ponedjeljak, 6. srpnja 2020.

66

Iako nisam imao posebnu želju da napišem post ipak sam popustio samom sebi i evo jednog prigodnog. Nije baš neka jaka prigoda osim ako činenicu da ste dogurali do 66 godina ne doživljavate kao veliki uspjeh. Ja baš i ne. Nažalost sve više poznajem onih koji nisu dogurali niti do tu. Nedostatak želje da pišem leži u jednostavnoj i pomalo bolnoj činjenici da ne trčim baš mnogo. Napokon sam zaključio da moj problem neće nestati ako ne poduzmem neke drastične mjere, a to mi se nekako neda. Tako sam od četvrtka nakon samo dva kratka trčanja prošli tjedan potpuno stao i čekati ću potpuni izostanak bola ili otići na terapiju koju mi mnogi preporučuju. No meni se to trenutno baš i ne dopada jer sam zauzet sa nekim osobnim obavezama. Ta obaveza me natjerala da i ja iskoristim blagodati mora i ovaj tjedan sam gotovo preplivao više nego pretrčao. Svakako vremenski više, a u subotu sam čak ponovo sjeo na biciklu i po zvizdanu uz jaku buru odradio dobrih sat i pol po cesti u vrlo visokom opterećenju. Već sam jutros usprkos laganom mamurluku doplivao na preko 40 minuta ili nešto više od 1800 m. Svaki dan oko 5 min ili 200-tinjak metara dulje. 

No plivam samo u laganom tempu pazeći više na tehniku. Kad dođem na sat vremena ili oko 2,5 km mogao bi početi raditi malo na ... Ma kua čim počnem trčati znam da ću zaboraviti i plivanje i biciklu kao da nikad nisu niti postojali. To ja zovem kurvarluk. 
Kako bi što više zavolio biciklu čak sam posudio trkačicu od buraza jer on planira sa svojom drugom biciklom sljedeći put doći iz Ljubljane pa bi mogli ovo ljeto skupa malo biciklirati. Sutra ću je prvi put probati i nešto kao zamišljam? Kad osjetim vjetar u kosi, brzinu, lakoću koju ne osjećam na svom MTB sa uvjek malo praznim gumama... ma ima da se zatreskam u biciklu ko pubertetlija u mladu.  
Sva je prilika da će se ta silna motivacija iz mašte brzo istopiti pred nečim što još ne znam što je. 
Neće to sigurno biti vjetar u kosi jer kose nema baš toliko, a i ono malo je ispod kacige. Što god bude teško da može nadmašiti slatku muku trčanja.

subota, 27. lipnja 2020.

