Na korak od fijaska

Jutros već sipi dosadna kišica i tek sad nakon dva dana shvatam da je sve prošlo. Osim mojih bolnih nogu, naravno. Za to će trebati još koji dan.
Jučer sam bio previše zaokupljen pokušajima da radim normalne stvari na normalan način. Naporno je bilo sjesti pa i sjediti dulje, ustati se, silazak niz stepenice ... hvala bogu lift radi. Nadam se da nisam izazvao opću sablazan susjeda koji nisu navikli da me vide u liftu, jok ja pičim po stepeništu.
Ipak sam bio prisiljen otići na tržnicu kupiti voće, kruh, podići novac za platiti servis automobila koji je trebao biti gotov. Računam, ponedjeljak je i neću sresti nikoga da objašnjavam zašto hodam kao usran golub i slične stvari ali odmah sam naletio na jednog koji je bio u Ljubljani i onda ... "čovječe što je bilo, vidjeli smo te na 41-om mislili smo da ćeš pasti ...". Ja nisam mislio ... nisam imao čime. To hoću li stići do cilja ili ne bilo je potpuno prepušteno sposobnostima mojih nogu da prebace težište i održe ravnotežu ali ne zbog toga što mi se vrtilo u glavi ili me hvatala nesvjestica. U njima je bilo ostalo tako malo da je svaka jebena kvrga na cesti mogla završiti kolosalnim ljubljenjem asfalta. Jedini momenat kad sam ja svjesno pokušavao upravljati je bilo ne pasti na pragovima senzora u ciljnoj ravnini i naravno nisam uopće zaboravio uredno zaustaviti sat kao da je to najvažnija stvar na svijetu. 
Kao što mi je još bolno u nogama još uvijek mi je bolno pričati o utrci i radije bi se još par dana brčkao i izležavao na suncu kao jučer nego otvarao tu temu.

Erol i ja opuštamo krute noge nakon Ljubljane

Jučerašnji dan bi bio savršen za oporavak tijela i duše da nakon kupanja nisam morao poći po automobil na drugi kraj grada ali on nije bio gotov pa sam u međuvremenu morao na brzinu otpratiti svog starog do dermatologa na pregled. Dok sam ga tako gledao kao sa naporom ide po stepenicama i zastajkuje na svakoj i najmanjoj uzbrdici pomislio sam u sebi ... je, što se ja sad žalim kad je njemu ovo možda gore od maratona. Ima već punih 94 i taj kilometar do doktora i još jedan nazad njemu sigurno nisu bili laki. Kaže, "ne drže me noge .." o kako mi je poznat taj osjećaj.
Nakon toga sam se uputio po automobil polako razgibavajući noge ta tri kilometra i čini mi se da je šetnja ipak najefikasnija u tome poslu. 
Jutros je osim u duši ipak bolje, a zbog kiše se pokušavam prisiliti da ipak napišem ovaj blog. Saša je sigurno već nešto napisao ali ja nisam bio voljan niti otvarati svoj laptop pa ću čitati to kasnije jer još danas ujutro imam neke obaveze pa bez obzira na kišu sad moram gibati. 
Evo nastavka ... što reći o maratonu u Ljubljani? Ja nisam veliki maratonac poput Ozija(100 maratona), Lončara(oko 280 maratona), Staneta(Ivan Stanić skoro pa stotka) ili našeg svemirca Drage Paripovića koji su pohodili velike i mnoge maratone. 

