Kako sam ja osim u trčanje infišan malo u fiziku i astronomiju uvijek kad nemam bolje objašnjenje za sve što se oko mene događa dolaze mi u glavu neke usporedbe sa tim stvarima. Neki bi ..."natrag u garažu", a ja posegnem za nekim objašnjenjem tipa "Schrodingerove mačke". U ovom trenutku u mom trčanju prevladava crnilo i pomalo se osjećam poput nekog jadnog planeta što se opasno približio crnoj rupi. Namjerno ne kažem zvijezdi jer bi se tako trebao bar malo osjećati ali ja se osjećam kao neki izraubani i usahli planet na izdisaju. Svjestan sam neizbježne gravitacijske klopke koja me vuče sve brže kraju ali ipak pokušavam još taj zadnji ples odraditi sa bar malo stila.
Trenutno je najveći izazov kako ostat motiviran? Koristim sve poznate mi tehnike koje sam u životu isprobavao ali prokleta gravitacija je neumoljiva. Osim što neumoljivo poništava sav trud koji ulažem čini mi se kao da se vrijeme topi poput ledenjaka na antartiku. Brzina nestajanja vremena je gotovo jedino što primjećujem. Nisam se niti okrenuo i eto proletjela je cijela godina od prvog treninga nakon operacije ramena. Točno 20.02.2024. krenuo sam na prvo lagano trčkaranje. Pri tome mi je puls odletio u nebo na vrijednost koju sam prije imao kad bi trčao maratonski tempo oko 4:30/km. Naravno više se nikad neću vratiti na to ali tada je tempo bilo debelo preko 6 minuta po kilometru. Nakon toga su se stvari i utrke dešavale puno brže nego sam ja to želio, a problemi su se samo gomilali. Čini mi se da su problemi samo čekali trenutak kad će mi kad se malo opustim i pomislim da sam izašao na sigurno pokazati što me zapravo čeka u budućnosti. Znam što je to. Gledao sam tu crninu u očima mog tate dok se par mjeseci borio za svaki dah koji će ga održati dalje od tog nepoznatog stanja koje uzgred rečeno pomalo liči na "crnu rupu". Kao što ništa iz nje ne može izaći čak niti svjetlo mi ništa neznamo o tome što je sa onim što se nađe unutra.
Kratak trenutak zadovoljstva je bio lani kad sam prilazio cilju u Ljubljani potpuno nesvjestan što sam zapravo učinio. Bar na trenutak sam se narugao "trkačkoj gravitaciji" koja me pokušala prikačiti za sofu i rješavanje križaljki dok ne dođe moj red. Pomislio sam nećeš još, bar ne još dugo vremena ali kao da me čula. Tjedan dana niotkud izazvano ili sam ja tako mislio nisam mogao uopće trčati. Kad sam otišao na nekoliko tjedana kod kćerke u Luton mislio sam da će sve proći ali postalo je još gore i eto prošlo je skoro četiri mjeseca, a moje tijelo se uporno opire promjenama na bolje. Vrijeme kao da se još ubrzava. Prošao je i prvi očekivani test u Tupljaku kod Staneta. Neki bi rekli da malo pretjerujem ali meni se čini da je na 6 kilometara više od pola minute sporije vrijeme nego prije dvije godine, kad sam ćakulao sa Stanetom ipak značajno usporavanje. Pri tome me je opet gravitacija ali ona prava gotovo natjerala da zaorem nosom asfalt baš na ulasku u cilj. Veslao sam rukama kroz zrak pokušavajući se ispraviti ili usporiti nakon što sam vrhom tenisice zakačio usporivač prometa na cesti neposredno prije cilja. No i prije toga kvadricepsi su već otkazali poslušnost iako je uspon prema cilju bio smijurija od toga što ja smatram uspon.
 |
| Ulazak u cilj Tupljaka malo prije gravitacijske klopke |
Srećom uspio sam izbjeći totalnu blamažu ali sam izgubio malo svog ponosa. Nema više onog dobrog osjećaja kad utrku završavam snažno i svjestan da sam odradio sve kako treba. Taj dio je nepovratno progutala ona crna rupa.
Na mega problem sa koljenom ozljeđenim u padu sa biciklom već skoro drugi mjesec vratili su se poblemi sa leđima koji su počeli odlaskom u gym. Sad u planu treninga imam više propuštanja treninga nego onih ozbiljnih i važnih treninga. Zadnje je bilo propuštanje dužine prošlu nedelju ali tu nije kraj i sutrašnje intervale ću sve je izglednije pretvoriti u neki laganini trening ako uopće budem trčao. Problem je sad i desno koljeno koje bez nekog povoda odjednom slijedi put svojeg lijevog brata. Valjda zbog simetrije ili solidarnosti.
Sad potpuno razumijem mog velikog prijatelja pokojnog Bepa koji još uvijek drži prvo mjesto na tablicama hrvatskih veteranskih rekorda u maratonu za trkače starije od 80 godina. Žalio se na to kako je nakon 65 godina jako usporio i zapravo gotovo uopće nije više trčao maratone da bi ga jedva nekako nagovorili da sa 82 godine ipak još jednom istrči maraton u Ljubljani. Iako je bio najstariji učesnik maratona i pri tome istrčao hrvatski rekord u svojoj kategoriji nije bio sretan jer kaže da mu je bilo pomalo neugodno što svi mi koji smo već istrčali čekamo samo njega. Ja bi tada potpisao da trčim kao on sa 82 godine ali sad više neznam.
Već prošle godine sa 70, usprkos rekordu u kategoriji i ja sam se osjećao slično, pomalo neugodno jer nema više napretka nit nade da ću jednom opet biti malo brži. Valjda ću prije nego me gravitacija crne rupe potpuno proguta napraviti još poneki neki đir(maraton) jer odustajanjem ništa se na bolje ne može promjeniti možda će biti još malo gore.
Nema komentara:
Objavi komentar