Kažu da gore po sjeveru europe vrućina krivi ceste, mostove i željezničke pruge. I u Londonu vlakovi kasne jer moraju usporiti. Vidim da svugdje na sjevernoj polutki gori sve u šešnajest ali mi smo do sada izgleda bili malo pošteđeni. Do nedavno je još bilo zelene trave ali sve se ovih dana okrenulo.
Već sam imao jedan srećom lagani trening na temperaturi iznad 30 ali ovo jučer je bilo nešto sasvim drugo. Nakon preskakanja četvrtka zbog roštilja kod sina morao sam u petak nadoknaditi intervale.
Iako sam odradio jedan više i bio bar za mrvicu(1 sek) brži, ništa se nije promijenilo u odnosu na trening od prije dva tjedna. Čak je i temperatura odlučila da bude ista. U subotu je zagrijalo malo žešće ali još uvijek to nije bilo nešto posebno. Morao sam odraditi lagano, a to je doslovno bilo lagano jer sam pratio kćerku na prvoj "dužini" u njenim pripremama za prvi polumaraton na jesen. Trčala je jednom 10 k ali na utrci prije mjesec dana i uspjela istrčati bez hodanja za 57 minuta. Ovo je za nju trebao biti lagani tempo od 6:40 do 7 minuta po kilometru ali na koncu je ispalo 6:07/km. Nešto malo više od 10 km smo prošli za sat i jedan minut. Valjda joj se žurilo da se maknemo sa sunca jer smo malo kasno krenuli. Meni je puls jedva dosegnuo 110(111 prosjek) ali sve jedno izgubio sam dosta tekućine za tih sat vremena.
Pokušao sam dogovoriti sa jedinim trkačima koje znam da trče dužinu po ovom vremenu i pristao da idem opet u Šijanu relativno kasno. Još k tome sa istima sa kojima sam već imao jedno onako ne baš lijepo iskustvo. No kad sam se u nedjelju pojavio na premanturskom nigdje nikoga. Zakružio sam tamo i već skupio 3 km "pregrijavanja" po suncu pa odlučio da je "bolje sam nego loše kumpanjan", kako bi rekli istrijani. Već je bilo prošlo 7 i temperatura je bila preko 25 C. Nekako mi se činilo dugo do šijanske šume jer sam zaboravio da sam već petnaest i više minuta trčao prije nego što sam krenuo zaobilaznicom.
U šumi je ipak bio hlad ali nažalost ne i hladno. Kad sam u daljini ugledao dva trkača u Uljanikovim dresovima pomislio sam j..te nisu me čekali, a stigao sam na dogovoreno mjesto pet minuta ranije! Koji kua, zar me totalno izbjegavaju. Onda sam shvatio da je to moj kum sa svojim partnerom i ovaj put ih nisam htio prestraviti i projuriti pored već sam malo usporio, pozdravio ekipu i poslije polako odmakao. Oni su isto tek počeli. Činilo mi se da me ne smeta toliko išijas niti stopalo ali nešto cijelo vrijeme nije štimalo. Noge su opet bile olovne i opet sam imao "teške" Adidaske na nogama. Međutim koliko god nisam bio živahan tako je i puls bio uspavan. Bilo mi je i teško trčati, a opet se činilo kao da se ne trudim uopće. Nakon 16-tog sam zastao par sekundi pored kafića i otpio nekoliko gutljaja vode, a čini mi se da je nakon toga bilo malo lakše. Tempo se svakako malo ubrzao. Nakon trećeg kruga ulazim na glavnu livadu, a u susret mi idu Ljubo i kum. Ljubo nabio kapu na oči i nešto promrmljao u prolazu kao pored turskog groblja, a ja ostao ko posran. J..te pa dogovorili smo ... K.., ja sam se dogovorio sa Emirom, a on je rekao da ide Ljubo ... tko zna koji se moj desio, a nije ni važno, pitati ću prije nego ... sve po spisku. Kum pita jesam li gotov i jesam li sa autom. Sigurno je htio da idemo na pivo! E moj kume još jedan krug. Još 5 km plus još šest po užarenoj zaobilaznici pa mogu na pivo ako naravno doživim.
Obično kad završim zadnji krug odmah nastavim kući bez da se spuštam na tu livadu gdje se nalazi kafić ali ovaj put sam dobro ocijenio da bi mogao zaribati ako ne uzmem još jednom malo vode. Zalio sam se po glavi otpio i mislio da sam spreman za izlazak iz hladovine šijanske šume. Na izlasku srećem Ikovića koji komentira moje trčanje za koje ja mislim da je koma, a on misli da idem kao z bičikletom. Kako je sve to relativno. Čim sam zakoračio na asfalt tempo je poskočio prvo na 4:50/km, pa na 4:35 ali sam shvatio da se i puls odjednom popeo u stratosferu pa sam do premanturskog igrališta nastavio malo ispod 4:50. Da što prije stignem kući ali da ne uđem u crveno. Pogledao sam ukupnu kilometražu na Garminu i razočarano shvatio da će mi faliti kilometar do 33 koliko je bilo u planu. Znači još dva kruga po pustom, suncem spaljenom igralištu. Sve do dolaska tamo sam vagao želju da što prije stanem i onu da progutam što sam si pripisao koliko god gorka bila ta pilula. Kad sam ipak odradio dva kaznena kruga bio sam zadovoljan sam sa sobom. Mnogo više nego što sam bio umoran. Popustio sam zadnji kilometar koji je malo nizbrdo do kuće i nekako se odupro želji da idem liftom na četvrti kat. To je princip kojem ne popuštam. Nema lifta osim ako se ne tegli nešto teško ili sam u društvu. Tada mi je glupo jer ispada da se kao klinac natjerujem tko će prije stići ja ili oni liftom. Gledam temperaturu na kraju treninga i iako još nije 9 već je 31,1 C! Dan je tek počeo, klinci su otišli par dana na Krk, a popodne će more možda uspjeti izvući ovaj umor koji osjećam u nogama. Vaga je pokazala da sam usprkos dva uzimanja malo vode za vrijeme trčanja i dvije velike čaše(2x3dl) nakon toga, a prije vaganja pao na samo 62,1 kg. To je dosta više od tri litre gubitka. Ipak je bila dobra odluka da trčim u Šijani.
Jedino što me smeta je onaj uspon od šumarske kućice. Tamo tempo pada kao kamen u bunar i zapravo Šijana po ukupnoj elevaciji nije puno lakša nego Drenovica. Manje je grbava i krug je skoro duplo duži. Još da mi nije tako daleko bio bi češće tamo. Mjesec sam započeo sa dužinom preko 30 u Šijani i završavam još jednom(trećom ovaj mjesec) malo dužom, gotovo istim tempom, istim srednjim pulsom ali po znatno toplijem vremenu, te nakon dva tjedna visoke kilometraže i teških treninga. Nije čudo da sam umoran. Još ovaj tjedan moram na posao i nazad pješke jer sam ostao i bez auta. Možda bude bolje kad odem na godišnji. Možda i zahladi. Možda me prođe išijas ili dobijem na lutriji ... Što god daš ja uzimam, samo nemoj još nešto gore.
ponedjeljak, 30. srpnja 2018.
četvrtak, 26. srpnja 2018.
Prepreke
Moram priznati da nikad u životu nisam pomišljao da bi mogao trčati utrku sa preprekama. Čak i kad sam bio mlad i trenirao sa svojim malo starijim prijateljem Mikijem(Milan Vitasović) koji je bio juniorski rekorder "juge" na 3000 "steeplechase" i kasnije 1975 godine seniorski prvak Jugoslavije. U svemu sam bio vrlo sasvi malo iza njega osim u tom preskakanju. On je bio mnogo teži od mene i usprkos tome ja nisam mogao zamisliti da sa onako umornim i drvenim nogama u utrci moram još preko grede koja mi se činila nestvarno visoka. Jok brale, uzbrdo može koliko hoćeš ali ja ne dižem noge kao one Kan-Kan plesačice niti pod razno. Sad sa ovim išijasom čak mi je i trotoar izazov. Svaki prelazak sa ceste na tro... pardon nogostup me štrecne ako na vrijeme ne odaberem pravu nogu sa kojom ću zakoračiti. Je..te ja stalno trčim preko prepreka! Malo me tješi što je do prije godinu dana to bila desna noga, a sad je lijeva. Ako ništa drugo ipak je lakše voziti auto kad te boli sa lijeve strane. Ta noga ionako na dugom putu ne radi ništa osim što povremeno stiska kvačilo.