Legendarni Franjo vrlo blizu 300-tog maratona

Ja sam doživio i preživio samo nekoliko i od tih nekoliko četiri puta Ljubljanu. Beč je ovo proljeće bio jedini veći i poznatiji od Ljubljane. Pa ipak, a u tome se i mnogi drugi slažu, Ljubljana je posebno draga trkačima. Zbog publike, darežljivosti organizatora kojoj nema premca, zbog "Stroj machine" koji dodatno podižu adrenalin uzburkan neizveščnošću maratonske avanture. Opet ne osjećate se izgubljeni u masi. Tu je mnogo ljudi ali svi smo svoji, bez obzira kojim jezikom govorimo, a trkača iz hrvatske i susjedstva je uvijek priličan broj. Uvijek je netko na dohvat ruke da te ohrabri, pomogne, podigne ako poklekneš kao što se meni to po prvi put desilo.
Ljubljančani i Ljubljana živi sa trkačima tih dana i njihova reakcija odražava ponos što smo u njihovom gradu i divljenje našem naporu. Nezaboravni su trenutci kad vidite dječaka od možda niti pet godina kako ustrajno bubnja na pravom bunjarskom setu i time odaje počast svima koji su se usudili preispitati kakvi su ljudi i koliko mogu podnijeti. Nije samo rezultat ili pozicija u poretku koji me tjera da rizikujem sve i ne završim utrku. To je svaki takav mali detalj svaka riječ ohrabrenja, "gremo fantje, deklice ... še mal". Vraga malo, ponekad je i jedan kilometar previše. Na petnaestom dok sam još mislio da su moje karte dobre i svježina jutra nije potpuno isčeznula kao kakva fatamorgana negdje kod zoološkog netko viče: "ajmo dida". Moji divni prijatelji, prvi članovi "running dida" društva, moj česti partner i konkurent na utrkama "Rudiša"(Igor) sa Dubravkom i blizancima došao je iz Pule da nas svih bodri. Sa tugom sam se podsjetio da moj brat koji živi na 30 km od Ljubljane nikad još nije došao da učini to isto. Nisam mu to nikad spomenuo ili predbacio jer znam da je problem prometovanja po Ljubljani na taj dan ali ipak... Možda se i poneki moji dugogodišnji prijatelji pomalo ljute na mene jer nove prijateljske veze koje sam ovih godina stvorio pogotovo sa maratoncima su vrlo jake. Možda samo iz razloga što znam kako je svima njima ali mislim da su to stvarno divni i dobri ljudi spremni na žrtvovanje. Da nisam nikad trčao maraton nikad to nebi bilo tako. Bio sam polumrtav kad sam prošao ciljnu ravninu i prvi mi je u pomoć priskočio Danijel. Držao sam se njega jer nisam htio da me kao lani u šator odvuku medicinari već sam se svim silama pokušavao održati na poluzgrčenim nogama. No dok smo tako pomalo odmicali od ciljne linije u razglasu sam čuo najavu ulaska u cilj mojih prijatelja. Dražen .... Emir ... Saša Antić, kao da su po dogovoru stizali jedan za drugim. Rekoh Danijelu, pusti me malo daj da se pozdravim sa prijateljem sa kojim me poput neke nevidljive pupčane vrpce veže samo moj i njegov blog, poneki kratki susret u utrci ili nakon nje i činjenica da je maratonac. Uvjek u nekoj žurbi ili kao ovaj put ja jednostavno nisam imao snage za više od par riječi. "Čujemo se na blogu", veli on i eto ako zbog ničega drugog onda zbog njega još jedan blog o Ljubljani će se otisnuti u virtualni svijet. 
Oni koji ne znaju ništa o maratonu trebaju da znaju samo jednu stvar. On nije uopće težak dok ne postane takav, a kad se to desi onda je to nešto sasvim drugačije od svega što ste doživjeli u ostalim utrkama. I čuveni Emil Zatopek je govorio ako želite da se utrkujete i vidite koliko ste brzi i sposobni trčite utrke na koliko god 1500, 5000 pa i 10 km ali ako želite doživjeti nešto sasvim drugačije probajte otrčati maraton. 
Mene je ovaj put uhvatio nespremnog negdje na 36-tom.

Još samo ... 5 km

Do tada je još izgledalo da ću čak i ako malo usporim biti blizu 3:10 iako sam već sumljao da će biti dovoljno samo malo usporiti. Temperatura je taj dan nakon prvog sata već narasla i davno sam trebao reducirati brzinu kako bi se uspio održati unutar za mene solidnog rezultata. Beč sam istrčao za 3:15 bez pada tempa na kraju i iako je to zahtjevalo veliki napor sve je brzo nestalo nakon ciljne ravnine. 
Slabost u kvadricepsima me na jednom skretanju izbacila iz ravnoteže. Tijelo se nekontrolirano kretalo naprijed, a noga više nije pratila. Jednostavno je klecnula i ja sam se opružio pokušavajući da se uhvatim za ogradu koja je bila tamo postavljena. Koljenom sam zarovao asfalt za trenutak ostavši rukom uhvaćen za ogradu da bi ipak potpuno pao okrznuvši glavom o nju. U pokušaju da se odmah ustanem odjednom su me uhvatili grčevi u toj nozi koja je pokleknula.
Odmah su dotrčali neki ljudi pomogli mi da se osovim na drvene noge, dodali su mi vodu, pitali dali da zovu pomoć i jedan čovjek mi je malo izmasirao zgrčeni mišić. Još je pet kilometara nećete moći tako ... moram, moji prijatelji i ja sam bi bio razočaran. Kvragu činilo mi se da bi cijela Ljubljana bila razočarana da sam odustao. Do 40-og sam imao šareni prosjek koji je varirao od 5 do malo ispod pet minuta ovisno o osjećaju u nogama jer nisam htio rizikovati ponovne grčeve. Zato sam odlučio na 40-om uzeti izotonik i malo hodati pa kud puklo. Biti će to prvo hodanje na svim mojim maratonima. Noge su ostale drhtave ali nisam se osjećao loše pa sam nakon tog užasno dugog kilometra od 8 minuta potrčao onako kako se obično zgrijavam ili rastrčavam nakon treninga. Nisam više gledao sat, gdje trčim, znao sam da ne smijem izgubiti krhku ravnotežu jer je sa svakim korakom koljeno malo pokleknulo, a drugu nogu je odmah trebalo pripremiti da ponovo ne zaplivam po asfaltu. 

