subota, 17. travnja 2021.

Zadnji vlak

Stalno imam osjećaj da je ova neizvjesna utrka moj zadnji voz u koji moram uskočiti ako mislimi dalje ostati trkač, a ne netko tko povremeno trčkara po šumici. Kao da su mi ovo posljednje pripreme za neku utrku. Naravno kako to obično biva sve ide naopako i moguće da taj vlak niti neće krenuti. Ako ipak krene možda i ode bez mene. Još ništa ne otkazuju iako je situacije sa koronom još i gora nego prije više od mjesec dana kad su pomaknuli datum. Moje koljeno se malo smirilo iako ne potpuno, a da uopće ne mogu shvatiti što se zapravo dešava. Malo je natečeno, mogu napipati kao ispod tetive koja spaja čašicu nešto preskakuje preko jagodica prstiju, malo boli na dodir ali više ne boli dok trčim pa niti nakon hlađenja.   Deset dana pauze, jedan tjedan lagano i sad pokušavam nešto nadoknaditi iako znam da od toga neće biti ništa. Moram priznati da nisam očekivao ovakav pad forme. Sad se to nakon dva jača treninga ovaj tjedan vidi i sa mjeseca. Ok, znam da jedan loš dan ili trening ne znači ništa iako nebi baš rekao da je ništa trčati polumaratonski tempo 5 sekundi po kilometru sporije nego prije dva mjeseca, a pri tome mi je puls u prosjeku bio za 5 otkucaja veći. Temperatura je bila identična kao i dionica na kojoj sam trčao. Tješio sam se jer sam trčao popodne samo sat vremena nakon malo preobilnog ručka ali ipak. Čini mi se da je i prije prekida od deset dana moja forma pomalo klizila prema dolje ali to je bilo jedva primjetno. U četvrtak sam odlučio podići malo rizik pa trčati tempo intervale 1600m na stazi. Nisam želio baš previše vući vraga za rep pa sam rekao sebi samo 4 puta i točno prema planu. Tako je i bilo bez obzira što se oko mene opet sjatila ekipa koja poput lešinara čekaju da mi negdje uzmu mjeru. Makar na treningu. Probali su malo cimati provocirati, kao ... trčimo ko babe i slično ali ja se nisam dao smesti. Dođite na trku ja ću i ovako oštećen bar pokušati da vam uzmem mjeru. Zapravo se stalno tako zezamo ali kad sam pogledao kod kuće brojke baš mi i nije bilo previše zabavno. Daleko je to od moje forme recimo prije Zagrebačkog polumaratona 2018. godine. Ok i tada sam trčao gotovo identično. Samo jednu sekundu sporije na 1600 m sa istom pauzom od 400 m lagano za sekundu brže ali ukupno 5 intervala i prosjek pulsa na tim dionicama mi je tada opet bio za 5 otkucaja niži. Još je bilo i malo toplije iako je bio početak travnja mjeseca. Takva forma otprilike odgovara zadnjem treningu intervala prije ozljede početkom ožujka kad sam trčao za 5 sekundi brže i puls mi je bio 3 otkucaja niži nego u četvrtak. Koliko to ima veze sa formom, a koliko sa nekim drugim faktorima nisam više siguran ali i današnje vucaranje po šumici sa 5:44/km je bilo sa znatno povišenim pulsom mada moram priznati da kad nebi nosio Garmina nebi znao da sam bio tako umoran. Nadam se da sam kako bi rekli slovenci samo "utrujen", a ne trudan. To me podsjetilo na moju prijateljicu koju sam trenirao kad sam 2015 pauzirao zbog kukova. Nakon svog osobnog u Ljubljani kojeg je skinula za oko 7 minuta stalno je na treningu imala visok puls, a ona je htjela trčati polumaraton u Crikvenici mjesec dana nakon toga. Kad sam joj zabrinut zbog toga rekao da ide kod liječnika ili je možda trudna samo je odmahnula i ... j.. sad ima blizance, a na toj nešto težoj i valovitoj stazi istrčala je još bolje vrijeme. Mene su poslje zezali da sam baba Vanda. E pa sutra ću znati što je i kako je. Valjda ja ne mogu biti trudan. Opet u Medulin gdje sam trčao i posljednju dužinu. No ovaj put će biti malo brže jer trčimo takozvanu 5-4-3-2-1 dužinu. Već nakon par kilometra zagrijavanja trčimo 5 plus 4 kilometara oko 4:30/km sa jednim kilometrom sporije(oko 5:00 min) između. Zatim 3 plus 2 km ubrzavamo na 4:15/km sa jednim sporijim između i na kraju jedan kilometar obično oko 4:00 minute ali znali smo ja i "Rudiša" derati 3:40. On i malo brže j.. Nakon toga još par kilometara za hlađenje i to je taman jedna kratka dužinica od 24 km. Obzirom da ekipa možda neće biti raspoložena za toliko, a ni ja ne znam mogu li tako biti ću zadovoljan i sa malo manje jurnjave na kraju. Najviše čega se bojim je da opet na izlasku iz auta ne osjetim onu istu bol u koljenu kao prošli put. Toga se bojim više od korone, a kad sam već kod toga došao sam i ja nared. Za pet šest dana(u petak) će i mene cijepiti. Malo mi je to čudno jer svi moji prijatelji, netrkači i mnogi trkač koji su mlađi od mene su već cjepljeni, a mene eto ostavili za kraj. Valjda moja doktorica misli koji će njemu k.. cjepivo. Taj trči, pliva u moru, ne guta pilule(ni da bi mi bilo bolje), pije pivo na plaži dok upija "D" vitamin. Možda je šteta cjepiva. Moj ćale koji ima 96 se nije htio cjepiti ali on se ni ne giba okolo dok stara sa nama klati okolo pa i po kafićima. Ona se cijepila jer ne može podnijeti da sjedi kod kuće. Ima i pravo.    