U ponedjeljak sam napokon imao slobodan dan od trčanja ali nakon cijelodnevnog sjedenja u uredu morao voziti na aerodrom u Trst. U početku sam se malo gnjezdio kao kvočka na jajima i onda našao položaj ili se nešto desilo pa je bol jednostavno prošla. Nažalost vratila se kad sam izašao iz auta. To bi bio kao neki reverzni išijas. Prije me ubijalo na desnoj strani dok sjedim, a sad kad se ustanem na lijevoj. Za ne povjerovati. I u takvim uvjetima ipak sam se relativno dobro oporavio za one brže intervale u utorak. Dodao sam još jedan interval iako me jako zatezalo kad sam prije početka radio malo kratkih ubrzanja. Međutim nisam osjećao gotovo nikakvu nelagodu niti bol dok sam trčao 3:43/km. Valjda je vrućina i pretrpan želudac bila veća prepreka. Već nakon prvog sam kontao da nebi povećao broj intervala iako bi prema planu trebao. Obzrom da sam prošli put i krenuo sa jednim manje to bi smatrao osobnim neuspjehom. Intervali su tvrd orah i njih treba razvaliti ili nemaju svrhe. Iako su relativno kratki(800 m) uspio sam prvi put sa nešto kraćom pauzom natjerati puls na 167-168. Ovaj put samo 164-166, a i prosječan puls u intervalima je bio niži za tri otkucaja nego prošli put. Nadam se da je to dobar znak napretka. Sljedeći brzi intervali za dva tjedna još imaju ubačene dodatne prepreke koje bi u košarkaškom žargonu nazvali "zakucavanje"(hamer intervali). Biti će to odlična prilika da provjerim dali je i nakon 4 godine moj maksimalni puls još uvijek iznad 170. Kažu da bi trebao biti niži za bar dva! To znači da neće ići preko 169, vidjeti ćemo. Jučer sam se opet malo rastrčavao ujutro i posljepodne ali muči me nedostatak spavanja jer već danima spavam sa preprekama. To znači manje od 6 sati, a daleko manje od idealnih i zbog oporavka potrebnih 8.
Sinoć opet sa prijateljima, sinom, zetom do kasno iza pola noći. Danas me čeka masivan porodični ručak kojeg kao i one vodene prepreke nemam nikakve šanse preskočiti. Ručak je u pet kad ja dođem sa posla, a obzirom da moj sin kuha znači da ćemo početi oko sedam kad bi trebao početi i drugi intervalni trening ovog tjedna, 5 x 1000 m! Jedino da se došuljam na stadion po mraku kad svi odu ili pokušam to sutra ali onda ću imati malo vremena za oporavak prije trčanja dužine 34 km koja je na redu ovaj vikend. Koliko prepreka! Morati ću ih početi rušiti.
U ponedjeljak sam napokon imao slobodan dan od trčanja ali nakon cijelodnevnog sjedenja u uredu morao voziti na aerodrom u Trst. U početku sam se malo gnjezdio kao kvočka na jajima i onda našao položaj ili se nešto desilo pa je bol jednostavno prošla. Nažalost vratila se kad sam izašao iz auta. To bi bio kao neki reverzni išijas. Prije me ubijalo na desnoj strani dok sjedim, a sad kad se ustanem na lijevoj. Za ne povjerovati. I u takvim uvjetima ipak sam se relativno dobro oporavio za one brže intervale u utorak. Dodao sam još jedan interval iako me jako zatezalo kad sam prije početka radio malo kratkih ubrzanja. Međutim nisam osjećao gotovo nikakvu nelagodu niti bol dok sam trčao 3:43/km. Valjda je vrućina i pretrpan želudac bila veća prepreka. Već nakon prvog sam kontao da nebi povećao broj intervala iako bi prema planu trebao. Obzrom da sam prošli put i krenuo sa jednim manje to bi smatrao osobnim neuspjehom. Intervali su tvrd orah i njih treba razvaliti ili nemaju svrhe. Iako su relativno kratki(800 m) uspio sam prvi put sa nešto kraćom pauzom natjerati puls na 167-168. Ovaj put samo 164-166, a i prosječan puls u intervalima je bio niži za tri otkucaja nego prošli put. Nadam se da je to dobar znak napretka. Sljedeći brzi intervali za dva tjedna još imaju ubačene dodatne prepreke koje bi u košarkaškom žargonu nazvali "zakucavanje"(hamer intervali). Biti će to odlična prilika da provjerim dali je i nakon 4 godine moj maksimalni puls još uvijek iznad 170. Kažu da bi trebao biti niži za bar dva! To znači da neće ići preko 169, vidjeti ćemo. Jučer sam se opet malo rastrčavao ujutro i posljepodne ali muči me nedostatak spavanja jer već danima spavam sa preprekama. To znači manje od 6 sati, a daleko manje od idealnih i zbog oporavka potrebnih 8.
Sinoć opet sa prijateljima, sinom, zetom do kasno iza pola noći. Danas me čeka masivan porodični ručak kojeg kao i one vodene prepreke nemam nikakve šanse preskočiti. Ručak je u pet kad ja dođem sa posla, a obzirom da moj sin kuha znači da ćemo početi oko sedam kad bi trebao početi i drugi intervalni trening ovog tjedna, 5 x 1000 m! Jedino da se došuljam na stadion po mraku kad svi odu ili pokušam to sutra ali onda ću imati malo vremena za oporavak prije trčanja dužine 34 km koja je na redu ovaj vikend. Koliko prepreka! Morati ću ih početi rušiti.
ponedjeljak, 23. srpnja 2018.
Olovo u nogama
Stručnjaci kažu da umor nije uopće tamo gdje ga mi osjećamo i da je to nešto što se stvara samo u našoj ludari. Možda ima i ponešto istine u tome ali što mi to vrijedi kad ja osjećam kao da imam olovo na nogama, a ne u glavi. Pokušavam da zamislim da na nogama imam super lagane tenisice, a ne ove stare iz 2014. godine još sa zakačenim čipom Ljubljanskog maratona iz iste godine. Žute, 2010 km i još nisu oprane ...! Jok, opet mi se čini kao da sam u najmanju ruku u vojničkim čizmama. Mogao sam obući jedne od ova tri malo novija para sa pedesetak grama manje u svakoj ali nekako mi se čini da bi ipak trebao još malo trpjeti pa će kasnije biti lakše. Neki dan sam na stadionu vidio krupnog dečka kako trči sa nekim crnim prslukom sličnim onim neprobojnim policijskim vestama. Prvo pomislih: koji luđak? Preko maje još i prsluk, a tada je bilo još uvijek preko 30 C. Sa nas je curilo kao iz oluka, a on ... Kad sa mu prišao bliže vidio sam da on nosi prsluk sa umetnutim utezima. Čim sam u subotu ujutro krenuo trčati sjetio sam se budale jer sam osjetio istu takvu težinu. Samo meni je sva bila u nogama. Nisam niti počeo zagrijavanje već je pomalo počelo da se cijedi. Tko će sa tim olovom u nogama trčati 16 kilometara tempa oko 4:25/km. Odmah kalkuliram i dodajem pet sekundi zbog temperature iako znam da ni to neće baš ići glatko. U glavi pripremam plan za junački uzmak i pokušavam naći opravdanje za to. Ovo je bio naporni tjedan. Daaa pa? Nisam napravio odmor u petak i još sam dodao pola sata plivanja kasno popodne. Daaa pa? Još moram izdržati poslije toga jedan rođendan na plaži do kasno u noć. Daaa pa? J... nikako da nađem izgovor i već obilazim okretište na Stoji znači sad brojim za nazad još 8, 7, ... Je..ti ovu uzbrdicu koji kua ju je tu na montirao sad moram sljedeća dva tri kilometara ubrzati jer mi je prosjek malo prdnuo u fenjer. Nekako sam dogurao najvišu točku u povratku i znam da će do zadnje uzbrdice sve biti nekako automatski brže ali olovne noge se ne slažu. Čim se opustim tempo pada i moram stalno da podbadam mamuzama umorno kljuse. Inače obično nehotično sam ubrzava kako se približava štali. Spuštam se prema kružnom toku za Pješčanu i ugledam Esmu. Ona se sprema ozbiljno za New York i sad već ima prilično žustar korak ali svejedno je prolazim kao simplon. Onda ničim izazvan kažem: "sad ću ja završiti čekam te kod kružnog za Pješčanu pa ćemo skupa lagano rastrčavanje". Sve bi to bilo ok ali onaj drugi ja zna da nije do kružnog već treba još 500 m uzbrdo do raskrsnice za Vidikovac. Onaj drugi odlučni ja kad je u pitanju utrka ili trening sve jedno i on se predao jer zajedničke gaće su nam bile tako mokre da je izgledalo kao da smo sad izašli iz bazena, a ne da smo trčali dvadeset kilometara. I taj drugi ja se pomirio sa time da sam ga malo zaj... ali to ću mu morati nadoknaditi za dva tjedna. Znači za dva tjedna tempo 18,5 km umjesto 18. U sebi sam odmah pomislio: hvala bogu sljedeći tjedan trčim dužinu 32 km, to će biti šetnja. Popodne se naravno naoblačilo ali rođendan nije otkazan, a prije nego što se sva ekipa skupila i počela sa ritualom koji moj prijatelj Erik uvrstio u svoj trkački moto:"isti, piti ... teći", ja sam opet pokušao nešto otplivati(1,2 km). I opet kao da su mi noge bile od olova i doslovno sam se borio rukama i nogama da održim dobru plovnost. Fali mi poveća količina sala ili bi morao početi koristiti neoprenske gaće da mi dupe malo podignu prema površini. U istom olovnom stilu sam završio prošli tjedan. Sa najsporijim rastrčavanjem ove godine i osjećajem da su noge teške toliko da se još uvijek sveprisutni išijas čini kao sitna smetnja mom trčanju. Danas napokon, nakon šest uzastopnih dana trčanja i plivanja, odmor. Zapravo moja guza neće biti previše sretna jer nakon posla moram još u Trst na aerodrom po klince, kćer i zeta. Nadam se da ću sutra biti sposoban za brze intervale? Marijane javi se ... inače odoh ja kod Esme. Kažu da je i ona dobra maserka.
