Jučer sam bio previše zaokupljen pokušajima da radim normalne stvari na normalan način. Naporno je bilo sjesti pa i sjediti dulje, ustati se, silazak niz stepenice ... hvala bogu lift radi. Nadam se da nisam izazvao opću sablazan susjeda koji nisu navikli da me vide u liftu, jok ja pičim po stepeništu.
Ipak sam bio prisiljen otići na tržnicu kupiti voće, kruh, podići novac za platiti servis automobila koji je trebao biti gotov. Računam, ponedjeljak je i neću sresti nikoga da objašnjavam zašto hodam kao usran golub i slične stvari ali odmah sam naletio na jednog koji je bio u Ljubljani i onda ... "čovječe što je bilo, vidjeli smo te na 41-om mislili smo da ćeš pasti ...". Ja nisam mislio ... nisam imao čime. To hoću li stići do cilja ili ne bilo je potpuno prepušteno sposobnostima mojih nogu da prebace težište i održe ravnotežu ali ne zbog toga što mi se vrtilo u glavi ili me hvatala nesvjestica. U njima je bilo ostalo tako malo da je svaka jebena kvrga na cesti mogla završiti kolosalnim ljubljenjem asfalta. Jedini momenat kad sam ja svjesno pokušavao upravljati je bilo ne pasti na pragovima senzora u ciljnoj ravnini i naravno nisam uopće zaboravio uredno zaustaviti sat kao da je to najvažnija stvar na svijetu.
Kao što mi je još bolno u nogama još uvijek mi je bolno pričati o utrci i radije bi se još par dana brčkao i izležavao na suncu kao jučer nego otvarao tu temu.
 |
| Erol i ja opuštamo krute noge nakon Ljubljane |
Jučerašnji dan bi bio savršen za oporavak tijela i duše da nakon kupanja nisam morao poći po automobil na drugi kraj grada ali on nije bio gotov pa sam u međuvremenu morao na brzinu otpratiti svog starog do dermatologa na pregled. Dok sam ga tako gledao kao sa naporom ide po stepenicama i zastajkuje na svakoj i najmanjoj uzbrdici pomislio sam u sebi ... je, što se ja sad žalim kad je njemu ovo možda gore od maratona. Ima već punih 94 i taj kilometar do doktora i još jedan nazad njemu sigurno nisu bili laki. Kaže, "ne drže me noge .." o kako mi je poznat taj osjećaj.
Nakon toga sam se uputio po automobil polako razgibavajući noge ta tri kilometra i čini mi se da je šetnja ipak najefikasnija u tome poslu.
Jutros je osim u duši ipak bolje, a zbog kiše se pokušavam prisiliti da ipak napišem ovaj blog. Saša je sigurno već nešto napisao ali ja nisam bio voljan niti otvarati svoj laptop pa ću čitati to kasnije jer još danas ujutro imam neke obaveze pa bez obzira na kišu sad moram gibati.
Evo nastavka ... što reći o maratonu u Ljubljani? Ja nisam veliki maratonac poput Ozija(100 maratona), Lončara(oko 280 maratona), Staneta(Ivan Stanić skoro pa stotka) ili našeg svemirca Drage Paripovića koji su pohodili velike i mnoge maratone.
 |
| Legendarni Franjo vrlo blizu 300-tog maratona |
Ja sam doživio i preživio samo nekoliko i od tih nekoliko četiri puta Ljubljanu. Beč je ovo proljeće bio jedini veći i poznatiji od Ljubljane. Pa ipak, a u tome se i mnogi drugi slažu, Ljubljana je posebno draga trkačima. Zbog publike, darežljivosti organizatora kojoj nema premca, zbog "Stroj machine" koji dodatno podižu adrenalin uzburkan neizveščnošću maratonske avanture. Opet ne osjećate se izgubljeni u masi. Tu je mnogo ljudi ali svi smo svoji, bez obzira kojim jezikom govorimo, a trkača iz hrvatske i susjedstva je uvijek priličan broj. Uvijek je netko na dohvat ruke da te ohrabri, pomogne, podigne ako poklekneš kao što se meni to po prvi put desilo.