 

ponedjeljak, 5. travnja 2021.

Misija na Mars

 Meni ove moje pripreme za utrku koja se moguće neće niti dogoditi sve više liče na one silne misije na Mars. Od 49 koliko ih je do sada poduzeto, 35 su bile neuspješne ili kako bi narodski rekli bile su ćorak, promašaj, zajeb, "fuck-up" ili kako već to zovu. Još kad sam krenuo znao sam da sve nije na svome mjestu i tada sam dozirao trening kako mi se nebi vratio problem sa petnim trnom koji se vukao pola prošle godine. Dva puta sam korigirao plan i vraćao se na lagani početak, a zadnji put je to bilo zbog nekih neobičnih bolova u preponama nakon čega je usljedio problem sa skočnim zglobom. Nisu pomogle niti nove skupe tenisice i taman kad sam nakon jednog relativno intenzivnog treninga osjetio da je sve prošlo pokazalo se da onaj "Murphy"(zakon o kruhu i marmeladi ha, ha, ha) nikad ne spava. Moj sin koji je bio u frci jer ga je opet čekala operacija vađenja željeza iz noge je odjednom izrazio želju da idemo skupa u jednu šetnju od 17-tak km. To nisam smio odbiti jer nisam dugo imao takvu priliku. Bila je subota ujutro i računao sam da ću malo kasnije odraditi lagani trening prije nedeljne dužine. No račun je bio bez krčmara i ta za mene malo prespora šetnica definitivno je uništila nešto u mojem koljenu. Sutra dan ujutro nije izgledalo da će biti tako loše i otišao sam odraditi dužinu u Medulin koju savjesno trčim svaki vikend poput pravih vjernika koji redovno pohode nedjeljnu misu. Krenuli smo malo laganije zbog jednog našeg kolege kojem je tempo od oko 5 minuta malo prebrz. Tako je i bilo i moram priznati da bi taj dan napisao jedan veliki post-hvalospjev o Asics Noosa Tri 13 tenisicama. Nakon samo jednog kratkog treninga odlučio sam da malo počastim noge. Još ne mogu doći do pravih riječi kojima bi izrazio svoje oduševljenje. Taj dan je baš bilo ugrijalo i mada sam jedino ja imao maju dugih rukava društvo se na kraju osulo jer su odlučili malo podići tempo nakon 20-tog km. Već nakon prvog bržeg kilometra ostali smo samo nas dvoje, a zadnji brzi sam ostao sam jer izgleda da nitko nije još adaptiran na toplo vrijeme. I moj puls je bio nešto veći u odnosu na prethodne treninge takvog tipa ali još nisam osjećao težinu u nogama ili gubitak kontrole tempa, pa sam zadnji brzi još ubrzao na 4:20/km. Ni traga od bolova u koljenu sve dok nisam došao kući i pokušao izaći iz auta u garaži.


