovaj maraton u Beogradu. Manjak kilometara u pripremama od oko 100 kilometara i nije tako velik ali je došao nezgodno opet pred sam kraj priprema. Izgubio sam nešto dužina i kvalitetnih specifičnih treninga. Ali sam bio u boljoj početnoj formi jer sam prošle godine počeo trčati šest mjeseci prije maratona nakon skoro godine pauze. Zadnji treninzi tempa na stadionu i pogotovo ova 5-4-3-2-1 dužina ukazuju na sličnu ali malo nižu formu. Mada to nije toliko presudno. Zašto to kažem. Moja forma u Ljubljani 2016 u odnosu na 2014 g je bila mnogo bolja nego što je to pokazivao rezultat ili razlika u rezultatu je bila samo 3 minute.
Plan baziram na zadnjim podatcima sa treninga uzimajući u obzir da mi je "aerob treshold" puls ili početni puls u maratonu oko 145. Poslije on zbog temperaturnog drifta i dehidracije ode i preko 160(do 165). Na dužini 5-4-3-2-1 puls pri 4:28/km je bio 146 natempu 6 km 4:11/km je bio 156. To odgovara sigurno prosječnom tempu 4:30/km za maraton. Ona prva markacija sa pulsom od 141 pri brzini od 13,1 km/h je vrijeme maratona u Ljubljani 3:13:14. To bi sad istrčao skoro u srednjem aerobnom. Naravno za 3 sata nema ba teorije treba još mnogo ako je uopće moguće.
Zato plan od 3:10 opet ima izgleda ako se budem držao plana. Jedino što još ostaje nepoznato kakvo će biti vrijeme i kako će se odraziti putovanje i ostale okolnosti na mene. Važan faktor je staza i motivacija publike, a to ne očekujem da bude bolje nego u Ljubljani. Staza završava sa dva kilometra malog uspona i tu bi moglo doći do problema ako uletim u završnicu već na rezervi. Na početku su ta dva kilometra nizbrdo i nikako ne smijem previše da se zalijećem. Treba ostati u što nižem opterećenju bez obzira što će puno njih da se stušti za dole kao kamikaze. Ja imam "kukiće" koji me automatski koče ali srećom ne bole više niti blizu kao zadnji put na Plitvicama. Još će ovih nekoliko maratonskih tempo trčanja potvrditi jesam li u pravu ili ne ali u jedno sam siguran. Tri četiri minute sigurno imate(i ja) u "glavi", "srcu" ili "mudima" figurativno rečeno, što će vam još i kugla. Valjda imate "muda" ako ste odlučili trčati maraton.
Ja oba puta nisam bio potpuno siguran kako trčati ali nekako sam dogurao do plana ili tu negdje, mada nisam trčao baš kako treba. To je možda zbog toga što možeš i malo pogriješiti ako si planirao sa određenom rezervom. No tako teško možeš očekivati da ostvariš ono najbolje što možeš. Bez rizika nema boljeg rezultata. Najgore je onima koji su već na neki način došli blizu vrhunca pa su promjene toliko male da ih svaka pizdarija koju izvedete na utrci ili zanemarite poništi. Za to na maratonskoj utrci svakako ima i previše vremena.
Na dijagramu sam prikazao kako sam ja trčao svoj prvi maraton(plavo) za koji tada nisam imao neki plan osim da bude oko 3:15 ili bolje. Nisam mogao zamisliti kako će to sve izgledati jer nisam nikad ništa slično probao. Za sobom sam imao jednu utrku polumaratona i 6 mjeseci priprema koje sam nekako izgurao sa samo jednom ozljedom(upala pokosnice) pred kraj, a koja me poremetila na dva tjedna. Kretanje iz drugog boksa me nije usporilo jer istini za volju bolje je krenuti malo manje euforično. Taj prvi kilometar pet šest sekunda sporije može samo dobro doći da se puls smiri od navale adrenalina koju sam ipak imao i prilično osjetio na startu. Poslije dolazi teški dio jer ti se čini da previše njih trči brže od tebe ali zaboravljaš da ogromna većina trči polumaraton. Nevjerojatno je koliko je lakše na utrci trčati brži tempo nego na treningu, a da to uopće ne primijetiš dok nije kasno. Ipak najveću grešku sam napravio oba puta negdje na sredini utrke ubrzavši prerano sa ostatkom trkača koji finišira za polumaraton. Zapravo u drugom maratonu(crveno) sam prve dvije trećine(do 28 km) bio brži od plana(žuto) kojeg sam imao za vrijeme 3:10. Sve do skoro četrdesetog kilometra još sam mogao kontrolirati tempo. Znao sam da sam brži od 3:10, pa od tridesetog do četrdesetog nisam forsirao ali ipak sam zadnja dva kilometra osjetio sličnu vrtoglavicu kao prvi put. Zato sam stao na 40-om, popio punu čašu izotonika ali zbog toga izgubio na tempu i relativno svjež ušao u cilj. Da nisam onako žurio pogotovo na početku dok sam trčao sa kolegom kojeg sam poslije stigao na dvadesetom kilometru sve bi još bilo brže za bar minutu. Ovako sam podbacio ali tješim se samo 9 sekunda. Iako si tu utjehu mogu objesiti mačku o rep. Zamislite da je to trebalo biti recimo za rezultat ispod 3 sata, a ono 3:00:09 ... karamba pojeo bi si jaja. Mogao sam si zadati plan od 3:30, pa bi udarnički prebacio sve za 20 minuta ... ha koji car.
Kako onda odrediti tempo za ovaj maraton u Beogradu. Manjak kilometara u pripremama od oko 100 kilometara i nije tako velik ali je došao nezgodno opet pred sam kraj priprema. Izgubio sam nešto dužina i kvalitetnih specifičnih treninga. Ali sam bio u boljoj početnoj formi jer sam prošle godine počeo trčati šest mjeseci prije maratona nakon skoro godine pauze. Zadnji treninzi tempa na stadionu i pogotovo ova 5-4-3-2-1 dužina ukazuju na sličnu ali malo nižu formu. Mada to nije toliko presudno. Zašto to kažem. Moja forma u Ljubljani 2016 u odnosu na 2014 g je bila mnogo bolja nego što je to pokazivao rezultat ili razlika u rezultatu je bila samo 3 minute.
