petak, 15. siječnja 2021.

Kokoši i uzbrdice

 Napokon je došao i taj dan. Već sam pomislio kako nikad više neću biti spreman ali pokazalo se da koliko god bio pesimističan uvijek na kraju i ono najgore govno postane poslastica. Možda sam se samo navikao na njega ali što me briga važno je da ja to tako doživljavam. Ponovo su došle na red uzbrdice nakon gotovo točno godine dana. Kažu da se nizbrdo kotrlja i jaje, a uzbrdo neće niti kokoš. To je istina za mnogo trkača koje poznajem ali to je samo posljedica činjenice da uzbrdice većina zaobilazi kao što se vrag kloni tamjana. Zašto trčiš na Drenovici, tamo je stalno gore dole? Baš zato. Bio sam sam jako nesretan zbog toga što sam mjesecima morao izbjegavati uzbrdice kako bi se riješio problema sa stopalom. Nakon uzbrdica u četvrtak, sad mogu reći da je to sigurno iza mene, aleluja.

Početak tjedna sam testirao sa malo tempo trčanja što je prošlo vrlo dobro obzirom na relativno nisku temperaturu. No nije me zavarala lagana bura i niska temperatura pa sam se lagano obukao kao što to obično radim kad su proljetne umjerene temperature. Osim rukavica sve je bilo u jednom sloju čak sa kratkim hlačicama. I bilo mi je ugodno. Zapravo ne može se raditi nikakva uporedba sa osjećajem koji sam imao kad sam sutra dan nakon laganog opuštenog trčanja po Drenovici otišao plivati. Dan je bio gotovo savršen iako je sunce već pomalo zalazilo iza kampa na Stoji. Žena je bila u šetnji sa kolegicom i nazvala da dođem po nju, a kad već dolazim mogu i malo da se bućnem. More se ovih dana zbog bure još ohladilo i sad je već oko 10 C(bar tako stoji na službenim stranicama). Ja samo primjećujem da oni virtuelni račići malo jače grizu nego što je to uobičajeno i nešto se smanjio broj kupača ali ima ih još. Tamo je bio i moj stari poznanik legendarni pulski jedriličar Boris Radolović("Šepo") koji u vodi bude dosta duže od mene, a vidio sam i jednog plivača u odijelu sa rukavicama. Ja ću sa odijelom malo pauzirati jer mi dulje plivanje trenutno ne treba, a ovako kratki šokovi od 10-15 minuta ipak pomažu. Boris veli da sad zimskih kupača u Puli ima najmanje 300 tinjak. Sutra imam dogovor sa mojim prijateljima trkačima-plivačima da se kupamo na Mornaru gdje se već godinama okuplja veći broj njih. Prošli tjedan sam u prolazu kroz kupalište Stoja nakon što sam se okupao sreo jednu grupu od pet, šest "bakica" koje su nakon kupanja iznjele na plažu mali stolić na sklapanje, kafu iz termosice, žesticu i kolače te žustro raspravljale o politici, sarmi i koječemu. Nisam ni ja više mlad ali ove mi mogu skoro biti mame. Kuda je pošao ovaj svijet. Kužim one ruse kad je njima hladno normalno kao englezima kiša. Ali ja znam da dalmatinci i pogotovo dalmatinke nisu nikad zarezivali kupanje ako nije pasija vrućina, a more skoro 30 pa čak niti tada. Zato moja mama misli da ja nisam normalan. 

Ovako se oblače dalmatinke(moja mama), a ja se kupam

    Sutra imam lagano jutarnje jurcanje po Drenovici, poslije toga kupanjac na Mornaru i u nedjelju veliko okupljanje ekipe iz kluba u Medulinu. Naravno nećemo trčati skupa jer nas ima sa dosta različitim sposobnostima pa će se sve razvući od Kažele do Vižule. Dva kruga ili 28 kilometara je moj plan, a tko će "didu" pratiti to ću vidjeti. Vratio se trčanju moj prijatelj "Rudiša" ali možda je malo rano za njega da ide toliko, no bar jedan krug ću imati pratnju, a moguće i do kraja. Jedva čekam nedjelju.    

subota, 9. siječnja 2021.