Još par stotina metara

Htio sam puno, više nego što sam objektivno mogao, a samo jedan pogrešan korak me djelio od potpunog fjaska. No ipak sam dohvatio četvrtu uzastopnu pobjedu u kategoriji i to sa prednošću većom od 20 minuta. Nisam se tome nadao nakon 35-og ali do tada sam već imao prednost od 37 minuta što govori dosta o tome kako glupo sam zanemario neke činjenice i znakove. 
Zato dobro kažu: "maraton je škola života". Već na početku i u životu činimo greške koje kasnije nije lako ispraviti.

Uljanik

 Većinu stvari, ljudi i događaja uzimamo što bi narod rekao zdravo za gotovo.
Kao da je to nešto što dolazi samo po sebi i neće nestati nikada. Mladost, zdravlje, ljubav i znanje ako hoćete. No sve ima ograničeno trajanje i bez deklaracije na pakiranju. Onda nas u živac dirnu stihovi poput onih Arsenovih "takvim sjajem može sjati ono što je prošlost sad što ne može da se vrati ...".
J..ga uvjek je kasno kad shvatimo da smo mogli drugačije i bolje.
Mene je danas rastužila do kostiju jedna utrka koja to uopće nije bila.
Još je samo tjedan do Ljubljane karte sam odigrao sad čekam da maratonska utrka odigra svoje jer iako mislim da ja imam sve dobre karte ona uvijek može izvući nekog asa iz rukava. Jučerašnji trening je bio posljednji jači ili od onih koji zahtjevaju bar dva dana oporavka odnosno izbjegavanja jačih treninga. 
To znači da ću već sutra popodne moći odraditi malo dulji trening tempo trčanja ali ja ću za svaki slučaj to ipak ostaviti za utorak ujutro. 
Danas sam trebao trčati lagano ali iznenada se pojavila informacija da će se i ove godine usprkos svemu trčati Uljanikova utrka i to uz odobrenje stečajnog upravitelja u krugu brodogradilišta. Rečeno je da će to opet biti samo revijalna utrka i druženje svih kojima Uljanik nešto znači. Takvih bi u Puli trebalo biti mnogo jer je on othranio mnoga usta, a i nama trkačima jedini stadion sa atletskom stazom je podario upravo Uljanik. I udruga je nastala iz uljanikove sekcije rekreativnog trčanja. Da ne govorim o tome kako i koliko je naša udruga bila podržana od strane Uljanika. I zbog svega toga njegovo ime nebi trebalo nikad izbrisati iz sjećanja ovog grada.
Od 37 utrka ja sam trčao samo onu lani ispred zatvorenih vrata brodogradilišta u kojem sam proveo svojih prvih 13 godina rada. Moje prvo zaposlenje, školovanje uz rad i gotovo sve što danas znam i eto nakon skoro trideset godina ponovo koristim radeći na nekim tuđim brodovima po tuđim zastavama, sve sam to stekao tu. Moja djeca su trčala dječije utrke ali ja sam svoju trkačku prirodu zakopao negdje duboko ispod tko zna kakvih naslaga svega i svačega što čini život. I baš nikad. Niti kad sam prije pet šest godina počeo trčati. Zašto bi i trčao. Uvijek je bilo previše blizu Ljubljane pa nisam htio da se umaram ili rizikujem ozljedu ili sam već bio ozljeđen. Mislio sam ima vremena, Uljaniku je tek nešto više od 160 godina, biti će još utrka. 
Lani sam bio pomalo ljut i pomalo tužan na toj utrci ali emocije nisu bile duboke jer smo trčali poput nezvanih gostiju oko ograde Uljanika i brzo se nakon toga razišli kućama. Ako se dobro sjećam čini mi se da je i malo kišilo. Ili je to samo odjek tuge u mom sjećanju.