 I onda ćorak, zajeb, fuck... poput promašaja cijele orbite oko Marsa nakon
uloženih stotina miliona šuški. Bilo da su to dolari, rublji, juani ... Da nesreća ne kuca sama na vrata već uvijek dovlači svoju ružnu, krezubu familiju to je opće poznato. U frci zbog odlaska pod nož, moj sin je izlazeći sa parkirne rampe naguzio stup u garaži. Bolje rečeno stup je naguzio moju Hondu baš dan dva prije odlaska na tehnički.  Juri limara i ostala sranja baš dan prije nego se zbog Uskrsa sve blokira na tri dana. Koliko usranu familiju ima ta "nesreća" dokazuje cijeli slijed događanja taj dan. Nakon što sam preuzeo auto od limara pokušao sam otići u jednu od brojnih autopraona. Svugdje gužva kao da svi baš taj dan peru auto. Naravno ja sam ubo jedan box gdje usisavač nije radio pa sam u ljutnji istresao tepihe dok me ekipa ljutito mjerkala jer je vjetar raznosio prašinu po njihovim tek opranim konzervama. Kad sam napokon došao u zadnju od tri stanice za tehnički koje sam obišao stao sam u red i odlučio da čekam iako je i tamo bila gomila ljudi.  Nakon pola sata iz ureda je izašao lik i rekao da čekamo jer je pukao server od MUP-a i nema registracije do daljnjeg. Opet sam otišao kući pa opet nazad i napokon oko pet šest popodne dovršio taj naizgled trivijalan zadatak. Putem sam se pitao što se još može loše desiti. To se sad pitam svako jebeno jutro kad se ustanem. I ne ustaje mi se baš tako rado. Eto tako sam opet upisao jedan tjedan sa 0 kilometara i to baš tjedan prije planiranog vrhunca priprema. Možda utrke neće niti biti ali to mi nije uopće utjeha jer me je opet podsjetilo kako se kraj moje trkačke karijere može desiti bilo kada i kako ga neću predvidjeti niti biti spreman za njega. Baš kao i u životu. Čak je i jebeno more još hladno ali bar ima još malo sunca. Kažu da će sutra biti neki kijamet, a moja kćerka mi je javila da je danas kod njih u Lutonu(Engleska) snježilo. Moja frendica koje se prije par dana vratila iz Kanade kaže da je ovdje hladno i ne kuži kako mogu ulaziti tako lako u more.


  Da budem iskren ne znam niti ja ali od skoro dvijesto plivanja u zadnjih godinu dana nikad nisam osjetio nikakve naznake bolova ili ozljede. Gotovo da sam zavidan onima kojima je to glavni sport ili strast. Ja trpim gutanje slane vode, meduze, valove, štipanje hladne vode, treskanje koje me uhvati nakon duljeg plivanja u hladnoj vodi, plave prste i sve ostalo samo zbog toga što mi trčanje uopće ne uzvraća ljubav koju prema njemu osjećam. Skroz sam promašio sport. Gotovo kao prva ruska misija(M1 iz 1960.) koja nije niti uspješno poletjela već je završila negdje u sibirskim pustopoljinama. 

subota, 27. ožujka 2021.

