ponedjeljak, 31. svibnja 2021.

Maj, baj baj

Čim žalim za bilo čime što je prošlo to je siguran znak da starim. Moram se pomiriti sa time da će se to dešavati sve ćešće. Evo prolazi još jedan maj ili svibanj. Pomalo mi je žao jer ovog proljeća po nekima zapravo proljeća nije ni bilo. Jedna moja prijateljica koja je došla iz j... kanade to kaže, pa bi valjda trebao da vjerujem u to. Ja možda prestajem biti objektivan zbog cjelogodišnjeg kupanja u moru. Istina je da mi se onaj period kad počinjem lutati po livadama u potrazi za ljekovitim biljem, šparugama i sličnim sitnicama nekako skratio ali za to je jedino kriv onako hladan april, a ne maj. Odradio sam čak dvije utrke iako je ona meni najdraža bila samo virtualna, a obije su bile po dosta toplom vremenu. Nekim mojim frendovima čak vrućem. Kad gledam prosječne temperature na treningu u zadnjih 8 godina ipak je ovaj bio malo topliji od do sad najhladnijeg svibnja iz 2019. godine. Veseli me što sam se osim manje ozljede nakon utrke "Wings for Life" izvukao živ i zdrav. Uspio sam upisati i rekordan broj kilometara ostvarenih u tom mjesecu bez obzira na malo skraćivanje kilometraže. No sad sam spreman za ponovni zalet samo kad bi imao još neku utrku u planu. Ali na semaforu nema ničega, nestalo je struje. Sve ono što me zanima je nekako u zraku pa ću još malo sačekati sa odlukom. Vratio sam se intenzivnije plivanju i još samo nedostaje da sjednem na biciklu po prvi put ove godine. Ako ne požurim to se neće ni desiti jer je promet oko Pule već prilično intenzivan, a to me potpuno odbija od vožnje po cesti. Jutros na trčanju sam se dobrano opružio nakon što sam se sapleo preko korjena bora u šumici na Drenovici. Da sam bio na bicikli nebi stradalo samo koljeno. Nekako me vuče, a jedan prijatelj me i nagovara da se ove godine okušam u triatlonu. Prava istina je da bi zapravo radije otišao na jedan maraton, a ovo ljeto ću pokušati sa utrkama na stazi ako mi se ukaže prilika. Za to sam se prijavio i u udrugu veterana(HAVU) ali termin prvenstva hrvatske na 10 km za veterane mi ne odgovara u potpunosti jer je blizu mogućeg termina Ljubljanskog maratona koji još nije potvrđen. Za mjesc dana će biti prvenstvo hrvatske za veterane ali se još ne zna gdje i koja disciplina će mi biti zanimljiva jer ništa kraće i brže od 5 km ne dolazi u obzir. Bojim se da bi mi počeli otpadati dijelovi po stazi ako bi trčao recimo 1500 m.       

subota, 22. svibnja 2021.

Trči kao slon

 Neki dan sam sat i pol slušao "podcast" o prašini koja se digla oko tenisica koje su izgleda jedine zaslužne za novo nastali bum maratonskih i polumaratonskih rekorda. Ne znam zašto sam slušao jer sam o tome već zauzeo svoj stav i dodatno kompliciranje te navođenje razloga za i protiv meni samo muti vodu koja mi je ionako dovoljno mutna. To je slično svakom današnjem pokušaju da usvojite nešto. Bilo da se tu radi o nekoj novoj vještini ili tek pukoj kupovini običnog "gadgeta". Toliko je toga što bi trebali znati da nema teorije da uopće saznate išta pa se sve svede da na kraju odabiremo kao u onom vicu ... onu koja ima najveće sise ... ha, ha, muška posla. Podcast je vodio neki lik ... sad se ne sjećam koji ali gosti su bili Ross Tucker bivša zvijezda američkog nogometa za kojeg nemam pojma kakve veze ima sa trčanjem ali ima "Ph.D." ili bi rekli čovik je "dotur", a radi i kao analitičar na web stranicama "The Science of Sport". Drugi je bio Geoff Burns bar relativno solidan trkač(maraton 2:24:58) i doktor biomehanike. Osim puno natezanja oko toga dali su tenisice Nike 4% i next% zapravo mehanički doping te ih treba zabraniti čuo sam i nekoliko zanimljivih stvari. Meni je od svega toga bilo zanimljivo saznanje tko je u životinjskom svijetu najefikasniji trkač. To nebi pogodio ni da sam se najeo bunike. Kruh te neće ispada da je to slon! Čovijek koji godinama izučava biomehaniku trčanja je iznio jednostavno i vrlo lako provjerljivo objašnjenje po kojem je efikasniji onaj koji ima dulje noge i to je manje više stvarno tako. Postoje još i neki drugi uzroci ali to je to. Fakat slon ima noge ... ideš, rekao bi kao žirafa ali nisam siguran dali sam u pravu. Nemam niti jednu žirafu u blizini da izmjerim. Znam iz mojih mladih dana kad sam sav bio opčinjen indijom i indijskom filozofijom da se u indiji ženama koje lijepo i senzualno hodaju odnosno njišu bokovima govori kako hodaju kao slonice. To je naravno kompliment, a danas bi kao odgovor na tako nešto zaradio šamarčinu. Prvo pomislim: nije li slon malo pretežak? Je bome(može i bez odvajanja ha) ali efikasnost se mjeri po težinskoj jedinici, a ne koliko energije slon troši ukupno. Da je težak to se zna ili bar znaju oni kojima slon stane na nogu. Da ne polemiziram sa dotičnim vjerovati ću mu na riječ i tu dolazimo do zapravo najvažnijeg detalja koji svima promiče u cijeloj to priči zašto su te tenisice toliko dobre. Ako se sjećate onog nesretnog Pistoriusa(Oscar) koji je trčao sa karbonskim protezama ispod koljena. E pa bilo je samo pitanje trenutka kad će se proizvođači tenisica dosjetiti da naprave to isto ali malo sakriveno. Jedan sastojak tog cijelog sustava koji omogućava uštedu od 4% potrošnje kisika, a što su potvrdila i nezavisna istraživanja je produženje donjeg dijela noge bez dodavanja veće težine. Po tom pitanju u Nike-u postaju potpuno neuračunjljivi i neki tvrde da zadnje tenisice koje je nosio Kipchoge imaju potplat viši od 5 cm. Ali ako je to dovoljno svaka šuša bi mogla napraviti tako visoke tenisice no nije sve u tome. Naime toliku debljinu omogućava novi materijal Pebax(hi tech polymer) koji je izuzetno lagan. Već prije pojave tog materijala prvi pomak u tom smislu je imao Adids sa takozvanim Boost materijalom(expanded thermoplastic polyurethane, E-TPU). No tada je ekonomija trčanja(smanjena potrošnja kisika) bila poboljšana oko 1% što je u okviru varijacije koju trkači imaju gotovo svaki dan. Ono kad te iznervira žena ili šef. Kad smo već kod težine, studije su pokazale da dodatnih 100 grama težine u tenisicama znači dodatnih 1% veću potrošnju kisika. Dao sam si truda pa sam izmjerio težinu manje više svih vrsta tenisica koje sam koristio zadnjih 7 godina. apsolutni pobjednik u kategoriji teških je upravo Adidas Boost Supernova Glide iz 2014 godine koje još uvijek imam i koristim ali za divno čudo u njima sam istrčao i najbrži maraton. 



