petak, 7. kolovoza 2020.

Još jednu rundu za kraj

Tako je to kad si mlad, nikad ti nije dosta pa i kad jedva stojiš na nogama i davno je prošlo vrijeme za povratak kući zoveš još jednu rundu za kraj.
Naravno, što te boli kua kad se kraj ne nadzire niti kroz dobar teleskop. Sad kad blejim u njega iz blizine i iskače mi iza svakog ćoška ne moram niti zvati zadnju rundu. Ona se poziva sama. Svako jutro nosi razočaranje ili čak nove probleme koji tope moju motivaciju kao što klimatske promjene tope ledenjake. Već sam više puta sjeo da po ne znam koji put napišem onaj posljednji trkački blog ali sam odustajao. Doduše možda je to i ovaj ili onaj sljedeći, nikad se nezna. Sljedeći je 500-ti pa bi to bilo "cool" okrugla brojka. Ostalo ih je još dosta neobjavljenih jer su previše ... uglavnom ne usuđujem se toliko izložiti. Jedan sam povukao pa ne znam dali se taj konta mada je izazvao veliku polemiku i zapravo je jedini koji je pročitala i komentirala masa ljudi. Djelomičan razlog tome je što je taj blog završio ne FB i što je bio neka vrsta kritike koja se nije svidjela svima pa je naravno izazvala polemiku. Nisam počeo pisati postove zbog toga zato ih i rijetko povezujem sa društvenim mrežama ali znate kako se kaže: ako nije na FB nije se niti dogodilo. No ipak neki ljudi, uglavnom moji prijatelji su me redovito pratili i sad mi je malo žao. 
Žao mi je što nisam trčao više utrka i imao zanimljiviji trkački život. Možda sam ih demotivirao svojim čestim posrtanjima ali siguran sam da nisam ja jedini i da su se mnogi na ovaj ili onaj način prepoznali u svemu tome. Opet ne mogu pisati ništa o trčanju jer 30 km u zadnjih mjesec dana teško mogu zvati trčanjem. To što sam prošli mjesec preplivao više nego što sam pretrčao i još jurcao oko Pule na bicikli ne kvalificira me kao plivača ili biciklistu. 

Nije problem niti u formi jer još uvijek pad nije tako velik da to u mjesec dva kvalitetnog treninga nebi mogao poništiti. 

Samo se sad ti mjeseci ne naziru. Nema ih na vidiku ... iako sam kupio stvarno solidan teleskop niti sa njim ih nebi mogao vidjeti. Moj kostolomac je rekao kako on ne vidi jako velik problem, stavio mi je kinezi trakice i rekao da probam. I probao sam ali ništa ne djeluje, nakon trčanja bolovi su jaki dan, dva i onda se svedu na nelagodu i bolove ujutro kad prvi put stavim nogu na pod. Od bicikle mi se navodno poremetio balans prednjih kvadricepsa i zadnje lože koja je oslabila. Navodno me zbog toga sad nakon gotovo šest godina ponovo muči koljeno. Da imam namjeru biti plivač možda bi me veselio napredak u plivanju za gotovo pola minute na 100 m. To je zapravo zasluga saobraćajke mog sina jer sam sa njim cijeli 7 mjesec proveo plivajući svaki dan. Sad kad su mi ipak nakon svih peripetija i neizvjesnosti došli unuci plivam mnogo manje i kraće. Unuka više nije zainteresirana za plivanje i žao mi je da nisam prijavio Stoja kup jer bi glatko skinuo svoje najbolje vrijeme iz 2017 godine za bar 5 minuta. Biciklu onu trkačku sam vratio burazu jer je previše prometa i opasnosti na cesti. Nažalost biciklisti su stalno u crnoj kronici. Ponovo ću aktivirati biciklu kad se raziđu turisti i isprazni Kamenjak, Marlera, Ližnjan i Šišan. Tada će ponovo biti gušt odvoziti malo do tamo okupati se u miru i lagano se vratiti. Ako bude sreće možda čak predveče otrčati koji krug u šumici. Ovu godinu sam otpisao za utrke i trening to je sigurno. Za dalje to ću još vidjeti. Oni koji čitaju moj blog će znati hoće li sljedeći biti zadnji ili će biti još koja runda za kraj.           

ponedjeljak, 20. srpnja 2020.

Pepeljuga

  Ponekad se pitam jesam li ja kao Pepeljuga iz bajke na čiju nogu ide samo jedna posebna cipela ili sam zapravo pičkica kojoj svaki kua smeta pa ne mogu više naći ništa za moju carsku nogu. Nije uvijek bilo tako ali da, tužna srca moram priznati da sam postao ovo drugo. Više sam potrošio vremena za izučavanje koje kakvih pojmova vezanih za tako trivijalan dodatak koji bi trebao štititi nogu uglavnom od nekog modernog sranja ali se prometnuo u mesiju koji garantira odlazak u trkački raj našim napaćenim nogama. Često se pitam dali je to uopće vrijedno truda. Koji je osnovni princip kojeg se treba držati? 
Što kaže znanost? 
Gledano kroz ne tako daleku povjest znanost je nažalost uglavnom bila na strani proizvođača pa je bilo svakojakih bisera od air tehnologije do zakrivljenih platformi na kojima su se ljudi ljuljali poput pajaca tvrdeći da to čudo čak samo hoda. Prošli smo faze od maksimalki do minimalističkih i opet nazad. 
No čini se da je sad jedini fokus povrat energije po svaku cijenu. Cijena je naravno prava sitnica. 
"Halo Bing može za jedno dva soma kuna tenisice koje skoro pa trče bez mene". Četri posto veli on ... kruh te j... znaš li ti koliko je to na onih tri, četiri sata muke. Znam da je to ništa jer sam ja uspio u zadnjih 5 kilometra maratona usrati motku i izgubiti 10 minuta od rezultata samo zato što nisam imao takve neke tenisice. Ma zajebavam se. Loše je bilo nešto u mojoj izvedbi taj dan ali tenisice one što ih moji frendovi iz neznam kojeg razloga zovu dječije nisu tome apsolutno krive. Najbolji maraton sam otrčao u prema nekim stručnjacima najgorim tenisicama. Ja za njih(Adidas, "Boost Supernova Glide") mogu reći jedino da su najteže koje sam imao. Recimo gotovo 100 gr po tenisici teže od nekih koje imam sad. Bile su i najstarije koje sam nosio na maratonu. To je bilo na jesen 2016 godine. Kupljene su bile na proljeće 2014 godine i imale preko 1500 km. Sad imaju 2500 km i još nisu za otpis. Trčao sam Beogradski maraton i u trail tenisicama(NB, "Gobi") i zanimljivo to su dva od tri maratona u kojima sam trčao dobro i na kojem su izostali svi ostali problemi. Treći je bio u Beču kojeg sam namjerno trčao malo sporije zbog društva i moje žene, a opet sam koristio one "dječje"(Skechers, "GoRun5"). 


Na kraju je ipak ispalo solidno vrijeme. Kao i većina napravio sam i poneku pogrešku kupujući impulzivno povodeći se za neprovjerenim i nepromišljenim podatcima. Kupovina preko interneta se pokazala funkcionalna samo ako ponavljam kupovinu istog modela pa naletim na sniženje. Svaki put kad sam pokušao nešto novo bila je pušiona. Osnovno pravilo je: treba tenisice probati i dobro razmisliti o tome što ti zapravo treba. Hej i naravno treba li ti uopće. 
Boje sam odlučio ignorirati ako za nečim žudim. Jednostavno postajem daltonist. Mada me u zadnje vrijeme pomalo deprimira nedostatak boje crnilo i sivilo koje će nadam se brzo izaći iz mode. Bijelo nebi uzimao rado jer nisam navijač "Bilih", a na njima se pozna i svaka mača. Eto neki dan sam skoro kupio Asics, "Noosa Tri 12 TR". 


Koji vatromet boja na nogama ali bio je zadni broj i to 41. Fuc... koji kua tko još ima takve noge? Japanci! Moja noga je od nekad standardnog broja 42 sad napredovala do čak 44 u nekim slučajevima. Eto i zadnji put sam kupio broj 44 zato što je 43 bio malo preuzak. Ali kad uporedim uložak iz recimo Nike, "Pegasus 36"(EU 43) sa tim iz NB, "Fresh Foam Tempo"(EU 44) potpuno je identičan. 

Stvarno se ponekad pitam kakvi su ti standardi kad brojevi mogu varirati čak i kod istog proizvođača. Nema bez probavanja ništa.
Osnovno što ja gledam kad kupujem je dali je ta tenisica za neutralne trkače ili ne. Ako nisam to pročitao, a zapravo svejedno jer uvjek provjeravam prema izgledu ako mi se ne čine onako kako ja to zamišljam tada ne kupujem. Većina modela je nekad bila za "pronatore"(zapravo prekomjerne pronatore) što je i normalno jer je navodno veliki broj ljudi u toj kategoriji. No sve je više ili mi se čini neutralnih što je dobra vijest za supinatore u koje nažalost spadam i ja. Za nas ne postoje posebne tenisice, a ako još imate doskok na prednju stranu stopala tada vam svo ono sranje od materijala na peti predstavlja samo balast. Malo amortizacije je ok jer kad te izdaju noge na kraju maratona, a guzica se počne vući po asfaltu svi postajemo hodači kratkog koračića. Ja ne volim kad tenisica ima veliki takozvani "heel drop". Da to volim kupio bi štikle. Flat je dobro ali naravno zbog toga trpi ahilova i plantarna traka, a to je upravo problem koji me muči već treći mjesec. Nebi rekao da je ovaj put bio uzrok u obući već u naglom prelasku sa ravnog i relativno umjerenog trčanja na brdoviti teren Drenovice.
No za izlazak iz problema ipak sam odabrao malo čvršću tenisicu sa relativno većom razlikom u visini pete. Zato uglavnom trčim u Pegasus-kama. 
Danas sam nakon dugo vremena otišao trčati jedan kratki trening relativno niskog intenziteta i nisam se usudio staviti nove tenisice. One su lakše, imam osjećaj da imaju bolju amortizaciju, a peta djeluje povišeno iako je razlika samo 6 mm dok je kod Pegasus 36 to 10 mm. Problem sa plantarnom trakom je gotovo nestao i prvi put da nisam osjećao značajnije bolove tijekom tih pola sata trčanja. Možda bi mogao sljedeći put obući i probati nove ali ako ne nema veze, sačuvati ću ih za neka bolja vremena. Srećom za plivanje ne treba puno toga. Jedne gaće koje ponekad i nisu obavezne i očale ali za nuždu može i bez. Sad kontam koliko ću ovo ljeto ušparati kilometraže na tenisicama zbog plivanja. Sutra idem rano ujutro plivati, a poslje odmah na biciklu. Još ovaj tjedan imam trkčicu na raspolaganju, a onda sljedeći tjedan ipak izgleda dolaze djeca i moj buraz pa ću se oprostiti sa trkačicom. Ma meni je dobar i MTB, bar može svugdje.

ponedjeljak, 6. srpnja 2020.