Mjesec stagnacije

Prošlo je mjesec dana od zadnjeg posta, a meni se čini da se ništa nije desilo ili bar ništa dobro. Kao da sam zarobljen u onom beskrajno ponavljajućem danu iz jednog malo blentavog filma. Zapravo nije film niti jako blentav ali sad mi izgleda da je život još blentaviji. Po navici još uvijek redovno trčim ali često ispuštam neke jače treninge jer mi se čini da će moja kola krenuti jako nizbrdo. Zapravo ona idu nizbrdo samo se još nisam sa time pomirio. Sve pokušavam gledati kroz relativističke očale jer možda bi jedino tako mogao bar malo shvatiti ovaj svijet. No ja kao i svi mi uporno prihvatam neke "čvrste" istine ili uvjerenja jer mi je tako lakše ali to me uglavnom vodi u razne zablude. Nedavno sam čitajući interviu sa jednim poznatim fizičarem uočio da on naše "nerazumjevanje" mnogih fizikalnih zakona i pojava pogotovo onih koji se tiču "uvrnutih" stanja u kvantnoj mehanici objašnjava kroz potrebu da shvatimo svijet sa pozicije promatrača. On vjeruje da se razumjevanje može donekle ostvariti samo ako se na sve gleda kroz interakciju. Čak ni kako se to može ostvariti nije lako shvatiti ali vrijedi pokušavati. 

Kad sam zadnji put pisao o trčanju Zagrebački polumaraton za kojeg sam se već bio gotovo spremio je otkazan i premješten za početak petog mjeseca. Sad se ponovo približavam novom vrhuncu priprema, a situacija je još malo gora pa je sasvim izgledno da će sve biti uzalud. Sve sam nekako reducirao i odradio polovično, a recimo tako objektivni pokazatelji vele da se nisam niti malo maknuo od forme koju sam imao prije mjesec dana. Jedina razlika je što me povremeno muče neke stare i zadnji tjedan nove boljke. To je ovaj tjedan bol u koljenu koja se šeta već par dana od blage zategnutosti, preko bola u tetivi iznad koljena da bi se jučer preselila negdje iza koljena sa unutrašnje strane. Preskočio sam tempo trčanje u utorak i odradio lagano kako bi mogao bar u četvrtak napraviti jedan brži trening. Opet sam iznerviran svime kupio novi par tenisica. Najviše me iznervirala činjenica da nove Adizero Pro ne mogu koristiti bez ozbiljnih posljedica na iritaciju lijevog zgloba palca koji me nikad prije nije boljeo. Iako osjećam da imaju izvrsne performanse čak i dužina od 24-25 km predstavlja izazov i par dana nakon toga jedino mi je udobno hodati u japankama. Prvi puta u životu sam kupio Asics, Noosa Tri 13. Naletio sam na njih u jednom trgovačkom centru i iako su stari model imali na popustu, a novi ne ja sam kupio novi. Nevjerojatno je kolika je  razlika među njima. Jednostavno kao da je ova rađena za moju nogu. Nema potrebe da je čvrsto vezujem iako ima i dodatne elastične brzovezujuće vezice za triatlon. Široka je, mekana gore ali čvrsta u potplatu kao da ima karbonsku ploču. Ipak osjećaj amortizacije na prednjoj strani je odličan. Malo mi je bila neobična geometrija prednjeg dijela stopala jer te tjera da poletiš naprijed kad korakneš. Zato mi je bilo dosta teško kontrolirati tempo jer sam htio ići jako polako ali nije išlo. Stalno mi je bježala noga na "gas" i kao da su htjele ići brže od 5 minuta po kilometru. Nisam ih malo platio ali mislim da ću napokon malo više uživati u trčanju. Bilo bi i vrijeme jer već dugo vremena nisam osjetio užitak u običnom trčanju bez plana i obaveze, a pogotovo bez bolova. 