Ima sjedih glava ali tu su i neki novi klinci

Danas je vrijeme bilo lijepo, odazvali su se gotovo svi oni za koje znam da im je do Uljanika stalo ali i neki novi klinci. To je utješno. Kad smo krenuli bez znaka startera polako za kombijem prema drugom kraju brodogradilišta pridružio mi se sin mog frenda koji je još bio malo dijete kad sam ja zadnji puta išao od uprave na otoku prema tvornici električnih strojeva. Tamo sam se taj dan razdužio i na posuđenoj bicikli prepun emocija i sa velikom knedlom u grlu krenuo na oproštaj sa kolegama. Naravno nisam vodio računa o tračnicama preko mosta i kotač je upao, a ja sam pomeo cestu oderavši prilično gadno oba kojena. Možda je to bio znak ili osveta zbog napuštanja ali znam da mi je to bio jedan od najtežih dana u životu. Iako su mi misli bile u tim godinama, sa Vanjom sam se raspričao o trčanju i njegovoj želji da istrči jedan maraton mada je već prilično dobro pozicioniran na trail i raznim adventure utrkama. Maraton ostaje mitsko mjesto svakom trkaču. Sa nama je trčao jedan sve bolji maladić koji će mi se pridužiti u Ljubljani u pokušaju da istrči maraton oko rezultata kojeg i ja priželjkujem. Ispred nas je lagano trčao moj prijatelj Slaven uljuljan u odličan rezultat istrčan u Berlinu i taman kad su mi se noge malo razmekšale i opustile od jučerašnjeg treninga došli smo do stare ulike gdje je bio start i okrenuli ponovo nazad prema cilju. 
Sa svim tim laganim uvodom i pričom prosjek je bio opet oko maratonskog tempa, a zapravo se još nisam niti zagrijao. Kako i bi kad je sve skupa bilo manje od 4 km. Okrenuo sam se i krenuo na malo rastrčavanje kao da se želim oprostiti od staze na kojoj se zapravo nikad nisam utrkivao.

Usnuli divovi podsjećaju kako je sve prolazno

Iako su najavili kako će sljedeće godine možda ipak organizirati pravu utrku nisam više siguran hoću li ikad trčati tu u Uljanikovom krugu. Trebao sam trčati prije dok je utrka bila važna i kad su u Pulu dolazila poznata trkačka imena.
Kažu da uvijek žalimo za nečim samo zato što žalimo za svojom prolaznošću.
Zapravo jedino smo je tada bar malo svjesni.               

Kipchoge

 Eto prošao je i taj prvi tjedan povratka i iščekivanja potvrde gdje sam nakon svega ja. Bio je to i tjedan u kojem su svi iščekivali gdje će otići svjet maratona. On se za trenutak otrgnuo od svojih granica i vinuo u zvijezde. Ime onoga tko ga je tamo poveo će od sada pamtiti svi koji maraton imaju u srcu bez obzira kamo će nas možda već sutra odvesti neki novi velikani ili sam Kipchoge jer možda on nije rekao svoju posljednju. U subotu uvečer došla mi je poruka od mog prijatelja "Rudiše"(Igor): "Kipchoge je uspio, sad si ti na redu".
To jutro sam rano ustao jer sam imao nekih obaveza, a nisam htio propustiti niti jedan trenutak te povijesne utrke. Mada je to bila utrka samo sa vremenom i nije priznata kao svjetski rekord ipak je to bila utrka koju ću pamtiti. Samo sam nekoliko puta u životu bio toliko preplavljen emocijama, a niti na svom prvom maratonu osjećaji nisu bili toliko snažni. Mislim da to sve govori o mojoj vezi sa maratonom i trčanjem općenito. Da se razumijemo Kipchoge je velikan i u maratonu je sad apsolutno najveći ali nikad nije bio moj favorit. Moj miljenik je Kenenisa i ne pitajte me zašto ... zato.
Još pod dojmom tog nestvarnog rezultata i pomalo razočaran trčanjem maratonskog tempa u četvrtak popodne u nedjelju ujutro sam krenuo sa istim partnerom u posljednji ozbiljniji trening i posljednju dužinu prije Ljubljane.
5-4-3-2-1 nije odbrojavanje na raketodromu u "Cape Canaveral-u" već dužina koja se trči sa ubrzavanjem po spomenutoj shemi i izvorno je u miljama za elitne trkače ali mi rekreativci se možemo zadovoljiti i kraćom varijantom u kilometrima. Nakon malo duljeg zagrijavanja trčim pet kilometara u tempu maratonske utrke zatim jedan lagano ali ipak brže od 5 min po kilometru ili negdje oko srednje aerobne brzine. Zatim još četiri u maratonskom. Nako toga jedan lagano, pa 3 u tempu polumaratona, i još dva u istom tempu sa jednim laganim između. Zadnji kilometar nakon polumaratonskog tempa se trči najmanje na LT granici ili brže, a nakon toga se rastrčavam još par kilometara. Ja sam ove godine uspio stisnuti zadnji kilometar dobro ispod 4 minute tako da sam na koncu ipak malo oprao gorak okus koji su mi ostavili neki treninzi u proteklom tjednu.
Očigledno se taj oporavak od puta i ponovna prilagodba na cestu nije mogla desiti preko noći. Možda je i Kipchoge bio zaslužan jer u glavi sam stalno motao  film njegove završnice u Beču. Iako je i dalje moja najjača motivacijska misao vizualizacija završnice utrke "Great Northen Run"(Kenenisa, Haile Gebre i Mo Farah). Moj partner je otpao već nakon prvog segmenta iako smo samo par dana prije trčali istim tempom duže ali očito je da on ima problem ujutro kao što ja nisam popodnevni tip. To mi trenutno odgovara i većinom treninge sad radim ujutro što je isto tako važan dio adaptacije na utrku. 
Sad sam malo vratio samopouzdanje i još da nađem nekoga da me malo "vuče" na utrci kao što su to radili Kipchoge-u ili da mi bar malo pravi društvo mislim da bi to mogla biti moja najbrža utrka maratona. Možda to bude Slaven koji je istrčao Berlin 3:06 i sad je rasterećen ali vjerujem još uvjek u dovoljno dobroj formi. Ako i ne bude nitko već ću se snaći. Nisam uopće kao Kipchoge ali i u meni živi isti ludi maratonac koji ne želi priznati svoje granice bez obzira koliko boli ili koliko umora osjećam on nikad ne kaže dosta, stani ...
        