66

Iako nisam imao posebnu želju da napišem post ipak sam popustio samom sebi i evo jednog prigodnog. Nije baš neka jaka prigoda osim ako činenicu da ste dogurali do 66 godina ne doživljavate kao veliki uspjeh. Ja baš i ne. Nažalost sve više poznajem onih koji nisu dogurali niti do tu. Nedostatak želje da pišem leži u jednostavnoj i pomalo bolnoj činjenici da ne trčim baš mnogo. Napokon sam zaključio da moj problem neće nestati ako ne poduzmem neke drastične mjere, a to mi se nekako neda. Tako sam od četvrtka nakon samo dva kratka trčanja prošli tjedan potpuno stao i čekati ću potpuni izostanak bola ili otići na terapiju koju mi mnogi preporučuju. No meni se to trenutno baš i ne dopada jer sam zauzet sa nekim osobnim obavezama. Ta obaveza me natjerala da i ja iskoristim blagodati mora i ovaj tjedan sam gotovo preplivao više nego pretrčao. Svakako vremenski više, a u subotu sam čak ponovo sjeo na biciklu i po zvizdanu uz jaku buru odradio dobrih sat i pol po cesti u vrlo visokom opterećenju. Već sam jutros usprkos laganom mamurluku doplivao na preko 40 minuta ili nešto više od 1800 m. Svaki dan oko 5 min ili 200-tinjak metara dulje. 

No plivam samo u laganom tempu pazeći više na tehniku. Kad dođem na sat vremena ili oko 2,5 km mogao bi početi raditi malo na ... Ma kua čim počnem trčati znam da ću zaboraviti i plivanje i biciklu kao da nikad nisu niti postojali. To ja zovem kurvarluk. 
Kako bi što više zavolio biciklu čak sam posudio trkačicu od buraza jer on planira sa svojom drugom biciklom sljedeći put doći iz Ljubljane pa bi mogli ovo ljeto skupa malo biciklirati. Sutra ću je prvi put probati i nešto kao zamišljam? Kad osjetim vjetar u kosi, brzinu, lakoću koju ne osjećam na svom MTB sa uvjek malo praznim gumama... ma ima da se zatreskam u biciklu ko pubertetlija u mladu.  
Sva je prilika da će se ta silna motivacija iz mašte brzo istopiti pred nečim što još ne znam što je. 
Neće to sigurno biti vjetar u kosi jer kose nema baš toliko, a i ono malo je ispod kacige. Što god bude teško da može nadmašiti slatku muku trčanja.

subota, 27. lipnja 2020.

... jedanaest

Nije "Oceanovih jedanaest", već mojih i to tjedana od kad sam po tko zna(više i ne brojim) koji put morao kapitulirati pred ozljedom. Išao sam prelistavati svoje stare dnevnike i naišao na zabilješku o svom prvom trčanju zadnjeg dana boravka u Frankfurtu prije opet točno 11 godina. Znam to sigurno jer smo dan prije te kobne odluke da odem trčati bili sa frendovima na ručku pa imama sliku sa točnim datumom.
Dva bivša trkača i dan nakon kojeg sam ponovo postao trkač
Rezultat djelomična ruptura ahilove tetive upravo na desnoj nozi. Zbog tog prvog i samo jednog trčanja od oko 3 km nisam trčao cijelu sljedeću godinu. To je bila možda i najteža ozljeda ili je imala naj dalekosežnije posljedice. Probudila je u meni inat koji dugo prije toga nisam osjetio. Mogao bi ga možda uporediti sa svojim mladenačkim pobunama. No one loše posljedice nikako nebi mogao zanemariti. 
Ta noga nakon operacije i svih kasnijih problema nije nikad bila baš najbolje. Ali kad me ahilova nije zaustavila u mojoj nakani neće valjda niti plantarni ili što god se tamo dolje sad zakuhalo. 
Gotovo je sigurno plantarni jer sam tu ozljedu imao nakon što sam operirao i lijevu nogu. Prije te druge operacije sam ipak ponekad trčao ali su me mučila koljena i zglobovi, pa je to bilo prilično neredovito.
Čak i za rekreativce premalo. Svaki put sam pogrešno pristupio povratku zbog činjenice da mi se trčanje činilo previše lako, a zapravo sve govori u prilog tome da to nije tako. Tješi me što je povratak trčanju nakon te ozljede plantarne trake lijeve noge trajao oko tri mjeseca. Kao i ovaj put to je bilo u ljetnom periodu. Malo više plivanja i možda prođe brže. No sad sam gotovo dekadu stariji i sve više primjećujem kako se osim usporenog napretka još sporije oporavljam. No zato forma vrlo brzo pada, eto razloga za radovanje. Kao ono: slabo pamtim ali zato brale zaboravljam dok kažeš keks. Dobro nije sve tako crno jer me do sad malo izvlačila bicikla. Iako nikako da između mene i nje zaiskri i razvije se neka jača veza, da ne kažem ljubav.
Možda me u tome trenutno ometa pogled na mog sina koji je i nakon mjesec dana od udesa sa biciklom u kolicima. Pošto je kod nas u stanu nekako mi svaki put kad nevoljko sjednem na biciklu izađe slika njegove polomljene bicikle, a o njemu da ne govorim. Još je čudnije to sa plivanjem. More je dobar dio mog života bio moj omiljeni ambijent. Nebrojeno puta sam se dizao i već u cik zore zaranjao u njegove dubine ili kad je sunce ljubilo obzor posljednjim snagama drhteći od pothlađenosti izlazio iz mora dok su me svi čekali. Neki zabrinuti, a neki nestrpljivi da vide ulov. Zadnji odlazak biciklom na sam rt Kamenjaka prošlog tjedna sam odustao od plivanja i okrenuo se nazad kući gutajući prašinu silnih automobila koji su pohrlili na ja bi rekao posljednju oazu divljine nadomak Pule.
Prašina Kamenjaka
Sudeći po svemu neće to još dugo ostati. Tako je potpuno nelogično da sam ove godine najviše plivao u aprilu i nešto malo u maju i martu, a sad kad je ljeto već odmaklo i lipe su davno ocvale ja se nisam ni okupao nego samo jednom ili dva puta. Malo me demotivira činjenica da moja unuka neće doći ovo ljeto i ne moram brinuti o tome da budem u formi za mali pulski plivački maraton iako bi volio da ga ipak otplivam. Utrkama maratona se ove godine uopće ne nadam jer kako izgleda situacija do jeseni po pitanju corone neće biti sjajna. Jedino čemu se nadam da ovo ipak neće biti godina u kojoj ću prestati trčati. Sad planiram dan po dan tek kad ustanem. Ako su bolovi podnošljivi odem malo trčkarati ili sjednem na biciklu ali to je sve na razini daleko nižoj od onoga što bi želio ali možda je čak i to previše. Pokušao sam sa potpunim prestankom ali nije pomoglo. Samo me činilo nervoznim. Sad se nadam da će nekim čudom ovako trčanje jednog dana postati podnošljivo.       

srijeda, 27. svibnja 2020.

Ponovo na početku

Danas je možda malo bolji dan u nizu onih usranih koji su se kotrljali u zadnje vrijeme. Kćerka ima rođendan, sin se vraća danas iz bolnice sa polomljenom ključnom, 5 rebara i gležnjem ali nadam se sa malo više soli u šupljoj glavi. 
Ja sam nakon nekoliko tjedana nule i dva mjeseca stanke otrčao nešto što sam na svom početku prije točno 6 godina zvao Easy run. To je bio jedan od prvih treninga koje sam zabilježio sa svojim novim Garminom FR 110. Tada sam trčao uglavnom na stazi kroz šumicu "Lungomare".

 Iako nisam niti bio svjestan toga da je to bilo točno prije toliko godina ispalo je da sam trčao jako slično kao tada. Zbog ponovnog kvara novog sata uzeo sam posmrtne ostatke svog starog sata, uspio ga oživiti(napuniti i pokrenuti) i krenuo oko 8 na jedno kratko trčanje do obližnjeg Marsovog polja. 


No tamo je sunce već pičilo, a bilo je par rekreativaca koji su karakterističnim hodačkim koracima kružili po stazi bivšeg hipodroma. Zato sam odlučio produžiti prema Verudeli. Osjećam se glupo kad nekoga stalno obilazim kao da se utrkujem ali ja niti nakon dva mjeseca pauze jednostavno ne mogu trčati tako sporo. Negdje kod "Ribarske kolibe" sam shvatio da trčim malo prebrzo jer je sat pokazivao samo malo preko 20 minuta kad sam prošao četvrti kilometar. Bol u peti je bila vrlo mala ali me brinulo što će biti poslje. Kod ozljeda nema onih spasonosnih pilula za poslije. Zato poslije je... nema kajanja. Pa sam se "junački" odlučio na povratak. Kako bi skratio vrijeme iritacije pete još sam malo ubrzao no nije moja krivica. Taj jebeni sat nema više kaišiće pa ga koristim kao džepni sat. 
Čak i da ga nosim na ruci nebi vidio što piše na njemu, a da budem iskren i zabole me ona stvar. Naravno nemam više niti srčani monitor za njega jer sam ga dao kćerki, a FR110 ne radi sa novim tipom monitora koji imam. 

No trčanje je bilo jako izi i da nema tih bolova u peti tko zna koliko i gdje bi sve trčao jutros. 
Baš sam se zaželio trčanja. Kao na početku. Nema plana, neznam gotovo ništa osim onoga što osjećam. Nemam čak niti potrebu da sutra ponovo trčim. Ujutro ću vidjeti i odlučiti. Možda trčanje, možda plivanje, možda bicikla ili bicikla i plivanje ili svo troje. 
Već danima me bicikla nekako odbija, a pogotovo nakon što je moj sin u subotu završio sa bicikle na traumatologiji. Doduše budala je vozila biciklu vraćajući se nacugan ko letva sa fešte. Ja sam ovih tjedana dosta vozio ali sam izbjegavao cestu i radije se drmusao po kamenjaku jer svašta sam vidio i doživio u samo nekoliko cestovnih vožnji. Danas me je čak i buraz zvao da idemo biciklama ali po cesti jer on sa trkačicom ne može po kamenjaku, a i prije tjedan dana je operirao šaku(karpalni kanal) pa nebi podnio treskanje i čvrsto držanje volana. Morati će sačekati drugu priliku. Ili ćemo oboje da vozimo tenkove ili neka mi posudi jednu svoju trkačicu. Pinarello ili Meridu(karbonsku) meni svejedno. Dekagram gore dole ne znači ništa jer ja imam bar deset kila manje od njega. Pa da vidimo čija .... ha, ha. Nema petlje ali još živi u uvjerenju da je bolji biciklista od mene. Više nisam siguran niti za plivanje ali tek kad ja odradim mali Ironman kao on tad ćemo znati. On je to obavio, a meni se to čini kao nešto što bi mi pomoglo da ponovo pokrpam ove pukotine u mom trkačkom tkivu.  
   

srijeda, 6. svibnja 2020.