Čak mi se čini da i plivanje stoji bez ikakvog vidljivog napretka. Od početka godine točnije od 1.1.2021. redovno plivam bez odjela pokušavajući glumiti one lude ruse iako na fotkama osim ponekad nebi mogli zaključiti jeli to slikano ljeti ili zimi. Može se zaključiti po nedostatku kupača na plaži ili kad žena napravi selfi-e pa me slučajno uhvati u kadar. Ja u moru, a ona u kaputu. More se postepeno hladilo i trebalo je dosegnuti minimum negdje krajem drugog mjeseca ali meni se čini da je sad još hladnije jer je ovaj mjesec iako sa dosta sunčanih dana bio hladan i uz čestu buru koja je dodatno hladila more. Tako sam počeo povećavati vrijeme plivanja preko 15 minuta već polovinom drugog, a jučer mi je bilo dovoljno i manje od deset minuta da izađem. Kao da se nisam uopće adaptirao i nelagoda je uvijek ista. Pokušavam je otkloniti pazeći na tehniku plivanja pa sam bar sa time relativno zadovoljan. Prosječni swolf, to jest veća brzina sa što manjim brojem zaveslaja mi se znatno popravio i ako ništa drugo zbog toga je vrijedilo otrpiti malo treskanja nakon plivanja. 

Bicikla sad još skuplja zimsku prašinu u podrumu i jedva čekam da prođe ovaj polumaraton pa da se malo prebacim na biciklu i plivanje. Možda se moje bolne noge malo odmore od trčanja i ponovo požele trčati bez da ih tjeram.       

petak, 26. veljače 2021.

Otkazivanje

 Nisam se niti okrenuo, a već je prošlo tjedan dana od zadnjeg posta i štošta se promjenilo od tada. Nažalost, nešto i jako tužno. Mada ne spadam u velike poklonike koncerata on je bio jedini na čijim koncertima sam bio i više od tri puta. Đole i ja djelimo neku vezu koja nije samo vezana za stihove i muziku. Možda ima veze sa mojim vojvođanskim korjenima. Taj način govora i usporenost toliko tipična za podneblje u kojem sam se rodio i rado provodio svoje dječačke dane. Kasnije me preuzelo more i mamina dalmatinska žica pa nije čudo da su mi bliski i TBF-ovci. Moj prijatelj, vinar i roker kojeg od milja zovem "Đon"(John), mi je poslao saučešće jer sa njim sam i poslušao većinu Balaševićevih koncerata. 

Već u petak sam ionako bio odlučio da preskočim treninge par dana jer su me leđa ubijala. Tako sam preležao i nedjelju otkantavši svoje kolege bez motiva da odem bar u šetnju. U ponedjeljak sam pokušao otrčati lagano da vidim kako će biti sa leđima i kad očekuješ jedno obično se desi nešto sasvim deseto. Pretpostavljam da je dva tri dana odmora učinilo svoje i trčanje je odjednom bilo ugodno i lagano. Valjda je i vrijeme "krivo" za takav ishod jer smo odjednom uletjeli u sunčane i tople dane, kratke majice i hlačice. Plivanje je opet dulje od 15 minuta mada neki tvrde da more nije toplije od 12 C. Pa ako i nije to je ipak bolje od 9 ili 10 koliko je bilo kad je puhala bura prije koji tjedan. Danas sam odmarao i samo otišao plivati nakon što sam odradio treninge četri uzastopna dana. Dva brza i teža treninga te dva lagana, a ostala mi je samo dužina za kraj tjedna. I danas paf...  polumaraton u Zagrebu je otkazan, a novi termin je 2.05.2021... možda. Odmah izbacujem mjenjač u ler i otkazujem ili bar skraćujem dužinu jer ne želim bez potrebe gurati svoje izmučeno tielo više nego što to u ovom trenutku može bit korisno. Malo smanjenja od bar 20-tak % može kasnije biti spasonosno.        

petak, 19. veljače 2021.