... jedanaest

Nije "Oceanovih jedanaest", već mojih i to tjedana od kad sam po tko zna(više i ne brojim) koji put morao kapitulirati pred ozljedom. Išao sam prelistavati svoje stare dnevnike i naišao na zabilješku o svom prvom trčanju zadnjeg dana boravka u Frankfurtu prije opet točno 11 godina. Znam to sigurno jer smo dan prije te kobne odluke da odem trčati bili sa frendovima na ručku pa imama sliku sa točnim datumom.
Dva bivša trkača i dan nakon kojeg sam ponovo postao trkač
Rezultat djelomična ruptura ahilove tetive upravo na desnoj nozi. Zbog tog prvog i samo jednog trčanja od oko 3 km nisam trčao cijelu sljedeću godinu. To je bila možda i najteža ozljeda ili je imala naj dalekosežnije posljedice. Probudila je u meni inat koji dugo prije toga nisam osjetio. Mogao bi ga možda uporediti sa svojim mladenačkim pobunama. No one loše posljedice nikako nebi mogao zanemariti. 
Ta noga nakon operacije i svih kasnijih problema nije nikad bila baš najbolje. Ali kad me ahilova nije zaustavila u mojoj nakani neće valjda niti plantarni ili što god se tamo dolje sad zakuhalo. 
Gotovo je sigurno plantarni jer sam tu ozljedu imao nakon što sam operirao i lijevu nogu. Prije te druge operacije sam ipak ponekad trčao ali su me mučila koljena i zglobovi, pa je to bilo prilično neredovito.
Čak i za rekreativce premalo. Svaki put sam pogrešno pristupio povratku zbog činjenice da mi se trčanje činilo previše lako, a zapravo sve govori u prilog tome da to nije tako. Tješi me što je povratak trčanju nakon te ozljede plantarne trake lijeve noge trajao oko tri mjeseca. Kao i ovaj put to je bilo u ljetnom periodu. Malo više plivanja i možda prođe brže. No sad sam gotovo dekadu stariji i sve više primjećujem kako se osim usporenog napretka još sporije oporavljam. No zato forma vrlo brzo pada, eto razloga za radovanje. Kao ono: slabo pamtim ali zato brale zaboravljam dok kažeš keks. Dobro nije sve tako crno jer me do sad malo izvlačila bicikla. Iako nikako da između mene i nje zaiskri i razvije se neka jača veza, da ne kažem ljubav.
Možda me u tome trenutno ometa pogled na mog sina koji je i nakon mjesec dana od udesa sa biciklom u kolicima. Pošto je kod nas u stanu nekako mi svaki put kad nevoljko sjednem na biciklu izađe slika njegove polomljene bicikle, a o njemu da ne govorim. Još je čudnije to sa plivanjem. More je dobar dio mog života bio moj omiljeni ambijent. Nebrojeno puta sam se dizao i već u cik zore zaranjao u njegove dubine ili kad je sunce ljubilo obzor posljednjim snagama drhteći od pothlađenosti izlazio iz mora dok su me svi čekali. Neki zabrinuti, a neki nestrpljivi da vide ulov. Zadnji odlazak biciklom na sam rt Kamenjaka prošlog tjedna sam odustao od plivanja i okrenuo se nazad kući gutajući prašinu silnih automobila koji su pohrlili na ja bi rekao posljednju oazu divljine nadomak Pule.
Prašina Kamenjaka
Sudeći po svemu neće to još dugo ostati. Tako je potpuno nelogično da sam ove godine najviše plivao u aprilu i nešto malo u maju i martu, a sad kad je ljeto već odmaklo i lipe su davno ocvale ja se nisam ni okupao nego samo jednom ili dva puta. Malo me demotivira činjenica da moja unuka neće doći ovo ljeto i ne moram brinuti o tome da budem u formi za mali pulski plivački maraton iako bi volio da ga ipak otplivam. Utrkama maratona se ove godine uopće ne nadam jer kako izgleda situacija do jeseni po pitanju corone neće biti sjajna. Jedino čemu se nadam da ovo ipak neće biti godina u kojoj ću prestati trčati. Sad planiram dan po dan tek kad ustanem. Ako su bolovi podnošljivi odem malo trčkarati ili sjednem na biciklu ali to je sve na razini daleko nižoj od onoga što bi želio ali možda je čak i to previše. Pokušao sam sa potpunim prestankom ali nije pomoglo. Samo me činilo nervoznim. Sad se nadam da će nekim čudom ovako trčanje jednog dana postati podnošljivo.       

srijeda, 27. svibnja 2020.

Ponovo na početku

Danas je možda malo bolji dan u nizu onih usranih koji su se kotrljali u zadnje vrijeme. Kćerka ima rođendan, sin se vraća danas iz bolnice sa polomljenom ključnom, 5 rebara i gležnjem ali nadam se sa malo više soli u šupljoj glavi. 
Ja sam nakon nekoliko tjedana nule i dva mjeseca stanke otrčao nešto što sam na svom početku prije točno 6 godina zvao Easy run. To je bio jedan od prvih treninga koje sam zabilježio sa svojim novim Garminom FR 110. Tada sam trčao uglavnom na stazi kroz šumicu "Lungomare".