 One su sa malom preinakom tj. tanjim uloškom od originala nešto malo lakše od 300 gr.(293 gr.), dok su najlakše Sketcher GO Run 5 iz 2018 sa svega 205 gr. U njima sam trčao maraton u Beču i teško je reći bilo što o njihovoj efikasnosti jer sam trčao bez previše naprezanja i to je definitivno bio maraton u kojem mi je bilo najlakše. Bar mi se tako čini. Sve ostalo Nike, NB, Asics, Adidas Adizero su između toga oko 250 gr +/- 10-tak grama i nije vrijedno truda birati tenisice po tom kriteriju. Ja sam se pitao kako je moguće da tako visoke tenisice kao platformice mogu biti stabilne ali tu dolazi karbon koji izgleda ima neku zakrivljenost zbog rasterećenja zgloba palca. Ta ploča ima oblik poput žlice pa se jako dobro može sakriti u tako debelom potplatu. Neka preliminarna ispitivanja su pokazala da je povrat energije ako trčite u tenisicama sa materijalom potplata Ethylene-vinyl acetate (EVA) oko 60%, za E-TPU oko 70% dok je za Nike-ov Pebax fantastičnih 80%. Naravno nemojte se zanositi time da ne treba trošiti energiju, a tenisice će same odraditi sve ali ipak ušteda je evidentna. Na koncu tu je i zabrinutost nekih znanstvenika da će dugoročne posljedice koje proističu iz promjene prirodne biomehanike možda biti značajne ali to tek treba istražiti. U međuvremenu su slične poteze napravili i ostali proizvođači mada se to još ne vidi u rezultatima, a i Nike se osigurao patentima na neke komponente koji samo u skupnom djelovanju čine tu razliku.

Ideja dotičnog dvojca iz podcast-a je da se slično kao što su to prije nekoliko godina učinili za tenisice skakača u vis ograniči debljina potplata i na taj način jednom komponentom regulira sve ostalo. Jer ako je potplat tanji tada karbonska ploča ne može biti efikasno zakrivljena pa se rasterećenje jednih tetiva prenosi na zglob palca i cijela priča nije više ista. To je izgleda i razlog zbog kojeg ostali proizvođači ne postižu baš tako dobre rezultate usprkos dodavanju karbonske ploče ili karbonskih traka. Jedne takve sam i ja kupio ali još nisam ubjeđen da su uopće nešto efikasnije od ostalih koje imam. Od svega na utrci najbolji doping je jaka glava ili tvrda glava kako hoćete. Ona koja kaže da ti to možeš i kad ti se pri kraju upale sve crvene lampice dodaje gas tvrdeći da to nije ništa nenormalno niti nešto što jedno hladno pivo nakon utrke neće izlječiti. Na kraju kad si u zadnjim kilometrima maratona niti ne osjećaš noge, a kamoli što ti je na nogama.    

 

 

  

ponedjeljak, 10. svibnja 2021.