Spuštanje na Mars

 Cijeli taj šušur oko crvenog planeta je i mene obuzeo pa sam sinoć ostao zaljepljen za ekran prateći zbivanja oko spuštanja Mars "Perseverance" rovera na površinu tog dalekog i iz mnogih razloga ljudima jako zanimljivog susjeda. Mora da je pola Bosne pratilo taj događaj jer baš su odabrali krater "Jezero" za spuštanje. Sve je to ok. Nekoga zanima, a neki misle da je to bacanje novca u svemir. Ja mislim da je već samo pogđanje kratera veličine 40-tak km sa udaljenosti od gotovo petsto(472) milijuna kilometara jako visoki cilj koji je trebalo ostvariti. Odmah mi je to olakšalo dileme oko mojih ciljeva koji možda nisu toliko spektakularni u brojkama ali meni su isto toliko daleki ili bolje rečeno visoki. Došao sam u fazu kad se svako malo veće odstupanje može pretvoriti u katastrofu što kod mene znači ozljedu. Toliko sam postao delikatan? Mislim da je tako ali nije to samo lažan osjećaj. Osjećam one male znakove koji zovu na uzbunu. Od zadnje korekcije koja je trajala dva tjedna prošla su tri tjedna u kojima sam malo povratio trajektoriju mojeg putovanja ali još nisam došao do onoga najtežeg dijela. Svaki tjedan je sve više brzog trčanja, a i kilometraža još uvijek blago raste. 

Prošli tjedan je obilježilo prvo trčanje na stadionu nakon dugo vremena. Međutim gužva na stazi i kasni trening kad je već mrak mi nekako nije sjeo. Bio sam dekoncentriran i krenuo odmah prebrzo pa je tako ostalo sve do kraja. Nije čudo što me nitko od mojih kolega nije htio pratiti, a jedini koji bi to vjerojatno pokušao nije bio tamo. Zato sam odlučio jučer da ne idem na stadion već da otrčim 6x1000 m sam na Marsovom polju. To je ustvari bivši hipodrom koji je zarastao u travu, a koji smo nekad zvali "Premantursko" igralište. Udaljeno je nešto više od kilometra od moje kuće, malo je grbavo i izlokano od ovogodišnjih kiša. Ako se trči vanjskim rubom nečega što samo uvjetno možemo zvati stazom ima nešto više od 450 m. Znači isto kao stadion samo bez tartana i moraš malo paziti da ne nagaziš na kamen ili busen trave. Tjedan prije na stadionu sam krenuo sa 4x1000 uz pauzu laganog trčkaranja 200-tinjak metara za oko 1:48. Prosjek je ispao oko 3:47/km iako je plan i uobičajeni tempo bio oko 3:52, što je moj tempo na utrkama od 5 km kad sam(bio) u pristojnoj formi. Ovo "bio" je znakovito. Plan je jučer bio sve isto samo 5 puta ali ... kao da je Mars odradio neku gravitacisku spačku. Završio sam sa 6 intervala uz pauzu u prosjeku kraću za gotovo 10 sekundi(1:39) i prosjek tempa koji je na kraju bio 3:43/km. Dvoumio sam se trenutak nakon petog intervala pa otrčao još jedan i to za 3:38 bez razmišljanja o tome ima li možda to neke posljedice. 

Već popodnevno sporo šetanje sa mamom mi je bilo problematično i svakih pola sata sam morao zastati zbog jake ali tupe boli u križima. Koji kua. Jesam li prekasno prikočio pa ću se poput nekih prijašnjih misija na Mars zapizditi u njegovu površinu. Zbog svega sam danas odustao od trčanja ali spletom čudnih okolnosti koje je u životu vrlo teško objasniti, a još teže izbjeći završio sam krpajući pukotine u zidovima kod jednog prijatelja. Sudbina je htjela da je i on u istom jadnom stanju pa smo se baš nasmijali do suza na to kako se oboje saginjemo ko stare babe i ličimo na ona dva lika iz crtića. Bilo bi bolje da sam otišao plivati ali zadnji put u ponedjeljak je bilo baš jebeno hladno. Sad čekam da bar vani bude malo sunca kad izađem iz vode. Nadam se da će sutra leđa biti dovoljno ok za jedan lagani trening prije nego se u nedjelju upustim u trčanje dužine sa intervalima. Kod mene neće biti propalih par miljardi dolara ali sve jedno svaki kiks bi mogao potegnuti povlačenje iz mog trkačko-svemirskog programa.

 

nedjelja, 7. veljače 2021.