petak, 20. srpnja 2018.
Seven of Nine
Prvi od četiri 14 dnevnih mikro ciklusa po Frank-u sam odradio i iako nije zgodan kao ona "Sedma od devet"(Seven of Nine, Star Treek, baš volim tu seriju ...) počinje mi se sviđati. Možda je to samo površna ljubav na prvi pogled, a kad se probudiš ispadne da si u krevetu sa ... da ne opisujem. Imali ste svi takvih iskustava.
Mislim da je pokojni Frank imao potpuno pravo kad je tvrdio da je glupo izbjegavati određene zone treninga. To je na neki način uvidio i njihov tvorac Jack Daniels pa je u novijim izdanjima svoje Running Formule izbjegao inzistiranje na takozvanim "No man land zonama" ili zonama opterećenja koje treba izbjegavati. Mnogi današnji teoretičari i stručnjaci kao Tim Noakes ili Steve Magness ukazuju da naši mišići nisu građeni samo od dvije vrste mišićnih vlakana. Zavisno o genetici svatko posjeduje cijeli niz nijansi između te dvije krajnosti. Trening treba obuhvatiti cjelokupni arsenal koji nam je na raspolaganju. Naravno da se ciljanjem određene discipline težište treninga bitno mijenja.
Osim toga svatko mora pronaći onaj optimum koji njemu daje najbolji rezultat. To nije baš jednostavno. Jedno je sigurno, mnogo prije nego što su znanstvenici ustanovili da pojedinim grupama mišića ili metaboličkim sustavima treba više od jednog tjedna za oporavak on je zapravo to već ugradio u svoj program treninga. Da bi se uopće upustio u ovo morao sam imati relativno povoljan uvod u pripremni period. To do sada u ove četiri godine nije bio slučaj što je zapravo bilo potpuno očekivano. Niti jednom u ove četiri godine nisam imao malo dulji period relativno visoke kilometraže. Pa i da jesam ipak mislim da ovakav trening nije uopće pogodan za početnike. Neka se ne ljute neki koji imaju i na desetke maratona ali zapravo nikad nisu zagrizli i njima je dovoljno: "Da se doteglimo do cilja pa na pivo". Ja sam mogao napraviti još jedan ciklus sličan kao prošli i nadati se da moj vrhunac nakon ovih 5-6 godina treniranja još nije prošao. Slijedom toga mogao bi skinuti osobni u maratonu još koji minut. Bez mnogo rizika i bez obzira na činjenicu da sam još dvije godine stariji. Ali cilj je skinuti još 3 minute i više. Znači moram biti siguran da mogu trčati brže od 4:25/km cijeli maraton. To je trenutno izuzetno rizično ali osjećam da nemam izbora jer za godinu dvije biti će sve puno teže. Krivulja rekorda po godinama govori da je to upravo tako.
Pad nakon 65 godina je mnogo veći i progresivno se ubrzava. Lakše se pomiriš sa time kad znaš da više nema izgleda da nešto popraviš. Čini mi se da će mi biti manje važno koliko ću kasnije biti sporiji u odnosu na osobni. Još mi je potpuno nejasno i djeluje nerealno da sam u prvoj takmičarskoj godini ostvario najbolji rezultat u polumaratonu i tek sam ove godine uspio istrčati blizu tog rezultata.
Doduše postoji bitna razlika u periodu kad su utrke bile na rasporedu. Prva je bila mjesec dana nakon maratona. To znači da sam se prethodno dugo i dobro spremao pa nakon kraćeg odmora od maratona otrčao utrku. Drugu sam trčao ove godine, tri četiri mjeseca nakon ponovnog povratka od ozljede u jako hladnim uvjetima. Teško je reći jesam li mogao bolje ali činjenica je da sam ručnu otpustio tek nakon deset kilometara kad sam shvatio da mogu vrlo lako ispod sat i pol. To je i jedan od razloga zašto stalno pokušavam shvatiti kako sam to tada mogao kad znam da na treningu nije baš bilo tako sjajno. Jučer sam trčao treći intervalni trening u ovom prvom mikro ciklusu. Slučajno su to bili intervali 4x1600 m istrčani brzinom utrke na 10km sa 400 m laganog trčanja u pauzi. U svakom pripremnom periodu trčao sam i do sada bar jednom takve intervale. Obično prema progresiji povećavam i produžavam intervale, a na koncu trčim te najduže od 1600 m koje Jack Daniels ne preporučuje jer traju dulje od 6 minuta. Naravno ako niste vraški brzi. No kako su malo sporiji od onih klasičnih sa brzinom trčanja utrke od 5 km, mogu proći. Sad su to bili prvi od četiri koje ću trčati. Odmah me kopkalo kako je to izgledalo u odnosu na sve do sada. Jučer je bio pakleni dan i drugi trening za redom(rastrčavanje u srijedu) sam odradio pri temperaturi od 30 C. Nisam očekivao mnogo trkača na stadionu ali baš kao da ih je kritika koju sam jučer uputio potakla, izmiljeli su odnekud iako neki malo poslije osam. Nisam siguran da im je to kašnjenje što pomoglo. Imao sam pratnju jer je i Slaven u istom programu kao ja mada bi on trebao biti nešto brži. Odlučili smo da idemo skupa i cilj je bio oko 4:00/km znači 6:24 za 1600 m sa 400 m trčkaranja za nešto preko 3 minute. Bilo je opet onih šetača sa slušalicama u prvoj stazi i Slaven se prilično napizdio na njih(nju) jer kao da ne razumiju da se lagano istrčavanje radi u zadnjoj stazi gdje ne smetaju nikome. Svaki put bi nakon toga malo ubrzao zbog navale adrenalina. No ja se nisam dao smesti niti kad su nam se priključivali naši prijatelji iz slovenije koji bi poneki krug iskoristili nas dvoje kao zečeve za tko zna koju svrhu. Ipak u prosjeku smo bili brži za par sekundi(6:21 ili 3:59/km) i pauza je bila skraćena(2:48).
Iz nekog razloga mi se čini da mi je ugodnije trčati malo brže da zrak bar malo struju oko mene. Već brzi pogled na isti trening prije 4 i 2 godine, te mjesec dana prije maratona u Ljubljani otkriva da je sve slično ali tada je bilo ugodnih 15 odnosno 17 C. Mislim da je to ipak velika razlika. Iako me išijas dosta zateže kad radim kratka ubrzanja nije mi mnogo smetao i što me više veseli nije se pogoršao nakon hlađenja. Svaka budala ima svoja zadovoljstva ali nije normalno da se veselite kad boli malo manje. Jutros sam zbog toga odlučio otrčati još jedan skraćeni(4km+4km) trening rastrčavanja, a sutra u novi još malo teži ciklus.