Nikad bolje

Kod nas se situacija po pitanju zaraze dosta smirila pa u cijeloj Istri navodno nema već par dana više niti jedan zaražen. Mada ja baš i ne vjerujem u to ali ipak se osjeća i vidi opuštenost ljudi. Vidljiva je i relativno velika vreva oko tržnice gdje živim. Nasuprot tome ja sam se nakon četiri tjedna neuspješnog oporavka potpuno izolirao. Neda mi se čak niti sjesti na biciklu iako vožnja biciklom minimalno ili uopće ne utječe na moju ozljedu. Odluka da potpuno prestanem sa bilo kakvom aktivnošću na neko neodređeno vrijeme djeluje tako. Zatvaram se potpuno poput ekspres lonca i tek ako otvorim taj poklopac znati ću što se unutra kuha. Čak i sad kad me netko sretne i onako usput ispali uobičajeno: "kako si ...", ja isto tako usput bez imalo premišljanja odvratim: "nikad bolje ...". Bez obzira u kakvom duševnom ili fizičkom stanju bio, to je manje više moj odgovor. U većini slučajeva bilo bi iskrenije da kažem: Što te boli kurac kako sam ja ili nešto slično. Zapravo već je previše dugo vremena prošlo da bi se uopće sjećao nečeg jako, jako dobrog. U moru svega lošeg postoje dobre sitnice poput krpica oblaka što putuju po nepreglednom plavetnilu neba.  No pronaći te sitnice zahtjeva mnogo truda i naravno naklonost božice "Fortune".
Zašto onda "nikad bolje ..." i čemu ona zadrška nakon toga kao da bi trebao još nešto dodati. Napokon sam svjestan toga da je to zapravo vrlo točno, a dodati bi trebalo "... niti neće biti". To je strašna ali točna pretpostavka i primjeniti se može na sve i svakoga. Čak i na ovu situaciju sa pandemijom u kojoj samo neuki i nepopravljivi optimisti(što god to značilo) misle kako će biti bolje. To je potpuno isto kao ozljeda kod trkača. Nema te ozljede iz koje izađemo bolji. Ako je neka od svih poznatih krilatica netočna to je ona: "ono što te ne ubije to te ojača. Je, moš misliti što ćemo izaći jači iz ove situacije.
Bez obzira na sve, čak i relativo dobre rezultate nakon ozljeda kojih sam imao priličan broj u ovo malo godina(niti deset) trčanja. Znam sigurno da me nisu ojačale. Niti kao trkača, niti kao osobu. Navikao sam se na njih kao kljuse na to da vuče teška kola ali siguran sam da bi bio bolji trkač i bolja osoba bez njih. Svaka je u meni ostavila trag i ugasila malo žara. Neki se sa time da neće biti bolje nose tako da na društvene mreže stavljaju stare fotke na kojima još imaju bujnu kosu ali i 40 godina manje. Ili sjećanja na utrke i rezultate koje ih podsjećaju da su bili dio vodećeg čopora dok sad kaskaju na začelju kolone. Nisam niti ja imun na takvo riješavanje ove konfliktne situacije. Kako dalje ako sve bude mnogo gore? Trenutno ne znam. Možda saznam kad se otvori poklopac ekspres lonca u kojem sam trenutno.
   
 

petak, 24. travnja 2020.

"Coach"

  Već dosta vremena nisam sreo svog prijatelja koji me stalno i uporno zove "Coach". On valjda ima uvijek istu rutu, a kako kreće dosta rano trčati ja sam ga prije uglavnom sretao kad se već vraćao doma. Ove godine sam dosta bio na putu ili na Drenovici i eto već dva tjedna ne trčim pa ga više ne viđam. Prepoznao bi ga na kilometar po njegovom karakterističnom koraku ili načinu trčanja. Iako sam prilično oćoravio od kad sam ovako "odjednom" omatorio pa kad vozim nosim đozluke za daleko ipak i bez njih sve moje prijatelje trkače nepogrešivo prepoznajem po koraku. Kao u onoj pjesmi "... kad te vidim na sokaku, poznajem te po koraku ..". 
Moj korak se pak u zadnje vrijeme nešto promjenio mada ja sebe baš ne vidim ali neki podatci govore da je to tako. To je predmet moje stalne analize bez konačnog nalaza ili presude. Baš kao što i treba biti. No na stranu korake koji me još uvijek bole i žuljaju pa sam eto promjenio i način kretanja, bar privremeno. 
Iz priličnih naslaga depre me malo trgnuo jedan mladac koji uporno već dulje vremena želi da ga ja treniram. Meni se čini malo problematičan jer nije od onih koji su jako poslušni poput nekih mojih "Running dida" trkačica i trkača. On se žuri(to mi je odnekud poznato hm...), a čini mi se da je možda i zbog toga sklon ozljedama. Nesumljivo je talentiran mada ne baš za maraton i duge pruge zbog konstitucije ali mogao bi biti jako dobar srednje prugaš. Kao svi klinci jer sjećam se ja i sebe, ima velike planove. 
Ti planovi nažalost uvjek podrazumjevaju neko skorašnje vrijeme(može li to za jučer). Poput nekih rekreativaca koji na kraju ljeta nakon što su zbog uživanja u morskim radostima pauzirali cijelo ljeto dođu na stadion kad već malo zahladi pa pitaju: "Daj napravi nam neki plan od mjesec dana da se spremimo za Ljubljanski maraton ili polumaraton". Moš misliti, kakav bi to bio plan. Prije mu je plan bio da se prebaci na "steeplechase", pa je htio preko bare po sportsku stipendiju na 1500 m, što ja mislim da bi mu i najviše odgovaralo. Onda je bio ozljeđen po ne znam koji put pa ovo sa virusom. Uglavnom sad bi htio na jesen da vidi koliko brzo može trčati 5000 m. Znam kad sam bio mlad da neki treneri nisu meni pa čak niti nekim mojim tadašnjim kolegama i prijateljima(pokojnom Mikiju, pa ni Saviću) davali velike šanse. Ali Miki je ipak postao juniorski rekorder "Yuge" na 3000 m steeplechase. Ja sam dogurao do juniorskog vice prvaka "Yuge" na 3000 cross country. Da ne spominjem Savića(Čupu) koji je dogurao do evropskih rezultata jer on je ipak 800-metraš. Mikiju su često govorili da je previše težak za dugoprugaša i pogotovo za "steeplechase", a meni da sam previše mršav, slabašan, slabokrvan i dugonog za kros. 
Tko bi sve te ljude zadovoljio.
Jedina fotka sa utrke iz juniorskih dana
J...š što kažu, treba vjerovati u sebe i ostvariti ćeš najbolje što možeš. To je ponekad iznenađujuće dobro. Zato sam odlučio da mu dam šansu. Sad moram opet malo čitati, proučavati sve što sam naučio ovih godina jer nikad nisam nikoga spremao za tako kratke utrke. Prije par godina sam se ponadao da će jedna moja prijateljica krenuti stazama dugih pruga za koje je imala nedvojbeno mnogo talenta pa ću ponovo biti za nekoga "Coach". Ona je to stvarno željela ali to se na njenu i na moju žalost nije ostvarilo. Nadam se da ovaj put neće biti tako.
Ponekad me takve sudbine oneraspolože pa i demotiviraju. Podsjete me na koliko tankoj žici ja balansiram, a žica je svaki dan sve tanja. Zato sam stalno u potrazi za onim malim slamkama koje mi pomažu da se održim iznad vode. Jeli pristanak na to da opet budem "Coach" baš to? Samo jedna slamka. Ja se nadam da nije i da imam još neke svoje planove koje treba realizirati. 
Evo danas sam se napokon digao "rano" i odlučio testirati bolove u peti na putu do punta Verudele i nazad. I tek što sam krenuo zaobilaznicom iz daljine izranja pognuti lik koji mrzi uzbrdice i gegajući se dovikuje "Coach". Razmjenismo u prolasku par riječi i nekako mi je nakon toga bilo lakše. Bilo je malo prošlo osam ujutro i već je dobro zagrijalo, a on se već vračao doma. Kao da je to djelovalo trapijski i sad nakon hlađenja bol u peti se nije pogoršala. Ipak ću još sutra odraditi trening na bicikli, a tek u nedjelju ponoviti trčanje. Barem ne pišem više nule u tjednoj rubrici kilometara. 
Plivanje me još ne privlači iako već cijeli mjesec plivam bez neoprena i izdržim oko 10 minuta. Onda postane neugodno. Sljedećeg tjedna početi ću malo dulje plivati ali sa neoprenom. 


Ovo malo sala što sam uspio zaraditi zbog pomanjkanja kretanja i ženinog stalnog kuhanja i pečenja nebu baš dugo trajalo i ne grije bog zna koliko.

četvrtak, 16. travnja 2020.

U čekaonici

Možda je to neka poetička pravda koja mi se sad ruga zbog toga što sam se ponadao da će moja trkačka duša vidjeti još poneki vedar dan. Možda osveta jer dok su drugi bili zarobljeni u kućnim pritvorima ja sam uživao slobodu trčanja iako u tome nisam baš uživao. Ili je to samo slučajnost, plod sitne greške u delikatnom mehanizmu koja izazove domino efekat pa proizvede kolosalno sranje. 
Ozljede trkačima dolaze poput tsunamija. Tek kad se sruči na obalu ugleda se njegova ružna njuška. 
Već danima otvaram svoj trkački log i gledam praznine koje se sad već protežu u drugi tjedan. 
Zadnji unos 1.04. Dužina 25,4 km, tempo 5:00/km. Nikad do sada nisam tako lagano otrčao tu rutu do groblja u Premanturi i nazad. Kao da je to bila ona zadnja runda za kraj. No sutra dan nisam mogao stati na petu. Nešto slično no ne toliko bolno mi se desilo prošli tjedan ali nakon tempo trčanja pa sam to pripisao intenzitetu iako sam trčao malo sporije nego prethodni put mada i malo duže. Zbog toga sam malo pauzirao i izgledalo je da je to samo malo premorenosti. Zapravo čini mi se da je to posljedica nagle promjene terena. Nakon tjedana trčanja po potpuno ravnom terenu u Saudijskoj, tri tjedna i preko 200 km Drenovice došli su na naplatu. Posljednji put tjedan, zapravo dva sa nula kilometara je bio 2017. godine nakon operacije stopala. Od tada problem sa tim desnim stopalom ne silazi sa dnevnog jelovnika. To je kao da svaki dan za ručak jedete paštu ili nešto drugo. Ma da ste ne znam kakav ljubitelj pašte nisam siguran dali bi bili oduševljeni. Najgore je bilo negdje oko utrke Zagrebačkog polumaratona 2018. Nakon toga sam imao toliku upalu zgloba palca da se doktor Peharec krstio kad je shvatio da ja sa tim potpuno blokiranim kopitom trčim. Napravio mi je uloške i rekao da se ne nadam previše. Upala je postepeno popustila i svako toliko bi se razmahala nakon neke utrke ili preintenzivnih treninga ali me zato zajahao išijas na suprotnoj strani. Nakon gotovo dvije godine išijas sam uspio potpuno izbaciti sa jelovnika ali stopalo se neda. Ponekad se bol seli prema skočnom zglobu. Ponekad ne mogu zaključiti dali je to ahilova ili ... uglavnom pašta sa možda malo drugačijim šugom se i dalje servira. Nakon dvije godine i 20 tjedana bez značajnijih zastoja evo me ponovo u čekaonici. Obzirom na potpuni nedostatak motivacije u zadnje vrijeme možda i posljednji put. 
Jedino je moja Merida bila sretna jer sam je nakon više od godinu dana izvukao iz podruma, očistio i podmazao te je provozao do Krničkog porta i nazad. Obukao sam za tu priliku i prave biciklističke gaće koje mi je davno poklonio moj buraz skupa sa nekom fanci kacigom. Na njoj sam izgledao skoro ko "maršal" ali bez kubanke. Bela Merida, Crno bele gege, bele rukavice i bela kaciga. Ma kakva kaciga, svemirski brod na glavi. Ugrađena blinkajuća svjetla iza i žmigavci koje aktiviraš preko kontrolera na volanu. Ugrađeni bluetooth zvučnici i mikrofon povezan na mobitel tako da možeš slušati mjuzu i pričati sa ljubavnicom, brokerom ...ako ih imaš ili sa ženom ako baš moraš. Napizdio sam na nos fancy očale i samo mi fale uši od mr Spoock-a da me angažiraju za neku sf seriju.
Plan je bio kad stignem tamo malo stati, okupati se, ugrijati stare kosti na ranoproljetnom suncu. 
No nemir je bio previše duboko usađen u meni tako da ga niti plivanje u malo prehladnom moru, ni sunce nisu istjerali pa sam brzo ponovo zajahao Meridu i svoje frustracije probao istjerati na grbavoj makadamskoj uzbrdici od Šišanske lučice do Šišana. Zanimljivo kao je teško natjerati puls na bicikli preko 140 iako je uzbrdica i butine bride od napora. Niti nakon dva sata na bicikli nema nikakvih bolova u stopalu, a možda zahvaljujući gegama sa spužvastim uloškom za njegovo nisočansvo dupe nije me čak niti dupe zaboljelo. Iako me i za to zapravo boli dupe. Sutra ću opet na biciklu ili možda odem na plivanje ali ovaj put sa neoprenskim odjelom. Bicikla je manje komplicirana, plivanje će čekati još malo.              