Zato plan od 3:10 opet ima izgleda ako se budem držao plana. Jedino što još ostaje nepoznato kakvo će biti vrijeme i kako će se odraziti putovanje i ostale okolnosti na mene. Važan faktor je staza i motivacija publike, a to ne očekujem da bude bolje nego u Ljubljani. Staza završava sa dva kilometra malog uspona i tu bi moglo doći do problema ako uletim u završnicu već na rezervi. Na početku su ta dva kilometra nizbrdo i nikako ne smijem previše da se zalijećem. Treba ostati u što nižem opterećenju bez obzira što će puno njih da se stušti za dole kao kamikaze. Ja imam "kukiće" koji me automatski koče ali srećom ne bole više niti blizu kao zadnji put na Plitvicama. Još će ovih nekoliko maratonskih tempo trčanja potvrditi jesam li u pravu ili ne ali u jedno sam siguran. Tri četiri minute sigurno imate(i ja) u "glavi", "srcu" ili "mudima" figurativno rečeno, što će vam još i kugla. Valjda imate "muda" ako ste odlučili trčati maraton.
nedjelja, 9. travnja 2017.
Karusel, vrtuljak, ringišpil ... što god
U nekoliko mojih postova sam opisivao da se puno toga oko mog trčanja svodi na ponavljanje. Vrtim se kao ringišpil, a može i vol na ražnju To je možda razlog zašto mi se čini da sam uvijek na istom mjestu. Ponavljaju mi se ozljede, ispada da uvijek imam istu kilometražu i stalno ponavljam iste treninge.
Sad baš nemam inspiracije za neke eksperimente pa sam opet posegnuo za nekim copy-paste treninzima. Zanima me može li mi to dati odgovor kako da trčim ovaj sljedeći maraton.
Zbog toga sam u subotu trčao skraćenu dužinu oko 24 kilometra ali sa promjenama tempa popularno nazvanu "5-4-3-2-1". Ista ruta u približno isto vrijeme čak i iste tenisice kao prošle godine dva tjedna prije Ljubljane. Temperatura je bila slična kao lani, kao da sam samo promjenio datume.
Nije mi jasno kako Garmin zna da sam se zdebljao kilo dva pa mi je računao veću potrošnju energije? Možda i to računa prema naporu ili pulsu, tko zna.
Znam da su brojke ponekad varljive i da je mnogo toga u našoj glavi ali ipak od njih ne možeš baš sve sakriti. Evo kako je to bilo u brojkama:
2016 g. 2017.g
zagrijavanje: 2,12 km; 5:26/km; puls 122 2,17 km; 5:24/km; puls 127
5 km M tempo: 4:28/km(puls 144) 5 km M tempo: 4:28/km(puls 145)
1 km lagano: 4:54/km 1 km lagano 5:04/km
4 km M tempo: 4:25/km(puls 147) 4 km M tempo: 4:29/km(puls 147)
1 km lagano: 5:09/km 1 km lagano 5:04/km
3 km HM tempo: 4:28/km(puls 146) 3 km HM temp: 4:19/km(puls 151)
1 km lagano: 5:03/km 1 km lagano 5:01/km
2 km HM temp: 4:17/km(puls 153) 2 km HM temp: 4:19/km(puls 154)
1 km lagano: 5:14/km 1 km lagano 5:05/km
1 km brzo: 3:58/km(puls 154) 1 km brzo: 4:00/km(puls 156)
hlađenje: 2,48 km; 5:35/km; puls 135 2,51 km; 5:24/km; puls 139
Ipak mi se čini da nisam onako fit kao lani, što pokazuje i prosječni puls koji je nekoliko otkucaja viši(141 prema 144) za skoro istu brzinu trčanja(4:44/km prema 4:42/km). Bolje kontroliram tempo trčanja jer sam lani tri kilometra tempa polumaratona fulao za skoro deset sekunda. Osim toga nemam napetosti u mišićima i jutarnju ukočenost zglobova kao lani. Ipak da budem dosljedan idem sutra na masažu kod Marijana kao i lani. To mi se sad čini najteži dio koji je još ostao da odradim do same utrke. Uf već sam se počeo preznojavati. Danas sam odradio još malo laganog trčkaranja po Drenovici u društvu jednog kolege iz kluba kojeg viđam samo povremeno na utrkama. Eto desi se da i bez dogovora nađeš društvo za trčanje. Možda mi istrčavanje i nije trebalo jer ovih dana dosta trčkaram za klincima uz more. Još su tu tri dana i raspored nam je popunjen kao šipak. Najveći izazov je bio dovršetak kućice za ptice koja je dobila počasni položaj u kuminom vrtu na rascvjetaloj trešnji. Još samo da se dosele kakvi crvendaći ili nešto slično. Kuma koja ima već jedno šest sedam apartmana za ptice kaže da je to kućica za malo deblje ptice. Moja greška(ima još par sitnica ..nema veze) j... i debele ptice trebaju krov nad glavom.
Poziv svim zainteresiranim pernatim stvorenjima da posjete ovako lijepi objekat koji osim toga ima izobilje svakojakog voća i sjemenja koje kuma uzgaja baš za njih. Plaćanje može i u naturi. Kuma prihvata pjesmu i povremeno fotografiranje za njen album.
Sad baš nemam inspiracije za neke eksperimente pa sam opet posegnuo za nekim copy-paste treninzima. Zanima me može li mi to dati odgovor kako da trčim ovaj sljedeći maraton.
Zbog toga sam u subotu trčao skraćenu dužinu oko 24 kilometra ali sa promjenama tempa popularno nazvanu "5-4-3-2-1". Ista ruta u približno isto vrijeme čak i iste tenisice kao prošle godine dva tjedna prije Ljubljane. Temperatura je bila slična kao lani, kao da sam samo promjenio datume.