Wings for Life ... opet

Mora da postoji nešto neodoljivo u toj utrci koja zapravo i nije utrka već bježanje pred ciljem koji trči(vozi) iza tebe. Jer da nema toga tajnog sastojka neznam tko bi me bio natjerao da samo tjedan poslje utrke polumaratona opet po priličnoj vrućini trčim još i više od toga. Da stvar bude gora utrka počinje u jedan sat poslije podne. Taman kad zvizdan ugrije. Još u četvrtak nisam bio siguran dali je to pametno jer bez obzira što iz nekog razloga nisam osjećao nikakve posljedice utrke polumaratona ipak znam da sam bio još daleko od pravog oporavka. Dogovor sa mojim prijateljima za koji sam ionako znao da će se raspasti već nakon desetak kilometara je bio da idemo kao što trčimo dužinu. Oko 26-28 km što bi bilo oko 5 minuta po kilometru. Uspio sam nagovoriti sina da nam na bicikli nosi i vodu tako da je svatko imao na raspolaganju bočicu od pola litre i to bi trebao biti luksuz koji si na treningu obično ne možemo priuštiti. Kad smo u petak ja i Dražen testirali aplikaciju susreli smo Bracu iz "Elitnih Pulskih" i on je tražio društvo pa su nam se na kraju priključila još dvojica. Drugi je bio "Mali Flo" kojeg dugo nisam vidio, a na kraćim trkama obično gledao u leđa. 

 

Braco, Flo, Dražen, Goran, Ljubo i ja

    Znao sam da će biti dosta trkača na potezu od Puntižele do Portića prema Peroju ali nedjelja i sunce je izmamilo dosta šetača na stazu uz more pa je ponekad bilo naglih obilaženja, a najgore je zapravo bilo kad je trebalo proći rivu u Fažani. Kao usred ljeta miris ribe i friganih lignji, a mi ko neke mone trčimo kroz tu gomilu ljudi koji vjerovatno misle koji kua je ovim budalama trčati u ovo doba dana. Kad je aplikacija na mobitelu označila start nisam baš odmah krenuo jer je trebalo pažljivo ugurati mobitel u futrolu koju sam nosio oko pasa ali tako da mi je mobitel negdje na križima. Zbog toga sam zaboravio odmah pokrenuti i Garmina ali to je na kraju nevažno jer je aplikacija izgleda odradila taj posao dobro. Stalno sam natezao elastične trake da mi mobitel ne pleše i tako ipak doživio jednu ozljedu. Na mjestu gdje je bila kopča na trbuhu mi se stvorio manji hematom, a na donjem dijelu leđa ojedina od poskakivanja mobitela. J...,
kad ti nešto skakuće dva i pol sata pa makar koliko bilo lagano ima da odere i žešće debelokožce nego što sam ja. Cijeli koncept trčanja oko 5 minuta se rasplinuo odmah jer oni "Elitni", a tu prije svega mislim na Bracu neznaju držati tempo na utrci i ja sam znao da je samo pitanje vremena kad će puknuti. Za čudo držao se dobro do posljije 21-og km i onda odjednom ... ne mogu, neki me umor.. Pametniji dio ekipe je već odavno odustao od ganjanja, ali ja nisam tako sklopljen pa sam nakon toga opet bio sam. Kako smo napravili okret puno ranije nego što je to trebalo jer su htjeli izbjeći neku navodnu uzbrdicu prema Peroju znao sam da ću morati opet nazad kroz gužvu po šetnici, a tamo se motalo još samo par trkača dok je većina već zauzimala pozicije po plaži i namakala noge ili se čak i kupala.

To dodatno djeluje demotivirajuće pogotovo što sam na 24 km već potrošio svoju vodu i moj sin je odlučio otići jer više nije imao vode, a navodno je i probio gumu po neznam koji put. Prema prosjeku na Garminu sam znao da treba još dugo trčati ali nije mi se dalo opet ići kroz Fažanu pa sam okrenuo opet nazad prema kampu na Puntiželi. Još sam samo povremeno viđao malu Valentinu koja je isto tako kružila od Puntižele do "Bi-vilage-a" ali išla je u suprotnom smjeru. Samo je slegnula ramenima i gotovo u isto vrijeme smo izustili ... kad će taj presretač? Već sam prešao ciljanih 28 km, a tek tada mi je preko aplikacije javljeno da je presretač blizu ali da "oni još mogu na kafu jer ja izgleda ne odustajem". Još se i sprdaju samnom pomislim, a blizina mog auta sa hladnim napitcima i pivom je još više ubila moju želju da trčim. Ponovo sam okrenuo prema Fažani ali sad preko bivše Hidrobaze da ne gledam moje prijatelje kako se kupaju ili moče noge u moru. Nakon tridesetog sam potpuno usporio na preko pet minuta i odlučio da stanem kad napunim 32 km jer mi je bio pun kufer. To sam i učinio ali presretač nikako da stigne pa sam isključio Garmin i šetao malo po hladu šumice oko auta dok me nije stigao. 32,23 km urliče mobitel "ti si šampion" ... ma nije to isto. Ti zadnji kilometri u Zadru su bili uzbudljivi poput kakvog trilera, a bez obzira što si već mrtav umoran pokušavaš izvući još malo. Sad je ispalo kao nedovršen seks. On je opal baš kad je bilo najuzbudljivije. Tužno da je to upravo ono nešto u bliskoj perspektivi, hm. Sve u svemi virtuelno ili ne ipak sam malo popravio svoj rezultat iz Zadra, a i na globalnoj razini popeo se malo više na 1206-to mjesto i drugi u kategoriji +65. 

Opet se izgleda brže trčalo u Austriji i možda odem tamo sljedeće godine ako bude prava utrka. Iako trčanje 32 km tempom od 4:47/km nebi baš nazvao brzim. Obzirom na trajanje ipak je mnogo gore nego trčanje polumaratona 4:17/km. Možda zbog vode jer se vidjelo po pulsu kako bez obzira na nepromjenjen ritam jako raste kad sam prošao 20 km. Osnovni uzrok je prevelik gubitak vode, a to ovaj put nije bilo odrađeno baš kako treba.  


