petak, 15. siječnja 2021.

Kokoši i uzbrdice

 Napokon je došao i taj dan. Već sam pomislio kako nikad više neću biti spreman ali pokazalo se da koliko god bio pesimističan uvijek na kraju i ono najgore govno postane poslastica. Možda sam se samo navikao na njega ali što me briga važno je da ja to tako doživljavam. Ponovo su došle na red uzbrdice nakon gotovo točno godine dana. Kažu da se nizbrdo kotrlja i jaje, a uzbrdo neće niti kokoš. To je istina za mnogo trkača koje poznajem ali to je samo posljedica činjenice da uzbrdice većina zaobilazi kao što se vrag kloni tamjana. Zašto trčiš na Drenovici, tamo je stalno gore dole? Baš zato. Bio sam sam jako nesretan zbog toga što sam mjesecima morao izbjegavati uzbrdice kako bi se riješio problema sa stopalom. Nakon uzbrdica u četvrtak, sad mogu reći da je to sigurno iza mene, aleluja.

Početak tjedna sam testirao sa malo tempo trčanja što je prošlo vrlo dobro obzirom na relativno nisku temperaturu. No nije me zavarala lagana bura i niska temperatura pa sam se lagano obukao kao što to obično radim kad su proljetne umjerene temperature. Osim rukavica sve je bilo u jednom sloju čak sa kratkim hlačicama. I bilo mi je ugodno. Zapravo ne može se raditi nikakva uporedba sa osjećajem koji sam imao kad sam sutra dan nakon laganog opuštenog trčanja po Drenovici otišao plivati. Dan je bio gotovo savršen iako je sunce već pomalo zalazilo iza kampa na Stoji. Žena je bila u šetnji sa kolegicom i nazvala da dođem po nju, a kad već dolazim mogu i malo da se bućnem. More se ovih dana zbog bure još ohladilo i sad je već oko 10 C(bar tako stoji na službenim stranicama). Ja samo primjećujem da oni virtuelni račići malo jače grizu nego što je to uobičajeno i nešto se smanjio broj kupača ali ima ih još. Tamo je bio i moj stari poznanik legendarni pulski jedriličar Boris Radolović("Šepo") koji u vodi bude dosta duže od mene, a vidio sam i jednog plivača u odijelu sa rukavicama. Ja ću sa odijelom malo pauzirati jer mi dulje plivanje trenutno ne treba, a ovako kratki šokovi od 10-15 minuta ipak pomažu. Boris veli da sad zimskih kupača u Puli ima najmanje 300 tinjak. Sutra imam dogovor sa mojim prijateljima trkačima-plivačima da se kupamo na Mornaru gdje se već godinama okuplja veći broj njih. Prošli tjedan sam u prolazu kroz kupalište Stoja nakon što sam se okupao sreo jednu grupu od pet, šest "bakica" koje su nakon kupanja iznjele na plažu mali stolić na sklapanje, kafu iz termosice, žesticu i kolače te žustro raspravljale o politici, sarmi i koječemu. Nisam ni ja više mlad ali ove mi mogu skoro biti mame. Kuda je pošao ovaj svijet. Kužim one ruse kad je njima hladno normalno kao englezima kiša. Ali ja znam da dalmatinci i pogotovo dalmatinke nisu nikad zarezivali kupanje ako nije pasija vrućina, a more skoro 30 pa čak niti tada. Zato moja mama misli da ja nisam normalan. 

Ovako se oblače dalmatinke(moja mama), a ja se kupam

    Sutra imam lagano jutarnje jurcanje po Drenovici, poslije toga kupanjac na Mornaru i u nedjelju veliko okupljanje ekipe iz kluba u Medulinu. Naravno nećemo trčati skupa jer nas ima sa dosta različitim sposobnostima pa će se sve razvući od Kažele do Vižule. Dva kruga ili 28 kilometara je moj plan, a tko će "didu" pratiti to ću vidjeti. Vratio se trčanju moj prijatelj "Rudiša" ali možda je malo rano za njega da ide toliko, no bar jedan krug ću imati pratnju, a moguće i do kraja. Jedva čekam nedjelju.    

subota, 9. siječnja 2021.

