petak, 26. veljače 2021.

Otkazivanje

 Nisam se niti okrenuo, a već je prošlo tjedan dana od zadnjeg posta i štošta se promjenilo od tada. Nažalost, nešto i jako tužno. Mada ne spadam u velike poklonike koncerata on je bio jedini na čijim koncertima sam bio i više od tri puta. Đole i ja djelimo neku vezu koja nije samo vezana za stihove i muziku. Možda ima veze sa mojim vojvođanskim korjenima. Taj način govora i usporenost toliko tipična za podneblje u kojem sam se rodio i rado provodio svoje dječačke dane. Kasnije me preuzelo more i mamina dalmatinska žica pa nije čudo da su mi bliski i TBF-ovci. Moj prijatelj, vinar i roker kojeg od milja zovem "Đon"(John), mi je poslao saučešće jer sa njim sam i poslušao većinu Balaševićevih koncerata. 

Već u petak sam ionako bio odlučio da preskočim treninge par dana jer su me leđa ubijala. Tako sam preležao i nedjelju otkantavši svoje kolege bez motiva da odem bar u šetnju. U ponedjeljak sam pokušao otrčati lagano da vidim kako će biti sa leđima i kad očekuješ jedno obično se desi nešto sasvim deseto. Pretpostavljam da je dva tri dana odmora učinilo svoje i trčanje je odjednom bilo ugodno i lagano. Valjda je i vrijeme "krivo" za takav ishod jer smo odjednom uletjeli u sunčane i tople dane, kratke majice i hlačice. Plivanje je opet dulje od 15 minuta mada neki tvrde da more nije toplije od 12 C. Pa ako i nije to je ipak bolje od 9 ili 10 koliko je bilo kad je puhala bura prije koji tjedan. Danas sam odmarao i samo otišao plivati nakon što sam odradio treninge četri uzastopna dana. Dva brza i teža treninga te dva lagana, a ostala mi je samo dužina za kraj tjedna. I danas paf...  polumaraton u Zagrebu je otkazan, a novi termin je 2.05.2021... možda. Odmah izbacujem mjenjač u ler i otkazujem ili bar skraćujem dužinu jer ne želim bez potrebe gurati svoje izmučeno tielo više nego što to u ovom trenutku može bit korisno. Malo smanjenja od bar 20-tak % može kasnije biti spasonosno.        

petak, 19. veljače 2021.

Spuštanje na Mars

 Cijeli taj šušur oko crvenog planeta je i mene obuzeo pa sam sinoć ostao zaljepljen za ekran prateći zbivanja oko spuštanja Mars "Perseverance" rovera na površinu tog dalekog i iz mnogih razloga ljudima jako zanimljivog susjeda. Mora da je pola Bosne pratilo taj događaj jer baš su odabrali krater "Jezero" za spuštanje. Sve je to ok. Nekoga zanima, a neki misle da je to bacanje novca u svemir. Ja mislim da je već samo pogđanje kratera veličine 40-tak km sa udaljenosti od gotovo petsto(472) milijuna kilometara jako visoki cilj koji je trebalo ostvariti. Odmah mi je to olakšalo dileme oko mojih ciljeva koji možda nisu toliko spektakularni u brojkama ali meni su isto toliko daleki ili bolje rečeno visoki. Došao sam u fazu kad se svako malo veće odstupanje može pretvoriti u katastrofu što kod mene znači ozljedu. Toliko sam postao delikatan? Mislim da je tako ali nije to samo lažan osjećaj. Osjećam one male znakove koji zovu na uzbunu. Od zadnje korekcije koja je trajala dva tjedna prošla su tri tjedna u kojima sam malo povratio trajektoriju mojeg putovanja ali još nisam došao do onoga najtežeg dijela. Svaki tjedan je sve više brzog trčanja, a i kilometraža još uvijek blago raste. 