srijeda, 1. travnja 2020.

Duše(k)

 Polako otvaram neposlušne kapke i misao se odmah sjuri u prizemlje. Do mojih ukočenih stopala. Tamo je trenutno centar zbivanja koja nisu dobra ali nisu niti nova. Onda mi u svjest dopre da je to još jedno od onih jutara koje bi najradije proveo umotan u posteljinu poput onog ostarijelog boga koji je usprkos svojoj svemoći poželio samo da leži u čistoj posteljini. Kao da smo mi ljudi bolji. Pogledajte sve te silne moćnike i miljunaše koji su prolupali i neslavno završili, a mi bi reki: "koji kua, što im je falilo". Samo što mi nismo oni pa to nikad nećemo znati. Odmah na sebe navučem ogrtač tjeskobe i to me prisili da se počnem kretati. Ne mogu ležati dok me opsjedaju sve te ružne slike i ustajanje je jedini spas. Dok sa priličnom dozom otpora obavim sve ono što sam prije radio potpuno automatski već se strelica vremena dovukla u neki drugi predio dana. Kao da sam prošao kroz crvotočinu. Već je podne. Gdje su otišla četiri sata od kad sam se ustao? 
Tako iz dana u dan sa jednim izuzetkom u nedjelju. Tada sam imao dogovor sa Draženom za dužinu i sve je to negdje bilo nestalo. Trčali smo razmaknuti svaki uglavnom sa svoje strane ceste poput dvije malo opičene žene o kojima mi je pričao moj frend "John". One su živjele skupa, zapravo bile su snaha i svekrva ali i u nekoj gadnoj zavadi. Nisu uopće razgovarale ali jednom godišnje kad je bila sezona gljiva najele bi se ludara(Boletus satanas) i njihove duše bi poletjele na drvo, a bogami i one te bi svaka sa svog drveta pričale međusobno cijeli dan. Ne znam čega bi se ja mogao najesti da moja duša malo poleti i odmakne se od želje za dušekom. Tako zaronjeni u dovikivanje preko ceste otrčali smo sve do gornjeg Kamenjaka i nazad ne poštujući zabranu odlaska u drugu općinu što je ovdje bio slučaj već kad smo odmakli dva kilometra od kuće. Kako je mala ta Pula. Ja živim u centru Pule, a na dva kilometra od moje kuće već sam u drugoj općini. Jebala ih općina. U povratku nas je razotkrila žena jednog našeg kolege koja je šetala psa ali mi smo ionako za pet šest minuta bili opet u gradu koji usprkos nedjeljnog kasnog jutra i lijepa vremena izgleda poput filmova apokalipse u kojima likovi ostanu sami na cijeloj planeti. 
Sav narod je negdje nestao ali ja stalno imam osjećaj da nas promatraju iza zavjesa i govore sebi u bradu: "Vidi one dvije budale kao da baš ne mogu bez trčanja". Stalno se tako osjećam kad odlazim trčati i to mojoj duši neda da se umiri i možda ju je zbog toga teško otrgnuti sa dušeka.   

nedjelja, 22. ožujka 2020.

Pozitivno i negativno

Na svakoga od nas ova zbivanja djeluju drugačije. Tu nema puno mudrolije, jebi ga takvi smo kakvi smo. Maske obično padnu kad je frka. Ja ne skrivam da me sve to jako zabrinjava i moje raspoloženje je u skladu sa time. No to jedino primjećuje moja žena jer od nje je nemoguće sakriti ništa, a samo se sa njom i družim već par dana. Redovno obilazim starce i nosim im sve što im treba tako da izbjegnu izlazak koji je pogotovo za starog sad jako rizičan. Osim što ima 95 godina još je i bolestan, a to se vuče još od prije mog odlaska u Saudijsku.
Ja još uvijek nađem način da se odmaknem od svega i zavrtim par krugova na Drenovici ali prvi put u gotovo deset godina od kad sam pomislio da bi mogao ponovo početi trčati uopće ne osjećam potrebu da trčim. Trčim po navici jer to je postao moj način kretanja. Da, dest godina od kad sam pokušao potrčati u Frankfurtskom parku i gotovo potrgao ahilovu. Trebalo mi je dvije godine suza i znoja da se oporavim, operiram i drugu nogu prebolim sve loše dijagnoze koje su mi dodjelivali zabrinuti liječnici. Koliko god je bilo bolno i frustrirajuće to opiranje mog tijela trčanju, nikad nisam bio ravnodušan prema tome dali ću trčati ili ne. To je sad slučaj, iako osim recimo tako manjih problema trčati mi nikad nije bilo lakše. Jeli to pozitivno ili negativno? Nemam plan priprema ali instinktivno činim ono što sam naučio ovih godina. Miksam pomalo sve i svašta, a na koncu pogledam što je ispalo. To me podsjeća na kuhare koji nikad ne probavaju jelo dok kuhaju. Takav primjer je moja žena. Ona nikad nezna niti reći kako je nešto napravila ali ipak joj uglavnom uspjeva. Nikad nije prinjela kuhaču ustima da provjeri jeli slano, ljuto ili preslatko. Nedavno se zakačila sa jednim mojim frendom oko toga jer je on tvrdio da se..  i da to nije moguće. Ja sam odlučio da na isti način ne kontroliram trčanje već se prepuštam osjećaju. Izuzetak je bilo trčanje tempa ovaj tjedan. U četvrtak sam odlučio trčati 5 km tempa samo kontrolirajući puls. 
Tri kilometra sam se zagrijavao i nešto malo više od tri trčao lagano za opuštanje. Moj puls na LT granici je bio oko 157 kad sam bio u jako dobroj formi. Računao sam pošto trčim na Marsovom polju koje je malo grbavo, a ne na stadionu i pošto nisam baš u nekoj formi ili bar ne znam u kakvoj sam da bi trebao trčati sa pulsom oko 154. Nisam niti gledao prolaze svaki kilometar jer sam se koncentrirao na to da se negdje ne sapletem na kakav kamen ili busen trave. Bilo je i par trkača koji su kružili okolo ali u suprotnom smjeru pa mi je i to malo odvlačilo pažnju jer sam se pokušavao držati podalje kad sam ih presretao. 
Kad sam došao kući i zaustavio Garmina znao sam odmah da je taj trening možda nešto što nikad nisam trčao. Mada sam imao prosjek pulsa tih 5 km od 153, trčao sam brže od 4 minute po kilometru. Uobičajeni tempo pri tom pulsu mi je uvijek bio oko 4:06-4:08. 



Kao da mi prija to što veliki dio kilometraže koja je i ovaj tjedan gotovo 70 km trčim u donjem aerobnom opterećenju. Bez obzira na to ne osjećam nikakvo zadovoljstvo i odmah sam u petak trčao kraće nego što sam planirao da bi u subotu potpuno bezvoljno otišao na samo pola sata. Dan je bio prekrasan ali ništa me nije vuklo da ostanem još malo. Jutros sam nakon dugo vremena preskočio i trčanje dužine. Probudio me prvo potres kojeg sam osjetio prilično intenzivno i jedna malo nakrivljena vješalica u ormaru je počela lupkati po vratima. Znao sam da je negdje udarilo jako ali sam rekao u sebi neće valjda još i ovo govno na nas. Ali nažalost ipak je bilo tako. Ujutro sam bio toliko bez volje da se ustanem da sam ležao budan do 9. Ustao sam se samo zato da odnesem starcima namirnice i poslje toga sjedio na balkonu bez ideje što da radim. Na kraju me žena natjerala da izađem iz kuće i otrčim malo prije ručka. To malo se pretvorilo u nešto više od 18 kilometara, a da nije žena čekala sa kasnim ručkom možda bi još kružio Drenovicom. 

Bura se već podigla pa sam ponio i maramu oko vrata koju sam podizao preko usta svaki put kad bi ugledao da mi se netko približava. Kimnuo bi glavom i primjetio kao većina pozitivno reagira. Kao da sam ih umirio sa tim potezom za koji znam da nema veliku praktičnu vrijednost ali predstavlja znak dobre volje i pristojnosti. Osim negativne strane ovakvo stanje ima za mene još i jednu pozitivnu. Zahvaljujući uglavnom laganim treninzima napokon sam uspio ponovo da se vratim na 66 kilograma i sa mojih 66 godina baš sam sav vražiji. Nakon današnjih 18 km malo sam pao ali žena mi je ispekla brdo palačinki sa njenim džemom od šljiva, smokava i vinogradskih breskvica. 

Kad to smlatim možda se vrati i pozitivan stav. Naravno Vama svima želim da ostanete "negativni" ili kako pjevaju TBF: "pozitivan stav nemoj biti minus, ostani zdrav nemoj skupit virus".  
  

srijeda, 18. ožujka 2020.