Promjena

 Kad mislimo da ništa ne možemo učiniti obično stvari sa lošeg krenu na još gore. Znači da nemamo više kontrolu. Kao kad je jednom jedan moj prijatelj malo pretjerao u brzini spuštajući se onom zavojitom cestom od benzinske(Sargaši) prema Kopru. On novi vozač, pežo star, sa lošim amortizerima počeo da pleše uzduž i uglavnom popreko, a on pustio volan i viče "jao šta da radim". Da nisam u zadnji čas uhvatio preko njega volan uhvatili bi rub ceste i aj bog tko zna kako bi završilo. Ne pušta se volan šta god da se dešava. Auti tada još nisu imali autopilot. Tako je i sa trčanjem. Čim se prepustiš onome što god te snašlo nema više dobrog ishoda. Zbog toga opet pišem plan i uplatio sam prvu utrku bez obzira što nisam optimista u pogledu njenog održavanja. Zagrebački polumaraton. Malo me kopka što je ostalo od mog trkačkog tijela nakon ozljede i nakon više od godine bez utrkivanja. Naravno ove godine sam i nešto malo stariji ali bar sam ove godine izbjegao da budem u kategoriji sa Paripovićem. J... ga zadnji put 2018. godine sam trčao polumaraton u Zagrebu i bio iza njega jer su kategorije bile od 55 do 64. Sad imam još koju godinu u ovoj +65 godina dok me ne dostigne on ili netko drugi i mlađi. To će biti pomalo tužno kad potpuno omatorim jer nema više kategorija nakon toga. Ali ja sam si zadao rezultat nakon kojeg neću više odlaziti na utrke maratona niti polumaratona. To znači da imam možda još malo fore ali teško da ću trčati utrke sa 80 godina. 

U novu trkačku godinu sam ušao bez velike buke i galame ali sa solidnim prvim od 12 tjedana do utrke. Dužine su mi standardno već preko dva sata i u tempu koji sasvim priliči mojoj trenutnoj spremi. Nema više napetosti i bolovi u stopalu su samo uobičajeni. Mislim da veliku zaslugu za to ima i plivanje u moru koje sam nastavio bez obzira što se njegova temperatura već spustila na oko 12 C. Još nisam potpuno savladao nelagodu koju osjećam i prije no što uđem. Kad ulazim brzo se ispljuskam i u sekundi uronim trpeći malo bolove oko vrata i na čelu dok se nakon par minuta žile ne stegnu na svoju novu mjeru. Poslije toga osjećam samo štipanje svugdje ali to je relativno lako podnošljivo. Najgore mi je zapravo tek kad izađem iz vode. Jedino brzo hodanje ili trčanje pomaže da se vrati osjet u stopala i promrzle ruke.

U četvrtak sam napokon odradio i prvu humanitarnu i virtuelnu utrku za mog kolegu trkača Mirsada pa sad imam bar nekakav osjećaj koliko sam spreman za polumaraton ili neku drugu utrku. Jutro je bilo izuzetno hladno i morao sam obući dvije majice i duge gege preko kratkih da se ugrijem. Čak i tako lagano zagrijan nisam se ugodno osjećao kad sam krenuo u prvi od dva kruga utrke. Hladan zrak mi je kidao pluća i moje noge nisu mogle pronaći pravu kordinaciju jer mi je često korak posrtao na hupserima koje je po šetnici napravilo korjenje borova. To je staza kojom se trčala zimska liga pa se dobro sjećam da mi to nije bio preveliki problem prije ... u je..te 6 godina. Tad je bilo i dosta toplo onako taman za mene. Tempo mi je bio 3:52/km, a sad sam nekako izvukao 4:00/km. 


No nešto nije štimalo. Kad sam tada trčao puls mi je išao blizu maksimuma pogotovo na uzbrdicama ali prosječno je bio oko 165. Sasvim u skladu sa predviđanjem da se utrka od 5 km trči na oko 95% maksimuma. U četvrtak nikako da se pokrene. Na uzbrdici bi se dovukao do 160 ali u prosjeku je bio samo 158. Nisam siguran jeli to dobro ili loše. Obično sam puls od 156 imao za tempo 4:10 što je blizu LT tempa kad sam u dobroj formi. Možda mi je proradio limitator jer j..ga nisam više "mladi" šezdesetogodišnjak već matori šezd... do k..ca. Tješi me što nije bilo publike osim jednog mog starog prijatelja koji je ujutro šetao psa i pitao se jeli ovaj normalan kad jurca onako u kratkim hlačicama i kratkim rukavima, a vani 3 C i burica koja se uvlači u kosti. Nije bilo ni "Elitnih pulskih rekreativaca" ili nekih mojih kolega kojima volim puhati za vrat, a i oni meni. Nadam se da bi u pravoj utrci mogao još malo pokrenuti moje uspavano srce. Moguće da je to ipak posljedica nedostatka bržeg trčanja. Povremena tempo trčanja nikako ne mogu biti dobra baza za utrku na 5 km. Danas sam opet iskoristio jutarnje zatišje pred novu promjenu vremena i odradio sa svojim prijateljima jednu kratku dužinu od samo 24 km. Dogovor za Zagreb je pao i planovi će mi pomoći da ponovo uhvatim volan u svoje ruke.