Prošli tjedan je obilježilo prvo trčanje na stadionu nakon dugo vremena. Međutim gužva na stazi i kasni trening kad je već mrak mi nekako nije sjeo. Bio sam dekoncentriran i krenuo odmah prebrzo pa je tako ostalo sve do kraja. Nije čudo što me nitko od mojih kolega nije htio pratiti, a jedini koji bi to vjerojatno pokušao nije bio tamo. Zato sam odlučio jučer da ne idem na stadion već da otrčim 6x1000 m sam na Marsovom polju. To je ustvari bivši hipodrom koji je zarastao u travu, a koji smo nekad zvali "Premantursko" igralište. Udaljeno je nešto više od kilometra od moje kuće, malo je grbavo i izlokano od ovogodišnjih kiša. Ako se trči vanjskim rubom nečega što samo uvjetno možemo zvati stazom ima nešto više od 450 m. Znači isto kao stadion samo bez tartana i moraš malo paziti da ne nagaziš na kamen ili busen trave. Tjedan prije na stadionu sam krenuo sa 4x1000 uz pauzu laganog trčkaranja 200-tinjak metara za oko 1:48. Prosjek je ispao oko 3:47/km iako je plan i uobičajeni tempo bio oko 3:52, što je moj tempo na utrkama od 5 km kad sam(bio) u pristojnoj formi. Ovo "bio" je znakovito. Plan je jučer bio sve isto samo 5 puta ali ... kao da je Mars odradio neku gravitacisku spačku. Završio sam sa 6 intervala uz pauzu u prosjeku kraću za gotovo 10 sekundi(1:39) i prosjek tempa koji je na kraju bio 3:43/km. Dvoumio sam se trenutak nakon petog intervala pa otrčao još jedan i to za 3:38 bez razmišljanja o tome ima li možda to neke posljedice. 

Već popodnevno sporo šetanje sa mamom mi je bilo problematično i svakih pola sata sam morao zastati zbog jake ali tupe boli u križima. Koji kua. Jesam li prekasno prikočio pa ću se poput nekih prijašnjih misija na Mars zapizditi u njegovu površinu. Zbog svega sam danas odustao od trčanja ali spletom čudnih okolnosti koje je u životu vrlo teško objasniti, a još teže izbjeći završio sam krpajući pukotine u zidovima kod jednog prijatelja. Sudbina je htjela da je i on u istom jadnom stanju pa smo se baš nasmijali do suza na to kako se oboje saginjemo ko stare babe i ličimo na ona dva lika iz crtića. Bilo bi bolje da sam otišao plivati ali zadnji put u ponedjeljak je bilo baš jebeno hladno. Sad čekam da bar vani bude malo sunca kad izađem iz vode. Nadam se da će sutra leđa biti dovoljno ok za jedan lagani trening prije nego se u nedjelju upustim u trčanje dužine sa intervalima. Kod mene neće biti propalih par miljardi dolara ali sve jedno svaki kiks bi mogao potegnuti povlačenje iz mog trkačko-svemirskog programa.

 

nedjelja, 7. veljače 2021.

Povratak u prošlost

 Kad se sve češće vraćamo u prošlost to je siguran znak da starimo. Ima logike u tome jer svijest da ispred nema više mnogo toga dobrog može tako djelovati. Zato me ponekad čudi tolika opsjednutos i mladih ljudi prošlošću ali i nesposobnost da iz prošlosti izvuku pouke što je im jedino može koristiti u budućnosti. Ok razumijem one koji više nemaju ciljeva u životu pa stalno drugima pokazuju svoj prošli život. Ja nisam imun na sve to i zapravo kad je u pitanju trčanje često se vraćam u prošlost jer pokušavam shvatiti i predvidjeti kako će mi biti sutra. Jučer sam zaključio još jedan tjedan sa ponovo višom kilometražom od 70 km. Osim toga ovo je bio sigurno naj intenzivniji tjedan još od desetog mjeseca 2019. godine odnosno predzadnjeg tjedna prije Ljubljanskog maratona. Prosječni tempo trčanja i puls u cijelom tjednu je bio identičan(4:53/km) ali tada sam već bio u fazi "taperinga" pa je kilometraža bila za 20-tak km kraća(51,75 prema 71,32). Jedino je prosječna temperatura bila nešto viša(17,7 prema 9,9C). Zato se pitam nisam li malo požurio sa intenzivnim treningom jer do polumaratona ako ga bude ima još šest tjedana. Koncept mi je malo pokvario i test tenisica koji trčim umjesto laganih treninga pa su ipak malo intenzivniji nego što bi to bilo uobičajeno. 