Promjena

 Kad mislimo da ništa ne možemo učiniti obično stvari sa lošeg krenu na još gore. Znači da nemamo više kontrolu. Kao kad je jednom jedan moj prijatelj malo pretjerao u brzini spuštajući se onom zavojitom cestom od benzinske(Sargaši) prema Kopru. On novi vozač, pežo star, sa lošim amortizerima počeo da pleše uzduž i uglavnom popreko, a on pustio volan i viče "jao šta da radim". Da nisam u zadnji čas uhvatio preko njega volan uhvatili bi rub ceste i aj bog tko zna kako bi završilo. Ne pušta se volan šta god da se dešava. Auti tada još nisu imali autopilot. Tako je i sa trčanjem. Čim se prepustiš onome što god te snašlo nema više dobrog ishoda. Zbog toga opet pišem plan i uplatio sam prvu utrku bez obzira što nisam optimista u pogledu njenog održavanja. Zagrebački polumaraton. Malo me kopka što je ostalo od mog trkačkog tijela nakon ozljede i nakon više od godine bez utrkivanja. Naravno ove godine sam i nešto malo stariji ali bar sam ove godine izbjegao da budem u kategoriji sa Paripovićem. J... ga zadnji put 2018. godine sam trčao polumaraton u Zagrebu i bio iza njega jer su kategorije bile od 55 do 64. Sad imam još koju godinu u ovoj +65 godina dok me ne dostigne on ili netko drugi i mlađi. To će biti pomalo tužno kad potpuno omatorim jer nema više kategorija nakon toga. Ali ja sam si zadao rezultat nakon kojeg neću više odlaziti na utrke maratona niti polumaratona. To znači da imam možda još malo fore ali teško da ću trčati utrke sa 80 godina. 

U novu trkačku godinu sam ušao bez velike buke i galame ali sa solidnim prvim od 12 tjedana do utrke. Dužine su mi standardno već preko dva sata i u tempu koji sasvim priliči mojoj trenutnoj spremi. Nema više napetosti i bolovi u stopalu su samo uobičajeni. Mislim da veliku zaslugu za to ima i plivanje u moru koje sam nastavio bez obzira što se njegova temperatura već spustila na oko 12 C. Još nisam potpuno savladao nelagodu koju osjećam i prije no što uđem. Kad ulazim brzo se ispljuskam i u sekundi uronim trpeći malo bolove oko vrata i na čelu dok se nakon par minuta žile ne stegnu na svoju novu mjeru. Poslije toga osjećam samo štipanje svugdje ali to je relativno lako podnošljivo. Najgore mi je zapravo tek kad izađem iz vode. Jedino brzo hodanje ili trčanje pomaže da se vrati osjet u stopala i promrzle ruke.

U četvrtak sam napokon odradio i prvu humanitarnu i virtuelnu utrku za mog kolegu trkača Mirsada pa sad imam bar nekakav osjećaj koliko sam spreman za polumaraton ili neku drugu utrku. Jutro je bilo izuzetno hladno i morao sam obući dvije majice i duge gege preko kratkih da se ugrijem. Čak i tako lagano zagrijan nisam se ugodno osjećao kad sam krenuo u prvi od dva kruga utrke. Hladan zrak mi je kidao pluća i moje noge nisu mogle pronaći pravu kordinaciju jer mi je često korak posrtao na hupserima koje je po šetnici napravilo korjenje borova. To je staza kojom se trčala zimska liga pa se dobro sjećam da mi to nije bio preveliki problem prije ... u je..te 6 godina. Tad je bilo i dosta toplo onako taman za mene. Tempo mi je bio 3:52/km, a sad sam nekako izvukao 4:00/km. 


No nešto nije štimalo. Kad sam tada trčao puls mi je išao blizu maksimuma pogotovo na uzbrdicama ali prosječno je bio oko 165. Sasvim u skladu sa predviđanjem da se utrka od 5 km trči na oko 95% maksimuma. U četvrtak nikako da se pokrene. Na uzbrdici bi se dovukao do 160 ali u prosjeku je bio samo 158. Nisam siguran jeli to dobro ili loše. Obično sam puls od 156 imao za tempo 4:10 što je blizu LT tempa kad sam u dobroj formi. Možda mi je proradio limitator jer j..ga nisam više "mladi" šezdesetogodišnjak već matori šezd... do k..ca. Tješi me što nije bilo publike osim jednog mog starog prijatelja koji je ujutro šetao psa i pitao se jeli ovaj normalan kad jurca onako u kratkim hlačicama i kratkim rukavima, a vani 3 C i burica koja se uvlači u kosti. Nije bilo ni "Elitnih pulskih rekreativaca" ili nekih mojih kolega kojima volim puhati za vrat, a i oni meni. Nadam se da bi u pravoj utrci mogao još malo pokrenuti moje uspavano srce. Moguće da je to ipak posljedica nedostatka bržeg trčanja. Povremena tempo trčanja nikako ne mogu biti dobra baza za utrku na 5 km. Danas sam opet iskoristio jutarnje zatišje pred novu promjenu vremena i odradio sa svojim prijateljima jednu kratku dužinu od samo 24 km. Dogovor za Zagreb je pao i planovi će mi pomoći da ponovo uhvatim volan u svoje ruke.