Mislim da je pokojni Frank imao potpuno pravo kad je tvrdio da je glupo izbjegavati određene zone treninga. To je na neki način uvidio i njihov tvorac Jack Daniels pa je u novijim izdanjima svoje Running Formule izbjegao inzistiranje na takozvanim "No man land zonama" ili zonama opterećenja koje treba izbjegavati. Mnogi današnji teoretičari i stručnjaci kao Tim Noakes ili Steve Magness ukazuju da naši mišići nisu građeni samo od dvije vrste mišićnih vlakana. Zavisno o genetici svatko posjeduje cijeli niz nijansi između te dvije krajnosti. Trening treba obuhvatiti cjelokupni arsenal koji nam je na raspolaganju. Naravno da se ciljanjem određene discipline težište treninga bitno mijenja.
Osim toga svatko mora pronaći onaj optimum koji njemu daje najbolji rezultat. To nije baš jednostavno. Jedno je sigurno, mnogo prije nego što su znanstvenici ustanovili da pojedinim grupama mišića ili metaboličkim sustavima treba više od jednog tjedna za oporavak on je zapravo to već ugradio u svoj program treninga. Da bi se uopće upustio u ovo morao sam imati relativno povoljan uvod u pripremni period. To do sada u ove četiri godine nije bio slučaj što je zapravo bilo potpuno očekivano. Niti jednom u ove četiri godine nisam imao malo dulji period relativno visoke kilometraže. Pa i da jesam ipak mislim da ovakav trening nije uopće pogodan za početnike. Neka se ne ljute neki koji imaju i na desetke maratona ali zapravo nikad nisu zagrizli i njima je dovoljno: "Da se doteglimo do cilja pa na pivo". Ja sam mogao napraviti još jedan ciklus sličan kao prošli i nadati se da moj vrhunac nakon ovih 5-6 godina treniranja još nije prošao. Slijedom toga mogao bi skinuti osobni u maratonu još koji minut. Bez mnogo rizika i bez obzira na činjenicu da sam još dvije godine stariji. Ali cilj je skinuti još 3 minute i više. Znači moram biti siguran da mogu trčati brže od 4:25/km cijeli maraton. To je trenutno izuzetno rizično ali osjećam da nemam izbora jer za godinu dvije biti će sve puno teže. Krivulja rekorda po godinama govori da je to upravo tako.
Pad nakon 65 godina je mnogo veći i progresivno se ubrzava. Lakše se pomiriš sa time kad znaš da više nema izgleda da nešto popraviš. Čini mi se da će mi biti manje važno koliko ću kasnije biti sporiji u odnosu na osobni. Još mi je potpuno nejasno i djeluje nerealno da sam u prvoj takmičarskoj godini ostvario najbolji rezultat u polumaratonu i tek sam ove godine uspio istrčati blizu tog rezultata.
Doduše postoji bitna razlika u periodu kad su utrke bile na rasporedu. Prva je bila mjesec dana nakon maratona. To znači da sam se prethodno dugo i dobro spremao pa nakon kraćeg odmora od maratona otrčao utrku. Drugu sam trčao ove godine, tri četiri mjeseca nakon ponovnog povratka od ozljede u jako hladnim uvjetima. Teško je reći jesam li mogao bolje ali činjenica je da sam ručnu otpustio tek nakon deset kilometara kad sam shvatio da mogu vrlo lako ispod sat i pol. To je i jedan od razloga zašto stalno pokušavam shvatiti kako sam to tada mogao kad znam da na treningu nije baš bilo tako sjajno. Jučer sam trčao treći intervalni trening u ovom prvom mikro ciklusu. Slučajno su to bili intervali 4x1600 m istrčani brzinom utrke na 10km sa 400 m laganog trčanja u pauzi. U svakom pripremnom periodu trčao sam i do sada bar jednom takve intervale. Obično prema progresiji povećavam i produžavam intervale, a na koncu trčim te najduže od 1600 m koje Jack Daniels ne preporučuje jer traju dulje od 6 minuta. Naravno ako niste vraški brzi. No kako su malo sporiji od onih klasičnih sa brzinom trčanja utrke od 5 km, mogu proći. Sad su to bili prvi od četiri koje ću trčati. Odmah me kopkalo kako je to izgledalo u odnosu na sve do sada. Jučer je bio pakleni dan i drugi trening za redom(rastrčavanje u srijedu) sam odradio pri temperaturi od 30 C. Nisam očekivao mnogo trkača na stadionu ali baš kao da ih je kritika koju sam jučer uputio potakla, izmiljeli su odnekud iako neki malo poslije osam. Nisam siguran da im je to kašnjenje što pomoglo. Imao sam pratnju jer je i Slaven u istom programu kao ja mada bi on trebao biti nešto brži. Odlučili smo da idemo skupa i cilj je bio oko 4:00/km znači 6:24 za 1600 m sa 400 m trčkaranja za nešto preko 3 minute. Bilo je opet onih šetača sa slušalicama u prvoj stazi i Slaven se prilično napizdio na njih(nju) jer kao da ne razumiju da se lagano istrčavanje radi u zadnjoj stazi gdje ne smetaju nikome. Svaki put bi nakon toga malo ubrzao zbog navale adrenalina. No ja se nisam dao smesti niti kad su nam se priključivali naši prijatelji iz slovenije koji bi poneki krug iskoristili nas dvoje kao zečeve za tko zna koju svrhu. Ipak u prosjeku smo bili brži za par sekundi(6:21 ili 3:59/km) i pauza je bila skraćena(2:48).
Iz nekog razloga mi se čini da mi je ugodnije trčati malo brže da zrak bar malo struju oko mene. Već brzi pogled na isti trening prije 4 i 2 godine, te mjesec dana prije maratona u Ljubljani otkriva da je sve slično ali tada je bilo ugodnih 15 odnosno 17 C. Mislim da je to ipak velika razlika. Iako me išijas dosta zateže kad radim kratka ubrzanja nije mi mnogo smetao i što me više veseli nije se pogoršao nakon hlađenja. Svaka budala ima svoja zadovoljstva ali nije normalno da se veselite kad boli malo manje. Jutros sam zbog toga odlučio otrčati još jedan skraćeni(4km+4km) trening rastrčavanja, a sutra u novi još malo teži ciklus.
četvrtak, 19. srpnja 2018.
Penzionerski
Puno toga mi se ovih dana mota po glavi ali mi se baš i ne piše o tome. Zapravo napisao sam do pola bar tri četiri bloga i ostavio ih da se kisele za neka druga vremena. Nešto mi se neda dalje istraživati, a i pisanje sjedeći na samo pola guzice nije baš zabavno.
Čuo sam da u nekom vicu spominju kako u stanovima za penzionere ne treba postojati "vece"(WC). Oni navodno malo serkaju i ono što poseru odmah nose na analizu. Glavna priča među penzićima su simptomi, bolesti, nalazi, doktori i oni to stalno analiziraju kao da će time riješiti problem.
Po tome sam i ja sazrio za trkačku penziju. Ne trčim po nekim mjerilima baš puno iako istini za volju nikad nisam ovoliko puno trčao možda niti u životu. Problem je što još više vremena trošim na analizu onoga što mi to trčanje donosi. Čas mi se čini da sam na konju, a čas na tovaru. Uteg godina čini se sad povlači puno više nego prije dvije ili četiri godine. Koliko više? Znači li to da tih 25-30% više volumena i svega što sam si natovario na grbaču neće donijeti niti minimalnu zaradu. Čitam dnevnik iz 2014 i 15 tjedana pred maraton nisam imao još niti jednu dužinu preko 21 km. Tek krajem devetog mjeseca sam dosegnuo 30 km na Drenovici. Jednu godinu(2015) sam gotovo cijelu pauzirao. Prije dvije godine(2016) u ovo vrijeme sam stigao tek do dužine od 25 km isto na Drenovici. Prošle godine se ponovio sličan scenarij iz 2015 ali od samo pola godine pauze, a ovu nedjelju sam već odradio drugu dužinu preko 30 km. Ta je bila 32 km isto na Drenovici. Tempo je naravno bio malo brži od obije prije, a puls usprkos tome što je bilo znatno toplije nego 2014 niži za čak četiri otkucaja u minuti. Međutim isti je kao 2016 kad je bilo isto tako toplo ali tada sam trčao sporije i kraće za 7 km. Kad izbacim zadnje kilometre da bude ista ova zadnja kao i ona iz 2016 g. puls mi je bitno niži jer je termički srčani drift pri ovako dugom trčanju i bez vode prilično uočljiv i velik.