 Iako nisam niti bio svjestan toga da je to bilo točno prije toliko godina ispalo je da sam trčao jako slično kao tada. Zbog ponovnog kvara novog sata uzeo sam posmrtne ostatke svog starog sata, uspio ga oživiti(napuniti i pokrenuti) i krenuo oko 8 na jedno kratko trčanje do obližnjeg Marsovog polja. 


No tamo je sunce već pičilo, a bilo je par rekreativaca koji su karakterističnim hodačkim koracima kružili po stazi bivšeg hipodroma. Zato sam odlučio produžiti prema Verudeli. Osjećam se glupo kad nekoga stalno obilazim kao da se utrkujem ali ja niti nakon dva mjeseca pauze jednostavno ne mogu trčati tako sporo. Negdje kod "Ribarske kolibe" sam shvatio da trčim malo prebrzo jer je sat pokazivao samo malo preko 20 minuta kad sam prošao četvrti kilometar. Bol u peti je bila vrlo mala ali me brinulo što će biti poslje. Kod ozljeda nema onih spasonosnih pilula za poslije. Zato poslije je... nema kajanja. Pa sam se "junački" odlučio na povratak. Kako bi skratio vrijeme iritacije pete još sam malo ubrzao no nije moja krivica. Taj jebeni sat nema više kaišiće pa ga koristim kao džepni sat. 
Čak i da ga nosim na ruci nebi vidio što piše na njemu, a da budem iskren i zabole me ona stvar. Naravno nemam više niti srčani monitor za njega jer sam ga dao kćerki, a FR110 ne radi sa novim tipom monitora koji imam. 

No trčanje je bilo jako izi i da nema tih bolova u peti tko zna koliko i gdje bi sve trčao jutros. 
Baš sam se zaželio trčanja. Kao na početku. Nema plana, neznam gotovo ništa osim onoga što osjećam. Nemam čak niti potrebu da sutra ponovo trčim. Ujutro ću vidjeti i odlučiti. Možda trčanje, možda plivanje, možda bicikla ili bicikla i plivanje ili svo troje. 
Već danima me bicikla nekako odbija, a pogotovo nakon što je moj sin u subotu završio sa bicikle na traumatologiji. Doduše budala je vozila biciklu vraćajući se nacugan ko letva sa fešte. Ja sam ovih tjedana dosta vozio ali sam izbjegavao cestu i radije se drmusao po kamenjaku jer svašta sam vidio i doživio u samo nekoliko cestovnih vožnji. Danas me je čak i buraz zvao da idemo biciklama ali po cesti jer on sa trkačicom ne može po kamenjaku, a i prije tjedan dana je operirao šaku(karpalni kanal) pa nebi podnio treskanje i čvrsto držanje volana. Morati će sačekati drugu priliku. Ili ćemo oboje da vozimo tenkove ili neka mi posudi jednu svoju trkačicu. Pinarello ili Meridu(karbonsku) meni svejedno. Dekagram gore dole ne znači ništa jer ja imam bar deset kila manje od njega. Pa da vidimo čija .... ha, ha. Nema petlje ali još živi u uvjerenju da je bolji biciklista od mene. Više nisam siguran niti za plivanje ali tek kad ja odradim mali Ironman kao on tad ćemo znati. On je to obavio, a meni se to čini kao nešto što bi mi pomoglo da ponovo pokrpam ove pukotine u mom trkačkom tkivu.  
   

srijeda, 6. svibnja 2020.