     

     

 

  

četvrtak, 31. prosinca 2020.

Finiš

Nikad nisam bio dobar finišer. Doduše ne spadam ni u kategoriju onih koji se predaju prije kraja. Dapače ja se znam često razbiti do kraja i to mnogi moji prijatelji pamte. No ove godine ništa od finiširanja i plana da još malo nadoknadim izgubljenih kilometara. Tako će se i ova godina pridružiti onima koje su bile pušiona, u kojima nisam baš osobito trčao i čak jedina bez bar jedne utrke. Prijavio sam jednu humanitarnu virtualnu utrku, uplatio donaciju i za nju sam čak dobio jako simpatičan startni broj 100. No još nisam otrčao ništa zbog cijelog spleta nesretnih okolnosti. Dobro još imam vremena do 10.01.2021. Da nije bilo jednog mini plivačkog maratona ovo ljeto cijelu ovu godinu nebi sudjelovao u nikakvom sportskom događaju kojih je usprkos problemima sa pandemijom ipak bilo čak i mom dvorištu. Jednostavno ova godina završava onako kako je tekla većim dijelom uz masu problema. Što osobnih, što onih koji me okružuju. To su uglavno trčanje po bolnicama i sprovodima. Toliko je malo dobrih vijesti da mi se nedostatak bolova u zadnih par tjedana potpuno utopio u lošim vjestima i stalno mi se čini da to možda nije istina ili bar nije za dugo. Postao sam pravi pravcati pesimista ili unajbolju ruku pesimista cinik. Da nisam toliko nemotiviran mogao sam lako bar realizirati jedan mali cilj kao što je najviše istrčanih kilometara u 12 mjesecu. Slično kao što sam to napravio prošli mjesec. Mogao sam ali nisam. Jutros odnosno danas jednostavno nisam imao nikakvu želju da idem trčati. Tako da sam malo zaostao za istim mjesecom 2018. godine ali zato sam u ovom mjesecu u prosjeku trčao znatno brže uz niže srčano opterećenje. Nije čudo što mi sat zadnjih dana pokazuje nikad veći VO2max i predviđa maraton od 2:50! Koliko je to realno ne znam ali sumljam. U svakom slučaju osjećam kako mi je sve lakše trčati. Pa bilo je i vrijeme. Sad mi pomalo postaje teško plivati dulje, pogotovo bez odjela. Zadnje plivanje prije par dana bez odjela je bilo kratko(12 minuta) jer se temperatura mora spustila na 13 stupnjeva, a još je stalno loše vrijeme pa sam potpuno izgubio kontinuitet. Možda ću ipak malo pauzirati sa plivanjem. Sa plivačkom godinom moram biti zadovoljan jer sam se značajno ubrzao, a ove godine sam preplivao 6 puta više nego lani. 

Taj nedostatak finiša na koncu godine će mi dobro doći da napravim mali predah i polako bez žurbe krenem u novu sezonu sa dosta visokom tjednom kilometražom. Po tome bi buduće podizanje volumena treninga u ciklusu priprema za neku utrku trebalo ići lagano i bez rizika od ozljede. Nadam se. Ponekad kad ne možeš pobjediti, finiš ti ne može pomoći osim što se bez potrebe razbiješ ili čak ozljediš. Zato je..š finiš, krećem ponovo. Sutra je novi dan i neke nove utrke. Sretna nam svima Nova 2021 godina.   

 

 

petak, 25. prosinca 2020.