Nije mi jasno kako Garmin zna da sam se zdebljao kilo dva pa mi je računao veću potrošnju energije? Možda i to računa prema naporu ili pulsu, tko zna.
Znam da su brojke ponekad varljive i da je mnogo toga u našoj glavi ali ipak od njih ne možeš baš sve sakriti. Evo kako je to bilo u brojkama:
2016 g. 2017.g
zagrijavanje: 2,12 km; 5:26/km; puls 122 2,17 km; 5:24/km; puls 127
5 km M tempo: 4:28/km(puls 144) 5 km M tempo: 4:28/km(puls 145)
1 km lagano: 4:54/km 1 km lagano 5:04/km
4 km M tempo: 4:25/km(puls 147) 4 km M tempo: 4:29/km(puls 147)
1 km lagano: 5:09/km 1 km lagano 5:04/km
3 km HM tempo: 4:28/km(puls 146) 3 km HM temp: 4:19/km(puls 151)
1 km lagano: 5:03/km 1 km lagano 5:01/km
2 km HM temp: 4:17/km(puls 153) 2 km HM temp: 4:19/km(puls 154)
1 km lagano: 5:14/km 1 km lagano 5:05/km
1 km brzo: 3:58/km(puls 154) 1 km brzo: 4:00/km(puls 156)
hlađenje: 2,48 km; 5:35/km; puls 135 2,51 km; 5:24/km; puls 139
Ipak mi se čini da nisam onako fit kao lani, što pokazuje i prosječni puls koji je nekoliko otkucaja viši(141 prema 144) za skoro istu brzinu trčanja(4:44/km prema 4:42/km). Bolje kontroliram tempo trčanja jer sam lani tri kilometra tempa polumaratona fulao za skoro deset sekunda. Osim toga nemam napetosti u mišićima i jutarnju ukočenost zglobova kao lani. Ipak da budem dosljedan idem sutra na masažu kod Marijana kao i lani. To mi se sad čini najteži dio koji je još ostao da odradim do same utrke. Uf već sam se počeo preznojavati. Danas sam odradio još malo laganog trčkaranja po Drenovici u društvu jednog kolege iz kluba kojeg viđam samo povremeno na utrkama. Eto desi se da i bez dogovora nađeš društvo za trčanje. Možda mi istrčavanje i nije trebalo jer ovih dana dosta trčkaram za klincima uz more. Još su tu tri dana i raspored nam je popunjen kao šipak. Najveći izazov je bio dovršetak kućice za ptice koja je dobila počasni položaj u kuminom vrtu na rascvjetaloj trešnji. Još samo da se dosele kakvi crvendaći ili nešto slično. Kuma koja ima već jedno šest sedam apartmana za ptice kaže da je to kućica za malo deblje ptice. Moja greška(ima još par sitnica ..nema veze) j... i debele ptice trebaju krov nad glavom.
petak, 7. travnja 2017.
Crna rupa
Obično utorkom trčim tempo, a četvrtkom nešto brže ili na stadionu. Kad sam pri kraju sa pripremama za maraton taj tempo se uspori na maratonski ili malo brže od toga ali ga malo produžim. Zbog puta sam morao maratonski tempo odraditi u ponedjeljak i nadati se da ću do četvrtka stići nazad. Klince nisam skoro uopće vidio osim u nedjelju. Dok ja završim posao i odradim trening oni su već u krevetu. Još i taj glupi sastanak za koji moram voziti skoro hiljadu kilometara. J.. kad je Pula postala slijepo crijevo i potpuno je nepovezana sa svijetom. Sa onim brzim katamaranima sam bio u Cerviji za manje od dva sata i od tamo do Bologne me netko iz firme prebaci dok kažeš keks. Ovako se taljigam sav usran između gomile kamiona i samo čekam kad će opet nešto otpasti i pomesti me kao što mi se to jednom desilo. Tada shvatiš da ništa u životu ne možeš kontrolirati osim donekle svoga uma i tijela. Čak ni to nisi u stanju uvijek.
Za trpljenje "njegovog visočanstva" išijasa sam izmislio neku vrstu treninga izdržljivosti na bol. Tako sve lakše podnesem i još kažem sebi: bravo, izgurao si cijelih 102 kilometra bez da staneš .. častim te pivom kad se vratimo!
Iako sam taj tempo od deset kilometara u ponedjeljak trčao brže nego prije dva tjedna(4:29/km) i duže za 4 kilometra ali malo sporije nego prošli tjedan(4:21/km) sad je prosječni puls bitno opao. Skoro da sam bio zadovoljan ali sva ta situacija i nervoza oko puta pa i maratona me bacila u neku depru. Kao da sam upao u crnu rupu iz koje nikako da se iskobeljam. Znanstvenici ionako tvrde da nema izlaska jednom kad se prođe "horizont događaja". No neki smatraju da je to ulaz u neki drugi svemir. Ne znam, pričati ću vam kad se vratim he, he...
Zbog išijasa sam na put ponio moju omiljenu tenisku lopticu i valjak tako da sam prije spavanja opako izmasirao sve neuralgične točke i zaspao nakon dvije tri stranice knjige. Digao sam se oko 6. Iako je vani bilo malo slinavo i još mračno otišao sam na lagano istrčavanje. Nadao sam se samo da neće pljusnuti jer je izgledalo tako. Uostalom ne znam kad me je to spriječilo da trčim, nikada.