Ove druge treninge ne mogu uopće uspoređivati jer 2014 ništa od toga nisam trčao. Trčao sam nešto tempa ali sve je bilo toliko kratko i malo da nema smisla da o tome razmišljam. Pa ipak nisam preveliki optimist jer uporni išijas koji se neda izbaciti iz guzice me može zaustaviti svakog trena. Zašto onda toliko analiziram? Nešto od toga je zanimljivo ali još ne znam što to znači. Recimo odnos vremena doticaja sa tlom za obije noge. To Garmin zove "GCT balance"(Ground contact time balance ili Balans vremena dodira s tlom). Mislio sam da ću shvatiti kako bol od išijasa utječe na taj balans ali sam došao do zaključka da se on drastično mijenja sa brzinom trčanja. Približno je odnos oko 51% lijevo prema 49% desno kad trčim polako ali se iznad brzine od 4:00/km taj odnos već obrne na 49% lijevo prema 50% desno, pa čak i više. Ludo je to vidjeti kad trčim intervale na stazi. U pauzi koju trčim polako između intervala sve se okrene. Kao da grabim jače sa jednom nogom ali ne znam kakve to veze ima sa bilo čime. Shvaćam da se vrijeme kontakta skraćuje što brže trčim. Ustanovio sam da sa brzinom trčanja uvijek povećavam duljinu koraka i frekvenciju trčanja. Vertikalna oscilacija se smanjuje sa brzinom.
Sve je to zanimljivo ili možda i nije ali nema nikakve veze sa onim što me zanima. Kad će više da me sjaši taj išijas! Zar nije dosta ovo mučenje po pasjoj vrućini. Eto jučer je bilo preko 30 C kad sam srećom trčao samo lagano rastrčavanje. Za ugodnih 20 do 25 C moram se dići u zoru, a nekome je i to previše vruće. Večeras trčim dulje intervale od 1600 m na stadionu i opet ću biti jedan od onih rijetkih što trče. Ostali vidim samo stavljaju na FB uspomene na trčanje od prije koju godinu. Ako sam ja za penziju što su onda oni. Valjda čekaju da ohladi u devetom mjesecu pa da se za par tjedana spreme za jesenski maraton. Onda se pitaju: "bože zašto sam tako spor"?
Čuo sam da u nekom vicu spominju kako u stanovima za penzionere ne treba postojati "vece"(WC). Oni navodno malo serkaju i ono što poseru odmah nose na analizu. Glavna priča među penzićima su simptomi, bolesti, nalazi, doktori i oni to stalno analiziraju kao da će time riješiti problem.
Po tome sam i ja sazrio za trkačku penziju. Ne trčim po nekim mjerilima baš puno iako istini za volju nikad nisam ovoliko puno trčao možda niti u životu. Problem je što još više vremena trošim na analizu onoga što mi to trčanje donosi. Čas mi se čini da sam na konju, a čas na tovaru. Uteg godina čini se sad povlači puno više nego prije dvije ili četiri godine. Koliko više? Znači li to da tih 25-30% više volumena i svega što sam si natovario na grbaču neće donijeti niti minimalnu zaradu. Čitam dnevnik iz 2014 i 15 tjedana pred maraton nisam imao još niti jednu dužinu preko 21 km. Tek krajem devetog mjeseca sam dosegnuo 30 km na Drenovici. Jednu godinu(2015) sam gotovo cijelu pauzirao. Prije dvije godine(2016) u ovo vrijeme sam stigao tek do dužine od 25 km isto na Drenovici. Prošle godine se ponovio sličan scenarij iz 2015 ali od samo pola godine pauze, a ovu nedjelju sam već odradio drugu dužinu preko 30 km. Ta je bila 32 km isto na Drenovici. Tempo je naravno bio malo brži od obije prije, a puls usprkos tome što je bilo znatno toplije nego 2014 niži za čak četiri otkucaja u minuti. Međutim isti je kao 2016 kad je bilo isto tako toplo ali tada sam trčao sporije i kraće za 7 km. Kad izbacim zadnje kilometre da bude ista ova zadnja kao i ona iz 2016 g. puls mi je bitno niži jer je termički srčani drift pri ovako dugom trčanju i bez vode prilično uočljiv i velik.
Ove druge treninge ne mogu uopće uspoređivati jer 2014 ništa od toga nisam trčao. Trčao sam nešto tempa ali sve je bilo toliko kratko i malo da nema smisla da o tome razmišljam. Pa ipak nisam preveliki optimist jer uporni išijas koji se neda izbaciti iz guzice me može zaustaviti svakog trena. Zašto onda toliko analiziram? Nešto od toga je zanimljivo ali još ne znam što to znači. Recimo odnos vremena doticaja sa tlom za obije noge. To Garmin zove "GCT balance"(Ground contact time balance ili Balans vremena dodira s tlom). Mislio sam da ću shvatiti kako bol od išijasa utječe na taj balans ali sam došao do zaključka da se on drastično mijenja sa brzinom trčanja. Približno je odnos oko 51% lijevo prema 49% desno kad trčim polako ali se iznad brzine od 4:00/km taj odnos već obrne na 49% lijevo prema 50% desno, pa čak i više. Ludo je to vidjeti kad trčim intervale na stazi. U pauzi koju trčim polako između intervala sve se okrene. Kao da grabim jače sa jednom nogom ali ne znam kakve to veze ima sa bilo čime. Shvaćam da se vrijeme kontakta skraćuje što brže trčim. Ustanovio sam da sa brzinom trčanja uvijek povećavam duljinu koraka i frekvenciju trčanja. Vertikalna oscilacija se smanjuje sa brzinom.
Sve je to zanimljivo ili možda i nije ali nema nikakve veze sa onim što me zanima. Kad će više da me sjaši taj išijas! Zar nije dosta ovo mučenje po pasjoj vrućini. Eto jučer je bilo preko 30 C kad sam srećom trčao samo lagano rastrčavanje. Za ugodnih 20 do 25 C moram se dići u zoru, a nekome je i to previše vruće. Večeras trčim dulje intervale od 1600 m na stadionu i opet ću biti jedan od onih rijetkih što trče. Ostali vidim samo stavljaju na FB uspomene na trčanje od prije koju godinu. Ako sam ja za penziju što su onda oni. Valjda čekaju da ohladi u devetom mjesecu pa da se za par tjedana spreme za jesenski maraton. Onda se pitaju: "bože zašto sam tako spor"?
petak, 13. srpnja 2018.
Gdje je nestalo?
Dok se okreneš izgubiš negdje cijeli tjedan i ako se previše okrećeš pogotovo za nazad prođe ti brzo i cijeli život. Možda je svemu kriv nogomet. Moram priznati da sam na neki način bio prinuđen da gledam to natjerivanje lopte koje sam nekad tako volio. Volio sam i zaigrati još kao klinac ili kad smo igrali sindikalne utakmice u Uljaniku. "Radiona" protiv "Ispitne stanice" ili nas u "Konstrukciji". U srednjoj školi ne. Nikad nisam igrao niti na male golove. Tada sam trčao i "čuvao" noge za utrke. Dva puta sam u životu gledao utakmicu na stadionu i možda je otići drugi put bilo opravdano jer sam skoro pa i zaboravio tu prvu utakmicu. Prvi put je to bilo dok sam bio na radnoj akciji "Sava" mislim 69 godine. Igrao je Dinamo i Partizan ili Zvezda. Nemam pojma niti me je to nešto posebno interesiralo, a od nogometa osim gužve, galame i gnjavaže nisam ništa niti vidio. Drugi put sa kolegom iz firme i mojim rođakom na Beogradskoj Marakani. Derbi Zvezda i Partizan sa istim ishodom(ne rezultat već gnjavaža ...) osim što je još bilo i jebeno hladno. Jednom sam odigrao i cijelo poluvrijeme za drugi tim nekog Berlinskog kluba iz treće lige u kojem je igrao moj frend Wolfgang. Igrao sam beka u utakmici koja je bila uvod u službenu utakmicu i nisu mi trebali nikakvi papiri. Uglavnom su to bili veterani sa povećim pivskim trbusima pa je moja sposobnost da me ima svugdje po terenu neke izluđivala. Na kraju mi je i sudac rekao da sam zaslužio bar tri četiri žuta kartona, a možda i poneki crveni ali nije imao srca jer se nitko nije ljutio na komarca sa prevelikim dresom. To je sve bilo iz čiste strasti za igrom. Kasnije je ta strast pomalo kopnjela kako su cijene igrača i svega što se dešava oko nogometa rasle.