Va fan culo 2020

Neki dan sam dobio od frenda iz italije jedan video uradak, zapravo pjesmu koja jako dobro opisuje i moj sentiment prema ovoj godini koja nikako da ode bez dodatnih sranja. Pjesma vrlo slikovito opisuje prethodnu godinu uz refren "Va fan culo 2020". Da ne prevodim jer ima masa prijevoda tog izraza, a ukratko može se reći: "2020 j... se" ili goni se ili kako bi moj kum reko idi dođavola. Samo kad pogledam prognozu za nastavak već mi je pun kua. Doduše ništa dobro još se ne vidi niti u novoj ali kolika sam budala ja se opet nešto nadam. Gotovo da sam prijavio i prvu utrku za sljedeću godinu ali onda se pokazalo da možda ne treba trčati pred rudo. 

Jučer sam "za promjenu"(po ne znam koji put ove godine) proveo dan na hitnom traktu i po bolnici, a naveče i dočekujući hitnu koja je na kraju još fulala ulicu. Dobro da sam izašao pred njih jer tko zna gdje bi završili. Moj stari se odmah ujutro pokliznuo i pao kad je iz kreveta požurio na telefon i eto belaja. U svoj toj zbrci sam uspio otrčati jedan brzinski trening koji je kulminirao divljačkim završetkom potpuno mimo plana ali nervoza je učinila svoje i to je bio jedini način da se malo smirim. Trebao sam trčati nešto što se obično zove "Cut down tempo" no čim sam startao shvatio sam da pulsmetar ne radi po ne znam koji put ove usrane godine. Bez obzira što sam se već bio zagrijao nakon dva kilometra puls je još bio zacementiran na 80 otkucaja. Sva zadnja tempo trčanja radije kontroliram puls pa poslije gledam koliko je to bilo brzo. Nakon prvog bržeg kilometra koji je obično oko maratonskog tempa odjednom se zakucao preko 170 i nakon toga kako sam ubrzavao on je lagano rastao preko 180 i na kraju 190 što je apsolutno nemoguće. Znao sam da je funkciju preuzeo pulsmetar na zapešću, a kako ja sat ne stežem jako i još mi se ispod malo podvukao rukav majice on je najvjerojatnije pokazivao kadencu. Odlučio sam ga zanemariti, a plan je bio da dva kilometra odradim oko 4:30, zatim dva oko 4:20 i na kraju dva sa 4:10. Ali nakon što sam shvatio da me to gledanje na sat pila i da stalno imam tendenciju da idem brže prestao sam gledati i nagazio. Tako da sam završne kilometre već bio na 4:00 iako je jedan dio baš na kraju blaga uzbrdica. U moju bitku sa tehnološkim problemima se uključio i mobitel ili možda sat jer se već danima odbija povezati sa Garmin aplikacijom na mobitelu iako ga mobitel vidi. Na kraju sam je deinstalirao, odlučio da je više ne koristim i definitivno raskrstio sa Garminom za vijeke vjekova. Tako kad ovaj već četvrti koji je zamjena za prvi FR735XT skroz crkne nema više povratka. Va fan culo Garmin! Umalo sam kupio Tacx trenažer ali sam odustao kad sam shvatio da je i to Garminova marka. Mislim da ću prije uzeti Elite. Ali to će još malo da se krčka u mojoj glavi kao novogodišnja sarma. Što se dulje krčka to bi trebalo da bude bolja ... samo što često nije. Vidjeti ću kakva je ona od moje mame jer danas za promjenu idem kod nje na božićni ručak. Jadna je sva u strahu cijeli dan kuhala samo da malo skrene misli od problema sa starim. Uostalom od prošlog petka nisam imao niti dana odmora od trčanja. Moje noge zaslužuju malo pauze. Inače se bend koji pjeva onu pjesmicu zove "AndroPausa"(Idem na pauzu), baš prikladno.

 

 

ponedjeljak, 14. prosinca 2020.