Kad sam već kod testa tenisica, napravio sam još jedan sa povjesnim i najstarijim koje imam. Adidas Supernova Glide iz 2014-te godine koje imaju 2300 km i koje su bar 100 grama teže od novih Adizero Pro. Istu dionicu sam istrčao u istom vremenu(razlika od jedne sekunde), a i ovaj put mi je puls bio za jedan otkucaj niži ili isti kao kad sam trčao sa Skecher-icama. Sve je to unutar minimalnog odstupanja pa još nisam uvjeren u vrijednost novih tenisica ali ipak sam odlučio u njima trčati dužinu od 30 km sa progresivnim ubrzanjem. 

Za nedjelju je bila najavljena kiša, a imao sam u planu i jedan rođendan kod prijatelja u subotu navečer pa je logično bilo da trčim u subotu iako su moji partneri odabrali da trče u nedjelju. Samo jednom sam trčao takvu dužinu sam ali ni tad nisam bio sam. Cijelim putem me je na biciklu pratio moj sin tako da sam imao na raspolaganju vodu i isotonik. To je bilo 2014 godine i trčao sam manje više sličnu rutu uz more. Iako je bio početak listopada temperatura je bila relativno niska samo 16 C. Jučer je bilo nešto hladnije ali uz izraženu južinu ipak je bilo preko 12 C što je za početak veljače prviše toplo. Znači prvi put sam trčao sam, bez pomoći i uzimanja vode ili bilo čega drugoga. Sve ostale takve treninge sam trčao u Medulinu sa društvom i koristio mogućnost uzimanja malo vode i jednog energetskog gela na polovini staze, prije početka ubrzavanja. Idealno bi bilo da se prva polovina trči umjereno brzo, a to znači oko ili malo brže od 5:00/km. No kad god sam trčao u grupi to nije išlo baš glatko i često smo prerano ubrzavali. Na kraju bi se polovina od njih raspala i nije mogla odraditi zadnju četvrtinu kako treba. I sam sam par puta kiksao jer zadnja dva tri brza kilometra nisu bili bitno brži. Ovaj put sam se vrlo lako kontrolirao i na dosta valovitoj stazi koja ima mnogo više uspona nego Medulin istrčao prvi dio nakon zagrijavanja u tempu 4:56/km. Nakon toga oko četvrtine koja je ostala, odnosno 8 km sam trčao malo brže nego što je to moj maratonski tempo(4:28/km), pa sljedećih 4 km u tempu 4:15/km, da bi na kraju uspio zadnja dva istrčati dosta brzo u tempu od 4:01/km. Najveći izazov je bio zadnji kilometar zbog uspona od oko 15 m pa je zadnji kilometar bio nešto sporiji od predzadnjeg, a puls mi je odletio do 167 što dugo nisam uspio postići. Iako sam ponekad trčao i malo duže od 30 odnosno 32 km ipak je to bio najbolje otrčani trening progresivne duljine od kad trčim. 