Nikad bolje

Kod nas se situacija po pitanju zaraze dosta smirila pa u cijeloj Istri navodno nema već par dana više niti jedan zaražen. Mada ja baš i ne vjerujem u to ali ipak se osjeća i vidi opuštenost ljudi. Vidljiva je i relativno velika vreva oko tržnice gdje živim. Nasuprot tome ja sam se nakon četiri tjedna neuspješnog oporavka potpuno izolirao. Neda mi se čak niti sjesti na biciklu iako vožnja biciklom minimalno ili uopće ne utječe na moju ozljedu. Odluka da potpuno prestanem sa bilo kakvom aktivnošću na neko neodređeno vrijeme djeluje tako. Zatvaram se potpuno poput ekspres lonca i tek ako otvorim taj poklopac znati ću što se unutra kuha. Čak i sad kad me netko sretne i onako usput ispali uobičajeno: "kako si ...", ja isto tako usput bez imalo premišljanja odvratim: "nikad bolje ...". Bez obzira u kakvom duševnom ili fizičkom stanju bio, to je manje više moj odgovor. U većini slučajeva bilo bi iskrenije da kažem: Što te boli kurac kako sam ja ili nešto slično. Zapravo već je previše dugo vremena prošlo da bi se uopće sjećao nečeg jako, jako dobrog. U moru svega lošeg postoje dobre sitnice poput krpica oblaka što putuju po nepreglednom plavetnilu neba.  No pronaći te sitnice zahtjeva mnogo truda i naravno naklonost božice "Fortune".
Zašto onda "nikad bolje ..." i čemu ona zadrška nakon toga kao da bi trebao još nešto dodati. Napokon sam svjestan toga da je to zapravo vrlo točno, a dodati bi trebalo "... niti neće biti". To je strašna ali točna pretpostavka i primjeniti se može na sve i svakoga. Čak i na ovu situaciju sa pandemijom u kojoj samo neuki i nepopravljivi optimisti(što god to značilo) misle kako će biti bolje. To je potpuno isto kao ozljeda kod trkača. Nema te ozljede iz koje izađemo bolji. Ako je neka od svih poznatih krilatica netočna to je ona: "ono što te ne ubije to te ojača. Je, moš misliti što ćemo izaći jači iz ove situacije.
Bez obzira na sve, čak i relativo dobre rezultate nakon ozljeda kojih sam imao priličan broj u ovo malo godina(niti deset) trčanja. Znam sigurno da me nisu ojačale. Niti kao trkača, niti kao osobu. Navikao sam se na njih kao kljuse na to da vuče teška kola ali siguran sam da bi bio bolji trkač i bolja osoba bez njih. Svaka je u meni ostavila trag i ugasila malo žara. Neki se sa time da neće biti bolje nose tako da na društvene mreže stavljaju stare fotke na kojima još imaju bujnu kosu ali i 40 godina manje. Ili sjećanja na utrke i rezultate koje ih podsjećaju da su bili dio vodećeg čopora dok sad kaskaju na začelju kolone. Nisam niti ja imun na takvo riješavanje ove konfliktne situacije. Kako dalje ako sve bude mnogo gore? Trenutno ne znam. Možda saznam kad se otvori poklopac ekspres lonca u kojem sam trenutno.
   
 

petak, 24. travnja 2020.

"Coach"