Kraljevstvo za tenisice

 Pred kraj još jednog tjedna koji je protutnjio pored mene kao ponekad na utrci neki mladac naglo probuđenog ponosa ili inata vrijeme se opet malo popravilo. Ponovo sam nastavio sa plivanje-trčanje tretmanom. Ali tih dana u sivilu i očaju južine opet sam počeo tražiti alternativu trčanju. Ne znam ni sam što bi mogao smisliti. Bicikla po potopu biblijskih razmjera koja nas je pogodila ne djeluje mi baš nešto privlačno. Plivanje po jugu koje baca vodene skulpture desetke metara u vis i kotrlja kamenje skupa sa raznim balvanima po žalu ne dolazi u obzir. Bazeni i teretana u veslačkom klubu ove zime neće dati niti malo doprinosa mom pokušaju da se rasteretim od trčanja, a opet zadovoljim onu nezasitnu glad za akcijom. Zbog toga po ne znam koji put pokušavam kupiti trenažer za biciklu. Naravno osim što sva ta oprema košta mnogo više nego što mi se to čini opravdano ispostavilo se da osim nekih ne baš dobro ocjenjenih trenažera ne možeš naći ništa. Negdje su rokovi dobave tek četvrti kvartal sljedeće godine. Kao da je cijeli svijet odjednom odlučio da sjedne na trenažer. Možda i je. Zima je uvijek loše vrijeme za kupovinu takvih stvari ali ja prije zime ne razmišljam o njima pa ... Međutim izgleda niti za kupovinu bicikle nije dobro vrijeme. A tek cijene. Ja mislio da za te pare mogu kupiti i manji automobil. Zapravo sad sam ful zadovoljan što je moj prvi izbor trčanje. Kažu ne treba ništa osim tenisica, neke gaće ako nisi egzibicionista, majica koje obilato dobivaš čak i na lokalnim utrkama. Ja ih imam pun ormar, a srećom jako malo trčim. Trebali bi na utrkama davati i gaće. Ponekad mi daju majicu i kad ne trčim. Nebi ulazio u razloge, ima ih mnogo ali to mi ipak godi.

Međutim kad su u pitanju tenisice svaki čak i mnogo manji rekreativac od mene vrlo brzo dođe u poziciju da skoro ništa nije dovoljno dobro i uvijek neki kua ne valja i treba bolje. U tom prošlom tjednu zanimljiv je bio i povratak Adidasa na scenu koju je zadnjih godinu dana okupirao Nike sa svojim "4%" tenisicama. Sjetite se obaranja granice maratona od 2 sata u režiji Nike(Eliud Kipchoge Vienna INEOS 1:59 Challenge,1:59:40). U Valenciji je Kibiwott Kandie trčeći u Adidas, "Adizero Adios Pro" istrčao polumaraton za 67:32, a čak su prva četiri trkača bila brža od rekorda koji je iznosio 58:02. 


Čini mi se da su svi proizvođači uskočili u taj tehnološki vlak jer je međunarodna atletska federacija dala zeleno svjetlo upotrebi tenisica iz laboratorija. Opća pomama za Nike "Vaporfly Next%" lansirala je cijene tenisica u orbitu i svi bi sad htjeli dio kolača. Osobno mi se ne sviđa ideja da prototipne tenisice odlučuju pobjedu u službenim utrkama jer time se trkači koji nemaju takve ekskluzivne ugovore sa proizvođačima stavljaju u nepovoljan položaj. Jedini pravedan princip bi bio da svi trče u tenisicama koje su u redovnoj prodaji. Međutim postoje samo ograničenja koliko mi se čini u visini potplata od 4 cm. Zapravo ja ne mogu uopće zamisliti kako bi bilo trčati u takvim platformama ali na primjer Hooka tenisice već dulje vremena idu u tom smjeru. To je u potpunosti u suprotnosti sa flat ili "bare foot" tenisicama koje sam ja prije preferirao ali sam se zbog problema koji su posljedica zuba vremena ipak malo oladio. Čak se i Salamon uključio u igru i u izazovu na svjetski rekord u trčanju na 24 sata ponudio svoje prototipne Salomon "S/LAB Phantasm" tenisice. Nažalost Kilian Jornet, koji se dva puta u jednom tjednu popeo na Everest nije uspio i morao je odustati nakon 134.8 kilometara pretrčanih u 10 sati i 20 min. Inače rekord je još uvijek mnogo prije tehnoloških novotarija postavio grk Yiannis Kouros(303.506 km, 1997). Ako vas zanima koje su to tenisice lako će te pronaći sve na internetu. No ipak evo spiska onih najznačajnijih(po abecedi):

Adidas Adizero Adios Pro
Asics MetaRacer
Brooks Hyperion Elite 2
Hoka One One Rocket X
New Balance FuelCell RC Elite
New Balance FuelCell TC
Nike ZoomX Vaporfly Next%
Nike Air Zoom Alphafly Next%
Saucony Endorphin Pro
Skechers GOrun Speed Elite

Cijena? Ako nemate nekoga kao što je mr. Bing(halo Bing pošto ...) cijena je prava sitnica i uglavnom preko 200 dolara što u evropi znači preko 200 eurića ali to je nevažno jer ih ionako teško možete kupiti.   U mom malom selu sigurno ih neću ugledati u izlogu i imati sreću isprobati. U većini on-line trgovina nalazim samo neke čudne brojeve tipa za japanske gejše ili hobite. 