Svi u šumu

 Dok sam sa nervozom par dana čekao da se izkobeljam iz pustinjskog pejsaža stalno sam maštao da trčim po šumici. Sad mi se ta želja i ostvarila ali čini se da će to i biti jedino mjesto gdje ću trčati. Stadion je zatvoren, grad je avetinjski pust pa čak i trčanje van grada po šetnici oko mora mi djeluje nekorektno. Mnogi su prisiljeni biti zatvoreni u kući, a prijatelj iz Beča mi kaže da hoćeš nećeš moraš biti u kući ako si stariji od 65. J... nije mi drago što sam prešao u tu kategoriju. To bi se moglo ostvariti i ovdje zato osjećam nelagodu kad trčim po pustoj cesti. U šumici je drugačije iako zapravo ima više ljudi nego na ulicama. U petak dok sam trčao fartlek uzbrdice to su bili uglavnom djedovi i bake koje šetaju unuke jer vrtići ne rade. Ja sam taj prvi dan povratka bio posebno inspiriran pa sam zadnje ostatke nervoze uništio sa pet šest srednje dugih uzbrdica koje sam zgazio do daske kao da sam na kakvoj utrci sa nevidljivim mrskim neprijateljem. Kao da sam osjećao da u subotu neću moći trčati jer sam zaglavio prvo sa društvom u jutarnjem kafenisanju koje se pokazalo kao zadnje bar na neko vrijeme. Već je davno bilo vrijeme da odemo kućama kad su neki predložili još jedno pivce za kraj jer možda nam je zadnje.
Konobar nam mrtav ozbiljan izjavi: "pa to vam i je zadnje, ovdje". Da, od sutra su svi kafići zatvoreni. Posljepodne sam otišao sa istom ekipom malo u šetnju po Kamenjaku ali sam planirao lagano večernje rastrčavanje jer u nedjelju sam već dogovorio dužinu. Mala šetnja se otegla, a ja nisam od onih entuzijasta koji trče po grbavoj Drenovici sa lampom na čelu. Tako to cijelu zimu radi moj prijatelj Emir. 
Ja bi se sav polomio i vjerojatno umjesto na utrci završio na traumatologiji. U nedjelju smo Emir, Dražen i ja krenuli u Šijansku šumu svaki sa svojim planom no na kraju smo se usaglasili pa napravili skupa tri kruga i skupa se vratili do Marsova polja gdje sam ja odlučio malo podebljati kilometražu i pojačati tempo pa odradio još 5 km kako bi nadoknadio preskočeni trening od juče. Tako sam završio taj vrlo neizvjestan i putovanjem isprekidan tjedan sa nešto više od 60 km. To je još uvijek u skladu sa prosjekom od rekordne 2018-te godine. Za sada bez obzira na putovanja i probleme sa stopalom ipak održavam planiranu tjednu kilometražu od preko 60 km. Ne znam zašto jer ove godine možda i neće biti utrka ako se pandemija ne zaustavi, a ja mislim da neće tako skoro. 
Pomirio sam se i sa time da neće biti Zadra ali sam odlučio taj dan otrčati svoju utrku. Možda preko aplikacije ili otrčati jedan solistički maraton za svoju dušu. Nešto slično je učinio moj prijatelj Rudiša i njegova supruga. Jednostavno su krenuli i na staru godinu istrčali 42 km. Samo jednu godinu od kad trčim zbog ozljede nisam trčao nijedan maraton i nebi volio da se to ponovi i ove godine. 
U svakom slučaju predstoji mi čini se češće druženje sa šumom. Izgleda d je točna ona: "pazi što ćeš poželjeti, možda ti se i ostvari".     

srijeda, 11. ožujka 2020.

Corona

 Dok odbrojavam posljednje sate(nadam se) u ovoj zabiti, kratim vrijeme i ubijam nervozu na sve moguće načine ali bez uspjeha. Jučer je bilo posebno traumatično jer iako sam prije par dana završio posao ne mogu nikako da mi pronađu let za nazad. Ipak sam bio na poslu ali sam samo sjedio u uredu i pravio društvo ekipi iz MAN-a koji su usprkos tome što posao nisu završili već vjerojatno kući ili blizu. Jebi ga oni rade za njemačku firmu i iako su oboje poljaci njihovi ljudi su ih hitno povukli iz sigurnosnih razloga jer su imali pouzdane informacije da će Lufthansa otkazati letove za Dammam i onda ostaje malo opcija. Klienta su u jednom konferencijskom razgovoru kojem sam i ja prisustvovao odkantali, odlučno inzistirajući na sigurnosti svojih ljudi i ovi nisu imali izbora. Naravno ja radim za totalno neorganizirane italiane i kad sam im još u 11 ujutro javio što se događa oni su mi ladno rekli da rade na karti i da je let za Frankfurt iz Dammama rezerviran. Tek sedam sati kasnije kad sam već trebao krenuti jer do Dammama je 100 km, vele da su im iz agencije javili da je otkazan. Zbog sve te neizvjesnosti nisam to veče otišao trčati pa sam to nadoknadio jutros. No nervozu nije otreslo niti 14 krugova od oko 230 koliko sam trčao oko ovog hotelskog kompleksa. Sad već napamet znam svaku krivinu svaki prelazak trotoara i moje noge su se prilagodile toj cik, cak slalom vožnji pa je svakim trčanjem brzina veća, a opterećenje manje. Nakon doručka sam opet otišao kružiti oko hotela. Ovdje je već u 11 kad sam otišao šetati bilo oko 27 ali jutros još ugodnih 13 pa se na uvjete ne mogu požaliti. Nabio sam sunčane naočale i slušalice iz kojih je dopirao umirujući glas Muddy-ja(Muddy Waters) i počeo kružiti povremeno fotkajući detalje koje ponekad ne primjećujem dok trčim ali sve jedno nervoza me potpuno preuzela i nakon nešto više od 4 km sam odlučio da se vratim i pokušam nešto drugo. Pisanje bloga mi sad jednako tako ne ide, iako kad hodam svašta pričam sam sa sobom pa mi se čini da bi od toga mogao napraviti roman. Na kraju se sve svede na haiku stih, a ovih dana te haiku verse su samo prostakluk. To pak nije za javnost. Jebala ga korona. Iako se ljudi kao što to obično biva sa svime sprdaju ja sad vidim na vlastitoj koži kako sve to neće ići u dobrom smjeru. Ove godine bojim se neće biti utrka ali ako je samo to dobro će biti. Zapravo šala je dobar način da se liječi nervoza i par bisera koje sam danas našao na FB su bar meni malo umanjili nelagodu. Ali oni koji uopće nemaju niti malo nelagode i nervoze oko ovoga što se zbiva mi liče na one ljude koji nikad nisu u životu potrčali, a recimo misle kao je istrčati marato p... dim. Samo treba malo duže trčati. Znam da će mnogo od te nervoze nestati kad se vratim doma i udahnem miris borove šumice u rano jutro ali treba se vratiti.     

petak, 6. ožujka 2020.

Zvjezde

 Već je petak, neradni dan, a ja još nisam niti počeo raditi. Jedina dobra vijest je da ću i sutra ostati u hotelu pa neću morati umirati od dosade u kontejneru. Zapravo zabavljamo se ja i dvoje kolega iz MAN-a hvatanjem muha koje ne možeš nikako spriječiti da ulete čim odškrineš vrata da uđeš ili izađeš. 
Kad kojim slučajem internet radi onda proučavam teleskope. Ha, to mi je nova stara opsesija. 
Kad je trčanje već postalo kao govno u koje sam slučajno ugazio bar da opravdam zašto. 
Kažu kad gledaš u zvijezde obično ugaziš u govno. 
Za sve je kriva moja unuka koja je opsjednuta svemirom i zbog toga je moram svako ljeto voditi ili u astronomsku opservatoriju u Puli na Monte Zaro ili moramo ležati na plaži kad su Perzeidi odnosno "suze svetog Lovre". Još uvjek priča o Višnjanskoj zvjezdarnici koju smo posjetili dok veliki teleskop još nije bio operabilan. Sam pogled na ogroman teleskop uzezao se u njeno dječije sjećanje i ništa to neće više izbrisati. Kćerka kaže da štedi za teleskop, a i meni nije trebalo mnogo da probudi moje stare snove. 
Još u srednjoj školi sam pokušao napraviti prvi Newton teleskop ali sam odmah zagrizao preveliki zalogaj. Nisam to znao dok nije trebalo gutati. Moj prijatelj mi je nabavio dva staklena diska od cca 200 mm u promjeru izlivena u tvornici labaratorijskog stakla. Nabavio mi je i potreban prah raznih granulacija za brušenje i nakon mjesec dana svakodnevnog ručnog rada po 5-6 sati uspio sam relativno dobro izbrusiti jedno ogledalo ali sam zapeo na poliranju i optičkim korekcijama te naravno na metalizaciji ogledala. 
Zato sam od prve love koju sam zaradio na faksu kupio Vegino sferno ogledalo od 100 mm nabavio čak i aluminijsku cijev, a stari mi je napravio robusni drveni tripod. No postavljanje gornjeg ogledala i optike je bilo sve samo ne baš upotrebljivo. Bez iskustva ili kupnje bar osnovnih komponenti nema tu mnogo sreće. Zato sam sad u tri četri dana besposlice saznao više o teleskopima nego što sam ikad prije znao. 
A mislio sam da znam nešto. Tako je to sa svime u životu. Uvjek se iznenadim kad skužim da ne kužim jedan k...
Tako je i sa trčanjem. Baš ništa ne mogu objasniti ovih dana. Jutros sam bio totalno iznenađen kako se stanje bez vidljivog povoda odjednom preokrenulo. Trčao sam mnogo brže i osim stalne gnjavaže sa stopalom i činjenice da je puteljak toliko krivudav da mi to stalno mjenja ritam koraka ispalo je da sam ponovo oporavljen. Kao da je nestao onaj teret i otpor koji osjećam, a čak i mogu izmjeriti svojim Garminom. Ipak nisam htio pretjerati jer još sutra imam priliku trčati ujutro. Zato ću ujutro trčati dužinu koliko god to bilo dosadno na ovoj stazi. Ionako sam navikao na totalno gubljenje vremena u ovoj vukoj...
 

utorak, 3. ožujka 2020.