Kako sam se malo udubio u misli prošao sam točku do koje obično trčim i nastavio prema selu Civichella. Možda zato jer je nakon te točke sve bilo uglavnom malo nizbrdo, a ja se nisam još niti pošteno ugrijao. No za nazad je ipak uzbrdo ili bi po teoriji trebalo biti. Kraj kojim sam trčao je jako pitom i malo valovit ali ta cestica je uglavnom ravna i ide udolinom između brda koja su sva u vinogradima. Nije čudo da se oko Castel San Pietra jedan predio zove "Toscanella"(La Tuscanèla in romagnolo). Tamo ima vinograd meni jedan od boljih talijanskih vinara Umberto Cesari. Razmišljajući o vinu i tome kako bi trebao posjetiti taj podrum malo sam zabrazdio i napravio preko 10 kilometara. Tempo je bez ikakve namjere da žurim bio oko 5 minuta(5:02/km). Zato me iznenadio jako nizak prosjek pulsa(134), skoro kao kad sam bio u najboljoj formi. Možda je to tako u tom drugom svemiru.
Taj dan mi je raspoloženje digla i spoznaja da se odmah popodne mogu vratiti jer sam već u utorak obavio sve potrebne konzultacije. Nakon sastanka malo sam popričao sa gazdom i mojim starim prijateljima pa sam bio slobodan da odprašim nazad. Istini za volju trčanje u 6 ujutro, slab doručak i neka južina koja se digla nisu mi baš išli na ruku. Još sam se osjećao umoran i pospan kao i većinom zadnjih tjedan dva. U mislima stalno brinem brigu dali mi se anemija opet malo pojačala. Kakvog bi to moglo imati utjecaja na utrci. Kad se ustanem malo mi se zacrni, osjećam neku nervozu u nogama i kad ležim stopala mi ne miruju. Jedan od znakova anemije su i nemirna stopala, a tu su još i moji nokti koji uporno uzdužno pucaju iako ih stalno šišam do daske kako bi to spriječio. Jedem mnogo više nego inače i prvi put u završnoj fazi treninga imam dvije kile više(66) i to će me koštati sigurno par minuta. No to me najmanje brine.
Jučer sam bio u nedoumici što da odradim i nametao se malo brži tempo na stazi ili po cesti. Zbog umora i još polu probavljenog ručka sam ipak odlučio ostati na stadionu jer tamo mogu prekinuti kad god hoću i opet sam na skoro istom mjestu gdje sam i bio. Ne moram se vraćati do auta ili kuće. Nikoga nije bilo tko bi mogao da me prati pa sam na koncu odlučio opet trčati na osjećaj tempo oko 4:10/km. To bi recimo bio malo sporiji tempo nego moj LT tempo kad sam u dobroj formi(4:08/km). Kako ne bi smetao mladim dečkima iz AK Istre koji su tutnjali stazom kao brzi voz ja sam se bacio u zadnju stazu i bez mnogo gledanja na sat nakon dva tri kilometra zagrijavanja probao otrčati 6 kilometara tempa po osjećaju. Umjereno jako. Prema Jack Daniels-ovim tablicama i mom rezultatu u Ljubljani od 3:10, LT tempo bi trebao biti 4:15/km dok bi puls trebao biti od 150-157. Ja smatram da je obzirom na moje ostale kraće utrke realniji LT tempo od 4:08/km. To uostalom pokazuje i jučerašnji tempo jer niti nakon 6 km u tempu 4:11/km puls mi nije prešao 157, a prosječno je bio 156.
Osim prvog kilometra koji je bio mrvu brži ali puls još nije dosegnuo stabilnu zonu varijacija tempa je bila +/- 1 sekundu po kilometru, a pulsa od 155 do 157! Što ćeš kad sam picajzla. I to skoro bez gledanja na sat. Po tablicama sam tu negdje blizu maratona od 3:12 ali to su samo tablice. Prvi put su mi davale maraton od 3:15 do 3:20, a kad sam uhvatio balon "3:15" nakon 25 kilometra pomislio sam: ma tko ih j... ja sam car i idem naprijed. Poslije sam bauljao kroz cilj i srušio se kao klada ali tek nakon što me frend uslikao ... reci sir ... klik ... hvala ... bum! Ja u "knock down-u". Takve su mi bile i noge, ko dva drveta. Bar pola sata sam hodao kao da me razguzila cijela regimenta. Ipak sam avansovao skoro dvije minute. "Moglo je i svršit gore". Jednom će mi se možda i to desiti no do tada .. ma ne, neće u Beogradu ... valjda.
Za trpljenje "njegovog visočanstva" išijasa sam izmislio neku vrstu treninga izdržljivosti na bol. Tako sve lakše podnesem i još kažem sebi: bravo, izgurao si cijelih 102 kilometra bez da staneš .. častim te pivom kad se vratimo!
Iako sam taj tempo od deset kilometara u ponedjeljak trčao brže nego prije dva tjedna(4:29/km) i duže za 4 kilometra ali malo sporije nego prošli tjedan(4:21/km) sad je prosječni puls bitno opao. Skoro da sam bio zadovoljan ali sva ta situacija i nervoza oko puta pa i maratona me bacila u neku depru. Kao da sam upao u crnu rupu iz koje nikako da se iskobeljam. Znanstvenici ionako tvrde da nema izlaska jednom kad se prođe "horizont događaja". No neki smatraju da je to ulaz u neki drugi svemir. Ne znam, pričati ću vam kad se vratim he, he...
Zbog išijasa sam na put ponio moju omiljenu tenisku lopticu i valjak tako da sam prije spavanja opako izmasirao sve neuralgične točke i zaspao nakon dvije tri stranice knjige. Digao sam se oko 6. Iako je vani bilo malo slinavo i još mračno otišao sam na lagano istrčavanje. Nadao sam se samo da neće pljusnuti jer je izgledalo tako. Uostalom ne znam kad me je to spriječilo da trčim, nikada.