     

utorak, 4. svibnja 2021.

6. ZAGREB21

Nisam vjerovao da ću to reći. Ja koji tako rijetko trčim utrke i pažljivo ih biram ali nema sumlje, zaželio sam se utrka. Fale mi i moji unuci koji su već prešli u tinejđere, fešte, putovanja, moj posao, ma more toga. Želim ponovo sve to nazad. Ok, svi bi mi željeli biti mladi lijepi bogati i još koje kakvi … bolje da ne znam baš sve. Ali stvarno, više od godinu i pol dana potpunog odsustva uzbuđenja pred utrku je čak i za mene previše. Da, neki se pitaju kako to da ja imam tremu ili onu vrstu uzbuđenja koje neda snu da me zagrli noć prije utrke. Kao da bi meni trebalo biti svejedno jer eto prešao sam na onaj strmiji dio nizbrdice u svom životu kad ti stvari izmiču kontroli i sad bi se kao trebao pomiriti sa time. Moj pokojni prijatelj, naš nezaboravni Bepo je rekao kako je nakon te 67 godine života naglo usporio pa iako se borio još godinama nikako nije mogao da shvati i prihvati zašto tako naglo i tako brzo. Jedan dio mene zna da vrijeme neumitno radi protiv mene ali trkački dio mene to ne priznaje i stalno se nadam da će se u tom trkačkom svemiru nešto poklopiti i da ću opet pomaknuti svoju granicu malo više. Zadnji put je to bilo na pulskoj X-ici(desetki) 2018. godine ali mala gorka pilula razočaranja i neuspjeha je usljedila već mjesec dana nakon toga na maratonu u Ljubljani, pa ponovo još i veća sljedeće godine. Netko bi rekao ideš kakav neuspjeh još nije bilo utrke osim one prve i kad si bio u kategoriji i sa deset godina mlađim trkačima, a da nisi bio prvi u kategoriji. Pa opet, nisam baš bio sretan sa takvim ishodima. 

Polumaratone trčim još rijeđe nego maratone i ovaj mi je bio tek peti. Prošlo je tri godine od posljednjeg, isto u Zagrebu na koji sam iz posebnog razloga ponosan. Bio je u drugačijim okolnostima, nisam mislio da sam bog zna kako spreman, bilo je užasno hladno, a ja sam tada još spadao u one trkače koji se obuku kao da trče po sibiru čim malo zapuše bura. Sad kad cijelu zimu trčim u kratkim hlačicama i jednoj maji te redovno "uživam"(zapravo patim) u zimskom plivanju ne mogu shvatiti zašto sam se bio toliko obukao.    Bio sam i najstariji u kategoriji iznad 55 godina(imao sam 64). Pa ipak sam se dokopao drugog mjesta iza neponovljivog i pet godina mlađeg Drage Paripovića još uvijek aktuelnog hrvatskog rekordera u maratonu i polumaratonu. Nema veze što nije bio osobni rekord, a nedostajalo je samo desetak sekundi. 

Cijelu ovu zimu sam razmišljao kako bi možda mogao tako nešto ponoviti i kad sam bio već na vrhuncu priprema utrka je odgođena. Da stvar bude gora nakon par tjedana opuštanja nagli povratak je možda uzrokovao problem sa koljenom i opet sam se našao u situaciji da pauziram baš kad treba pojačati trening. Naravno nakon desetak dana pauze više nema smisla pokušavati nadoknađivati ništa ali ja sam to ipak učinio. No ubrzo sam shvatio da umor koji osjećam nije nedostatak forme već akumulirani stres kako fizički tako i psihički. Zato sam popustio. Zadnji tjedan sam opušteno odradio samo nekoliko laganih treninga i jedan test trening u četvrtak koji je pokazao da je sa formom kao i koljenom zapravo sve u redu.

Ja sam u cijelom društvu koje je krenulo za Zagreb bio najstariji pa je valjda red bio da ja vozim što mi zapravo i nije tako teško sad kad gotovo uopće ne putujem, a išijas me već godinama kao ne poznaje … ma neka mu bude, neka se goni … Ekipa je to koju već intimno poznajem jer kad godinama trčite svaki tjedan dužinske treninge koji traju dulje od dva sata onda se toliko napričate da nema nepoznanice koja neće iskočiti kad umor savlada noge, a jezik počne biti brži od mozga. Putem se već kuju planovi za Amsterdam, Ljubljanu ili možda Berlin, prepričavaju se “lovačke” priče, pretresa politika i sve one sitne stvari koje čine život tako zaj.. ali i tako zanimljivim. Odmah odlazimo po brojeve baš u trenutku kad treba početi utrka na pet kilometra. Oblačno je i tješimo se da neće biti tako loše niti sutra. Prema već sto puta viđenom scenariju prije starta nebo se otvorilo i odmah me spustilo na zemlju. Pomislim jadni trkači, znam da pet kilometara nije puno i malo kiše bar mene nikako nebi smetalo ali se sjetih kako sam pokisao prije par godina na maratonu u Ljubljani. Sutra trebam biti spreman na sve. 