Na istoku ništa novo

  Sve što radimo utječe na nas i sve oko nas. Kad bi sa tom spoznajom promatrali sve što radimo vjerojatno bi dosta toga učinili drugačije. Ovako plačemo za prolivenim mlijekom i tako manje više skoro cijeli život. Da se zadržim za trenutak na trčanju iako je to sve jedno. Trčanje, posao, ... život. 
Kod mene već godinama nema pomaka u trčanju ako se prirodna entropija koju volimo zvati starošću ne računa. Iako sam imao nekoliko pokušaja da malo promjenim svoj pristup trčanju oni nisu baš urodili plodom ili su plodovi istrunuli prije no što sam ja mogao bar malo uživati u njima. Tako mi se sad čini situacija i sa ovim poslom. Ponovo su me pozvali i to hitno tako da sam morao krenuti u nedjelju za Zagreb u 2 ujutro kako bi stigao na avion. Evo nakon dva dana provedena u sad već prilično zagrijanom kontejneru kažu kako neće biti ništa od posla do četvrtka, a zapravo vjerojatno do subote ... jebote, koji k.. Stvarno ovdje na istoku se ništa ne mjenja. Iz cjevovoda su izvadili nekih 6 velikih crnih vreća svakakvog otpada. Tu su između ostalog kilogrami spužvi kojima su nešto čistili pa su ih zgodno utrpali u cijevi i zavarili. Super jer izvana se ništa ne vidi. Meni to izgleda kao da na primjer kirurg za vrijeme operacije sve one ostatke tampone, kurce, palce i dio alata ostavi u pacijentu i zašije. Sad kažu nema plina jer se nešto popravlja. Nikad kraja izgovorima. 
Nebi me sve to toliko smetalo da mi se sviđa biti ovdje. Ali tu jednostavno kao da upadnem u neku crnu rupu raspoloženja i motivacije. Osjećam se zatočen cijeli dan u kontejneru jer vani je sad pakleno i do danas je puhao jak vjetar dižući zavjesu od sitne prašine i pjeska. Uostalom kuda bi kad su okolo mene samo cijevi plamenici, sve se dimi i smrdi. 
U hotelu sam okružen zidom oko kojeg sam opet sinoć otrčao 10 km i ponovo ostao iznenađen kako se loše osjećam. Uopće ne mogu shvatiti da trčim pola minute po kilometru sporije na ravnoj površini bez jednog metra ukupno uspona i tri puta kraće nego u subotu prije puta i Garmin mi izračuna oporavak dulji za 8 sati. Da, u subotu sam trčao dužinu do rta Kamenjak i nazad. Nešto više od 30 kilometara u tempu oko 5:00/km, pola od toga po makadamu uz uspon od skoro 300 m i bilo mi je lakše nego ovo zadnje rastrčavanje. Po kojoj to teoriji.
Što me to ovdje tako sputava osim što imam opću odbojnost prema ovom mjestu. 
Imao sam jučer na "poslu" cijeli dan vremena da analiziram baš te dužine od oko 30 km prema rtu Kamenjak i pokušam ustanoviti ima li nešto u objektivnim pokazateljima što bi ukazalo na neke trendove u mojoj formi. I rezultat je opet ništa novo, sve je gotovo isto. Možda moji rezultati u maratonu stagniraju i slabe zbog nedostatka nečeg drugog što nije vezano za mjerljive parametre.
Ostario sam, to je ok ali dali znači toliko jer objektivni parametri to ne pokazuju. Izgubio sam izgleda jednu važnu komponentu. Više ne vjerujem da mogu. Za prvi maraton nisam bio spreman niti trčati 3:15. To sad znam jer sve je bilo izračunato na osnovu pogrešne pretpostavke da sam polumaraton trčao za 1:33. Što je bilo pogrešno jer taj polumaraton u Rovinju je bio kraći oho ho. Samo to tada nisam znao. Nisam znao niti koliko otprilike mogu napredovati u nekom ciklusu priprema pa iako sam si postavio prvi cilj na 3:15 ja sam zapravo vjerovao da je doći na 3 sata vrlo lako. Kad sam nakon 20 km vidio "zeca" koji je vodio grupu od onih koji su pratili tempo za 3:15 dobio sam krila i prošao ih kao brzi voz. To je išlo do negdje 35-og i onda je bilo grbavo do kraja ali ipak par minuta brže od 3:15. Neko vrijeme sam mislio da sam uhvatio onoga za jaja i to se vidjelo u mojim rezultatima i načinu trčanja. Vjerovao sam da mogu i kad je boljelo i kad su noge otkazivale. Tako sam zaradio i ozljedu koja me spustila na zemlju. Bilo je to samo privremeno jer nakon osobnog u maratonu kojeg sam ostvario sa najmanje treninga i nakon godine pauze opet sam vjerovao da mogu bolje. Od tada je prošlo skoro 4 godine, akumulirao sam treninga više nego ikada prije ali rezultati su uvjek tu negdje ili zbog nekih pogrešnih procjena i okolnosti lošiji. Kad bi gledao polumaratone prošlo je i više od 5 godina od zadnjeg osobnog i to na valovitoj stazi Crikvenice uz kišicu i gadnu južinu. Da ne govorim kako je moje tijelo tada bilo na granici raspada jer se nisam odmarao nakon maratona već trčao utrke zimske lige i bezobrazno puhao mladićima za vrat. Sve se to ubrzo i ostvarilo ... mislim na raspad. Vjerovanje da nešto možeš je jednako važno kao i stvarna sposobnost da to ostvariš. Nekad i nedostatak točnih informacija pomaže ili pak neki vanjski stimulans. To je vrlo dobro opisano u jednoj studiji sa biciklistima koji su testirani da voze do granice izdržljivosti. Kad više nisu mogli, ponudili su svima nagradu ako još odvezu par minuta u još većem opterećenju nego do tada. I svi su opet mogli. Izvrsna je to ilustracija da mnogo toga što ne znamo ipak postoji. Kao što u mraku može biti svega i svačega, a da to uopće ne vidimo. Da mi bar netko ili nešto upali više to svjetlo.    
 

srijeda, 26. veljače 2020.

Panika, neizvjesnost, stres

Prošao je još jedan neizvjestan tjedan, a ja tek sad ne znam kad ću nastaviti započeti posao. 
Nije dovoljno što svi, a naročito moja majka paničare oko onog virusa koji gle zanimljivo ne jebe granice i nacije te se šeta okolo kako je njemu po volji. Sad su još na to jer tamo letim sa aerodroma u Venciji nakalemili i komercijalne probleme ... nema para, nema muzike. Ja već ofarbao moj kalendar u boju kojom označavam kad sam na putu i sad moram ponovo sve brisati. Sve mi je to u početku djelovalo kako dodatni stres jer nikako da isplaniram ostatak priprema za ... Da, za što ono se pripremam? Za baš ništa. Zadar ne zahtjeva posebnu pripremu jer nemam pojma koliko ću trčati. Možda mi dojaji nakon 25 ili 30 km, a možda zagrizem i jače. Bili se trebao zbog toga nervirati? Od ovakvih kombinacija panike i neizvjesnosti se dobiva čir na želucu. Osim ako naravno nisi zebra. Ima jedna jako dobra knjiga koja se bavi tim stvarima(Robert M Sapolsky, Why Zebras Don't Get Ulcers). Sve se svodi na to da odaberete taktiku koja vam najbolje odgovara i no frks. Izbor je jednostavan: Fight or Flight(Bori se junački ili junački pobjegni). Ja cijeli svoj život pokušavam odabrati onu prvu opciju i često zbog toga dobivam po pič... ali bar nemam čir na želucu. A jok no sikiriki. Tako je bilo i sa novim poslom kad sam već jednom nogom zakoračio u penziju ali nije mi žao. Ako bude trebalo mijenjam karijeru i kad me krenu pokrivati sa crnom zemljicom. Zapravo zemljom crljenicom nema veze. Što bi se nervirao jer mi nešto ne ide od ruke kad uvijek mogu raditi nešto još teže. Dobra strana neizvjesnosti odlaska je da sam navalio na trčanje ko mutav na telefon. Zato će ovo biti naj februar od kad trčim. Trčim sve i svašta, sa svakim tko mi se javi, a već sam imao i poneki dupli trening. Dugo, kratko, uzbrdo, nizbrdo, brzo i sporo bez puno filozofiranja. Što mi to treba. Jedino sam opet u krizi sa tenisicama jer se kilometraža onih jedinih novih sad vrti kao električno brojilo kad uključiš termo peć. Trebaju mi i jedne za kamenitu podlogu Drenovice jer sam sad dosta akcije prebacio tamo, a nelagoda i bol u zglobu i ahilovoj sve je manja. Možda je to zbog mlake zime. Još da malo zagrije moći ću trčati skoro pa i bez gaća. Kad se samo sjetim prijašnjih zima. Ja sa duplim gegama, tri majice i svom ostalom opremom za sibir. Ove godine šorc, kratki rukavi i znam da nikad nisam cijelu zimu proveo bos bez čarapa po kući. Neki se sekiraju oko toga kako će tek biti vruće kad stvarno zagrije. Mene to ne sekira jer znam da će me zglobovi manje boljeti. Možda sam i ja neka zebra. Nema tog stresa od kojeg ću ja dobiti čir na želucu.

srijeda, 19. veljače 2020.

Sjedim i ... sjedim

Stvarno sam se osjećao beskorisno ona tri tjedna u Saudijskoj i bio bi popizdio da me nisu ipak poslali kući dok ne riješe to što ih muči. Mada moj kolega koji taj posao radi gotovo cijeli svoj radni vijek veli: "Što te boli ona stvar, sjediš, a plaća ide".
Možda zavisi od toga gdje sjediš jer biti cijeli jebeni dan u nekom kontejneru dok ti pjesak krcka pod zubima ili u nekoj grobnici okružen rasklopnim ormarima nije baš neki doživljaj. Sad sam kući već više od tjedan dana i ništa se nije promjenilo. Opet sjedim i ... jok samo sjedim. Nikako da nešto smislim i krenem dalje. I dalje bez plana iako su mi najavili povratak u Saudijsku za kraj ovog mjeseca samo je nejasno kad. Razmišljam se dali mi je bilo bolje na prethodnom poslu kad je sve bilo izvjesno i predvidivo kao kretanje planeta ili ako hoćete malo crnije, kao smrt i porezi. Tada sam čini se mogao trčati više jer nije baš isto na putu kao kad sam kući. 
Prošli tjedan sam odradio napokon neke ozbiljnije treninge koje je moj Garmin nagradio sa skokom procjene VOmax-a za dvije crtice u što ja duboko sumljam. Za svaki slučaj sam bacio oko na treninge iz 2018 kad sam trčao "Wingse" u Zadru i nema nikakvog razloga da sad budem nezadovoljan. Tada sam doduše sve počeo malo ranije jer sam žurio sa pripremama za Zagrebački polumaraton na kojem sam bio sporiji od svog osobnog za samo 14 sekundi ali sa ziheraškim trčanjem prvih 10 km. Na dvadesetom sam bio za minutu brži, zadniji kilometar i nešto sitno sam prešao u tempu oko 4:00, a mogao sam i "sprintati"(ova je dobra sprint 3:40/km ha, ha za krepati) zadnjih 200-tinjak metara. Nakon tog polumaratona došlo je do jake upale zgloba palca i taj problem još uvijek nije riješen iako je situacija usprkos lošim prognozama nekih ortopeda mnogo bolja. Tjedan sam otvorio sa tempo trčanjem. 
Odradio sam i jako solidno prvi intervalni trening, a tjedan sam zaključio sa dužinom koju sam trčao sa svojim trkačkim partnerom i opet oko 5:00 po kilometru. Nakon dugo vremena prosječni puls je bio u donjem aerobnom bez obzira na porast temperature nakon dva sata trčanja i ne uzimanja tekućine tijekom trčanja. Još uvijek mi bez obzira na to što sve ukazuje kako to nije dobra praksa više paše trčati bez razmišljanja gdje ću popiti malo vode ili još gore vući sa sobom bočicu ili dvije u bisagama kao tovarni konj. Kad zagrije i brzina trčanja poraste biti će ponekad potrebe i za time ali o tome ću razmišljati kad prestanem sjediti. Jučer sam u zadnji tren odustao od odlaska na stadion i upustio se u ono čega se užasavam već neko vrijeme. Zbog stanja mog stopala i nelagode koju osjećam u ahilovoj i skočnom zglobu izbjegavam uzbrdice, pa čak i lagano trčanje po Drenovici. Kao rijetko kad, čak sam u ponedjeljak nakon nedjeljne dužine trčao i to na Drenovici, a jučer kombinirane uzbrdice od zaobilaznice do vrha Vidikovca, oko 410 m i 200 m od polovine. Danas ću opet lagano po Drenovici jer izgleda da nema nikakve razlike u tome što trčim i kojim intenzitetom. Dapače osjećaj bola u stopalu je obrnuto proporcionalan brzini trčanja. Možda je razlog za to prevladavajući osjećaj umora kad trčim intenzivno pa ostatak tijela otupi na bol tko će znati. Da samo ne sjedim već i razmišljam možda bi dokučio. 
Ovako zabole me ona stvar. Obučem tenisice koje mi se učine prikladnima, odem trčati onoliko koliko mi se učini prikladnim i tamo gdje mi se u tom trenutku ide. Razmišljanje je prevaziđeno, bar trenutno.  

srijeda, 12. veljače 2020.