Zadnja pizdarija u vezi nogometa koju sam kupio prije više od deset godina u Londonu je bio dres "Manchester United-a", a kojeg sam zadnji put nosio na novogodišnjem koncertu "Hladnog piva". Ne sjećam se više koje je to bilo godine ali obukao sam ga samo zato jer kažu da trebaš imati nešto crveno kad ulaziš u novu godinu. Tada je još igrao Ryian Giggs i klub vodio čuveni Alex Ferguson. Sad je strast nestala(gdje?) ili se pretvorila u odbojnost i ja okrećem kanal ako je nogomet na tevi. Iako zapravo znam odgovor na to pitanje ipak se ponekad zapitam kako to da kad recimo Sandra Perković osvoji svjetsko prvenstvo svi kažu Sandra je pobijedila, a kad nogometaši pobijede svi kažu "mi" smo pobijedili. Otkud to svojatanje tih jedanaest sportaša. Možda jer su u množini pa ih je teško pobrojati i zapamtiti im imena, mada sumnjam. Uostalom bili prvi ili zadnji meni su neki dragi, a nekima ne bi rekao niti dobar dan. Samo zato jer sam pristojan inače bi rekao svašta. Ja "dobar dan" izgovorim barem dvadesetak puta svaki put kad trčim po Drenovici. Susrećem ljude koji šeću svoje kućne ljubimce koje ne poznajem ali dijelimo taj za mene pomalo intiman prostor pa ih pozdravim iskreno i oni meni odzdrave. Eto toliko o tim ...
Osim toga pet dana sam bio bez interneta teve i telefona jer je toliko trebalo "Hrvatskom" telekomu(HT=DT) da vrati nazad jednu žicu koju su zaboravili kad su mijenjali priključni ormarić u zgradi. Sve to vrijeme nisam ništa pisao osim članaka za novine jer osjećam neku obavezu prema našem "glasu" kako ga od milja zovem. Mučio sam se sa početkom ciklusa po novom još neuhodanom scenariju Frank-ove "Five pace teorije" i za sada sam preživio prve treninge. Morao sam malo reducirati prve brze intervale da vidim kako će se odvijati situacija sa bolovima u zadnjoj loži. Nakon osamstotki u utorak i jučerašnjih hiljadarki mogu reći da sam blagi optimist iako sam za svaki slučaj poslao sos poruku u boci mom fizioterapeutu. Poslao sam mu par novijih članaka i istraživanja vezanih za tretman tetiva i ahilove u nadi da će ga to potaknuti da u svom prebukiranom rasporedu nađe jedan termin i za mene. Što prije. Do polovine mjeseca i kraja tjedna još moram samo odraditi jednu dužinu preko 32 km ali obzirom da sam već trčao više puta preko 30 km to ne bi trebao biti problem za moju zadnju ložu. Prošlu nedjelju sam testirao kako to podnosi kad malo duže trčim maratonski tempo. Osim što sam kasno krenuo i zaboravio da bi trebalo malo korigirati brzinu jer je već kad sam krenuo bilo preko 23 C. Nakon sat vremena iz mene je curilo po asfaltu kao da sam probio karter. Srećom nisam ostao na suhom jer je bilo samo 18 kilometara i to sam odradio vrlo brzo. Zaključio sam da mi nakon brzih tempo trčanja paše jedan dan sa laganim trčanjem, a nakon dužine mi treba čisti odmor, šetnja, plivanje ili malo bicikle. Zato jedan tjedan trčim dužinu u nedjelju sa odmorom u ponedjeljak. Drugi tjedan od sada trčim maratonski tempo u subotu, a lagano u nedjelju. Dužinu od 32+ km(do 34 km) postepeno ubrzavam i na kraju dodajem varijabilni tempo, intervale i progresivna ubrzanja. Svaki drugi tjedan produžavam maratonski tempo do 2/3 duljine utrke. Tako da u vrhuncu priprema trčim skoro isto kao i dužinu. Frankov plan sam ponešto modificirao i ubacio neke za mene pomalo uznemirujuće eksperimentalne blok treninge ali do njih još moram preživjeti.
Zadnja pizdarija u vezi nogometa koju sam kupio prije više od deset godina u Londonu je bio dres "Manchester United-a", a kojeg sam zadnji put nosio na novogodišnjem koncertu "Hladnog piva". Ne sjećam se više koje je to bilo godine ali obukao sam ga samo zato jer kažu da trebaš imati nešto crveno kad ulaziš u novu godinu. Tada je još igrao Ryian Giggs i klub vodio čuveni Alex Ferguson. Sad je strast nestala(gdje?) ili se pretvorila u odbojnost i ja okrećem kanal ako je nogomet na tevi. Iako zapravo znam odgovor na to pitanje ipak se ponekad zapitam kako to da kad recimo Sandra Perković osvoji svjetsko prvenstvo svi kažu Sandra je pobijedila, a kad nogometaši pobijede svi kažu "mi" smo pobijedili. Otkud to svojatanje tih jedanaest sportaša. Možda jer su u množini pa ih je teško pobrojati i zapamtiti im imena, mada sumnjam. Uostalom bili prvi ili zadnji meni su neki dragi, a nekima ne bi rekao niti dobar dan. Samo zato jer sam pristojan inače bi rekao svašta. Ja "dobar dan" izgovorim barem dvadesetak puta svaki put kad trčim po Drenovici. Susrećem ljude koji šeću svoje kućne ljubimce koje ne poznajem ali dijelimo taj za mene pomalo intiman prostor pa ih pozdravim iskreno i oni meni odzdrave. Eto toliko o tim ...
Osim toga pet dana sam bio bez interneta teve i telefona jer je toliko trebalo "Hrvatskom" telekomu(HT=DT) da vrati nazad jednu žicu koju su zaboravili kad su mijenjali priključni ormarić u zgradi. Sve to vrijeme nisam ništa pisao osim članaka za novine jer osjećam neku obavezu prema našem "glasu" kako ga od milja zovem. Mučio sam se sa početkom ciklusa po novom još neuhodanom scenariju Frank-ove "Five pace teorije" i za sada sam preživio prve treninge. Morao sam malo reducirati prve brze intervale da vidim kako će se odvijati situacija sa bolovima u zadnjoj loži. Nakon osamstotki u utorak i jučerašnjih hiljadarki mogu reći da sam blagi optimist iako sam za svaki slučaj poslao sos poruku u boci mom fizioterapeutu. Poslao sam mu par novijih članaka i istraživanja vezanih za tretman tetiva i ahilove u nadi da će ga to potaknuti da u svom prebukiranom rasporedu nađe jedan termin i za mene. Što prije. Do polovine mjeseca i kraja tjedna još moram samo odraditi jednu dužinu preko 32 km ali obzirom da sam već trčao više puta preko 30 km to ne bi trebao biti problem za moju zadnju ložu. Prošlu nedjelju sam testirao kako to podnosi kad malo duže trčim maratonski tempo. Osim što sam kasno krenuo i zaboravio da bi trebalo malo korigirati brzinu jer je već kad sam krenuo bilo preko 23 C. Nakon sat vremena iz mene je curilo po asfaltu kao da sam probio karter. Srećom nisam ostao na suhom jer je bilo samo 18 kilometara i to sam odradio vrlo brzo. Zaključio sam da mi nakon brzih tempo trčanja paše jedan dan sa laganim trčanjem, a nakon dužine mi treba čisti odmor, šetnja, plivanje ili malo bicikle. Zato jedan tjedan trčim dužinu u nedjelju sa odmorom u ponedjeljak. Drugi tjedan od sada trčim maratonski tempo u subotu, a lagano u nedjelju. Dužinu od 32+ km(do 34 km) postepeno ubrzavam i na kraju dodajem varijabilni tempo, intervale i progresivna ubrzanja. Svaki drugi tjedan produžavam maratonski tempo do 2/3 duljine utrke. Tako da u vrhuncu priprema trčim skoro isto kao i dužinu. Frankov plan sam ponešto modificirao i ubacio neke za mene pomalo uznemirujuće eksperimentalne blok treninge ali do njih još moram preživjeti.
četvrtak, 5. srpnja 2018.