I umjesto kiše jutro se u Zagrebu probudilo prerano i odlučilo da nas počasti suncem, toplinom i jakim jugom koje je povremeno prevrtalo metalne rešetkaste ograde na kojima su zakačili reklamne panoe. Ja sam se pred utrku odjednom nekako smirio i pomislio: od svih trkača koje znam bez obzira koliko su bolji od mene nitko ne podnosi kad zvizdan upeče kao ja. Ja ne trošim vodu kao drugi ja sam kao pustinjska deva i mogu trčati tri sata duljinu po ljeti bez da uzmem i jednu kap vode. Znam da to nije baš dobro činiti ali mogu. Uostalom ni Drago više nije u mojoj katagoriji pa nemam pojma tko bi još mogao tako brzo trčati. Moji kolege Ljubo i Dražen su bili malo skeptični u pogledu tempa koji su planirali pa smo se odmah na početku pozdravili i poželjeli sreću prije nego što šarena karavana krene. Opet se nisam htio gurati naprijed iako za plasman i na ovoj utrci koriste ukupno vrijeme, a ne “chip” vrijeme koje uredno mjere.    Do sad me to nije nikad koštalo neke razlike u plasmanu osim za poneko mjesto ali koje nije u mojoj kategoriji pa se zapravo više ne uzbuđujem oko toga. Zapravo idu mi na k..c svi oni što se naslikavaju na prvoj crti, a baš sam uočio na slici jednog lika koji je došao 11 minuta iza mene ali se iz prvog reda glupavo ceri pored pobjednika. Pokušavam ne razmišljati dali netko od tih stotinjak ili više ispred imaju koronu jer jedino mi “puležani” i još poneki trkač imamo maske na startu ali sad je ionako svejedno. Ako smo nešto pokupili ili nam je suđeno to je to sad ne vrijedi kukati. Uostalom i ja sam se uspio cijepiti prije desetak dana pa sam valjda ok. Krećem polako bez žurbe gledajući prazne prostore više nego koji mi je tempo i u tom laganom probijanju nakon prvog sporog kilometra prestižem “malog” Nimca koji je za glavu viši od mene i ima trećinu mojih godina. Malo smo proćakulali i ostao sam iznenađen što ide tako sporo ali on se odlučio na običan trening dužine sa malo bržih zadnjih 5 km. Pomislih da će me možda na koncu i stići jer sunce je već bilo dosta visoko pa nikad neznaš kako na kraju može sve završiti. No bez obzira na moje relativno malo iskustvo sa polumaratonima ama baš svaki sam trčao sa jakom završnicom u zadnjih par kilometara za razliku od maratona kad sam se raspadao u skoro svakom ta zadnja dva tri. Pokušavam ne misliti na crne ishode i zabaviti se promatranjem trkača koje sustižem. Gledam da se pridružim nekoj grupi koja ide otprilike kao ja. Prošao sam jednog trkača iz AK Žumberak priupitao ga kako je Drago jer znam da je već neko vrijeme odsutan zbog bolesti. Uvjerio me je da je dobro i da će nas uskoro ponovo podsjećati da su godine kod nekih trkača samo obične brojke bez većeg značaja. Tako sam stigao do grupe u kojoj je bila jedna mlađa cura, jedan tipično za triatlonca čvrsto građen momak iz “TK Bribir” i još par trkača koji su uskoro počeli popuštati. Bili smo blizu desetog kilometra kad se iz publike trkačima približio Drago. Bodrio je nekog iz grupe ispred nas, a ja sam ga u trku pozdravio, prenio mu pozdrave svih “Uljanikovaca”, i posebno Ozrena. Uskoro je jedan trkač iz grupe počeo onako kao za sebe govoriti kako misli da mu je ovo prebrzo, a ja pomislio u sebi kao je tek meni sa dvadeset ili trideset godina više. Ali on je teško disao, a ja i “bribirac” Miro smo ubrzo ostali bez pratnje. 

Miro iz TK Bribir i ja 

Poslje dvanajestog kilometra sam odahnuo i pomislio fala k... još sitno, jednocifreno! Sad mi je svaka utjeha trebala kao žednome voda. Prvi put na polumaratonu da sam i uzimao vodu koja je bila prikladno pakirana u bočice. Uglavnom bi polio malo po glavi i leđima, a otpio samo gutljaj dva. U tom pokušaju da odagnam nelagodu koja se svakim kilometrom uvlači sve dublje i šapuće u uho: “uspori, vruće je, požaliti ćeš na kraju ..” prolazi policajac na motoru i govori nam da se držimo desno. Koji … cesta je dovoljno široka za dva kamiona? A onda je prošao kao brzi voz kroz neku seosku postaju. Pobjednik Jean Baptiste Simukeka već grabi prema cilju, a nas čeka još više od dvadesetak minuta mučenja. Dobacujem mu nešto kao: “daj nam malo brzine” i pomislim evo ti malo mojih godina. Miro se možda malo nasmijao ali ne znam jer sam sve ćešće bio korak dva iza. Svako toliko me bodrio, a ja sam u par navrata rekao idi ti brže ako možeš ja ću ako uspijem ovako do kraja. Ali nekako sam ga nerado puštao i tako nisam niti primjetio da sam ipak išao drugu polovinu utrke brže. Više se nisam trudio niti pratiti tempo na Garminu i zapravo sam potpuno zaboravio na njega pa ga tako nisam niti zaustavio kad sam napokon pošao ciljnu crtu. Ovaj put nisam posebno sprintao zadnih par stotina metara ali ipak sam zadnje kilometre, a pogotovo zadnji otrčao mnogo brže od prosjeka. Kad se noge zaustave uvijek su nekako lelujave kao da su gumene i nemaju nikakvu kontrolu za stajanje na mjestu. Kao kad mornar siđe sa broda koji se danima ljuljao pa tetura ko pijan po čvrstom tlu. Ali vrlo brzo sam povratio stabilnost, čvrsto zgrabio i naiskap ispraznio ponuđenu bočicu vode, a odmah nakon nje hladno bezalkoholno pivo koje mi je nekim čudom(ni ja ne vjerujem da sam to rekao) djelovalo savršeno dobro. Ostalo je samo da dočekam svoje prijatelje koju su izgleda malo podbacili. Što zbog vrućine, a nešto i zbog stava da se ne može bolje. Nema gore stvari nego kad sam sebe razočaraš i ja to jako dobro razumijem. Ali ovaj put ja se nisam razočarao. Nisam završio u sanitetskom šatoru ili pao pokošen grčevima, a dao sam sve od sebe da poništim temperaturni i hendikep godina. Zato je rezultat iako slabiji od zadnjeg, a pogotovo osobnog ipak vrijedniji. Vrijeme(chip time) 1:30:44 za 67 godišnjake je prema međunarodnom “Age Grade” kalkulatoru malo sporije od 1:08:02 pobjednika današnje utrke.