Spuštanje

Napokon spuštanje na kopno ili možda samo spuštanje? Vidjet ću krajem tjedna kad odradim zadnji ozbiljniji trening prije Ljubljane. Vrijeme je već dogovoreno sa mojim trkačkim partnerom sa kojim sam odradio jedan malo jači trening jučer i danas mi je potvrdio da je jako zadovoljan sa tim treningom iako smo išli nešto brže nego što bi on trebao. Doduše on je malo skratio duljinu pa sam ja trening dovršio sam i čak se dvoumio dali da još malo produžim obzirom na evidentni zaostatak u planu ali sad je kasno. Treći tjedan izmiče i tu se ništa više ne može učiniti osim nagomilati umor prije utrke. Sad je umjetnost zadržati formu i odmoriti se te nadoknaditi kvalitetno sve zalihe naročito glikogenske ali ne dobiti na kilaži. Zato od dana kad sam sišao sa broda ne želim niti da pogledam moje omiljeno piće, pivce za živce. Eh tješi me da će biti slađe nakon onog dana. Bilo da će trebati utjeha ili će možda biti slavlja. Ma čak i da samo utaži žeđ nakon maratona, nema boljeg napitka.
Sve je potpuno čudno od kad sam stigao. Prvi dan sam protivno zdravom razumu trčao neki dosta brz trening i osim saplitanja te neobično visokog pulsa do drugog kilometra nakon toga sve se potpuno preokrenulo i ispada da sam LT tempo trčao 4:03/km znači samo par sekundi sporije nego zadnju utrku na 10 km i puls je tek na kraju dogurao do 154 što je još uvjek ispod LT zone, a i ta dva zadnja sam ubrzao na 4:01/km. Što se desilo ne znam jer jučerašnji trening je pokazao znatno drugačiju sliku. 
Dugo tempo trčanje od 14 km ali dvadesetak sek sporije, a puls isti. I to odmah od starta. 
Mimo uobičajenih pravila o porastu pulsa sa porastom temperature tijela i znanstveno utvrđenom refleksnom smanivanju srčanog volumena istiskivanja krvi, a sljedom toga povećanja frekvencije otkucaja nakon određenog perioda intenzivnog trčanja. Meni je puls padao kako smo se približavali kući. 
No kasnije sam ustanovio da je ipak za nazad više nizbrdice i tempo smo malo iskorigirali jer je mom kolegi bio prebrz. Možda je uzrok vrijeme jer sa trčao poslije ručka, a prvobitni trening je bio ujutro i naravno morao bi uzeti u obzir i dosta veću vlagu te temperaturu. No sve je dovoljno da se crvić sumlje uvuče i neda mi mira. Jeli to što bi htio ostvarivo? Kao i svake godine to pitanje ću ponavljati do samog starta utrke. Ne znam čemu jer unutra(valjda u ludari) ima neki "mašinist" koji to zna i on će sve pokretati bez da me išta pita. Nadam se da će to biti tako da me opet u cilju neće hvatati dežurni medicinari.      