Povratak u prošlost

 Kad se sve češće vraćamo u prošlost to je siguran znak da starimo. Ima logike u tome jer svijest da ispred nema više mnogo toga dobrog može tako djelovati. Zato me ponekad čudi tolika opsjednutos i mladih ljudi prošlošću ali i nesposobnost da iz prošlosti izvuku pouke što je im jedino može koristiti u budućnosti. Ok razumijem one koji više nemaju ciljeva u životu pa stalno drugima pokazuju svoj prošli život. Ja nisam imun na sve to i zapravo kad je u pitanju trčanje često se vraćam u prošlost jer pokušavam shvatiti i predvidjeti kako će mi biti sutra. Jučer sam zaključio još jedan tjedan sa ponovo višom kilometražom od 70 km. Osim toga ovo je bio sigurno naj intenzivniji tjedan još od desetog mjeseca 2019. godine odnosno predzadnjeg tjedna prije Ljubljanskog maratona. Prosječni tempo trčanja i puls u cijelom tjednu je bio identičan(4:53/km) ali tada sam već bio u fazi "taperinga" pa je kilometraža bila za 20-tak km kraća(51,75 prema 71,32). Jedino je prosječna temperatura bila nešto viša(17,7 prema 9,9C). Zato se pitam nisam li malo požurio sa intenzivnim treningom jer do polumaratona ako ga bude ima još šest tjedana. Koncept mi je malo pokvario i test tenisica koji trčim umjesto laganih treninga pa su ipak malo intenzivniji nego što bi to bilo uobičajeno. 

Kad sam već kod testa tenisica, napravio sam još jedan sa povjesnim i najstarijim koje imam. Adidas Supernova Glide iz 2014-te godine koje imaju 2300 km i koje su bar 100 grama teže od novih Adizero Pro. Istu dionicu sam istrčao u istom vremenu(razlika od jedne sekunde), a i ovaj put mi je puls bio za jedan otkucaj niži ili isti kao kad sam trčao sa Skecher-icama. Sve je to unutar minimalnog odstupanja pa još nisam uvjeren u vrijednost novih tenisica ali ipak sam odlučio u njima trčati dužinu od 30 km sa progresivnim ubrzanjem. 

Za nedjelju je bila najavljena kiša, a imao sam u planu i jedan rođendan kod prijatelja u subotu navečer pa je logično bilo da trčim u subotu iako su moji partneri odabrali da trče u nedjelju. Samo jednom sam trčao takvu dužinu sam ali ni tad nisam bio sam. Cijelim putem me je na biciklu pratio moj sin tako da sam imao na raspolaganju vodu i isotonik. To je bilo 2014 godine i trčao sam manje više sličnu rutu uz more. Iako je bio početak listopada temperatura je bila relativno niska samo 16 C. Jučer je bilo nešto hladnije ali uz izraženu južinu ipak je bilo preko 12 C što je za početak veljače prviše toplo. Znači prvi put sam trčao sam, bez pomoći i uzimanja vode ili bilo čega drugoga. Sve ostale takve treninge sam trčao u Medulinu sa društvom i koristio mogućnost uzimanja malo vode i jednog energetskog gela na polovini staze, prije početka ubrzavanja. Idealno bi bilo da se prva polovina trči umjereno brzo, a to znači oko ili malo brže od 5:00/km. No kad god sam trčao u grupi to nije išlo baš glatko i često smo prerano ubrzavali. Na kraju bi se polovina od njih raspala i nije mogla odraditi zadnju četvrtinu kako treba. I sam sam par puta kiksao jer zadnja dva tri brza kilometra nisu bili bitno brži. Ovaj put sam se vrlo lako kontrolirao i na dosta valovitoj stazi koja ima mnogo više uspona nego Medulin istrčao prvi dio nakon zagrijavanja u tempu 4:56/km. Nakon toga oko četvrtine koja je ostala, odnosno 8 km sam trčao malo brže nego što je to moj maratonski tempo(4:28/km), pa sljedećih 4 km u tempu 4:15/km, da bi na kraju uspio zadnja dva istrčati dosta brzo u tempu od 4:01/km. Najveći izazov je bio zadnji kilometar zbog uspona od oko 15 m pa je zadnji kilometar bio nešto sporiji od predzadnjeg, a puls mi je odletio do 167 što dugo nisam uspio postići. Iako sam ponekad trčao i malo duže od 30 odnosno 32 km ipak je to bio najbolje otrčani trening progresivne duljine od kad trčim. 