  Već dosta vremena nisam sreo svog prijatelja koji me stalno i uporno zove "Coach". On valjda ima uvijek istu rutu, a kako kreće dosta rano trčati ja sam ga prije uglavnom sretao kad se već vraćao doma. Ove godine sam dosta bio na putu ili na Drenovici i eto već dva tjedna ne trčim pa ga više ne viđam. Prepoznao bi ga na kilometar po njegovom karakterističnom koraku ili načinu trčanja. Iako sam prilično oćoravio od kad sam ovako "odjednom" omatorio pa kad vozim nosim đozluke za daleko ipak i bez njih sve moje prijatelje trkače nepogrešivo prepoznajem po koraku. Kao u onoj pjesmi "... kad te vidim na sokaku, poznajem te po koraku ..". 
Moj korak se pak u zadnje vrijeme nešto promjenio mada ja sebe baš ne vidim ali neki podatci govore da je to tako. To je predmet moje stalne analize bez konačnog nalaza ili presude. Baš kao što i treba biti. No na stranu korake koji me još uvijek bole i žuljaju pa sam eto promjenio i način kretanja, bar privremeno. 
Iz priličnih naslaga depre me malo trgnuo jedan mladac koji uporno već dulje vremena želi da ga ja treniram. Meni se čini malo problematičan jer nije od onih koji su jako poslušni poput nekih mojih "Running dida" trkačica i trkača. On se žuri(to mi je odnekud poznato hm...), a čini mi se da je možda i zbog toga sklon ozljedama. Nesumljivo je talentiran mada ne baš za maraton i duge pruge zbog konstitucije ali mogao bi biti jako dobar srednje prugaš. Kao svi klinci jer sjećam se ja i sebe, ima velike planove. 
Ti planovi nažalost uvjek podrazumjevaju neko skorašnje vrijeme(može li to za jučer). Poput nekih rekreativaca koji na kraju ljeta nakon što su zbog uživanja u morskim radostima pauzirali cijelo ljeto dođu na stadion kad već malo zahladi pa pitaju: "Daj napravi nam neki plan od mjesec dana da se spremimo za Ljubljanski maraton ili polumaraton". Moš misliti, kakav bi to bio plan. Prije mu je plan bio da se prebaci na "steeplechase", pa je htio preko bare po sportsku stipendiju na 1500 m, što ja mislim da bi mu i najviše odgovaralo. Onda je bio ozljeđen po ne znam koji put pa ovo sa virusom. Uglavnom sad bi htio na jesen da vidi koliko brzo može trčati 5000 m. Znam kad sam bio mlad da neki treneri nisu meni pa čak niti nekim mojim tadašnjim kolegama i prijateljima(pokojnom Mikiju, pa ni Saviću) davali velike šanse. Ali Miki je ipak postao juniorski rekorder "Yuge" na 3000 m steeplechase. Ja sam dogurao do juniorskog vice prvaka "Yuge" na 3000 cross country. Da ne spominjem Savića(Čupu) koji je dogurao do evropskih rezultata jer on je ipak 800-metraš. Mikiju su često govorili da je previše težak za dugoprugaša i pogotovo za "steeplechase", a meni da sam previše mršav, slabašan, slabokrvan i dugonog za kros. 
Tko bi sve te ljude zadovoljio.
Jedina fotka sa utrke iz juniorskih dana
J...š što kažu, treba vjerovati u sebe i ostvariti ćeš najbolje što možeš. To je ponekad iznenađujuće dobro. Zato sam odlučio da mu dam šansu. Sad moram opet malo čitati, proučavati sve što sam naučio ovih godina jer nikad nisam nikoga spremao za tako kratke utrke. Prije par godina sam se ponadao da će jedna moja prijateljica krenuti stazama dugih pruga za koje je imala nedvojbeno mnogo talenta pa ću ponovo biti za nekoga "Coach". Ona je to stvarno željela ali to se na njenu i na moju žalost nije ostvarilo. Nadam se da ovaj put neće biti tako.
Ponekad me takve sudbine oneraspolože pa i demotiviraju. Podsjete me na koliko tankoj žici ja balansiram, a žica je svaki dan sve tanja. Zato sam stalno u potrazi za onim malim slamkama koje mi pomažu da se održim iznad vode. Jeli pristanak na to da opet budem "Coach" baš to? Samo jedna slamka. Ja se nadam da nije i da imam još neke svoje planove koje treba realizirati. 
Evo danas sam se napokon digao "rano" i odlučio testirati bolove u peti na putu do punta Verudele i nazad. I tek što sam krenuo zaobilaznicom iz daljine izranja pognuti lik koji mrzi uzbrdice i gegajući se dovikuje "Coach". Razmjenismo u prolasku par riječi i nekako mi je nakon toga bilo lakše. Bilo je malo prošlo osam ujutro i već je dobro zagrijalo, a on se već vračao doma. Kao da je to djelovalo trapijski i sad nakon hlađenja bol u peti se nije pogoršala. Ipak ću još sutra odraditi trening na bicikli, a tek u nedjelju ponoviti trčanje. Barem ne pišem više nule u tjednoj rubrici kilometara. 
Plivanje me još ne privlači iako već cijeli mjesec plivam bez neoprena i izdržim oko 10 minuta. Onda postane neugodno. Sljedećeg tjedna početi ću malo dulje plivati ali sa neoprenom. 