Bahami

  Stalno mi se po glavi mota ona izreka koja kaže kako ljudi kad idu na neko ugodno mjesto često kažu idem na Bahame ili bilo je kao na Bahamima.

Bahami sa palube

Eto stigao i ja ali od jutra čim je završio manevar pristajanja ja sam se spustitio 12-13 katova niže u strojarnicu jer sam napokon dobio dozvolu da radim. 

Bahami ispod palube

Svi su stalno bili u nekoj panici oko toga što, kako i ako … kao da je to ne znam kakav posao. Kao i svaki drugi ako znaš što radiš ok. To je isto tako sa trčanjem. Neki nikad da nauče. Imao sam prilike vidjeti mladića koji je istrčao isti dan kad i ja X-icu utrku na 5 km u vremenu koje ja ne mogu ni sanjati, a onda tapija trči maraton daleko ispod potencijala i to u Berlinu. Ne kužim jer prije odlaska na put sam ga viđao kako sa svojim navodno renomiranim trenerom trči intervale na stadionu. Koji kua rekao bi Robi K. ili wtf po engleški. Oni stvarno ne znaju što rade.

No istini za volju ne znam trenutno niti ja. Mene je doduše nužda spojila na aparate i tu pokušavam izvesti malo čudo i ne izgubiti formu. 

Moderne sprave za mučenje

Da imam na raspolaganju cestu ja znam što bi. Peglao cestu dužim tempo trčanjima da se naviknem na tempo utrke naravno maratona, a ne petice. Uostalom i za test je prije navedeni mogao trčati bar desetku ili polumaraton bez previše naprezanja, a ne utrku na pet. 

Što mu ona uopće može značiti.

Ovdje gdje sam sada su dvije stvari dobre za trkača ali mogu biti i loše.

Režim prehrane je naštiman kao švicarski sat, a od korisnih sastojaka nema što nema. Doručak u 7, a za jesti svega i svačega. Nema mnogo razlike između ručka. Ručak je već u 12, a hrane ima rekla bi moja baba i koki za nogom. Možeš uzimati sve što želiš, u količinama koje možeš podnjeti pa i više ako još guraš u oči i vičeš: "jedite gladne oči, jedite". Ja si obavezno složim jedan veliki duboki pijat salate sa desetak raznih sastojaka. Zelena, krastavci, paprika, cikla, grah, masline, feta sir … i što god mi se učini zanimljivim. Moraš malo eksperimentirati. Svaki dan ima ribe, lignji, meso svih životinja rađeno na sve moguće načine jer posada je vrlo šarolika. Voće je prisutno u svakoj prilici, a otkriće su mi, ja mislim teksaške lubenice … je..te al su slatke. U 15:30 je pauza za kafu ali ima kolača, sendviča i još dosta toga, pa je opet u 19 večera i opet svega kao za ručak. Naravno ima desetak vrsta dobrih kolača i sladoled svaki dan. Čak imaju i automat za sladoled i “sere” led. Pa što je u tome loše. Morao bi paziti da na maraton ne dođem sa 70 kila umjesto klasičnih 65 ili manje. To je par minuta baj baj.

Drugo je obilje vremena za odmor jer osim dva dana po par sati koliko je trebalo da obavim posao i nešto malo za natezanje i papirologiju, nisam radio ništa. Koliko je to dobro kad se nemaš od čega odmoriti to je pitanje za milion dolara. Zato ću danas još malo izraubati mašinu za trčanje jer planiram trčati prvo oko pola sata lagano, pa sat vremena brzinom od 13,4 km/h(4:28/km) i na kraju još malo lagano. 

Kako će sve ispasti nisam siguran ali znam da niti ovaj post izgleda neću poslati dok ne dođem kući. Eto upravo sam shvatio da je moj mobitel ostao logiran na internet i da sam potrošio i onih zadnjih sat i pol koje su mi ostali za večeras i sutra ujutro. Kad sam skenirao i poslao dokumente mom šefu zaboravio sam se odlogirati i … sad sam of-line. U stvari ostalo mi je još 11 minuta. Možda ih upotrjebim za blog koji pišem of-line ili da nazovem ujutro ženu prije odlaska. Vidjeti ću večeras kad se vratim iz obavezne večernje vizite bara za posadu.

Jedan Fosters možda nije puno ali svaki je od 0,75 l. Ipak pomaže da brže zaspim. 