Ljubljančani i Ljubljana živi sa trkačima tih dana i njihova reakcija odražava ponos što smo u njihovom gradu i divljenje našem naporu. Nezaboravni su trenutci kad vidite dječaka od možda niti pet godina kako ustrajno bubnja na pravom bunjarskom setu i time odaje počast svima koji su se usudili preispitati kakvi su ljudi i koliko mogu podnijeti. Nije samo rezultat ili pozicija u poretku koji me tjera da rizikujem sve i ne završim utrku. To je svaki takav mali detalj svaka riječ ohrabrenja, "gremo fantje, deklice ... še mal". Vraga malo, ponekad je i jedan kilometar previše. Na petnaestom dok sam još mislio da su moje karte dobre i svježina jutra nije potpuno isčeznula kao kakva fatamorgana negdje kod zoološkog netko viče: "ajmo dida". Moji divni prijatelji, prvi članovi "running dida" društva, moj česti partner i konkurent na utrkama "Rudiša"(Igor) sa Dubravkom i blizancima došao je iz Pule da nas svih bodri. Sa tugom sam se podsjetio da moj brat koji živi na 30 km od Ljubljane nikad još nije došao da učini to isto. Nisam mu to nikad spomenuo ili predbacio jer znam da je problem prometovanja po Ljubljani na taj dan ali ipak... Možda se i poneki moji dugogodišnji prijatelji pomalo ljute na mene jer nove prijateljske veze koje sam ovih godina stvorio pogotovo sa maratoncima su vrlo jake. Možda samo iz razloga što znam kako je svima njima ali mislim da su to stvarno divni i dobri ljudi spremni na žrtvovanje. Da nisam nikad trčao maraton nikad to nebi bilo tako. Bio sam polumrtav kad sam prošao ciljnu ravninu i prvi mi je u pomoć priskočio Danijel. Držao sam se njega jer nisam htio da me kao lani u šator odvuku medicinari već sam se svim silama pokušavao održati na poluzgrčenim nogama. No dok smo tako pomalo odmicali od ciljne linije u razglasu sam čuo najavu ulaska u cilj mojih prijatelja. Dražen .... Emir ... Saša Antić, kao da su po dogovoru stizali jedan za drugim. Rekoh Danijelu, pusti me malo daj da se pozdravim sa prijateljem sa kojim me poput neke nevidljive pupčane vrpce veže samo moj i njegov blog, poneki kratki susret u utrci ili nakon nje i činjenica da je maratonac. Uvjek u nekoj žurbi ili kao ovaj put ja jednostavno nisam imao snage za više od par riječi. "Čujemo se na blogu", veli on i eto ako zbog ničega drugog onda zbog njega još jedan blog o Ljubljani će se otisnuti u virtualni svijet.
Oni koji ne znaju ništa o maratonu trebaju da znaju samo jednu stvar. On nije uopće težak dok ne postane takav, a kad se to desi onda je to nešto sasvim drugačije od svega što ste doživjeli u ostalim utrkama. I čuveni Emil Zatopek je govorio ako želite da se utrkujete i vidite koliko ste brzi i sposobni trčite utrke na koliko god 1500, 5000 pa i 10 km ali ako želite doživjeti nešto sasvim drugačije probajte otrčati maraton.
Mene je ovaj put uhvatio nespremnog negdje na 36-tom.
 |
| Još samo ... 5 km |
Do tada je još izgledalo da ću čak i ako malo usporim biti blizu 3:10 iako sam već sumljao da će biti dovoljno samo malo usporiti. Temperatura je taj dan nakon prvog sata već narasla i davno sam trebao reducirati brzinu kako bi se uspio održati unutar za mene solidnog rezultata. Beč sam istrčao za 3:15 bez pada tempa na kraju i iako je to zahtjevalo veliki napor sve je brzo nestalo nakon ciljne ravnine.
Slabost u kvadricepsima me na jednom skretanju izbacila iz ravnoteže. Tijelo se nekontrolirano kretalo naprijed, a noga više nije pratila. Jednostavno je klecnula i ja sam se opružio pokušavajući da se uhvatim za ogradu koja je bila tamo postavljena. Koljenom sam zarovao asfalt za trenutak ostavši rukom uhvaćen za ogradu da bi ipak potpuno pao okrznuvši glavom o nju. U pokušaju da se odmah ustanem odjednom su me uhvatili grčevi u toj nozi koja je pokleknula.
Odmah su dotrčali neki ljudi pomogli mi da se osovim na drvene noge, dodali su mi vodu, pitali dali da zovu pomoć i jedan čovjek mi je malo izmasirao zgrčeni mišić. Još je pet kilometara nećete moći tako ... moram, moji prijatelji i ja sam bi bio razočaran. Kvragu činilo mi se da bi cijela Ljubljana bila razočarana da sam odustao. Do 40-og sam imao šareni prosjek koji je varirao od 5 do malo ispod pet minuta ovisno o osjećaju u nogama jer nisam htio rizikovati ponovne grčeve. Zato sam odlučio na 40-om uzeti izotonik i malo hodati pa kud puklo. Biti će to prvo hodanje na svim mojim maratonima. Noge su ostale drhtave ali nisam se osjećao loše pa sam nakon tog užasno dugog kilometra od 8 minuta potrčao onako kako se obično zgrijavam ili rastrčavam nakon treninga. Nisam više gledao sat, gdje trčim, znao sam da ne smijem izgubiti krhku ravnotežu jer je sa svakim korakom koljeno malo pokleknulo, a drugu nogu je odmah trebalo pripremiti da ponovo ne zaplivam po asfaltu.
 |
| Još par stotina metara |
Htio sam puno, više nego što sam objektivno mogao, a samo jedan pogrešan korak me djelio od potpunog fjaska. No ipak sam dohvatio četvrtu uzastopnu pobjedu u kategoriji i to sa prednošću većom od 20 minuta. Nisam se tome nadao nakon 35-og ali do tada sam već imao prednost od 37 minuta što govori dosta o tome kako glupo sam zanemario neke činjenice i znakove.
Zato dobro kažu: "maraton je škola života". Već na početku i u životu činimo greške koje kasnije nije lako ispraviti.
Nema komentara:
Objavi komentar