Ovo malo sala što sam uspio zaraditi zbog pomanjkanja kretanja i ženinog stalnog kuhanja i pečenja nebu baš dugo trajalo i ne grije bog zna koliko.

četvrtak, 16. travnja 2020.

U čekaonici

Možda je to neka poetička pravda koja mi se sad ruga zbog toga što sam se ponadao da će moja trkačka duša vidjeti još poneki vedar dan. Možda osveta jer dok su drugi bili zarobljeni u kućnim pritvorima ja sam uživao slobodu trčanja iako u tome nisam baš uživao. Ili je to samo slučajnost, plod sitne greške u delikatnom mehanizmu koja izazove domino efekat pa proizvede kolosalno sranje. 
Ozljede trkačima dolaze poput tsunamija. Tek kad se sruči na obalu ugleda se njegova ružna njuška. 
Već danima otvaram svoj trkački log i gledam praznine koje se sad već protežu u drugi tjedan. 
Zadnji unos 1.04. Dužina 25,4 km, tempo 5:00/km. Nikad do sada nisam tako lagano otrčao tu rutu do groblja u Premanturi i nazad. Kao da je to bila ona zadnja runda za kraj. No sutra dan nisam mogao stati na petu. Nešto slično no ne toliko bolno mi se desilo prošli tjedan ali nakon tempo trčanja pa sam to pripisao intenzitetu iako sam trčao malo sporije nego prethodni put mada i malo duže. Zbog toga sam malo pauzirao i izgledalo je da je to samo malo premorenosti. Zapravo čini mi se da je to posljedica nagle promjene terena. Nakon tjedana trčanja po potpuno ravnom terenu u Saudijskoj, tri tjedna i preko 200 km Drenovice došli su na naplatu. Posljednji put tjedan, zapravo dva sa nula kilometara je bio 2017. godine nakon operacije stopala. Od tada problem sa tim desnim stopalom ne silazi sa dnevnog jelovnika. To je kao da svaki dan za ručak jedete paštu ili nešto drugo. Ma da ste ne znam kakav ljubitelj pašte nisam siguran dali bi bili oduševljeni. Najgore je bilo negdje oko utrke Zagrebačkog polumaratona 2018. Nakon toga sam imao toliku upalu zgloba palca da se doktor Peharec krstio kad je shvatio da ja sa tim potpuno blokiranim kopitom trčim. Napravio mi je uloške i rekao da se ne nadam previše. Upala je postepeno popustila i svako toliko bi se razmahala nakon neke utrke ili preintenzivnih treninga ali me zato zajahao išijas na suprotnoj strani. Nakon gotovo dvije godine išijas sam uspio potpuno izbaciti sa jelovnika ali stopalo se neda. Ponekad se bol seli prema skočnom zglobu. Ponekad ne mogu zaključiti dali je to ahilova ili ... uglavnom pašta sa možda malo drugačijim šugom se i dalje servira. Nakon dvije godine i 20 tjedana bez značajnijih zastoja evo me ponovo u čekaonici. Obzirom na potpuni nedostatak motivacije u zadnje vrijeme možda i posljednji put. 
Jedino je moja Merida bila sretna jer sam je nakon više od godinu dana izvukao iz podruma, očistio i podmazao te je provozao do Krničkog porta i nazad. Obukao sam za tu priliku i prave biciklističke gaće koje mi je davno poklonio moj buraz skupa sa nekom fanci kacigom. Na njoj sam izgledao skoro ko "maršal" ali bez kubanke. Bela Merida, Crno bele gege, bele rukavice i bela kaciga. Ma kakva kaciga, svemirski brod na glavi. Ugrađena blinkajuća svjetla iza i žmigavci koje aktiviraš preko kontrolera na volanu. Ugrađeni bluetooth zvučnici i mikrofon povezan na mobitel tako da možeš slušati mjuzu i pričati sa ljubavnicom, brokerom ...ako ih imaš ili sa ženom ako baš moraš. Napizdio sam na nos fancy očale i samo mi fale uši od mr Spoock-a da me angažiraju za neku sf seriju.
Plan je bio kad stignem tamo malo stati, okupati se, ugrijati stare kosti na ranoproljetnom suncu. 
No nemir je bio previše duboko usađen u meni tako da ga niti plivanje u malo prehladnom moru, ni sunce nisu istjerali pa sam brzo ponovo zajahao Meridu i svoje frustracije probao istjerati na grbavoj makadamskoj uzbrdici od Šišanske lučice do Šišana. Zanimljivo kao je teško natjerati puls na bicikli preko 140 iako je uzbrdica i butine bride od napora. Niti nakon dva sata na bicikli nema nikakvih bolova u stopalu, a možda zahvaljujući gegama sa spužvastim uloškom za njegovo nisočansvo dupe nije me čak niti dupe zaboljelo. Iako me i za to zapravo boli dupe. Sutra ću opet na biciklu ili možda odem na plivanje ali ovaj put sa neoprenskim odjelom. Bicikla je manje komplicirana, plivanje će čekati još malo.              