Florida

  Prvi dan na moru sam uglavnom proveo upoznavajući brod, ljude sa kojima ću raditi i pokušavajući ostvariti internet vezu po nekoj smislenoj cijeni. More kao more, na brodu nemaš što vidjeti osim gomile tuljana u kostimima što se brčkaju u minijaturnim bazenčićima, poskakuju plješću i uzvikuju u isti glas na komandu animatora. Kao dresirani psići. Ajmo ruke gore, … dole, ajmo … dok..ca.

Koja zabava. Odradio sam drugi posjet mojoj mašini za trčanje. Opet istoj u ćošku iako ih ima gomila i gym je totalno pust. Nema što nema. Tuš, ručnici, voda šampon, ormarić u koji možeš sve svoje stvari ostaviti lijepo zaključane šifrom. Sve moguće sprave i naprave u velikim količinama. To je valjda na brodu jedino gratis pa ipak nema raje. Mislim onima koji plate “all inclusive” je sve gratis ako se to može tako zvati. Jer ako par sati(7 sati ili 450 min) pristupa internetu košta 40 dolara za posadu, a putnicima je preko 100 onda mogu misliti koliko svo to poskakivanje i ispijanje koktela košta. Ta moja mašina me malo zaj.. jer sam bez potrebe unio svoje kilograme da mi mjeri potrošnju kalorija. Kao da me to zanima. Težinu sam unio u kilogramima i automatski mi je brzinu pokazivala u km/sat. A ja budala kako nemam naočale sam proveo prvih 20 minuta u čuđenju kako mi je puls mrtvački, a trčanje osim malo saplitanja jer je ipak more valjalo je bilo super lako. Onda sam shvatio da ne trčim 8 milja na sat već se vučem kao puž 8 kilometara na sat. Poslje sam zapalio ali nakon sat vremena stroj stane, a meni se nije dalo više produžavati vrijeme jer sam morao još stići da se istuširam i na večeru. Pa dobro je imati povremeno i sporiji prosjek ali 6:40/km, buhuuu to niti sa mojom kćerkom nisam uspio doživjeti.

Jutros se opet ponovila priča iz Japana. Ja se obukao, spremio alat i bio spreman da uđem u strojarnicu da obavim bar prvi dio posla kad uleti kapo nakon pristajanja i veli:”Non se fa un kac..”(niš od dela). Jedan generator treba nešto prčakati i čačkati vani puše jak vjetar i rizično je ostati na samo jednoj grupi od dva generatora čak i privezan.

Sa broda ionako zbog nekih administrativnih fora koje ne razumijem jer vizu za US imam, a Key West je na Floridi koja je još uvijek … ma kua. Bacio sam oko od gore sa palube i opalio par fotki reda radi. 

Key West Florida

Brod je malo opustio pa sam odradio gym i trčao na traci sat vremena bez ljuljanja broda. Ovaj put sam polako dizao brzinu i na kraju trčao desetak minuta brzinom od 13,5 km što bi bilo oko 4:27/km ili maratonski tempo sa kojim bi bio jako sretan da ga mogu trčati cijeli maraton. Sad više nisam siguran da ću uopće trčati jer ako se ovako nastavi, a ima izgleda da je ovo potpuno promašeno putovanje neću stići do Ljubljane niti da se iskrcam. Već su promjenili itinerer zbog onog uragana pa Freeport otpada zbog toga što je pristanište uništeno i sljedeće stajanje je Nassau. Ako tamo ne odradim posao vraćam se u Galveston i moguće da ću morati napraviti još jedan đir.

Potpuno sam van zbivanja osim što sam vidio da je Kenenisa pokušao ono što nitko još nije. Svjetske rekorde na 5, 10 i u maratonu. Dobro još postoji i polumaraton ali to je ionako nešto što mnogi zapravo koriste kao test za trčanje ozbiljnih utrka. Žao mi je što nije uspio, iako sam siguran da je pored njega trčao Kipchoge to bio ludi završetak i oboje bi išli ispod 2:01 ali Kenenisa ima najbolji finiš od svih trkača koje znam tako da sam siguran tko bi bio rekorder. Šteta, sad čekam Kipchoge-a da trči brže od dva sata u Beču i bilo bi mi isto tako žao da i on opet ne uspije iako to neće biti priznato kao rekord.

Koji uzbudljivi trenutci, još i svjetsko prvenstvo u Dohi ali kažu da je publika i uvjeti tapija. Pa što su mislili, tamo nema tradicije trčanja možda zbog ekstremne klime, možda zbog nečeg drugog. Jednostavno treba dozvoliti takva takmičenja samo onima koji ih žele, a ne koji imaju lovu ili utjecaj.