Kako sam se malo udubio u misli prošao sam točku do koje obično trčim i nastavio prema selu Civichella. Možda zato jer je nakon te točke sve bilo uglavnom malo nizbrdo, a ja se nisam još niti pošteno ugrijao. No za nazad je ipak uzbrdo ili bi po teoriji trebalo biti. Kraj kojim sam trčao je jako pitom i malo valovit ali ta cestica je uglavnom ravna i ide udolinom između brda koja su sva u vinogradima. Nije čudo da se oko Castel San Pietra jedan predio zove "Toscanella"(La Tuscanèla in romagnolo). Tamo ima vinograd meni jedan od boljih talijanskih vinara Umberto Cesari. Razmišljajući o vinu i tome kako bi trebao posjetiti taj podrum malo sam zabrazdio i napravio preko 10 kilometara. Tempo je bez ikakve namjere da žurim bio oko 5 minuta(5:02/km). Zato me iznenadio jako nizak prosjek pulsa(134), skoro kao kad sam bio u najboljoj formi. Možda je to tako u tom drugom svemiru.
Taj dan mi je raspoloženje digla i spoznaja da se odmah popodne mogu vratiti jer sam već u utorak obavio sve potrebne konzultacije. Nakon sastanka malo sam popričao sa gazdom i mojim starim prijateljima pa sam bio slobodan da odprašim nazad. Istini za volju trčanje u 6 ujutro, slab doručak i neka južina koja se digla nisu mi baš išli na ruku. Još sam se osjećao umoran i pospan kao i većinom zadnjih tjedan dva. U mislima stalno brinem brigu dali mi se anemija opet malo pojačala. Kakvog bi to moglo imati utjecaja na utrci. Kad se ustanem malo mi se zacrni, osjećam neku nervozu u nogama i kad ležim stopala mi ne miruju. Jedan od znakova anemije su i nemirna stopala, a tu su još i moji nokti koji uporno uzdužno pucaju iako ih stalno šišam do daske kako bi to spriječio. Jedem mnogo više nego inače i prvi put u završnoj fazi treninga imam dvije kile više(66) i to će me koštati sigurno par minuta. No to me najmanje brine.
Jučer sam bio u nedoumici što da odradim i nametao se malo brži tempo na stazi ili po cesti. Zbog umora i još polu probavljenog ručka sam ipak odlučio ostati na stadionu jer tamo mogu prekinuti kad god hoću i opet sam na skoro istom mjestu gdje sam i bio. Ne moram se vraćati do auta ili kuće. Nikoga nije bilo tko bi mogao da me prati pa sam na koncu odlučio opet trčati na osjećaj tempo oko 4:10/km. To bi recimo bio malo sporiji tempo nego moj LT tempo kad sam u dobroj formi(4:08/km). Kako ne bi smetao mladim dečkima iz AK Istre koji su tutnjali stazom kao brzi voz ja sam se bacio u zadnju stazu i bez mnogo gledanja na sat nakon dva tri kilometra zagrijavanja probao otrčati 6 kilometara tempa po osjećaju. Umjereno jako. Prema Jack Daniels-ovim tablicama i mom rezultatu u Ljubljani od 3:10, LT tempo bi trebao biti 4:15/km dok bi puls trebao biti od 150-157. Ja smatram da je obzirom na moje ostale kraće utrke realniji LT tempo od 4:08/km. To uostalom pokazuje i jučerašnji tempo jer niti nakon 6 km u tempu 4:11/km puls mi nije prešao 157, a prosječno je bio 156.
Osim prvog kilometra koji je bio mrvu brži ali puls još nije dosegnuo stabilnu zonu varijacija tempa je bila +/- 1 sekundu po kilometru, a pulsa od 155 do 157! Što ćeš kad sam picajzla. I to skoro bez gledanja na sat. Po tablicama sam tu negdje blizu maratona od 3:12 ali to su samo tablice. Prvi put su mi davale maraton od 3:15 do 3:20, a kad sam uhvatio balon "3:15" nakon 25 kilometra pomislio sam: ma tko ih j... ja sam car i idem naprijed. Poslije sam bauljao kroz cilj i srušio se kao klada ali tek nakon što me frend uslikao ... reci sir ... klik ... hvala ... bum! Ja u "knock down-u". Takve su mi bile i noge, ko dva drveta. Bar pola sata sam hodao kao da me razguzila cijela regimenta. Ipak sam avansovao skoro dvije minute. "Moglo je i svršit gore". Jednom će mi se možda i to desiti no do tada .. ma ne, neće u Beogradu ... valjda.
srijeda, 5. travnja 2017.
Liga za "borbu protiv trčanja"
Možda sam ja malo ispao iz glavnih tokova ili mi se čini ali njega baš više nitko ne spominje. Mislim na Francija ... "Gori ussi ...", predsjednika lige z borbu protiv turizma. Valjda je turizam mrtav i nema više razloga da se borimo. Zato je trčanje jako živo. Utrka ima kao pljeve, a od trkača se više ne možeš pošteno ni ispišati u šumi jer iskaču ... kao "ona"(zna ona koja je ..) iz paštete. Sve je to dobro, samo su nekima motivi skroz u kurcu.
To je dobro ovih dana primjetio jedan moj kolega. Ušminkanih pozera po utrkama ima sve više i selfi im vrijedi više od svog onog "fantastičnog sranja" koje moraš prožvakati da u nečemu budeš dobar bar onoliko koliko to možeš biti. Njima nije potrebno ništa od svega već samo da ostave lijep vizuelni otisak.
Nemam ja ništa protiv povremenih ležernih utrka i ponekog osmjeha ako ga možete izvući dok ste zatrpani svekolikom patnjom. Samo okanite se guranja naprijed sa onima koji daju sve od sebe. Nije važno koliko tko može, već koliko ulaže od onog što ima. U to ime trebalo bi osnovati ligu protiv takvog "trčanja".