I to bi bio moj novi rekord 1:08:36 kad bi bio mlad … eh kad bi.

ponedjeljak, 26. travnja 2021.

Još samo odabrati gume

 Neki kažu da u mojim godinama treba biti zadovoljan i ako samo preživiš. Recimo pripreme, a na kraju naravno i utrku. Za to ću morati još pričekati ali pripreme su gotove. Ostaje samo da se odaberu gume za utrku i neki još manje važni detalji. Više bi rekao modni detalji i to je sve. Niti ubrzanja prije tjedan dana na dužini 5-4-3-2-1 niti zadnja skraćena dužina otrčana pola u tempu polumaratona nije vratila bolove u koljeno ali sve jedno mi se čini da sam nekako trom. Znam da to ima veze sa određenom dozom akumuliranog stresa i umora. Rekao bi čak i malo psihološkog zasićenja jer su se ove pripreme oduljile kao seks koji ti je netko prekinuo po tko zna koji put i na koncu kako to obično biva ... ćorak. Utješno je pogledati isti trening tjedan prije utrke 2018.g u Zagrebu kad sam čini mi se jedva držao tempo od 4:21/km uz dosta visok puls da bi na utrci išao prosječno 4:12/km i još imao force da zadnji kilometar trčim 4:02 pa i "sprintam" dvijesto metara prije cilja. Jučer sam iako je bilo još toplije uspio držati 4:17/km i na kraju se ispostavilo sa istim pulsom kao prije tri godine. Nadam se da je to ipak mali razlog za optimizam. Istini za volju te godine je temperatura na utrci bila tek oko 1 C uz hladan vjetar ali i ja sam bio prilično zabarikadiran sa duplim majama, dugim gegama, kapom, rukavicama i svim ostalim pomagalima. 

 


Sad očekuju kišicu i oko 12 C što i nije loše ali me brinu tenisice. Sutrašnji trening još malo polumaratonskog tempa mogu trčati po identičnim uvjetima jer kišica je evo upravo počela, a sutra će biti jača uz jugo i vlažnih 14 C. Mogao bi testirati nove Noosa Tri tenisice ali sumljam da će biti dobre po mokroj podlozi. Više povjerenja imam u Adidas-ove Continental-ke, a to znači da ću možda ipak trčati u meni neudobnim ali po nekima malo efikasnijim Adizero Pro. Težinski su gotovo iste sa malom prednošću Asicsa od svega 12 grama. Možda u Zagrebu grip nije neki problem jer se pravac malo mjenja i to su uglavnom široka skretanja pod devedeset stupnjeva. Udobnost je važna ali nije to maraton. Već sam zadnji put trčao u Adizero Adios, a tada mi je par tjedana prije utrke došlo do upale zgloba koji je bio gotovo zacementiran i trpio sam jake bolove cijelo vrijeme. Kažu kad te boli zub trebaš se opaliti po prstu i bol u zubu prolazi. Možda je to tajna tako dobro otrčanog polumaratona. Jurio sam da što prije skinem tenisice. 

Osim toga što nije prvi put da prije trke osjećam kako nisam spreman, tješi me još malo činjenica da sam u petak primio cijepivo protiv Covida pa je možda i to malo utjecalo na moju izvedbu treninga. Da ne spomenem činjenicu da me ni moji prijatelji nisu uopće pratili čim sam ubrzao. Kad trčiš sam čini ti se da se više mučiš jer nema nikoga oko tebe tko bi puhao i hroptao kao da je na samrti. To me uvijek zabavlja na utrkama pa se pitam kako to kad je trka tek krenula. Koliko će taj još izdržati? Nakon dva dana suzdržavanja evo sad ću popiti još jedno pivce poslije ručka i siguran sam da će me to podsjetiti da ovaj maratonac-matorac još nije za odbaciti.    

subota, 17. travnja 2021.