Evo isplovljavamo, a meni se niti ne izlazi na palubu. Sad još dva dana na moru koja tapija.

Oproštaj od kopna

  Nakon jutarnjeg trčanja u subotu koje je poslužilo da me održi budnim što dulje kako bi samo iskočio iz sinhronizma preskočivši jednu noć i kusur pa nastavio normalno bez onog što zovu “Jet leeg”. Odnosno kad mi pošašavi biološki sat. Možeš to navikavanje odrađivati i polako ili postepeno kroz nekoliko dana ali to dođe kao u onom vicu kad lovačkom psu režu rep svaki dan po malo kako bi manje patio. Ovako odrežeš sve i mir u kući.

Nakon trčanja sam ranije ručao kako bi uspio i ranije večerati. Ali ručak je bio enorman i ne znam zašto, valjda da dokažem amerima kako i ja nisam mačiji kašalj kad je u pitanju klopa usprkos izgledu ja sam probao utamaniti sve. Uzalud sam poslije toga opet šetao istim onim putem kojim sam i trčao. Stomak je bio i ostao napuhan kao cepelin, a temperatura je bila već ugodnih 34°C. Ja budala još imao i potkošulju te naravno traperice j… Zajebu te sa tom klimom jer svugdje hlade tako da ti treba odjeća za poć na Himalaju. U sobi sam naravno pogasio sve ali u restoranu, brrr... Konobar daj pivo i kaput. Nakon šetnje je gravitacija vukla moje tijelo prema krevetu kao da je on crna rupa koja usisava želju da ostanem budan još malo. Napisao sam par blogova, odnosno jednog sam imao već napisanog ali u notesu. Taman sam htio malo da izravnam leđa nakon tih 36 – 37 sati nespavanja kad je gravitacija crne rupe naglo porasla i ja se preselio u carstvo snova. Da nije bilo previše vode i pive spavao bi u komadu 13 sati. Ovako sam imao dva prekida. Zapravo što je to jedno pivo. Moj bojler nije više kao što je bio.

Ujutro sam se potpuno normalno probudio, doručkovao i to malo hotelskog doručka platio skoro kao ručak jer sam svoj bon koji dobiješ za plaćeno noćenje pojeo dan prije kad sam stigao. Nije pomoglo to što sam im ostavio bon za večeru koju nisam jeo ali boli me, ionako to netko drugi plaća.

Na brod u luku Galveston sam išao sa velikim busom punim posade koje kavih rasa i nacija, a vozila nas je robusna afro amerikanka ludo crvene kose u stilu rastafarijanaca. Fala bogu u busu je ugodno žuborio rege ritam, a ne neki američki narodnjaci. Naravno opet peripetije sa ulaskom. Procedure svaki put drugačije i čini mi se svaki put sve manje smislene ali … sve ide u radni staž.

Ukrcao sam se napokon ali preskočio ručak na brodu. No bar sam ušao.

Na palubi ovog broda je potpuno drugačija atmosfera nego u Japanu. Tamo je raspoloženje bilo komorno ili neprepoznatljiva kineska graja. Ovdje trešti karipska mjuza i sve se njiše u tom ritmu sa rukama punim koktela ali bogami ovoliko pozamašnih guzova na jednom mjestu nikad nisam vidio u životu.

Nije čudo kad toliko jedu. Imao sam nekoliko slučajeva kad sam u brodskom hodniku morao curik jer gospođa ili gospodin ne mogu da prođu pored jednog komarca kao ja. To je drugi dojam sa ovog broda. Kao da sam na nekom uvrnutom sajmu pretilnih ljudi. Mislim krupno je meni lijepo i volim da ne žulja ali ako treba kran da ustaneš ….ideššš.

Galveston i nije nešto jer je to centar naftne industrije od bušotina iz meksičkog zaljeva. To se lijepo vidi sa broda jer su oko nas parkirane same platforme za bušenje. No kažu da je i centar industrije račića(Schrimps) ali nisam siguran u to mada sam vidio masu firmi tog tipa.

Kao i obično prvi dan je frustrirajući jer dugo nisam mogao naći prave ljude da me upute kome da se javim ili pomognu oko osnovnih stvari. Kažu ti na primjer idi tamo ili tamo ali j… tko će se snaći u tom lavirintu u kojem radi preko 1000 ljudi i ima preko 3000 gostiju.

Kad sam bio napokon donekle sređen odmah sam otišao u gym da istresem tu frustraciju na mašini i eto prvih sat vremena trčanja sam odradio odmah prvi dan. Bar to je bilo po planu.