srijeda, 1. travnja 2020.

Duše(k)

 Polako otvaram neposlušne kapke i misao se odmah sjuri u prizemlje. Do mojih ukočenih stopala. Tamo je trenutno centar zbivanja koja nisu dobra ali nisu niti nova. Onda mi u svjest dopre da je to još jedno od onih jutara koje bi najradije proveo umotan u posteljinu poput onog ostarijelog boga koji je usprkos svojoj svemoći poželio samo da leži u čistoj posteljini. Kao da smo mi ljudi bolji. Pogledajte sve te silne moćnike i miljunaše koji su prolupali i neslavno završili, a mi bi reki: "koji kua, što im je falilo". Samo što mi nismo oni pa to nikad nećemo znati. Odmah na sebe navučem ogrtač tjeskobe i to me prisili da se počnem kretati. Ne mogu ležati dok me opsjedaju sve te ružne slike i ustajanje je jedini spas. Dok sa priličnom dozom otpora obavim sve ono što sam prije radio potpuno automatski već se strelica vremena dovukla u neki drugi predio dana. Kao da sam prošao kroz crvotočinu. Već je podne. Gdje su otišla četiri sata od kad sam se ustao? 
Tako iz dana u dan sa jednim izuzetkom u nedjelju. Tada sam imao dogovor sa Draženom za dužinu i sve je to negdje bilo nestalo. Trčali smo razmaknuti svaki uglavnom sa svoje strane ceste poput dvije malo opičene žene o kojima mi je pričao moj frend "John". One su živjele skupa, zapravo bile su snaha i svekrva ali i u nekoj gadnoj zavadi. Nisu uopće razgovarale ali jednom godišnje kad je bila sezona gljiva najele bi se ludara(Boletus satanas) i njihove duše bi poletjele na drvo, a bogami i one te bi svaka sa svog drveta pričale međusobno cijeli dan. Ne znam čega bi se ja mogao najesti da moja duša malo poleti i odmakne se od želje za dušekom. Tako zaronjeni u dovikivanje preko ceste otrčali smo sve do gornjeg Kamenjaka i nazad ne poštujući zabranu odlaska u drugu općinu što je ovdje bio slučaj već kad smo odmakli dva kilometra od kuće. Kako je mala ta Pula. Ja živim u centru Pule, a na dva kilometra od moje kuće već sam u drugoj općini. Jebala ih općina. U povratku nas je razotkrila žena jednog našeg kolege koja je šetala psa ali mi smo ionako za pet šest minuta bili opet u gradu koji usprkos nedjeljnog kasnog jutra i lijepa vremena izgleda poput filmova apokalipse u kojima likovi ostanu sami na cijeloj planeti. 
Sav narod je negdje nestao ali ja stalno imam osjećaj da nas promatraju iza zavjesa i govore sebi u bradu: "Vidi one dvije budale kao da baš ne mogu bez trčanja". Stalno se tako osjećam kad odlazim trčati i to mojoj duši neda da se umiri i možda ju je zbog toga teško otrgnuti sa dušeka.