                             Prikaz tempa u sekundama po kilometru

                                             Prikaz pulsa

Da nemam točnih i objektivnih podataka iz prošlosti nebi znao, a to mi ipak nešto znači. Daje mi malo samopouzdanja pred završetak priprema iako moram paziti da se opet ne opečem kao Ikar. Danas usprkos lošem vremenu čini se da neće biti posljedica tog malog pretjerivanja. Žao mi je samo da zbog jakog juga ovih dana neću moći koristiti plivanje u moru kako bi još malo pomogao što bržem oporavku. No u ponedjeljak ću probati malo vrlo laganog trčanja i onda nastavljam intenzivno i još malo više kilometraže ... nadam se.  

srijeda, 3. veljače 2021.

Tempo vs Pro

Čujem da je sad tolika navala na nove tehnološke tene sa karbonskim pločama i magičnim pjenama da ih jednostavno nema ili si na listi čekanja kao da kupuješ "mečku"(to je nekad bilo). Adidas je doduše napravio glupost koja je presedan u poslovanju te izbacio najnoviji model "Adizero Adios Pro" gotovo istovremeno sa njegovim prethodnikom. Navodno sad ima problema sa prodajom tog starog modela jer ga nitko neće. Ja sam kupio baš taj prvi koji kod nekih i nije baš najbolje dočekan. Nije da sam škrtario za tih par sto kuna koliko su nove skuplje ali ja sam pomalo staromodan i debljina potplata od 3 cm me uznemiruje iako se svi kunu kako je trčati u njima nevjerovatno iskustvo. Nakon jučerašnjeg testa nikako se nisam mogao pomiriti sa još jednim mogućim kiksom po pitanju potkova. Pomislio bi netko da se povodim onom ... "vidjela žaba kako potkivaju konja pa i ona digla nogu". Možda je i u pravu, svako malo mi se omakne da si umislim da sam netko drugi, brži, izdržljiviji ili mlađi.

Da ne duljim odmah sam jutros ponovo stavio nove Adizero Pro i ovaj put malo pažljivije namjestio vezice pa je već pri prvom koraku osjećaj bio mnogo bolji nego prethodni dan. Možda su se i tenisice malo prilagodile mojoj nozi nakon tih desetak kilometara ili ona njima tko bi to znao. Cesta je jutros bila slinava i mokra od kiše koja je padala noć prije ali to u novim tenisicama nisam uopće primjećivao. Drže fantastično cestu čak i tamo gdje ima nanešenog blata kao oko gradilišta kod hotela Brioni. Pokušao sam u mislima reproducirati što vjernije zadnje tempo trčanje u NB Tempo tenisicama. Malo sam imao problema na početku jer je zagrijavanje prva dva kilometra prošlo u nešto bržem tempu. Osam kilometara tempa sam odradio gotovo isto ali ipak je prosječni tempo bio za sekundu brži, tj. 4:12/km u odnosu na 4:13/km ili da budem precizan za 8,2 sekunde brže. Čak je zadnja dva kilometra hlađenja bilo malo brže. Zapravo je ukupno vrijeme bilo kraće za 57 sekundi ali i srednji puls je bio niži usprkos nešto većoj temperaturi u današnjem trčanju. Rekao bi Adizero Pro je ovaj put ipak mrvu bolji od New Balance Fresh Foam Tempo. No to uopće nije važno jer ja samo tražim tenisice u kojima ću imati dobar osjećaj i u kojima će sve moje boljke biti malo manje. Ako tako nešto uopće postoji. No idem dalje sa testom i moram se prisjetiti kako je trčati u mojim najstarijim tenisicama u kojima sam istrčao osobni u maratonu prije gotovo pet godina. To će morati sačekati još koji dan.   

 

ponedjeljak, 1. veljače 2021.

"Ni da ni ne"

 Tako nekako bi opisala moj prvi test sa tenisicama pjesma jednog meni baš i ne tako poznatog benda. Sjetim se njihovog imena samo kad se sjetim onog vica "... ko ima vaki kawasaki?". Oni vele "Ovo je pjesma koja ne govori o ničem ali ima odgovor na sva pitanja". U mom slučaju je slično osim što iako ne govori o ničemu isto tako ne daje odgovor na ništa. Đaba truda i možda previše potrošenog novca.