Organizatorima kojima je izgleda motiv uglavnom lova ili samo promocija poručujem da bar ne organiziraju utrke u kojima se trči više krugova. Humanitarne su nešto sasvim drugo, to može biti i kompletan cirkus nije me briga. Kad se trči više krugova neminovno obilaziš ponekad i ogromne količine trkača koji su došli iz tko zna kakvih pobuda na utrku. Kakvog smisla ima recimo držati se za ruke na utrci. Jednom sam vidio njih pet šest koji su mahali svjetlećim narukvicama u tunelu dok su neki ozbiljni trkači koji su ih "uberundali" pokušavali proći trošeći zadnje mrvice snage za vikanje: "mjestaaaa". Njima je to kao nešto najluđe što su doživjele na utrci j... Jedini pravi "ludi" doživljaj je kad se skjokaš na kraju i znaš da si dao sve što si tada imao. To je jedino što konta. No neka im bude. Ja sve oko trčanja doživljavam izgleda drugačije. Meni nije previše zabavno. Kroz trčanje testiram tko sam i učim se strpljenju kojeg baš i nemam u izobilju. Ono najvažnije što ostaje kad se zadovolje prizemne stvari koje svi imamo je sposobnost da se odupreš neuspjehu i teškoćama. To jedino možeš postići ako guraš sebe do granice, a to je daleko od komforne zone. Čak i na treningu povremeno moraš otići tamo kockajući se sa neizvjesnim ishodom po tvoje zdravlje. Eto tako ja to vidim.
Možda zbog masovne medijske histerije i pomame za svakako potrebnom tjelovježbom, većina novo komponovanih trkača-ica potpuno promaši važnu poantu trčanja. Trčanje je ....? Zdravo! Da može biti ali bez utrka. Apsolutno ne i ne. Utrke su .. e sad smo došli na malo klizav teren. Koja je svrha ako ne možete sebi priznati da želite biti brži od nekoga ili možda čak od svih. Novac? Je tu se da zaraditi silna lova ... skoro do krova zemunice. To je zabavno? Meni otprilike kao vađenje zuba koje zna trajati i više od tri sata. Koji kua onda. Otkrijte sami ali iskreno bez ustručavanja da sagledate i one loše strane.
Ako skoro svaki dan ne pomišljate da odustanete od trčanja tada zapravo niste trkač već samo statist na kojem zarađuju razni promotori i proizvođači opreme.
Ako preživite taj eksperiment sa sobom možda vam se i isplati ... malo je vjerojatno ali nadati se je ljudski.
To je dobro ovih dana primjetio jedan moj kolega. Ušminkanih pozera po utrkama ima sve više i selfi im vrijedi više od svog onog "fantastičnog sranja" koje moraš prožvakati da u nečemu budeš dobar bar onoliko koliko to možeš biti. Njima nije potrebno ništa od svega već samo da ostave lijep vizuelni otisak.
Nemam ja ništa protiv povremenih ležernih utrka i ponekog osmjeha ako ga možete izvući dok ste zatrpani svekolikom patnjom. Samo okanite se guranja naprijed sa onima koji daju sve od sebe. Nije važno koliko tko može, već koliko ulaže od onog što ima. U to ime trebalo bi osnovati ligu protiv takvog "trčanja".
Organizatorima kojima je izgleda motiv uglavnom lova ili samo promocija poručujem da bar ne organiziraju utrke u kojima se trči više krugova. Humanitarne su nešto sasvim drugo, to može biti i kompletan cirkus nije me briga. Kad se trči više krugova neminovno obilaziš ponekad i ogromne količine trkača koji su došli iz tko zna kakvih pobuda na utrku. Kakvog smisla ima recimo držati se za ruke na utrci. Jednom sam vidio njih pet šest koji su mahali svjetlećim narukvicama u tunelu dok su neki ozbiljni trkači koji su ih "uberundali" pokušavali proći trošeći zadnje mrvice snage za vikanje: "mjestaaaa". Njima je to kao nešto najluđe što su doživjele na utrci j... Jedini pravi "ludi" doživljaj je kad se skjokaš na kraju i znaš da si dao sve što si tada imao. To je jedino što konta. No neka im bude. Ja sve oko trčanja doživljavam izgleda drugačije. Meni nije previše zabavno. Kroz trčanje testiram tko sam i učim se strpljenju kojeg baš i nemam u izobilju. Ono najvažnije što ostaje kad se zadovolje prizemne stvari koje svi imamo je sposobnost da se odupreš neuspjehu i teškoćama. To jedino možeš postići ako guraš sebe do granice, a to je daleko od komforne zone. Čak i na treningu povremeno moraš otići tamo kockajući se sa neizvjesnim ishodom po tvoje zdravlje. Eto tako ja to vidim.
Možda zbog masovne medijske histerije i pomame za svakako potrebnom tjelovježbom, većina novo komponovanih trkača-ica potpuno promaši važnu poantu trčanja. Trčanje je ....? Zdravo! Da može biti ali bez utrka. Apsolutno ne i ne. Utrke su .. e sad smo došli na malo klizav teren. Koja je svrha ako ne možete sebi priznati da želite biti brži od nekoga ili možda čak od svih. Novac? Je tu se da zaraditi silna lova ... skoro do krova zemunice. To je zabavno? Meni otprilike kao vađenje zuba koje zna trajati i više od tri sata. Koji kua onda. Otkrijte sami ali iskreno bez ustručavanja da sagledate i one loše strane.
Ako skoro svaki dan ne pomišljate da odustanete od trčanja tada zapravo niste trkač već samo statist na kojem zarađuju razni promotori i proizvođači opreme.
Ako preživite taj eksperiment sa sobom možda vam se i isplati ... malo je vjerojatno ali nadati se je ljudski.
ponedjeljak, 3. travnja 2017.
Ipak pada
U svim pripremama za maraton do sada, a pripremao sam se stvarno onako štreberski imao sam osjećaj kako uopće ne napredujem. Sve dok ne bi došao do faze smanjivanja kilometraže. Razlog je sigurno jer si zadajem previsoke ciljeve i zbog toga se saplićem i upetljavam u kojekakve ozljede ko pile u kučine. Takav sam i ništa ne može to promijeniti. Ja bi htio ono nešto iz ... J... ne može, sjedni dida evo ti kec za izvedbu. No nekako se uspijem provući na popravnom ispitu pa kontam da ću možda uspjeti i ovaj put. Dužinu sam odlučio ići sam jer sam ću biti vjerojatno i na utrci. Najbolje da se naviknem i na to.
