Sve ovo što se događa me podsjeća na vic kojih na temu dobre i loše vijesti ima na pretek. Samo što mi nije smiješno, a možda bi bilo dobro da se mogu nasmijati sebi bar malo. Jedan od onih prostih da se ne izrazim učeno ali meni glupavo ne ćudorednih ... ideššš, opisuje susret liječnika i pacijenta kojemu je isti odstranio dio muškog ponosa ili za prostake kurčine ... to te ja pitam! Uglavnom liječnik mu veli da ima dobru i lošu vijest. Kao i svatko normalan prvo čova hoće da čuje onu lošu pa će poslije da se tješi sa dobrom. I doktor kaže da mu je morao odstraniti jedan dio dotičnog organa ali dobra vijest je da mu je ostalo toliko da se vidi tetovaža imena njegove cure, .."olja". I umjesto da se malo oraspoloži jadničak udari u plač i naricanje. Kruh te j.. pa na njemu je pisalo "pozdrav iz Sevastopolja".
I meni se desio isti kua ali bez operacije. Krenuo ja jučer opet nervozan ko zvjerka u kavezu ili kao što Erol reče u "pred infarktnom" stanju kao na startu utrke X-ice. Ne znam zašto, jeli to zbog žene koja me već dva tjedna pešta što nisam završio to j... kupatilo. Nije valjda što ću trčati 10 kilometra i možda malo probati ubrzati pet, šest. To bi bila smijurija. Nego ja hoću da znam jeli to pametno ili nije.
To sad ne zna niti onaj doktor. Bura se raspuhala nabijem je ... kao da je čekala samo da ja izađem. Naravno potpuno ljetno obučen. Kod mene na balkonu sve izgleda idilično i sunce iako je skoro dotaklo krovove okolnih kuća još dobro grije. Je..ni Garmin se smrzao i kao za inat neće da se okači na satelit, okačim ga na k.. Nakon pet minuta smrzavanja ispred zgrade iza koje se ne mogu sakriti jer onda ga neće uhvatiti do ujutro krenem sa bolnom grimasom. Iako dok hodam zglob izgleda ok, trčanje je nešto sasvim drugo. Usitnio sam korak kako bi koliko toliko ublažio udarce, a ipak natjerao srce da se malo pokrene. Nakon kilometra i pol morao sam zašprintati preko zaobilaznice jer se desna strana sa pješačkom stazom raskopava sve do raskrsnice za Vidikovac. Nije mi se to baš dopalo ali tko će čekati kad makine zuje amo tamo kao da su baš svi odlučili prodefilirati zaobilaznicom da vide didu kako trči. Možda i da me pogaze. Čujem neko trubi. Možda me zna, a možda je samo neki serator jer ja sam pretrčao na pješačkom. Ako uopće to nekome nešto znači. Uostalom imao sam kričavo žutu majicu Pulske X-ice da me bolje vide i da me podsjeti koliko sam govno pojeo na toj utrci. Nije mi se mnogo gledalo na sat jer sam stalno pokušavao uhvatiti neku šemu kako bi bol u stopalu bila što manja.
Nakon zagrijavanja i prvog malo prebrzog kilometra ili sam otupio ili su endorfini počeli da djeluju jer ne vjerujem da se u zglobu nešto popravilo samo od sebe. Nisam se niti okrenuo došao sam do tvrđave i terase na Verudeli, a to znači i povratak. Znam da je do tamo uglavnom više uzbrdo mada minimalno i obično sam za nazad malo brži pa sam počeo da kalkuliram kako ću sad malo popustiti. Trebao sam trčati oko 4:25/km(... ha ha to je sad samo pusta želja) ali pošto mi je prvi kilometar bio nešto brži, a druga dva točno 4:25 zapravo nije trebalo ništa mijenjati. Onda sam naletio na Slavenovu skupinu "fun run" i protutnjio kroz njih uz njegove povike "samo gas" i naravno sve je ispalo krivo. Umjesto 3-4 sek sporije ja spustio na 4:17/km. Ajde pomislim se to je zbog cura i nizbrdice, no i sljedeći je bila nizbrdica, a poslije toga opet ona zadnja duga uzbrdica pa su oba kilometra bila brža za par sekundi. Do kuće sam usporio na standardno rastrčavanje pokušavajući opet kontrolirati duljinu koraka kao da vezem sitnim driblerskim korakom.
Nemam pojma kolika je bila temperatura ali definitivno nije bilo potrebe da sušim majicu. Bura ju je osušila kao pršut, a meni se nije oznojilo čak niti čelo! Ljeto je definitivno gotovo i sad mi je već žao.