Rak(sa išijasom)
Da parafraziram Sašu bar sa naslovom("Rak na mozgu") jer u pisanju i trčanju mu ne mogu parirati. Jednostavno je van moje kategorije. Jutros sam se ponovo probudio pet sekundi prije budilice na mobitelu. Ne znam za koji kua uopće aktiviram alarm jer ako nešto mrzim to je taj je..ni zvuk.
Nikad ga nisam volio. Pogodite zašto? Ne, nije zbog toga što moram na posao ili što svako jutro "moram" raditi vježbe za kičmatrans. Prestravi me jer pomislim, o j...o te sad moram trčati dužinu. Toliko o mom entuzijazmu za trčanje. Ne znam zašto uvijek imam taj neki čvor u želucu kad treba trčati dužinu.
Kao da je to utrka ili nešto važno. Zapravo kad krenem nikad mi nije teško ako treba i produžiti više od plana. Ma neka to istražuju psiholozi nešto drugo mi je ionako bilo na pameti da pišem. Nakon vježbi i kafe prvo što ujutro pogledam je što je napisao Saša ali jutros me pretekao buraz sa čestitkom jednu minutu nakon što je zazujao alarm dok sam još trljao krmeljive oči. Koji kua, pa ja imam rođendan.
Tako da ne samo da smo ušli u raka ja sam "rođendanski" rak. Kao i valjda svi "raci" ja sve radim bar tako kaže moja hanuma: sporo, komplikovano i nikad ništa iz prve. Ne želim polemizirati o tome, možda je i točno. Na kratko sam se obradovao da sam si poklonio napokon dobre tenisice jer su stigle one RC1400v4 ali to nebi bilo u skladu sa rakovom prirodom. Treba uslijediti bar još jedan ili dva koraka nazad. Tako zapravo izgleda cijela moja trkačka karijera. Jedan dobar korak naprijed i onda dva nazad.
Kruh te neće isti proizvođač i isti broj kao moje "Gobi trail" tenisice ali ovo nešto usko ko talijanske špićoke. Nema šanse da moja noga uđe u to. Mjerim samo đon i na najširem mjestu je 7 milimetara uži od starih. Gornji sloj ima neko ojačanje koje prolazi točno preko kosti zgloba palca. To je onaj upaljen da ne kažem napaljen ko stari jarac ali taj bi mene je..vo, a ne koze. Koji idiot je to projektirao. Te nema šanse da se raskupusaju kao ove stare koje su sad još više prirasle srcu kad su prešle hiljadarku. Od nelogičnih bisera tu je još i ojačanje za zaštitu prstiju koje se tvrdoćom može mjeriti sa metalnim ulošcima u onim cokulama za varioce.
Što je to uopće potrebno tenisicama za utrkivanje po cesti? Kao da se utrkujem sa stadom goveda pa da me ne izgaze papcima. Mada je to ponekad skoro točan opis nekih utrka. Naravno da nemaju samo 202 gr, to su možda imale v2 ili v3. Znači sad sljedi korak dva nazad i vraćanje naravno o mom trošku i čekanje da mi vrate lovu ili ... Sva je prilika da će usrećiti nekoga sa užom nogom kao što se to već dešavalo više puta. Taman sam se poveselio kako me jučer nije jako mučio išijas poslije tempo treninga u utorak i kako ću danas ipak probati odraditi neke brze dionice od 200 ili 400 m ali ništa od svega.
Ekipa za uništavanje sportskog života, piva i svega što nema kosti pa može da se pije mi dolazi popodne tako da današnji trening otpada. Pa hoće li se nešto sretno desiti danas kad mi svi viču sretan ti ...
Baš ću pitati mog prijatelja, trkača rođenog isti dan kad i ja, čak i imenjaka dali se njemu tako nešto dešava. Zanimljivo je da sam sa njim trčao polumaraton u Rovinju 2015. i dobio ga u finišu za sekundu dvije, tako smo se i upoznali. Mjesec dana poslije mi je vratio istom mjerom na Plitvicama. Još jedan moj "ljuti" suparnik je rođen kad i ja. No on ima malo bolji skor i samo jednom ili dva puta sam ga dobio na utrkama ali su sve bile kraće. I to je zanimljiva priča jer sam tek nedavno od njega saznao da sam ja u mladosti bio u istom klubu sa njegovom majkom. Ja uvijek govorim, što je mada čudno zvuči zapravo točno. Trkačka(dugoprugaška) sposobnost odnosno izdržljivost se nasljeđuje samo od majke. Hvala mama, išjas nisi trebala ...
Da zaključim, svim "racima" koji danas slave rođendan sa išijasom ili bez njega neka je sretno i neka bar danas naprave jedan korak naprijed.
Nikad ga nisam volio. Pogodite zašto? Ne, nije zbog toga što moram na posao ili što svako jutro "moram" raditi vježbe za kičmatrans. Prestravi me jer pomislim, o j...o te sad moram trčati dužinu. Toliko o mom entuzijazmu za trčanje. Ne znam zašto uvijek imam taj neki čvor u želucu kad treba trčati dužinu.
Kao da je to utrka ili nešto važno. Zapravo kad krenem nikad mi nije teško ako treba i produžiti više od plana. Ma neka to istražuju psiholozi nešto drugo mi je ionako bilo na pameti da pišem. Nakon vježbi i kafe prvo što ujutro pogledam je što je napisao Saša ali jutros me pretekao buraz sa čestitkom jednu minutu nakon što je zazujao alarm dok sam još trljao krmeljive oči. Koji kua, pa ja imam rođendan.
Tako da ne samo da smo ušli u raka ja sam "rođendanski" rak. Kao i valjda svi "raci" ja sve radim bar tako kaže moja hanuma: sporo, komplikovano i nikad ništa iz prve. Ne želim polemizirati o tome, možda je i točno. Na kratko sam se obradovao da sam si poklonio napokon dobre tenisice jer su stigle one RC1400v4 ali to nebi bilo u skladu sa rakovom prirodom. Treba uslijediti bar još jedan ili dva koraka nazad. Tako zapravo izgleda cijela moja trkačka karijera. Jedan dobar korak naprijed i onda dva nazad.
Kruh te neće isti proizvođač i isti broj kao moje "Gobi trail" tenisice ali ovo nešto usko ko talijanske špićoke. Nema šanse da moja noga uđe u to. Mjerim samo đon i na najširem mjestu je 7 milimetara uži od starih. Gornji sloj ima neko ojačanje koje prolazi točno preko kosti zgloba palca. To je onaj upaljen da ne kažem napaljen ko stari jarac ali taj bi mene je..vo, a ne koze. Koji idiot je to projektirao. Te nema šanse da se raskupusaju kao ove stare koje su sad još više prirasle srcu kad su prešle hiljadarku. Od nelogičnih bisera tu je još i ojačanje za zaštitu prstiju koje se tvrdoćom može mjeriti sa metalnim ulošcima u onim cokulama za varioce.
Što je to uopće potrebno tenisicama za utrkivanje po cesti? Kao da se utrkujem sa stadom goveda pa da me ne izgaze papcima. Mada je to ponekad skoro točan opis nekih utrka. Naravno da nemaju samo 202 gr, to su možda imale v2 ili v3. Znači sad sljedi korak dva nazad i vraćanje naravno o mom trošku i čekanje da mi vrate lovu ili ... Sva je prilika da će usrećiti nekoga sa užom nogom kao što se to već dešavalo više puta. Taman sam se poveselio kako me jučer nije jako mučio išijas poslije tempo treninga u utorak i kako ću danas ipak probati odraditi neke brze dionice od 200 ili 400 m ali ništa od svega.
Ekipa za uništavanje sportskog života, piva i svega što nema kosti pa može da se pije mi dolazi popodne tako da današnji trening otpada. Pa hoće li se nešto sretno desiti danas kad mi svi viču sretan ti ...
Baš ću pitati mog prijatelja, trkača rođenog isti dan kad i ja, čak i imenjaka dali se njemu tako nešto dešava. Zanimljivo je da sam sa njim trčao polumaraton u Rovinju 2015. i dobio ga u finišu za sekundu dvije, tako smo se i upoznali. Mjesec dana poslije mi je vratio istom mjerom na Plitvicama. Još jedan moj "ljuti" suparnik je rođen kad i ja. No on ima malo bolji skor i samo jednom ili dva puta sam ga dobio na utrkama ali su sve bile kraće. I to je zanimljiva priča jer sam tek nedavno od njega saznao da sam ja u mladosti bio u istom klubu sa njegovom majkom. Ja uvijek govorim, što je mada čudno zvuči zapravo točno. Trkačka(dugoprugaška) sposobnost odnosno izdržljivost se nasljeđuje samo od majke. Hvala mama, išjas nisi trebala ...