Ipak sam potegao skoro 32 kilometra i to na rt Kamenjak gdje se baš taj dan održavala biciklistička utrka “Kamenjak Rocky Trail”. Bila je već prilična gužva kad sam stigao blizu groblja u Premanturi gdje je bio start. Do tamo sam bio malo rezerviran ali samo dok nisam prošao mjesto gdje mi je prije mjesec i pol dana napukao mišić lista. Kad sam to prošao nešto se prelomilo i odluka je pala da ne zavrnem nazad kod crkve već produžim prema rtu. Malo sam vozio slalom između biciklista koji su se zagrijavali po cijelom gornjem kamenjaku. Iskakali su iz svakog žbuna ko ninđe. Nisam siguran da bi ja mogao voziti takvu utrku. Ako se raspeš na onom kamenjaru(zašto se ono zove rt kamenjak?) ne bi te sastavio ni najbolji ortoped. J... svaka budala ima svoje zadovoljstvo. Siguran sam da su i oni pomislili vidi budalesine mi svi ko carevi na bicikli, a on guta prašinu za nama. A prašine je bilo od gore i od dole. Svaki nalet juga je dizao guste žute oblake borove peludi. Kad sam došao doma lice mi je bilo izbrazdano žutom bojom od slijepljene peludi, a jarko crvene tenisice potpuno pobijelile kao da sam radio u pekari. Naravno nisam nosio vodu i nakon dva i pol sata usta je zacementirala neka mješavina zemlje i peludi koji nisi mogao ispljunuti ni pod razno. Ni tri pive ne bi to isprale. Obzirom da se nakupi dosta uzbrdice, da je bilo dosta toplo, te da većinom trčim po makadamu ispao je na kraju i pristojan tempo.
Puls je napokon sišao u neke gotovo normalne granice ali ipak je malo viši nego što bi ja to želio. Još ima skoro tri tjedna vremena da padne još malo i biti ću zadovoljan. Obično ne volim kad mi "pada"(mislim na puls ..he), sad ću napraviti iznimku. Ovo je potpuno obrnuti postupak od uobičajenog i još nisam siguran kakav će biti ishod. U pripreme uvijek krećem sa prosječno niskim pulsom i postepeno povećavam brzinu pa i kilometražu ali puls ostaje uvijek tako nizak. Tek pred kraj priprema kad trčim puno više specifičnog tempa imam povećan prosječan puls ali i znatno ubrzanje. Sad sam nakon prekida krenuo sa visokim prosječnim pulsom i držim ga tako visoko ali ubrzavam i povećavam kilometražu. Što je navodno potpuno pogrešno. Nedostatak dužina se malo osjetio nakon treninga ali već nakon povratka sa tržnice i pivice sa prijateljima mogao sam poći u šparoge na Marleru.
Malo čučnjeva, akrobatskog izvijanja kroz draču i nakon par sati sam bio kao nov i još nabrao finu večeru. Burek je onako nakon ručka za nadoknadu gubitka masnoće ... nikad ja neću moći na zimsko plivanje ... šmrc.
Jučer su mi napokon došli klinci pa sam cijeli dan jurio za njima po kampu u Medulinu dok nisu popadali od umora. Kad sam se predvečer otišao malo istrčati dok sam se vratio oni su već spavali, a tek je bilo sedam i pol. Napokon jedan stvarno spori trening u zoni oporavka za kraj tjedna i zatvaranje vrhunca sa skoro 80(78) km. Još da ne moram sutra u Italiju na par dana bilo bi to super. Ali kad se mora, mora se. Nadam se da neću imati prevelik problem sa išijasom i da ću se vratiti do srijede navečer jer klinci su tu samo deset dana.
Ipak sam potegao skoro 32 kilometra i to na rt Kamenjak gdje se baš taj dan održavala biciklistička utrka “Kamenjak Rocky Trail”. Bila je već prilična gužva kad sam stigao blizu groblja u Premanturi gdje je bio start. Do tamo sam bio malo rezerviran ali samo dok nisam prošao mjesto gdje mi je prije mjesec i pol dana napukao mišić lista. Kad sam to prošao nešto se prelomilo i odluka je pala da ne zavrnem nazad kod crkve već produžim prema rtu. Malo sam vozio slalom između biciklista koji su se zagrijavali po cijelom gornjem kamenjaku. Iskakali su iz svakog žbuna ko ninđe. Nisam siguran da bi ja mogao voziti takvu utrku. Ako se raspeš na onom kamenjaru(zašto se ono zove rt kamenjak?) ne bi te sastavio ni najbolji ortoped. J... svaka budala ima svoje zadovoljstvo. Siguran sam da su i oni pomislili vidi budalesine mi svi ko carevi na bicikli, a on guta prašinu za nama. A prašine je bilo od gore i od dole. Svaki nalet juga je dizao guste žute oblake borove peludi. Kad sam došao doma lice mi je bilo izbrazdano žutom bojom od slijepljene peludi, a jarko crvene tenisice potpuno pobijelile kao da sam radio u pekari. Naravno nisam nosio vodu i nakon dva i pol sata usta je zacementirala neka mješavina zemlje i peludi koji nisi mogao ispljunuti ni pod razno. Ni tri pive ne bi to isprale. Obzirom da se nakupi dosta uzbrdice, da je bilo dosta toplo, te da većinom trčim po makadamu ispao je na kraju i pristojan tempo.
Puls je napokon sišao u neke gotovo normalne granice ali ipak je malo viši nego što bi ja to želio. Još ima skoro tri tjedna vremena da padne još malo i biti ću zadovoljan. Obično ne volim kad mi "pada"(mislim na puls ..he), sad ću napraviti iznimku. Ovo je potpuno obrnuti postupak od uobičajenog i još nisam siguran kakav će biti ishod. U pripreme uvijek krećem sa prosječno niskim pulsom i postepeno povećavam brzinu pa i kilometražu ali puls ostaje uvijek tako nizak. Tek pred kraj priprema kad trčim puno više specifičnog tempa imam povećan prosječan puls ali i znatno ubrzanje. Sad sam nakon prekida krenuo sa visokim prosječnim pulsom i držim ga tako visoko ali ubrzavam i povećavam kilometražu. Što je navodno potpuno pogrešno. Nedostatak dužina se malo osjetio nakon treninga ali već nakon povratka sa tržnice i pivice sa prijateljima mogao sam poći u šparoge na Marleru.