Nikad mi se prije nije desilo da tek kupljene tenisice ne odem odmah malo prošetati. Došle su u petak, a u petak sam pokušavao pauzirati bez obzira na promjenu treninga u četvrtak. U subotu sam trebao trčati solo još malo skraćenu i usporenu dužinu. Time bi još malo smanjio kilometražu i intenzitet pa se nadao da nakon dužine neće opet biti bolova u donjem dijelu trbušnog zida. Pomalo šokiran bojom novih tenisica ipak sam se čak dva puta oblačio i namjeravao otrčati par kilometara. No kiša nije dala da izađem jer kud ćeš sa onako florescentno žutim tenama po lokvama. Koliko se sjećam tako su mi djelovale i moje prve Adidas Glide pa evo nakon skoro 7 godina i više od 2300 km još nisu ofucane. No ove Adizero Pro su druga priča. Da sam ih probao u dućanu nikad ih nebi kupio. Pogotovo nebi dao gotovo dvostruko više nego za one prve. Zbog toga se nisam usudio obući ih za trčanje dužine koju sam na kraju opet odradio sa istom ekipom i opet je bilo doslovno isto. Usporavanje nikako ne uspjeva kad nas je više od dvoje, a bilo nas je pet. Dobra stvar je bila da smo nakon trčanja imali malu fešticu zbog koje sam se na kratko opet podsjetio one lijepe strane trčanja. Odradio sam i obavezno plivanje kasnije popodne i mada osjećam da me još nije potpuno prošlo imam bar mrvicu dobar osjećaj. Cijelu nedjelju je lijevalo pa sam u ponedjeljak jedva dočekao sunce da odradim tih testnih 10 km u novim tenisicama. Bio bi neiskren kad bi rekao da nemaju dobru amortizaciju, grip po klizavom je kao što je to standardno kod Adidasa fantastično sigurno zahvaljujući Continentalu u potplatu. Međutim iako sam u odnosu na stare Glide uzeo veći broj(opet 44 kao Adizero Adios) uske su mi u predjelu zgloba palca. Pogotovo onog koji me boli. Potpuno sam opustio vezice i tako labave nisu mi držale petu baš potpuno na mjestu ali bolje nego kad krvnički stegnem Nike Pegasus 36. Kasnije nisam više osjećao toliki pritisak na palac ali nisu baš bile nit super udobne. Ono što je bilo još više razočaravajuće je činjenica da sam pri istoj temperaturi(7,2 C) isti put od točno 10,13 km istrčao za 24 sekunde sporije nego sa starim Sketchers GOrun 5 koje su prevalile 1300 km. Ok to je nikakva razlika ali čak mi je i srednji puls sa starim tenisicama bio za jedan otkucaj niži. Moguće je da su nove tenisice nešto malo lakše mada nisam siguran jer bi ih trebao izvagati, a to ću na kraju. Tempo trčanja je relativno spor oko 5:00/km ali sutra ću vidjeti kako će to izgledati kad trčim oko 4:10-4:15/km. Ostaje mi još test sa prastarim Adidas Glide(2534 km), Adidas Adizero i Nike Pegasus 36. Imam osjećaj da će rezultat opet biti "Ni da ni ne".     

   

četvrtak, 28. siječnja 2021.