Uzbuđen ili ...

Netom što sam završio pisanje bloga u petak uletio mi je e-mail: "Letiš kući sutra u 2 sata ujutro". Uspio sam otići na večeru sa svojim kolegama iz MAN-a, ispuniti papirologiju i spakirati se prije no što me opet jedan Afrikanac ovaj put iz Gane odvezao na aerodrom u Damammu. Ovaj nije baš puštao glasnu muziku ali je stalno pričao o nogometu kad je čuo da sam iz Hrvatske.... Rakitić, Modić .. bla, bla .. I sam je pokušao ostvariti nogometnu karijeru ali kaže da nije uspio. Zato sve nade polaže u svog rođaka koji igra negdje u trećoj ligi Italije, a navodno je bio zainteresiran i da igra u Puli za Istru. Baš bi se usrećio. 
On za sada vozi goste i radi kao osiguranje u hotelu. Primjetio je da ja trčim što i nije čudno jer sam nebrojeno puta prošao pored njihove kućice na ulazu u kompleks hotela. Ali za razliku od nogometa veli da tu nema love pa nikoga u Gani to ne zanima. Put nazad mi se uvijek nekako odulji, a najgora je vožnja od Venecije do Pule. Iako sam već poslije podne bio doma naveče sam bio previše umoran da odem trčati. Mislio sam da ću sa dečkima otići u nedjelju trčati dužinu ali čudno zatezanje u koljenu me odvratilo od toga. Ne znam što je uzrokovalo to zatzanje ali pored već standardnih problema nebi htio da si natovarim nove pa sam se odlučio za solo trčkaranje do punta Verudele i nazad. Kad sam ujutro krenuo, za čudo nije bilo uobičajene ukrućenosti i bolova u zglobu ali pogled na sat nakon prvog kilometra me pomalo iznenadio. Puls se vinuo u stratosferu kao da trčim tempo samo to ne primjećujem. Niti ubrzano disanje, niti umor. Ništa od toga ne osjećam pa opet mi se digao ... puls naravno. Kao u onom vicu: "Jesi li uzbuđen ili su to samo ključevi ... Možda sam stvarno bio uzbuđen što sam opet kući i na poznatom terenu jer nakon par kilometara sve se smirilo iako sam tek tada ubrzao i teško kontrolirao tempo koji sam planirao. Na povratku sam sve češće bio ispod 5 minuta, a puls mi je bio znatno niži nego kad sam se u Al Jubail-u mučio na preko 5:20/km. 
Čudan porast pulsa prvih 10 minuta

Možda su za to zaslužne moje stare Skecher-ice koje nisam obukao još od maratona u Ljubljani. 
Njih čuvam za utrke ili povremeno počastim noge njihovom udobnošću. One još starije iz 2015 godine koje imaju preko 2000 km su ostale u Lutonu kod kćerke. 
Na Pegasus-ke se pomalo navikavam i već sam ih dotjerao na pola puta ali ipak im još ne vjerujem potpuno. Nikako da ustanovim što mi više odgovara. Tvrđe ili mekše. Zapravo kad je u pitanju "srce" tu smo svi na tankom ledu jer ono ima svoje mušice i nema teorije kojom se može objasniti bilo što vezano za pitanje "srca".
Jučer sam shvatio da je još samo 12 tjedana do utrke Wings for Life, a ja još nisam počeo sa nikakvim planiranim pripremama već samo trčim kako mi paše ili kako se zalomi kad ekipa povremeno poludi. 
Zato sam probao jedno klasično tempo trčanje. Ukupno 10 km sa 5 km u tempu koji bi po mojoj procjeni trebao biti brži za oko 5-8 sekundi da sam u jako dobroj formi. No kad sam na kraju pogledao prosjeke i uporedio sa istim treningom neposredno prije Bečkog maratona ispalo je da sam još i malo bolji. Znači da niti forma nije tako loša samo mi fali malo brušenja za koje bi 12 tjedana bilo više nego dovoljno. 
Samo kad još nebi trebao ponovo nazad u Saudijsku jer posao nisam mogao dovršiti, a pitanje je kad će me pozvati ponovo nazad. Nadam se da će ovaj put biti spremni jer ja trebam samo sat vremena rada postrojenja da testiram sve. Biti će to izgleda jedna jako čudna godina jer nikad do sada nisam trčao bez ikakvog plana. 

petak, 7. veljače 2020.

Ispravak pušione

Političarima je omiljena zabava ispravak netočnog navoda koji je obično još manje točan ali koga briga. Trkači najviše vole ispravljati da ne kažem pravdati svoje loše performanse. Što se ja nebi uklopio bar u ove druge jer to nikoga ne košta ništa za razliku od prvih koji to od nas masno naplaćuju. Doduše mogao bi i ja reći da masno naplaćujem od ovih naftaša jer već tri tjedna ne radim gotovo ništa i iako znaju da još dva ili možda čak tri neću moći baš ništa uopće se ne žure da mi napokon rezerviraju povratne karte. Još razmišljaju kako ispraviti pušionu koju su stvorili. Možda se boje da se neću htjeti vratiti i tu su skoro u pravu. Da nisam čovjek od riječi i da nisam obećao mom kolegi da ću mu uletiti kad god treba nebi me vidjeli više nikad. Kako besposlen pop nije imao pametnijeg posla, a ovdje nema prasadi za pokrštavanje ja se uhvatio analizirati ono malo trkačkog govanceta koje proizvodim ovih dana. Sve mi je kao jasno ali ništa ne razumijem. Kako to da tako jebeno sporo trčim, a čini mi se da mi nije baš lako. Prestao sam malo trčati po traci jer izgleda da stvarno loše djeluje na moj skočni zglob ili hvatitšte ahilove. 
Taj problem se pojavio nakon one dužine na pokretnoj traci još u Japanu prošle godine. Možda je problem samo u godini proizvodnje pa ni nove tenisice i stalne masaže raznim kremama više ne mogu vratiti to na staro. Doduše nešto je bolje na početku trčanja nego prije ali još uvijek se bol pojačava nakon 10 km. Zato sam posljednjih tjedan dana upravo toliko i trčao. Skontao sam da je to otprilike 12 krugova uz zid oko hotela. Svaki put startam točno na izlazu iza hotela pored bazena i tu se zaustavim. Kako mi je svaki put izašla malo drugačija kilometraža odlučio sam da provjerim jer je vidljivo da prema Garminu ne trčim baš tom stazicom. Postoji još jedan mod praćenja satelita tako da se sat postavi da zapisuje poziciju svake sekunde što je onda znatno preciznije kad trčite na krivudavim i manjim kružnim stazama. Ali jednostavnije je napraviti laganu šetnju nekoliko krugova i izračunati koliki je jedan krug. Lijepo se vidi razlika u preklapanju staze kad hodaš polako u odnosu na trčanje. Zato sam se iskorigirao tj. ispravio netočan navod mojeg Garmina i sad ... Sad se osjećam kao šupak koji cjepidlači oko treninga, umjesto da otrči neku utrku i kaže: "ko te j... Garmine moj ja ipak derem malo bolje" ... da malo parafraziram mog zemljaka. Svejedno iako je danas petak i ovim prase mrscima neradni dan nisam trčao dužinu jer je moj biološki sat još uvjek naštiman na subotu ili nedjelju. Nakon dvadeset krugova pukao mi je film i odustao sam od pozdravljanja baštovana koji me cijelo jebeno jutro svaki jebeni krug pozdravljaju "good morning sir .. ". Kako im se da, pa prošao sam dvadeset puta, jebo vas ćorave. Jadni ljudi vjerojatno su tako izdrilani jer tu se trči oko svakog gosta kao da je neki "celebrity". Smišljao sam razne izgovore da ne trčim više. Od onog kako će proći vrijeme doručka do toga kako očekujem odmah ujutro da mi napokon jave idem li večeras nazad ili ću se ovdje još malo kiseliti. Ništa od toga nije bilo važno, točno i nije se desilo ali ja sam svejedno odustao iako nisam bio uopće umoran. To se vidjelo i po mom pulsu koji se napokon malo spustio na primjerenu razinu za takav tempo. U odnosu na prošlotjednih 19 krugova današnjih 20 u sličnom tempu čak za 7 otkucaja manje. Iako je ova dva zadnja dana znatno ugrijalo i dalje je moja želja za trčanjem vrlo niska. Na kraju se svede na isto što se dešava sa političarima. Ispravak pušione je opet pušiona.             

utorak, 4. veljače 2020.

Pušiona

Sad sam već dobrahno frustriran i ukomiran. Fali mi ono TBF-ovo, "lagano anesteziran" ali još ništa od pive. Produžili su mi hotelsku rezervaciju do 14-og jer je ovdje velika pušiona, a otprilike je isto i sa mojom trkačkom formom. Ostanem li još tjedan dva ovdje nisam siguran hoću li uopće znati normalno trčati. Zašto je to ovdje tako nenormalno nemam pojma ali fakat je. Iako sam nagurao skoro 60 km što na traci što po puteljku oko hotela i još skoro 40 km na sobnom biciklu imam osjećaj da kao svaki rak idem za nazad. Je to je to, znao sam. Kriv je horoskopski znak, koji kua nisam neka druga beštija. 
Svaki tjedan ispunjavam on line upitnik što mi šalje Garmin(Running Health Study) jer sudjelujem u toj recimo studiji i ovaj tjedan sam po svim pitanjima u debelom minusu osim što me ipak nešto manje boli. 
Stopalo i skočni zglob još sasvim prihvatljivo, a hvatište zadnje lože ili možda išijas nikad neću znati točno što je jer je nestalo. To je otprilike jedina dobra vijest ovih zadnjih dva tjedna.
Posao od ukupno sat dva zapravo čak manje od 15 minuta efektivno će potrajati tko zna koliko. 
Valjda imaju toliko love da me mogu plaćati 4-5 tjedana za nešto što ja napravim za sat vremena. 
To je tako količina para koje imaš je obrnuto proporcionalna sa naporom da nešto učiniš kako treba. 
Već dva puta su rastavljali neke usisne filtere u kompresor da bi opet zaključili da su krcati nakon samo tri minute rada. Samo rastavljanje i čišćenje je trajalo dva dana zbog čega sam imao malo produženi vikend i uspio dva dana trčati vani oko hotela. Superiška ali dosadno. Svašta se tu našlo na situ koje treba samo propuštati plin. Recimo cijela plastična vreća za smeće veće kubikaže, ogromne količine papira koji se navodno trebao otopiti u vodi kad su ispirali cijevi ali nije i svašta još. Živa pušiona zbog koje ja ne mogu raditi i kad uključe kompresor uspije raditi minutu dvije dok se sve opet ne začepi. 
Sad se svi u rafineriji sprdaju sa time, a naš šofer posebno jer je filipinac, a navodno je to maslo indijaca .... j.. Tko god bio on veli sad im treba neko tko dobro puši k... suck ...
Stalno pušta neku Južno afričku koku, Die Antwoord i njenu pjesmu " Rich Bitch".
Ali onda sam skužio da to pušta mom kolegi koji radi na kompresoru, a kojeg je nedavno dok je bio na putu operušala žena i pobjegla sa svojim j... To je tek prava pušiona ali on se sad zajebava sa time. Meni je pušiona što je tako glup tekst jedina zabavna stvar koja mi ovdje izmami osmjeh. To i vicevi o pušioni i usisavačima koji idu na račun tih začepljenih cijevi. Tekst je pola je na afrikanerskom, pola na engleskom i ide ovako nekako:

Rich bitch (yo yo yo yo)
Rich bitch (yo yo yo Yo-Landi)
I'm a rich bitch (yo yo yo yo)
A mothafuckin' rich bitch (yo yo yo Yo-Landi)
I do my own thing when the phone rings
Maybe I'll answer,
maybe I'm busy (yo yo yo Yo-Landi)
I'm on next shit
....
....
Fokken dik gesmeer, bra  (malo afrikanerskog ha, ha, sve sam skužio)
...
...
Versigtig, ek's nog steeds fokken giftig (još malo baš je cool ..)
...
...
Eh
Sk sk
Kyk hie'
DJ Hi-Tek
Fuck it
Wha, wha
Wha, wha, wha, wha

Makina se sva trese, mi se kidamo od smjeha i to je najbolje što možeš doživjeti u ovoj j.. zemlji.
Kakva zemlja takvo i trčanje. Nije čudo da sam se puno bolje osjećao kad sam trčao po Okinawa-i ili oko jezera Como. Da ne spominjem ona trčanja zimi u Londonu oko Victorinih dokova kad mi se činilo da letim iako je bio mrkli mrak i zima, a ja mrzim zimu.
Ovdje je sve velika pušiona što nije čudno kad je cijela zemlja rafinerija na rafineriji i ostalo pjesak. 

      

petak, 31. siječnja 2020.

Neprilagođen

Od prvog dana kad sam kročio u ovu čudnu i meni potpuno nerazumljivu zemlju prošlo je već nešto više od deset dana. Već prvo trčanje ovdje mi je bilo malo neobično. Trčati u svojevrsnom zatvoru oko visoke ograde, krivudavom stazicom koja je doduše presvučena tartanom nije mi baš leglo. Tada sam to pravdao stresom prvog radnog dana i umorom od puta. No zapravo nisam znao da će biti znatno gore. Radno vrijeme je od sedam ujutro, a povratak je u sedam navečer. To što zapravo većinu dana sjedim u kontejneru koji služi kao kancelarija ili u pogonu, zapravo prostoriji sa gomilom upravljačkih ormara u kojoj je hladno kao u grobu ne pomaže niti malo da se osjećam odmorno. Kad odem u pogon ili "Substation 5" kako ga od milja zovu ne mogu ponijeti niti mobitel, a nema niti jebenog zahoda. Prije par dana su me zvali tamo hitno već u osam ujutro da bi na koncu oko šest popodne rekli kako ipak neće uspjeti pokrenuti kompresor. To se već ponavlja danima, a kad ga i pokrenu nakon ponekad manje od 2 minute opet ga izbace, a ja bi trebao ustanoviti dali kontrola i regulacija motora koji to sve pokreće radi dobro. Uspio sam nešto pohvatati i naravno ništa baš ne radi dobro, a razlog je što su oni nešto petljali i spetljali pa sad ja to moram ispraviti kao krivu Drinu. Navečer zbog toga uopće nemam želje trčati pogotovo ne kao hrčak na traci, a vani još i manje. Ipak sam se prisilio da tri puta otrčim 10 km u laganom tempu na traci iako mi uopće nije djelovalo lagano. Nikako da se prilagodim. Prije mi je svako sljedeće trčanje na traci bilo lakše, a sad mi se čini teže i po svemu sudeći je tako. Pokušao sam mjenjati režim pa jedan dan trčim jedan vozim biciklu ali čini mi se da to ne djeluje. Danas sam probao opet nakon tjedan dana trčati malo dulje po stazi oko hotela ali nakon 16 km sam odustao jer sam osjećao kako se sve u meni buni protiv nastavka trčanja. Mislio sam da će biti lakše nego prošli petak ali iako sam išao sporije bilo je znatno teže. Kao da se ne mogu prilagoditi na te promjene. Jednom sam negdje čitao o istraživanjima koja su rađena za bicikliste. Ta istraživanja su pokazala da se performanse znatno smanjuju kad su testirani biciklisti uz vožnju morali riješavati i složene logičke zadatke. Ja to svakako ovih dana radim i uz veliku odbojnost koju osjećam prema ovom mjestu na kojem se nalazim možda je to ono što mi se događa. No ta ista istraživanja su pokazala da su bicikilisti koji su uz vožnju rješavali i logičke zadatke kasnije imali bolje rezultate nego druga kontrolna grupa koja je samo vozila. 
To je donekle utješno jer se nadam da ću kad se vratim osjetiti plodove ove muke. Zapravo stanje našeg uma se vrlo jasno odražava na fizičke performanse to više nije uopće upitno. Čak i na stalne promjene se treba prilagoditi. Meni je posljednja godina prilično promjenjiva ali valjda ću se jednom prilagoditi i na to. 

subota, 25. siječnja 2020.

Ograde

Moram priznati da ovoliko ograda i ograničenja nisam vidio u svom životu. Doduše i inače što si stariji to ih je više. To svakodnevno tužno uočavam pogotovo kad trčim. Srušeno stablo ili prepreke koje sam nekad sa lakoćom preskakao čak i ako se iznenada pojave sad zahtjevaju pažljivo planiranje. Hoću li doći lijevom nogom na odraz ili onom drugom nisam uvijek siguran. Još prije godinu dvije mi je problem bio zakoračiti visoko desnom, a sad se preselio na drugu stranu. Pa doskok čekaj je.. koja ono me boli. Često se zbunim i onda shvatim kad me bol probode je... kriva noga budalo. No ovdje su ograde doslovne i u svim militarističkim verzijama. Po cesti na prilazu u rafineriju gdje radim ali i hotelu je nekoliko redova betonskih prepreka tako da vozač mora voziti slalom dok se mi bacakamo lijevo desno pokušavajući ne udariti glavom jedan drugog. Stavio bi fotku ali fotografiranje ili upotreba mobitela na kontrolnim točkama je strogo zabranjena. Tu je ekipa dobro naoružanih vojnika ili osiguranja pa se ti zezaj sa time. Zatim su nebrojene kapije na kojim moraš izaći. Vozilo se pregledava iznutra, izvana i ispod sa ogledalom. Iako je to isto službeno vozilo i isti vozač koji nas svaki dan vozi. Hotel i malo naselje apartmana je prvo ograđeno sa pet metra visokim zidom. Oko tog zida je prometnica u jednom smjeru za ulazak ograđena betonskom i žičanom ogradom sa bodljikavom žicom na vrhu. Na prvom ulazu se auto pregledava i iznutra, a na drugom još jednom izvana i ispod. I onda si slobodan juhu... Mogu šetati oko hotela do mile volje. Ili trčati ako mi je još do toga. Danas i sljedeća tri dana ne mogu ništa raditi jer nema dozvole ili ... ma boli me ona stvar. Jučer je bio petak i obzirom da se petkom ne radi ja odlučio da ujutro malo trčim. Dan prije sam pokušao ponovo trčati na traci i osim što sam opet primjetio neobjašnjiv porast pulsa prva dva kilometra ponovo mi se malo pogoršalo stanje sa stopalom čak sam primjetio da me malo boli i zateže desno koljeno, a trčao sam lagano i osim prva dva km zagrijavanja(oko 6 min po kilometru) ne brže od 5:27/km što odgovara brzini trake od 11 km/h. Baš ta prva dva kilometra trake su problematična jer puls je cijelo vrijeme bio kao kad trčim žešći tempo recimo oko 4:10 po km. 
   Nakon toga se naglo smirio i poslje je porast bio u skladu sa uobičajenim srčanim driftom zbog zagrijavanja i još nekih fizioloških promjena o kojima sam već pisao. Odmah mi je pao na pamet jedan članak koji sam nedavno čitao, a koji se odnosi na neurološko adaptiranje. Taj članak naslova "Neuroplasticity" otkriva mehanizme koje su ustanovili proučavanjem utjecaja frekvencije, intenziteta i trajanja vježbi u fazi oporavka od ozljeda. No sve je isto tako primjenjivo i na trening. Jednom ću kad stignem malo detaljnije o tome. Uglavnom kao što sam i očekivao čak i lagano trčanje od 10 kilometara na traci nije ispalo jako lagano. U petak sam se malo kasnije digao i dugo premišljao dali da sve preskočim jer koljeno nije izgledalo dobro, a ideja da trčim dužinu mi je već samo kao ideja izazivala nelagodu. Ipak sam krenuo i opet je priagodba prvih par kilometra tekla teško. Bilo je relativno svježe iako je već bilo 10 sati, a do podneva je bilo i prilično toplo. No nisam se zeznuo i obukao duge gege već kratke hlačice. Ionako taj kompleks izgleda potpuno pust i osim dva hodača, jednog jogera koji je trčao nepuni krug dišući kao trudna sipa nisam sreo nikoga skoro puna dva sata. Išao sam lagano ali osjećaj u nogama to nije baš pratio. 
Kako staza prolazi pored stražarske kućice čini mi se da su me već podozrivo gledali .. a vidi budale koliko puta je tu prošao, mora da se izgubio. Jedan malo stariji bračni par, čini mi se ameri po naglasku je bio uporan u šetnji ali su se uz osmjeh uredno sklanjali kad sam ja prolazio. 

Tko zna što su mislili. No oni su sigurno vidjeli trkače na ulicama. U gymu sam ranije ujutro primjetio jednog starijeg gospodina koji je mlatio po pokretnoj traci u prilično dobrom tempu i sa lijepom tehnikom trčanja. Šteta trebao sam ga pitati dali redovno trči možda bi imao partnera za trčanje. Ovdje bi mi sad dobro došlo da popričam sa bilo kime. Uglavnom jednu malu dužinicu ako se 21,1 km uopće može zvati dužinom sam ipak odradio u tjednu u kojem nisam imao nikakvih očekivanja. 

Danas je koljeno potpuno ok i ako opet bude kasno za trčanje vani pokušati ću malo voziti biciklu u gym-u, a sutra ću trčati po mraku jer staza ima rasvjetu u podu na svaka dva metra pa se može trčati i po mraku.