Malo čučnjeva, akrobatskog izvijanja kroz draču i nakon par sati sam bio kao nov i još nabrao finu večeru. Burek je onako nakon ručka za nadoknadu gubitka masnoće ... nikad ja neću moći na zimsko plivanje ... šmrc.
Jučer su mi napokon došli klinci pa sam cijeli dan jurio za njima po kampu u Medulinu dok nisu popadali od umora. Kad sam se predvečer otišao malo istrčati dok sam se vratio oni su već spavali, a tek je bilo sedam i pol. Napokon jedan stvarno spori trening u zoni oporavka za kraj tjedna i zatvaranje vrhunca sa skoro 80(78) km. Još da ne moram sutra u Italiju na par dana bilo bi to super. Ali kad se mora, mora se. Nadam se da neću imati prevelik problem sa išijasom i da ću se vratiti do srijede navečer jer klinci su tu samo deset dana.
subota, 1. travnja 2017.
Frank "Kilavi" i "marfijev zakon"
Kad želim saznati u kakvoj sam formi prije utrke uvijek ponavljam te
navodno jako važne treninge, a nakon njih znam još manje nego prije. Kao da i na to djeluje "marfijev zakon". Kad je mi je važno vrijeme, obično
zaboravim uključiti sat. Iako nisam baš bio spreman i zapravo je malo prekasno
za takav trening ipak sam odlučio odraditi "Frank's Killer tempo" trening da vidim
jesam li ili nisam ... Bolje da sam se okanio ćorava posla. Ionako sam ćorav i
na tom j..om satu ne vidim ništa ili skoro ništa.
Prošle godine sam trčao sa
Slavenom jer on nije bio baš u formi pred Ljubljanu pa je odlučio da mi pravi
društvo. Bemti društvo, njemu je bilo "lako" ali meni su nožice drhtale ko prut kad
sam stao. Deset kilometara sa glupavim cimanjem jedan krug 3:48/km, jedan
4:23/km. Tko tako trči? Prosjek je na kraju bio 4:05/km sa prosječnim pulsom od
156. Malo sporije nego mjesec dana prije na 10 km utrci Pulske X-ice kad sam trčao
ravnomjerno nastojeći sačuvati se do finiša. Plan je tada naravno bio trčati brzi krug 3:52/km i spori 4:30/km(za maraton 3:10). Ovaj put sam reducirao sve za maraton na
razini mog prvog. Znači 3:56/km i 4:35/km(za maraton 3:13). Dražen se javio da me
prati ali nisam siguran dali je to bilo dobro za njega, a ni za mene. On je
čitao prolaze na dvjesto, a ja sam "resetirao lap" na svakih 400 m. Sada vidim
da mi je Garmin točno registrirao udaljenosti svaki krug, pa sam mogao slobodno
i staviti "auto lap". No ja sam petljao po satu i pokušavao kibiti vrijeme nakon
svakog kruga. Te velike brojke u sredini još nekako ali ukupnu kilometražu one sitne ...
jok!
Onda me partner odjednom napustio nakon šest brzih intervala i to me
potpuno izbacilo iz ravnoteže. Prvo sam zaboravio koliko sam napravio krugova.
Onda sam se dosjetio da trebam samo pogledati kilometražu i odbiti onih 2,7 km
zagrijavanja. No nakon dva kruga mi se učinilo kako kilometraža miruje. Stalno
osam i nešto, a po mojoj pogrešnoj računici je trebala biti više. Računao sam da trebam trčati 10 brzih krugova, a zapravo trebam trčati 10 kilometara. Odnosno 13 brzih
i 12 sporijih krugova! Po toj računici sa još dva i nešto kilometara zagrijavanja je trebalo
biti 12 i nešto kilometara na kraju. To sam dobro računao, a ja tek na osam i ... dobro ne vidim koliko
ali prvo je osam i točka. Drugi krug opet osam ... kruh te neće, pa ovaj kua od
Garmina je stao! Kako magare stoji, a pokazuje mi dobro vrijeme na Lap reset? Totalno
sam se zbunjozio i počeo petljati po tipkama. Greškom sam resetirao lap na 200 m i onda umjesto ponovo
reset lap stisnuo stop na 400 m jer je opet uletio Dražen da me otprati još dva
brza kruga. Zapravo je trebalo još 5 brzih krugova, odakle su sad samo
dva. Odradio sam cijeli trening kilavo. Jedino je puls bio jebeno živahan iako
ako se mene pita ili moje noge nije za to bilo nikakvog razloga. Nikakvog umora
ili napetosti nije bilo, a jutros su noge bile svježe i odmorne kao da nisam
trčao. Pretrčao sam 7,6 km ili 2,4 manje, u prosjeku za 4:11/km znači za 6
sekunda po kilometru sporije ali uz puls veći za 5 otkucaja(161)! Brze krugove sam
trčao 3:55/km, a spore za 4:28/km.
To je ipak brže od plana 3:56/km i 4:35/km. Dođavola rekao bi moj kum
jedino je temperatura bila viša za oko 10 stupnjeva(18,9) u odnosu na prijašnji
trening. Bar nešto što ide u prilog mom hercu. Sutra idem na pijacu i kupujem deset
kila cikle, zbunjoza neka i dalje ostane. Ionako ću zadnji dan odrediti kako ću
da trčim. Kilav ili ne, 3:15 je već rezervirano kao gornja granica. Ako to ne mogu
bar u normalnim uvjetima, onda aj bog, odoh u rekreativce.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)