Staro i novo

Imam jednu standardnu rutu kojom obično trčim tempo ali ponekad i trenig malo opuštenijeg trčanja, a da ipak nije kraće od 10 km. Konfiguracija terena je malo valovita, a ukupan uspon je manji od 100 m, znači ispod 1%. To je dosta ravno pa bi korekcija zbog konfiguracije bila vrlo mala. Po nekim izračunima korekcija potrošnje kisika za 1% uzbrdo je oko 3%(veća), a za isti iznos nizbrdo oko 1,8% manja. Znači da je ukupna korekcija potrošnje na ovoj ruti oko +1%. Što to zapravo znači. Pa ako su brzina trčanja i potrošnja kisika(time i puls) u linearnom odnosu znači da se prosječna brzina može korigirati(povećati) za oko 1% što bi pri istom srčanom opterećenju značilo brže za 1% po ravnom. Za 12 km/h(5:00/km) to bi bilo 12,12 km/h ili tempo 4:57/km. Ja povremeno radim testove odnosa pulsa i brzine na atletskoj stazi ali tamo nisam kročio još od ... ops ne sjećam se. Nije valjda u pitanju onaj švabo ... Uglavnom danas sam nakon par dana u kojima sam osluškivao uznemirujuće znakove u preponama odlučio izbaciti treći trening  trčanja uzbrdica i zamjeniti ga sa laganim trčanjem do punta Verudele i natrag. Otkad me muče stopala i još se na to nadovezao petni trn pokušao sam promjeniti te kupio nekoliko pari novih tenisica. Moram priznati da nisam siguran koliko je to bilo korisno jer danas sam se vratio mojim starim "Skechers-icama" i ... ostao sam bez teksta. Ništa se ovih dana nije bitno promjenilo jer u utorak sam istim putem trčao tempo intervale 5x1000m sa 200m lagano imeđu. Temperatura je dosta niska i nakon toga sam još otišao malo plivati kako bi spriječio eventualno pogoršanje upale koja još uvijek čuči u prikrajku i čeka neki zgodan trenutak da ponovo bukne. Čak sam i jučer otrčao deset vrlo laganih kilometara. Ali danas kao da sam bio u oblaku. Kao da sam se nakon dugo vremena našao sa dobrim starim prijateljem pa uživam u ugodnom razgovoru i druženju. Tako ne primjećujem nikakve znakove bolova u stopalu bilo da se radi o uvijek malo bolnom zglobu palca ili boli u prednjoj strani stopala između trećeg i četvrtog prsta, niti petu ne osjećam, ništa, njente. Ma gotovo da ne mogu povjerovati. Pustio sam noge da same odlučuju i namjerno navukao rukave preko sata da mi bude ugodnije za ruke. Kad sam stao pogledao sam sat i tih nešto više od 10 km sam pretrčao za malo više od 50 minuta, a Garmin je pokazao vrijeme oporavka od samo 15 sati. Puls je pri tome bio ispod srednjeg i mnogo bliže zoni oporavka. Moj srednji aerobni tempo po ravnom(staza) kad sam u top formi je malo ispod 5:00/km. Puls bi bio oko 135. To znači da maraton mogu trčati oko 4:30/km uz puls oko 146-147(gornji aerobni) bar na početku. Kasnije zbog gubitka vode i porasta tjelesne temperature on naraste i preko 150. Očito je da sam već tu negdje i zbog toga me još više brine mogućnost da sve krene nizbrdo. To je nešto što sam već doživio. Znači nešto staro ali mislim da nikako ne može biti vezano za to što trčim u novim ili starim tenisicama. Sve su dobre dok traju i dok ti osjećaj govori da su dobre. Dugo nisam stavio moje prve Adidas-ke(Supernova Glide) iz 2014 godine koje su premašile 2300 km. Baš bi mogao i u njima otrčati ovu istu rutu da vidim koja je razlika. Još bolje, napraviti ću višestruki test. Naručio sam Adizero Pro tenisice i sljedeći tjedan mogu testirati razliku između novih i starih adidas-ki te ostalih koje trenutno koristim(Nike Pegasus 36, NB Tempo i Sketchers GOrun 5). Dali je novo bolje od starog ili je to totalno nevažna stvar.  