Kako ne mogu spojiti sat na PC zbog kabela potrajalo je malo dok sam prepisao podatke po dionicama i gle čuda. Dobra vijest je da sam trčao 6 km tempa brže za 3 sek/km sa pulsom nižim za 2 u odnosu na trening tempo trčanja samo tri tjedna prije zadnjeg maratona u Ljubljani. Loša vijest se sa kašnjenjem od jedne noći javila opet ujutro u vidu bolova u zglobu. Sad još malo žešćih nego dan prije. Kako će to izgledati nakon progresivnih 32 kilometra ili da prvi put trčim maraton na apsolutnu svježinu sa laganim trčanjem zadnjih mjesec i pol dana. Možda to uđe u knjige o trčanju kao nova metoda treninga.
Zapravo većina tako trenira ili bolje reći ne trenira maraton ali to nije nešto što bi mene zadovoljilo.
Čak i ako je ".. ane" nadprosječne veličine ja bi ipak radije da bude "Pozdrav iz Ljubljane".
srijeda, 26. rujna 2018.
utorak, 25. rujna 2018.
Ustati ili
Baš se tako osjećam, kao netko tko se probudio za posao, a vani mrakača i kijamet. Znaš da ti je šef nadrkan i već su davno prošla vremena kad si posao smatrao zabavnim. Najradije bi ostao ležati. Isto se sigurno osjeća i bokser kad ga poravnaju sa podom ringa. Ne zna gdje mu je dupe, a gdje glava ali zna ako se digne da će opet da ga razbiju. Pa ipak zbog nečega se ipak ustane. Nekome za ustajanje podvikne žena: "ustaj ljenčino radi nešto ...", nekome mama, trener ili pak ima nešto treće. Kalendar kaže da sam sad već deset dana u "knockdown-u". Pokušao sam se dva puta pridignuti i nije dobro prošlo pa sad razmišljam dali da probam još jednom i možda iznenadim sam sebe ili ostanem tako i čekam da mi ubace "peškir"(šugaman, ručnik, brisača kako god ali u boksu to je peškir i točka) u ring. Sve mi se odvija van mojih sigurnih okvira. Pokušavam renovirati novo lani renovirano kupatilo tj. popraviti štetu koju su napravili nestručni pituri ali to mi naravno ide kao i sve ostalo ... jednom riječju ne ide. Trebalo je biti gotovo prošli vikend ali mi je uletio neki rod iz dalmacije. Mladi "torcidaši". Svi od reda, dva sa dva pa sam ih morao negdje ugurati i adio posao. Bar da nas nisu razbucali, mislim Istru(4:2) ali zabole me. Ionako ne znam zašto se više zove Istra. Sve sami španjolci, moga bi se zvati ako ne Alaves ono bar Istraves. Čude se kako živim pored stadiona, a stvarno nikad nisam pogledao niti jednu utakmicu. Eto ne volim nogomet ... ni fudbal, kako god.
Bar sam iskoristio zadnje tople dane ovog tjedna i malo više plivao. Jučer se sve odjednom promijenilo i sad je krajnji rok da se ustanem i pokušam ili da bacim peškir u ring. Još uvijek postoji oteklina pored članka više sa unutarnje strane i na pritisak je malo bolna. Puna fleksija stopala je također bolna ali čini mi se da ipak nije problem u hvatištu ahilove čega se naročito bojim. Sve moguće manipulacije ahilove ne izazivaju nikakvu bol i sva je prilika da je oteklina zapravo nakupljena tekućina u bursi zgloba. Samo ostaje pitanje za milion dolara zbog čega. Jeli bila kobna ona dužina po Premanturi kad sam dva puta malo iskrenuo zglob ili sam to samo krivo povezao jer bol prvi put jako osjećam od kad sam radio piramidalne intervale. To svakako nije bio pametan potez jer nisu niti bili u planu ali sam ih radio jer sam htio malo isprobati promjene tempa na utrci. Utrci koja mi nije bila važna ali je eto postala. Ionako sam znao da mogu glatko trčati 4:00/km, što je izašlo točno toliko kad se uzme u obzir puna duljina staze. Za dvostruko dulju utrku mogu dodati čak i 10-12 sec po kilometru što je oko 1:28-1:29 polumaraton, a to sam trčao još na proljeće. Uz sve te silne dužine ovo ljeto, maraton bi trebao biti još 10-12 sek/km sporiji pa bi ciljanih 4:25/km bilo vrlo dohvatljivo. Zapravo mi je dovoljno i 4:27/km za malo brže od 3:08:00. Stalno si to ponavljam u nadi da će me motivirati da se ustanem i pokušam jer nisam valjda u ovih deset dana izgubio baš svu formu.
Danas ću vidjeti pa makar me to koštalo ponovnog "knockdown-a".