Zadnji vlak

Stalno imam osjećaj da je ova neizvjesna utrka moj zadnji voz u koji moram uskočiti ako mislimi dalje ostati trkač, a ne netko tko povremeno trčkara po šumici. Kao da su mi ovo posljednje pripreme za neku utrku. Naravno kako to obično biva sve ide naopako i moguće da taj vlak niti neće krenuti. Ako ipak krene možda i ode bez mene. Još ništa ne otkazuju iako je situacije sa koronom još i gora nego prije više od mjesec dana kad su pomaknuli datum. Moje koljeno se malo smirilo iako ne potpuno, a da uopće ne mogu shvatiti što se zapravo dešava. Malo je natečeno, mogu napipati kao ispod tetive koja spaja čašicu nešto preskakuje preko jagodica prstiju, malo boli na dodir ali više ne boli dok trčim pa niti nakon hlađenja.   Deset dana pauze, jedan tjedan lagano i sad pokušavam nešto nadoknaditi iako znam da od toga neće biti ništa. Moram priznati da nisam očekivao ovakav pad forme. Sad se to nakon dva jača treninga ovaj tjedan vidi i sa mjeseca. Ok, znam da jedan loš dan ili trening ne znači ništa iako nebi baš rekao da je ništa trčati polumaratonski tempo 5 sekundi po kilometru sporije nego prije dva mjeseca, a pri tome mi je puls u prosjeku bio za 5 otkucaja veći. Temperatura je bila identična kao i dionica na kojoj sam trčao. Tješio sam se jer sam trčao popodne samo sat vremena nakon malo preobilnog ručka ali ipak. Čini mi se da je i prije prekida od deset dana moja forma pomalo klizila prema dolje ali to je bilo jedva primjetno. U četvrtak sam odlučio podići malo rizik pa trčati tempo intervale 1600m na stazi. Nisam želio baš previše vući vraga za rep pa sam rekao sebi samo 4 puta i točno prema planu. Tako je i bilo bez obzira što se oko mene opet sjatila ekipa koja poput lešinara čekaju da mi negdje uzmu mjeru. Makar na treningu. Probali su malo cimati provocirati, kao ... trčimo ko babe i slično ali ja se nisam dao smesti. Dođite na trku ja ću i ovako oštećen bar pokušati da vam uzmem mjeru. Zapravo se stalno tako zezamo ali kad sam pogledao kod kuće brojke baš mi i nije bilo previše zabavno. Daleko je to od moje forme recimo prije Zagrebačkog polumaratona 2018. godine. Ok i tada sam trčao gotovo identično. Samo jednu sekundu sporije na 1600 m sa istom pauzom od 400 m lagano za sekundu brže ali ukupno 5 intervala i prosjek pulsa na tim dionicama mi je tada opet bio za 5 otkucaja niži. Još je bilo i malo toplije iako je bio početak travnja mjeseca. Takva forma otprilike odgovara zadnjem treningu intervala prije ozljede početkom ožujka kad sam trčao za 5 sekundi brže i puls mi je bio 3 otkucaja niži nego u četvrtak. Koliko to ima veze sa formom, a koliko sa nekim drugim faktorima nisam više siguran ali i današnje vucaranje po šumici sa 5:44/km je bilo sa znatno povišenim pulsom mada moram priznati da kad nebi nosio Garmina nebi znao da sam bio tako umoran. Nadam se da sam kako bi rekli slovenci samo "utrujen", a ne trudan. To me podsjetilo na moju prijateljicu koju sam trenirao kad sam 2015 pauzirao zbog kukova. Nakon svog osobnog u Ljubljani kojeg je skinula za oko 7 minuta stalno je na treningu imala visok puls, a ona je htjela trčati polumaraton u Crikvenici mjesec dana nakon toga. Kad sam joj zabrinut zbog toga rekao da ide kod liječnika ili je možda trudna samo je odmahnula i ... j.. sad ima blizance, a na toj nešto težoj i valovitoj stazi istrčala je još bolje vrijeme. Mene su poslje zezali da sam baba Vanda. E pa sutra ću znati što je i kako je. Valjda ja ne mogu biti trudan. Opet u Medulin gdje sam trčao i posljednju dužinu. No ovaj put će biti malo brže jer trčimo takozvanu 5-4-3-2-1 dužinu. Već nakon par kilometra zagrijavanja trčimo 5 plus 4 kilometara oko 4:30/km sa jednim kilometrom sporije(oko 5:00 min) između. Zatim 3 plus 2 km ubrzavamo na 4:15/km sa jednim sporijim između i na kraju jedan kilometar obično oko 4:00 minute ali znali smo ja i "Rudiša" derati 3:40. On i malo brže j.. Nakon toga još par kilometara za hlađenje i to je taman jedna kratka dužinica od 24 km. Obzirom da ekipa možda neće biti raspoložena za toliko, a ni ja ne znam mogu li tako biti ću zadovoljan i sa malo manje jurnjave na kraju. Najviše čega se bojim je da opet na izlasku iz auta ne osjetim onu istu bol u koljenu kao prošli put. Toga se bojim više od korone, a kad sam već kod toga došao sam i ja nared. Za pet šest dana(u petak) će i mene cijepiti. Malo mi je to čudno jer svi moji prijatelji, netrkači i mnogi trkač koji su mlađi od mene su već cjepljeni, a mene eto ostavili za kraj. Valjda moja doktorica misli koji će njemu k.. cjepivo. Taj trči, pliva u moru, ne guta pilule(ni da bi mi bilo bolje), pije pivo na plaži dok upija "D" vitamin. Možda je šteta cjepiva. Moj ćale koji ima 96 se nije htio cjepiti ali on se ni ne giba okolo dok stara sa nama klati okolo pa i po kafićima. Ona se cijepila jer ne može podnijeti da sjedi kod kuće. Ima i pravo.    

 

ponedjeljak, 5. travnja 2021.