No dali nam one uopće trebaju? Kad kažem nama, mislim na većinu rekreativaca sa malo većim ambicijama. I baš prije par tjedana izašla je i prva nešto manje obimna studija o koristi takvih tenisica za rekreativne trkače. Studija je objavljena u "Journal of Health and Sport Sciences". Obuhvatila je 18 relativno dobro treniranih sportaša koji nisu elitni ali ipak je njihov VO2max u prosjeku 55,8 mls/kg/min. Moj VO2max je prema zadnjim utrkama negdje oko 52. Moj Garmin sat kaže 54, a ponekad ide i do 56. No to se ne može točno znati bez mjerenja jer izračun ne uzima u obzir ekonomiju trčanja koja je jedan od značajnijih faktora. Navedenim trkačima je VO2max izmjeren i nakon toga upoređivana ekonomija trčanja sa tri različite vrste tenisica. Kroz tri odvojena testa koristili su tenisice koje inače koriste u treningu, Nike Vaporfly 4% i Saucony Endorphine lagane "racing flat" tenisice. Na prvom testu sa tenisicama koje inače koriste im je izmjerena brzina trčanja pri 60, 70 i 80% VO2max. Zatim su ponovili testove sa dvije različite vrste tenisica. Sa tenisicama Vaporfly 4% izmjerena je manja potrošnja kisika od 4,2 do 4,8% što je u skladu sa onim što je oglašavao Nike. međutim koristeći lagane flat tenisice potrošnja je takođe smanjena za oko 3%. Uzimajući u obzir već davno provjerenu činjenicu da težina tenisica isto tako utječe na ekonomiju trčanja i to je očekivan rezultat mada se meni čini malo prevelik. Naime dodana težina od 100 g po tenisici prema jednoj studiji dovodi do povećanja potrošnje kisika od oko 2% pri sub maksimalnim brzinama. Kad je u pitanju maksimalna brzina na testu od 3 km(VO2max = 100%) vrijeme testa je bilo kraće za 17 sekundi sa tenisicama Vaporfy 4% ali i 13 sekundi za Endorphine.

Međutim to je prosjek jer od 18 trkača bilo je nekoliko kod kojih je bilo sasvim obrnuto ili su imali bolje rezultate sa laganim "flat" tenisicama. Iako su tenisice projektirane tako da donesu optimalne rezultate elitnim trkačima izgleda da veću korist mogu izvući i trkači koji imaju doskok na petu, a to je velika većina. Ostaje upitno koliko i kako će nošenje takvih tenisica utjecati na povećanu incidenciju ozlijeda jer prema nekim spoznajama potreban je određeni period prilagodbe. No cijena i pogotovo trajnost većine ovakvih tenisica je vrlo upitna, pa će ti postotci imati kod većine još manju važnost.

Iz dijagrama se vidi još nešto zanimljivo. Mnogo je veća razlika u ekonomiji trčanja pojedinih trkača i možda je vrijeme da poradite malo na tome, a to znači da treba samo više trčati. Zato treba naći balans između cijene i koristi koju možemo imati od nekih tenisica. Đaba nam je kupovati "porsh" ili "ferari" ako poslije nemamo para ni za benz. 

 


      

nedjelja, 6. prosinca 2020.