Bar sam iskoristio zadnje tople dane ovog tjedna i malo više plivao. Jučer se sve odjednom promijenilo i sad je krajnji rok da se ustanem i pokušam ili da bacim peškir u ring. Još uvijek postoji oteklina pored članka više sa unutarnje strane i na pritisak je malo bolna. Puna fleksija stopala je također bolna ali čini mi se da ipak nije problem u hvatištu ahilove čega se naročito bojim. Sve moguće manipulacije ahilove ne izazivaju nikakvu bol i sva je prilika da je oteklina zapravo nakupljena tekućina u bursi zgloba. Samo ostaje pitanje za milion dolara zbog čega. Jeli bila kobna ona dužina po Premanturi kad sam dva puta malo iskrenuo zglob ili sam to samo krivo povezao jer bol prvi put jako osjećam od kad sam radio piramidalne intervale. To svakako nije bio pametan potez jer nisu niti bili u planu ali sam ih radio jer sam htio malo isprobati promjene tempa na utrci. Utrci koja mi nije bila važna ali je eto postala. Ionako sam znao da mogu glatko trčati 4:00/km, što je izašlo točno toliko kad se uzme u obzir puna duljina staze. Za dvostruko dulju utrku mogu dodati čak i 10-12 sec po kilometru što je oko 1:28-1:29 polumaraton, a to sam trčao još na proljeće. Uz sve te silne dužine ovo ljeto, maraton bi trebao biti još 10-12 sek/km sporiji pa bi ciljanih 4:25/km bilo vrlo dohvatljivo. Zapravo mi je dovoljno i 4:27/km za malo brže od 3:08:00. Stalno si to ponavljam u nadi da će me motivirati da se ustanem i pokušam jer nisam valjda u ovih deset dana izgubio baš svu formu.
Danas ću vidjeti pa makar me to koštalo ponovnog "knockdown-a".
subota, 22. rujna 2018.
Kobna desetka
Lijepo mi je Barbara ali i neki drugi rekla da nema potrebe ići na desetku kad imam problem sa zglobom, a taman ulazim u kritičnu fazu priprema za maraton.
Trebalo se malo strpjeti izgurati još tri četri teška treninga koji su važni za samopouzdanje na utrci koliko i sav trening koji sam do sada odradio skupa. Bez toga nema pouzdanog određivanja tempa utrke.
Znači neću znati do vjerojatno trideset i nekog kilometra što će biti. Tad se mogu potpuno raspasti ili ću otrčati još jednu prosječnu utrku sa podignutom ručnom kočnicom do samog kraja. U tom slučaju ništa od rekorda pa ni onog osobnog. Iskreno trenutno mi je svejedno hoću li trčati recimo 3:11 ili neću uopće trčati. Osjećam istu knedlu i žal zbog svog znoja koji sam prolio ovo ljeto. Mogao sam se kupati i uživati u blagodatima mora. Više niti ne gledam u plan jer opet sam jučer preskočio jedan trening i otišao poslije posla na more. U pauzi na poslu sam malo brčkao noge u moru i okupao se desetak minuta vozeći "biciklu" u vodi pa je uz led, masažu sa nekoliko vrsta krema i kompresiju zglob malo splasnuo.
No i moj brat je jučer primjetio kad smo nakon pol sata plivanja izlazili na obalu da mi je lijevi zglob malo natečen. Podsjetio me na to da još jedino nisam probao Gavez koji on već neko vrijeme koristi za zglobove palca na nozi. I njemu su već počeli okoštavati i to daleko više nego meni tako da je već zakazao i operaciju u Ankaranu. Rekao je da mu se čini kako se situacija popravlja od kad koristi Gavez. Nadam se da je u pravu ali i hladan Tomislav uz purpurni smiraj dana na terasi "Šumi more" definitivno ublažava bol u duši. Pomislio sam na svoje prijatelje kako sad već privode trening kraju i komentiraju zbivanja u našoj trkačkoj svakodnevici, a da nije bilo omamljujućeg djelovanja Tomislava i umirujućeg pogleda na crveno modro ulje što se prostiralo ispred mene gotovo da mi je došlo da pustim suzu.
Čim sam večerao nije prošlo ni pet minuta, a ja sam zaspao kauču i probudio se oko ponoći tek toliko da se preselim u krevet. Bez želje da namažem zglob, izmasiram ili još jednom prije spavanja stavim malo leda. Nisam imao nikakvu volju čak niti da se istuširam od slane vode.
U tri sam se ponovo probudio znojan i ljepljiv uz grižnju savjesti pa sam se preselio ponovo u dnevni i obavio sve što sam trebao prije spavanja. Bandažirao sam ponovo zglob i poželio samo jednu stvar.
Da se ujutro probudim i da sve netragom nestane. J..ga trebao sam uloviti zlatnu ribicu. Meni jutros sve izgleda isto osim otekline koju ja više ne primjećujem ali prvi korak je isto tako bolan kao jučer, znači još jedan trkački dan odlazi u nepovrat. Izgleda da je i vikend sa istom prognozom, ja još uvijek na podu, brojanje se nastavlja.