Misija na Mars

 Meni ove moje pripreme za utrku koja se moguće neće niti dogoditi sve više liče na one silne misije na Mars. Od 49 koliko ih je do sada poduzeto, 35 su bile neuspješne ili kako bi narodski rekli bile su ćorak, promašaj, zajeb, "fuck-up" ili kako već to zovu. Još kad sam krenuo znao sam da sve nije na svome mjestu i tada sam dozirao trening kako mi se nebi vratio problem sa petnim trnom koji se vukao pola prošle godine. Dva puta sam korigirao plan i vraćao se na lagani početak, a zadnji put je to bilo zbog nekih neobičnih bolova u preponama nakon čega je usljedio problem sa skočnim zglobom. Nisu pomogle niti nove skupe tenisice i taman kad sam nakon jednog relativno intenzivnog treninga osjetio da je sve prošlo pokazalo se da onaj "Murphy"(zakon o kruhu i marmeladi ha, ha, ha) nikad ne spava. Moj sin koji je bio u frci jer ga je opet čekala operacija vađenja željeza iz noge je odjednom izrazio želju da idemo skupa u jednu šetnju od 17-tak km. To nisam smio odbiti jer nisam dugo imao takvu priliku. Bila je subota ujutro i računao sam da ću malo kasnije odraditi lagani trening prije nedeljne dužine. No račun je bio bez krčmara i ta za mene malo prespora šetnica definitivno je uništila nešto u mojem koljenu. Sutra dan ujutro nije izgledalo da će biti tako loše i otišao sam odraditi dužinu u Medulin koju savjesno trčim svaki vikend poput pravih vjernika koji redovno pohode nedjeljnu misu. Krenuli smo malo laganije zbog jednog našeg kolege kojem je tempo od oko 5 minuta malo prebrz. Tako je i bilo i moram priznati da bi taj dan napisao jedan veliki post-hvalospjev o Asics Noosa Tri 13 tenisicama. Nakon samo jednog kratkog treninga odlučio sam da malo počastim noge. Još ne mogu doći do pravih riječi kojima bi izrazio svoje oduševljenje. Taj dan je baš bilo ugrijalo i mada sam jedino ja imao maju dugih rukava društvo se na kraju osulo jer su odlučili malo podići tempo nakon 20-tog km. Već nakon prvog bržeg kilometra ostali smo samo nas dvoje, a zadnji brzi sam ostao sam jer izgleda da nitko nije još adaptiran na toplo vrijeme. I moj puls je bio nešto veći u odnosu na prethodne treninge takvog tipa ali još nisam osjećao težinu u nogama ili gubitak kontrole tempa, pa sam zadnji brzi još ubrzao na 4:20/km. Ni traga od bolova u koljenu sve dok nisam došao kući i pokušao izaći iz auta u garaži.


 I onda ćorak, zajeb, fuck... poput promašaja cijele orbite oko Marsa nakon
uloženih stotina miliona šuški. Bilo da su to dolari, rublji, juani ... Da nesreća ne kuca sama na vrata već uvijek dovlači svoju ružnu, krezubu familiju to je opće poznato. U frci zbog odlaska pod nož, moj sin je izlazeći sa parkirne rampe naguzio stup u garaži. Bolje rečeno stup je naguzio moju Hondu baš dan dva prije odlaska na tehnički.  Juri limara i ostala sranja baš dan prije nego se zbog Uskrsa sve blokira na tri dana. Koliko usranu familiju ima ta "nesreća" dokazuje cijeli slijed događanja taj dan. Nakon što sam preuzeo auto od limara pokušao sam otići u jednu od brojnih autopraona. Svugdje gužva kao da svi baš taj dan peru auto. Naravno ja sam ubo jedan box gdje usisavač nije radio pa sam u ljutnji istresao tepihe dok me ekipa ljutito mjerkala jer je vjetar raznosio prašinu po njihovim tek opranim konzervama. Kad sam napokon došao u zadnju od tri stanice za tehnički koje sam obišao stao sam u red i odlučio da čekam iako je i tamo bila gomila ljudi.  Nakon pola sata iz ureda je izašao lik i rekao da čekamo jer je pukao server od MUP-a i nema registracije do daljnjeg. Opet sam otišao kući pa opet nazad i napokon oko pet šest popodne dovršio taj naizgled trivijalan zadatak. Putem sam se pitao što se još može loše desiti. To se sad pitam svako jebeno jutro kad se ustanem. I ne ustaje mi se baš tako rado. Eto tako sam opet upisao jedan tjedan sa 0 kilometara i to baš tjedan prije planiranog vrhunca priprema. Možda utrke neće niti biti ali to mi nije uopće utjeha jer me je opet podsjetilo kako se kraj moje trkačke karijere može desiti bilo kada i kako ga neću predvidjeti niti biti spreman za njega. Baš kao i u životu. Čak je i jebeno more još hladno ali bar ima još malo sunca. Kažu da će sutra biti neki kijamet, a moja kćerka mi je javila da je danas kod njih u Lutonu(Engleska) snježilo. Moja frendica koje se prije par dana vratila iz Kanade kaže da je ovdje hladno i ne kuži kako mogu ulaziti tako lako u more.


  Da budem iskren ne znam niti ja ali od skoro dvijesto plivanja u zadnjih godinu dana nikad nisam osjetio nikakve naznake bolova ili ozljede. Gotovo da sam zavidan onima kojima je to glavni sport ili strast. Ja trpim gutanje slane vode, meduze, valove, štipanje hladne vode, treskanje koje me uhvati nakon duljeg plivanja u hladnoj vodi, plave prste i sve ostalo samo zbog toga što mi trčanje uopće ne uzvraća ljubav koju prema njemu osjećam. Skroz sam promašio sport. Gotovo kao prva ruska misija(M1 iz 1960.) koja nije niti uspješno poletjela već je završila negdje u sibirskim pustopoljinama.