Trideset prema sedamdeset

 Procjena je da se svemir kojeg mislimo da poznajemo sastoji samo od 30% materije koju možemo detektirati, a ostatak 70% je "tamna tvar" koja nema nikakvu ili gotovo nikakvu interakciju sa poznatom tvari koja nas okružuje i od koje smo sazdani. Možda ima samo to ne možemo detektirati. Znamo da postoji jer ipak djeluje na materiju gravitacijom, a i to nije bilo baš lako i jednostavno otkriti. Što dulje se bavim trčanjem i istražujem prije svega sebe tako mi se čini da postoji i neka "tamna strana" trčanja koju nikako ne uspjevam detektirati. Fizičare tamna materija uzbuđuje i motivira da istražuju sve dublje, a mene više deprimira odsutnost jednostavnog reda i pravila u trčanju. Analiziram sve i svašta što sam do sada radio kako bi popravio svoje rezultate i reultati analiza su uvjek pogrešni. Jednostavno ne postoji obrazac koji bi objasnio sve što se meni u trkačkom smislu događalo ovih zadnjih šest godina. Recimo na primjer broj kilometara koji pretrčim u nekom periodu. Ima li on uopće utjecaj na rezultat utrka? Moj prosjek je ovih šest godina oko 2200 km sa time da sam uglavnom bio oko 2000 km sa koliko će završiti i ova godina. Izuzetak je 2015-ta kad veći dio godine nisam trčao i 2018-ta kad sam trčao preko 3200 km. Malo manje od toga sam pretrčao prošlu 2019-tu zbog toga što sam puno putovao. Svake godine sam trčao po jedan maraton osim 2015-te kad nisam trčao i 2019-te kad sam istrčao dva. U godini kad sam trčao izuzetno malo(2016), istrčao sam osobni u maratonu. Nakon toga dvije godine za redom nisam uspio da se približim tom rezultatu iako sam trčao bar 50% više. Svaki pokušaj obaranja osobnog je završavao kolosalnim sranjem na kraju utrke. Pad, grčevi, teturanje u ciljnoj ili intervencija u medicinskom šatoru. Promjena metodologije treninga me učinila samo bržim na 10k prošle godine ali ne i u polumaratonu gdje sam 2018-te godine uspio doći na samo 4 sekunde od mog osobnog istrčanog prve godine(2014-te) takmičenja. Čak i kad pokušavam razumjeti što se dešava sa trčanjem na treningu ništa nije jednostavno. Cijeli tjedan je bilo usrano vrijeme sa škurom burom i kulminiralo je sa orkanskim jugom i kišom biblijskih razmjera. Osim plivanja u ponedjeljak i plivanje je otpalo ostatak tjedna iako sam juče vidio par luđih od mene kako uskaču u uzburkano more. Problem je samo kako izaći i to u jednom komadu. 

Zbog vremena sam trčao uglavnom lagano i u pauzama između kiše, a u četvrtak sam iskoristio kratko zatišje za jedno tempo trčanje. Odlučio sam se za malo dulje zagrijavanje od 3 km pa je sa 6 km tempa na kraju ispalo 12 km. Obično LT tempo trčim tako da ukupno sa zagrijavanjem i hlađenjem bude 10 km. Imam cijeli niz takvih treninga po identičnoj stazi ali samo jedno sam našao potpuno isto kao to u četvrtak. Zanimalo me je što je tada pokazivao Garmin jer mi se činilo da nešto ne štima sa osjećajem napora pri trčanju. Osjećao sam se tromo. No taj trening iz gotovo identičnog perioda(6.12.2016) nakon što sam trčao maraton 3:10 u Ljubljani je pokazao da sam sad brži i da je srčano opterećenje niže. Čak je i temperatura bila identična. Jedino nisam bio siguran dali sam i tada imao sličnu odjeću. Obzirom na buru i temperaturu oko 7 C to je sigurno bilo tako. 

Pa zašto sam se onda osjećao tako? Ispoljava li se tako tamna strana trčanja u meni? U subotu je bilo suprotno. Jugo je već puhalo olujnom jačinom ali kiša je bila predviđena za nedjelju. Zato smo ja i Dražen odlučili odraditi jednu opet kraću dužinu u subotu. To je već ne znam koja od 22 km i nikako da krenem preko 26 km. Sad me već nije strah od povratka bolova u peti mada još uvijek osjećam nelagodu na početku trčanja i kad se ohladim. Javljaju se neke boljke koje sam imao nakon ozljede kukova pa sam ponovo počeo intenzivnije vježbati svaki dan. Dakle usprkos južini i toplini od 16 C osjećaj na trčanju je bio mnogo bolji nego prije ali na koncu kad sam usporedio istrčanu dužinu na istoj dionici prije dva tjedna tada je za mrvu sporije trčanje puls bio znatno niži. Znam da je tada bilo hladnije i bura ali ipak ne očekujem da nešto nije baš tako dobro ako ja osjećam da je. To me stalno kopka. Kako predvidjeti utjecaj nečega što naizgled ne postoji ali itekako pokazuje svoj lik i djelo kad god mu se prohtje. Nije da bih rado prešao na "tamnu stranu" ali bi svakako volio malo zaviriti.

srijeda, 2. prosinca 2020.