Da zaključim, svim "racima" koji danas slave rođendan sa išijasom ili bez njega neka je sretno i neka bar danas naprave jedan korak naprijed.
utorak, 3. srpnja 2018.
Možda
Nekako sam izgurao prošli mjesec bez zaustavljanja ali sa preskakanjem nekih kvalitetnih treninga i taj trend nažalost prenosim u ovaj sljedeći. Preskočio sam uzbrdice i početak brzih dionica na stazi, a to je preduvjet da sljedeći tjedan počnem uvoditi po jedan intervalni trening. Ako se situacija sa time što me trenutno muči ne popravi neće biti niti intervalnog treninga. Po svojoj prilici trčati ću samo dužine i tempo kao prve godine. No tada sam ipak trčao neku vrstu intervala i pokušavao istrčati Yasso intervale 10x800 za oko 3 minute jer sam bio uvjeren da ću trčati maraton tri sata ako to uspijem. Koja sam ja budalesina, samo sam se tri četiri puta ozlijedio. Iako sam na kraju uspio istrčati 10x800 sa 400 m laganog trčanja između, maraton mi je bio sporiji za 8 minuta. Više ne vjerujem u Yasso predviđanje.
Sad imam druge pokazatelje jer su iza mene tri maratona i znam koliko sam spreman u odnosu na njih. Možda. Taj prvi maraton više ne razmatram iako je pomalo apsurdna činjenica da sam zapravo na njemu imao najveći broj pretrčanih kilometara u 24 tjedna koliko sam smatrao da se treba pripremati. No bilo je puno sitnih ozljeda, uglavnom listova. Otkidale su me ahilove, a imao sam i upalu pokosnice nakon 12-og tjedna. Školski primjer prevelike promjene intenziteta i volumena trčanja za nekoga tko je trčkarao godinu dvije povremeno i ne više od 20 km na tjedan. Da ne spominjem kako sam se "razbio" i bio uvjeren nakon utrke kako više nikad neću trčati maraton.
Drugi maraton je bio najbrži iako sam pretrčao manje kilometara i startao od nule nakon pauze od 11 mjeseci. Ono što je bilo ključno je da sam imao više dužina i odradio više kvalitetnih treninga uključujući i intervale od 1000 do 1600 m. Mnogo opreznije i promišljenije sam dozirao povećanje treninga i to je rezultiralo sa samo jednom ozljedom butnog mišića neposredno nakon utrke X-ice na 10 km. Malo sam se opustio i tadaaaa ... srećom manje napuknuće mišića se riješilo u tjedan dana.
Treći maraton je bio jedini proljetni i za njega sam u pripremama najmanje trčao. Ali imao sam gotovo isti broj dužina raspoređenih malo pogrešno. Pripreme sam počeo dok sam bio u jako dobroj formi i kako sam trenirao sa svojim prijateljem "Rudišom" sve je bilo ludo brzo. Sve dužine smo trčali brže od 5 minuta po kilometru, a onu progresivnu smo trčali u prosjeku za 4:34/km. Kad se uzme u obzir zagrijavanje i laganih prvih 10 km te istrčavanje, završetak je bio papreno brz i debelo ispod 4 minute po kilometru za zadnji kilometar dva. U takvim uvjetima samo me čudo i moj kostolomac Marijan spasio da se potpuno ne raspadnem. Baš kad je trebalo povećati tjedni volumen ispao sam iz ritma na tri tjedna zbog manje ozljede lista. Totalni raspad se ipak desio mjesec, dva nakon maratona kad sam mislio da je sve prošlo.
Kad sam već kod dužina tek 2.07.2016 sam imao prvu dužinu preko 24 km i to u Šijani. U nedjelju 1.07.2018 sam ušao u sedmi mjesec sa dužinom od preko 31 km, isto u Šijani. Sedam kilometara više, 5 sek. po kilometru brže, sa identičnim srednjim pulsom i sličnom temperaturom. Kad uzmem u obzir termički srčani drift, srednji puls je bio zapravo niži. Do 25-og kilometra oko 4 otkucaja. Od početka priprema sam bez ove skupio već 4 dužine preko 24 km(do28). No ovaj put sve su primjereno "spore".
Da ne pretjeram sa dužinama od sada trčim sve dužine preko 32 km ali svaki drugi tjedan. U tjednu kad ne trčim dužinu trčati ću tempo maratona povećavajući duljinu trčanja dok ne dođem na 24-28 km. Možda, a možda ću već danas opet nakon treninga tempa morati ponovo pauzirati. Nakon zadnje dužine, jedan dan pauze, masaže i leda je bio dovoljan da mogu sjesti i raditi za kompom sat dva bez da mi suze oči ili da zovem u pomoć "Velog Jožu" da me digne. Možda će sutra biti bolje, a možda ...
Sad imam druge pokazatelje jer su iza mene tri maratona i znam koliko sam spreman u odnosu na njih. Možda. Taj prvi maraton više ne razmatram iako je pomalo apsurdna činjenica da sam zapravo na njemu imao najveći broj pretrčanih kilometara u 24 tjedna koliko sam smatrao da se treba pripremati. No bilo je puno sitnih ozljeda, uglavnom listova. Otkidale su me ahilove, a imao sam i upalu pokosnice nakon 12-og tjedna. Školski primjer prevelike promjene intenziteta i volumena trčanja za nekoga tko je trčkarao godinu dvije povremeno i ne više od 20 km na tjedan. Da ne spominjem kako sam se "razbio" i bio uvjeren nakon utrke kako više nikad neću trčati maraton.
Drugi maraton je bio najbrži iako sam pretrčao manje kilometara i startao od nule nakon pauze od 11 mjeseci. Ono što je bilo ključno je da sam imao više dužina i odradio više kvalitetnih treninga uključujući i intervale od 1000 do 1600 m. Mnogo opreznije i promišljenije sam dozirao povećanje treninga i to je rezultiralo sa samo jednom ozljedom butnog mišića neposredno nakon utrke X-ice na 10 km. Malo sam se opustio i tadaaaa ... srećom manje napuknuće mišića se riješilo u tjedan dana.
Treći maraton je bio jedini proljetni i za njega sam u pripremama najmanje trčao. Ali imao sam gotovo isti broj dužina raspoređenih malo pogrešno. Pripreme sam počeo dok sam bio u jako dobroj formi i kako sam trenirao sa svojim prijateljem "Rudišom" sve je bilo ludo brzo. Sve dužine smo trčali brže od 5 minuta po kilometru, a onu progresivnu smo trčali u prosjeku za 4:34/km. Kad se uzme u obzir zagrijavanje i laganih prvih 10 km te istrčavanje, završetak je bio papreno brz i debelo ispod 4 minute po kilometru za zadnji kilometar dva. U takvim uvjetima samo me čudo i moj kostolomac Marijan spasio da se potpuno ne raspadnem. Baš kad je trebalo povećati tjedni volumen ispao sam iz ritma na tri tjedna zbog manje ozljede lista. Totalni raspad se ipak desio mjesec, dva nakon maratona kad sam mislio da je sve prošlo.
Kad sam već kod dužina tek 2.07.2016 sam imao prvu dužinu preko 24 km i to u Šijani. U nedjelju 1.07.2018 sam ušao u sedmi mjesec sa dužinom od preko 31 km, isto u Šijani. Sedam kilometara više, 5 sek. po kilometru brže, sa identičnim srednjim pulsom i sličnom temperaturom. Kad uzmem u obzir termički srčani drift, srednji puls je bio zapravo niži. Do 25-og kilometra oko 4 otkucaja. Od početka priprema sam bez ove skupio već 4 dužine preko 24 km(do28). No ovaj put sve su primjereno "spore".
Da ne pretjeram sa dužinama od sada trčim sve dužine preko 32 km ali svaki drugi tjedan. U tjednu kad ne trčim dužinu trčati ću tempo maratona povećavajući duljinu trčanja dok ne dođem na 24-28 km. Možda, a možda ću već danas opet nakon treninga tempa morati ponovo pauzirati. Nakon zadnje dužine, jedan dan pauze, masaže i leda je bio dovoljan da mogu sjesti i raditi za kompom sat dva bez da mi suze oči ili da zovem u pomoć "Velog Jožu" da me digne. Možda će sutra biti bolje, a možda ...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)