                             Prikaz tempa u sekundama po kilometru

                                             Prikaz pulsa

Da nemam točnih i objektivnih podataka iz prošlosti nebi znao, a to mi ipak nešto znači. Daje mi malo samopouzdanja pred završetak priprema iako moram paziti da se opet ne opečem kao Ikar. Danas usprkos lošem vremenu čini se da neće biti posljedica tog malog pretjerivanja. Žao mi je samo da zbog jakog juga ovih dana neću moći koristiti plivanje u moru kako bi još malo pomogao što bržem oporavku. No u ponedjeljak ću probati malo vrlo laganog trčanja i onda nastavljam intenzivno i još malo više kilometraže ... nadam se.  

srijeda, 3. veljače 2021.

Tempo vs Pro

Čujem da je sad tolika navala na nove tehnološke tene sa karbonskim pločama i magičnim pjenama da ih jednostavno nema ili si na listi čekanja kao da kupuješ "mečku"(to je nekad bilo). Adidas je doduše napravio glupost koja je presedan u poslovanju te izbacio najnoviji model "Adizero Adios Pro" gotovo istovremeno sa njegovim prethodnikom. Navodno sad ima problema sa prodajom tog starog modela jer ga nitko neće. Ja sam kupio baš taj prvi koji kod nekih i nije baš najbolje dočekan. Nije da sam škrtario za tih par sto kuna koliko su nove skuplje ali ja sam pomalo staromodan i debljina potplata od 3 cm me uznemiruje iako se svi kunu kako je trčati u njima nevjerovatno iskustvo. Nakon jučerašnjeg testa nikako se nisam mogao pomiriti sa još jednim mogućim kiksom po pitanju potkova. Pomislio bi netko da se povodim onom ... "vidjela žaba kako potkivaju konja pa i ona digla nogu". Možda je i u pravu, svako malo mi se omakne da si umislim da sam netko drugi, brži, izdržljiviji ili mlađi.

Da ne duljim odmah sam jutros ponovo stavio nove Adizero Pro i ovaj put malo pažljivije namjestio vezice pa je već pri prvom koraku osjećaj bio mnogo bolji nego prethodni dan. Možda su se i tenisice malo prilagodile mojoj nozi nakon tih desetak kilometara ili ona njima tko bi to znao. Cesta je jutros bila slinava i mokra od kiše koja je padala noć prije ali to u novim tenisicama nisam uopće primjećivao. Drže fantastično cestu čak i tamo gdje ima nanešenog blata kao oko gradilišta kod hotela Brioni. Pokušao sam u mislima reproducirati što vjernije zadnje tempo trčanje u NB Tempo tenisicama. Malo sam imao problema na početku jer je zagrijavanje prva dva kilometra prošlo u nešto bržem tempu. Osam kilometara tempa sam odradio gotovo isto ali ipak je prosječni tempo bio za sekundu brži, tj. 4:12/km u odnosu na 4:13/km ili da budem precizan za 8,2 sekunde brže. Čak je zadnja dva kilometra hlađenja bilo malo brže. Zapravo je ukupno vrijeme bilo kraće za 57 sekundi ali i srednji puls je bio niži usprkos nešto većoj temperaturi u današnjem trčanju. Rekao bi Adizero Pro je ovaj put ipak mrvu bolji od New Balance Fresh Foam Tempo. No to uopće nije važno jer ja samo tražim tenisice u kojima ću imati dobar osjećaj i u kojima će sve moje boljke biti malo manje. Ako tako nešto uopće postoji. No idem dalje sa testom i moram se prisjetiti kako je trčati u mojim najstarijim tenisicama u kojima sam istrčao osobni u maratonu prije gotovo pet godina. To će morati sačekati još koji dan.