Odjednom zima

 Iako se to klimatološki već trebalo desiti iznenada je jutros i na moj balkon došla zima. Ustao sam uobičajeno pinokijevski ukočen i bauljam do kuhinje po spasonosnu kafu. Primjećujem da su se radijatori uključili jer su topli, a pogled na sumorni grad i kišu snižava moju jutarnju motivaciju još dublje no što je to uobičajeno zadnjih pet šest mjeseci. Malo me zabrinulo stanje jutro poslije zadnje dužine. Kad su sjahali bolovi u peti koji su me tako uporno pratili više od pola godine vratile se neke stare boljke ili da se blago izrazim uspomene. No već u ponedjeljak nakon plivanja čini mi se da sam se još jednom izvukao. Samo dokle će to trajati.

Plivanje Studeni: 5x(40-60) min sa odjelom i 10x(15-20) min bez
                                                  
Već su u tjednu koji je prošao temperature na treningu pale na jednocifrene, a dodatno ih je hladila bura koja je puhala skoro cijeli tjedan. Ali iz sunčanog reaktora tjelo mi je još bombardirano blagotvornim pljuskom zračenja koje grije kosti čak i kad se izvučem iz zagrljaja prohladnog mora. Uspio sam održati plivačku kilometražu i zaključio studeni sa čak nešto više plivačkih kilometara nego u listopadu. Već šest tjedana trčim preko 60 km i vrijeme je da krenem malo naprijed ali se dvoumim kako. Nakon odugovlačenja jer kiša nikako nije stajala, a bura se nije stišavala odlučio sam stisnuti malo zube i odraditi nešto kraći trening jer sutra ću imati malo povoljniju vremensku situaciju pa mogu izmisliti neko dulje mučenje. 

Kad mogu otrpiti pothlađivanje nakon 40-50 minuta plivanja valjda me malo kiše neće ubiti. Čim sam krenuo bol u prednjoj strani desnog stopala se vratila kao prije problema sa petom. Možda je to zato što nismo u stanju percipirati točnu razinu bola kad nas boli na više mjesta. Načešće se fokusiramo na onu jaču i sve ostalo se zanemari. Jeli to još jedan prilog teoriji kako je zapravo sve stvar percepcije? Da opet ne zabluzim u studije jer vidim da to nikoga ne zanima. To je ocjena prema odazivu na zadnje postove o aminokiselinama. No što se može ljude danas izgleda jedino zanima COVID19. Kad sam se aklimatizirao i prestao razmišljati o stopalu te se fokusirao kako da izbjegnem blatnjave kaljuže, korijenje i klizavo kamenje po Drenovici moj mozak je otišao na neko sasvim drugo mjesto. Trčeći tako na autopilotu, senzorima orjentiran samo na tlo ispred mene on počne probavljati posljednje novosti, a kod mene je to uglavnom nešto iz područja tehnologije, astronomije, fizike i slično. Ponekad mi taj tijek svjesti poremeti neka blesava novost iz politike o kojima smo laprdali trčeći posljednju dužinu. Tipa onog mađarskog političara koji je dobro komentirao netko u stilu: "J..eš seks kad mudima ne lupaš po tuđim mudima". No što reći, nikad nisam niti sumljao da svi revni nosači koje kakvih barijaka ispod tog istog barjaka nose sasvim drugačiji. Razmišljajući tako o najvećem optičkom senzoru(3200 Megapixel-a) kojemu za prikaz slike treba nevjerovatnih 378 4k(ultra HD) televizora ili o ostalim čudesima kao što je najveći monolitni procesorski čip sa 1,2 triliona tranzistora(400 000 jezgri!) koji šiša sve poznate super kompjutere za dvjesto puta skoro sam opet profulao izlaz sa Drenovice i povratak kući. Toliko o teškoćama trčanja. Zapravo kao da nisam niti otišao trčati. Možda je kriva kiša i njeno dosadno kljuckanje po licu, ili bura zbog koje sam sav uvučen u sebe pa ne primjećujem ništa što se odvija vani. Možda ću postati i zimski trkač kao što se pomalo transformiram u zimske plivače. U svakom slučaju nakon dugo vremena jedan trkački rekord je oboren. Prošli mjesec sam pretrčao najviše u studenom od kad trčim. Zima ili ne nadam se da mogu još malo bolje.