 

     

Spoticanje

 Gotovo je nevjerovatno kako nisam u stanju pronaći onaj pravi balans koji bi me zadržao u trkačkoj putanji na neko malo dulje vrijeme. Kao da je zamah krila nekog leptira u dalekoj Australiji izazvao poremećaj koji je slijedom meni nedokučivih reakcija izazvao potpuni kolaps od super laganog osječaja trčanja do buđenja sa bolovima i odustajanje od trčanja na neko vrijeme. Ne mogu biti siguran da se tako ispoljava samo moja preosjetljiva priroda. Zapravo znakovi su se pojavili već prije dva tjedna ali bilo je to trivijalno i beznačajno kljucanje za koje sam pomislio kako je normalno da se javlja kad počinjem uvoditi nešto brže i zahtjevnije trčanje. Svakako nije bilo nikakvih naznaka nakon test utrke na 5 km koju sam glatko odradio za mrvicu brže od 20 minuta. Kako sam ovih dana ispunjavao obrazac za učlanjenje u AK Istra i prijavu za HAVU(Hrvatska Atletska Veteranska Udruga) vidio sam da je hrvatski rekord za moju dobnu kategoriju(+65 godina) koji je postavljen 2019.g za 12 sekunda sporiji. A meni se čini da nisam baš u formi. Stvarno nisam očekivao da će sljedeća dva tjedna u kojima sam još i smanjio kilometražu biti problem. Prošli tjedan nakon dužine od 28 km u Medulinu koju smo malo prebrzo odradili osjetio sam blago zatezanje u preponama, zapravo onu zlosutnu bol u pripoju trbušnog zida i pubične kosti. Odmah sam se prisjetio 11 mjeseci pauziranja u 2015 i 2016 godini. U utorak je sve to prošlo nakon plivanja iako sam prije toga odradio dosta intenzivan trening 12 km sa 8 km u tempu od 4:12. Zanimljivo je da se ništa nije desilo niti nakon četvrtka i drugog treninga uzbrdica 3x400 + 6x200 m. Čak sam u petak pauzirao i nakon dugo vremena posjetio mog đelata(fizio terapeuta). Dok sam čekao čuo sam ga kako se on i njegov klient smiju i veselo čavrljaju. Pomislio sam eto napokon ću i ja na masažu bez da imam ikakav problem. Još je i Marijan dobre volje, sve je za pet. No to kod mene nikad nije i naravno nije mi bilo niti malo smješno. Ali bio je petak i kao što bi to trebalo poslije takve masaže nema trčanja. Planirao sam još skoknuti na jedno kupanje jer prognoza za sljedećih par dana je jugo i kiša. Nažalost zbog obaveza to se izjalovilo. Več uveče sam osjećao masivnu upalu mišića na pojedinim mjestima, a zbog moguće lošijeg vremena u nedjelju dužinu sam premjestio u subotu. Sad mi je žao jer iako je bila mrvu kraća od prošle i u prosjeku za sekundu po kilometru sporija izazvala je veliku štetu iz meni potpuno nepoznatog razloga. Opet smo bili u istom sastavu kao i prošli tjedan, pa nismo išli brzo prvi dio ali nakon što je bez nekog posebnog povoda po ne znam koji put naš dežurni "ložioničar" povukao tempo više se nismo vratili na sporije. Uskoro smo se pomalo raspali i nakon što je većina skrenula prema Puli ostali smo ja i "Rudiša" koji se vrlo brzo vratio i već bez problema prati tempo brži od 5 minuta po kilometru. Napravili smo skupa još jedan krug oko punta Verudele prije povratka kući. Moram priznati da mi je nejasno što se desilo jer mi apsolutno nije bilo teško trčati, a i moj Garmin je zaključio da je vrijeme oporavka od tog treninga samo 21 sat. Međutim upala se već sinoć razmahala i usprkos ledu, kremama još uvijek nije prošla, ali potpuno mi je nejasno odakle još i bolovi u gluteusima ili su oni još uvijek bolni od masaže. Možda je uzrok u uzbrdicama ali to me ne brine jer znam da će za dan dva proći. Upala simfize ako se razmaše bi me mogla koštati mnogo više. Plan se već sad malo mjenja iako je on zapravo kula od karata koja se svakog trena može srušiti.