Trebalo se malo strpjeti izgurati još tri četri teška treninga koji su važni za samopouzdanje na utrci koliko i sav trening koji sam do sada odradio skupa. Bez toga nema pouzdanog određivanja tempa utrke.
Znači neću znati do vjerojatno trideset i nekog kilometra što će biti. Tad se mogu potpuno raspasti ili ću otrčati još jednu prosječnu utrku sa podignutom ručnom kočnicom do samog kraja. U tom slučaju ništa od rekorda pa ni onog osobnog. Iskreno trenutno mi je svejedno hoću li trčati recimo 3:11 ili neću uopće trčati. Osjećam istu knedlu i žal zbog svog znoja koji sam prolio ovo ljeto. Mogao sam se kupati i uživati u blagodatima mora. Više niti ne gledam u plan jer opet sam jučer preskočio jedan trening i otišao poslije posla na more. U pauzi na poslu sam malo brčkao noge u moru i okupao se desetak minuta vozeći "biciklu" u vodi pa je uz led, masažu sa nekoliko vrsta krema i kompresiju zglob malo splasnuo.
No i moj brat je jučer primjetio kad smo nakon pol sata plivanja izlazili na obalu da mi je lijevi zglob malo natečen. Podsjetio me na to da još jedino nisam probao Gavez koji on već neko vrijeme koristi za zglobove palca na nozi. I njemu su već počeli okoštavati i to daleko više nego meni tako da je već zakazao i operaciju u Ankaranu. Rekao je da mu se čini kako se situacija popravlja od kad koristi Gavez. Nadam se da je u pravu ali i hladan Tomislav uz purpurni smiraj dana na terasi "Šumi more" definitivno ublažava bol u duši. Pomislio sam na svoje prijatelje kako sad već privode trening kraju i komentiraju zbivanja u našoj trkačkoj svakodnevici, a da nije bilo omamljujućeg djelovanja Tomislava i umirujućeg pogleda na crveno modro ulje što se prostiralo ispred mene gotovo da mi je došlo da pustim suzu.
Čim sam večerao nije prošlo ni pet minuta, a ja sam zaspao kauču i probudio se oko ponoći tek toliko da se preselim u krevet. Bez želje da namažem zglob, izmasiram ili još jednom prije spavanja stavim malo leda. Nisam imao nikakvu volju čak niti da se istuširam od slane vode.
U tri sam se ponovo probudio znojan i ljepljiv uz grižnju savjesti pa sam se preselio ponovo u dnevni i obavio sve što sam trebao prije spavanja. Bandažirao sam ponovo zglob i poželio samo jednu stvar.
Da se ujutro probudim i da sve netragom nestane. J..ga trebao sam uloviti zlatnu ribicu. Meni jutros sve izgleda isto osim otekline koju ja više ne primjećujem ali prvi korak je isto tako bolan kao jučer, znači još jedan trkački dan odlazi u nepovrat. Izgleda da je i vikend sa istom prognozom, ja još uvijek na podu, brojanje se nastavlja.
srijeda, 19. rujna 2018.
Knockdown
Kad jedna stvar ide kilavo sve se ugledaju na to i baš sve počne da te prca bez nekog posebnog povoda i objašnjenja. Prošlo je više od tjedan dana od kad sam kupio nove tenisice i ponadao se da će mi one malo popraviti raspoloženje koje se srozalo nakon skoro ničim izazvanih bolova u zglobu. U zadnje vrijeme ja to sve lakonski pripisujem zubu vremena i pokušavam stoički otrpjeti nadajući se da zlo neće biti i naopako. Mojem razočaranju gotovo da nema kraja i stvarno počinjem misliti kako imam abnormalne noge kojima gotovo ništa ne paše.
Jučer sam na primjer u njima trčao fartlek. Zapravo samo polovinu fartleka sa dečkima koje sam sve razbio na X-ici. Pridružio sam im se nakon što sam pretrčao pola treninga sa razbijenim Ozijem. Na koncu sam zaključio kako sam se ja razbio trčeći tih 13 kilometara u užasno sporom prosjeku sa prosječnim pulsom u zoni oporavka. Listovi i zglob su mi bili krući nego nakon utrke od 10 km. Mora da je nešto u tim tenisicama. Kako ta napetost nije prošla niti preko noći, jutros sam na posao otrčao u ofucanim "dječjim" Skechericama. I sve se vratilo skoro u normalu.
Isti dan kad sam obukao te nove tenisice po prvi put, moj Garmin je odbio da se poveže na PC i nakon više pokušaja sam odlučio da provjerim kabel. Naravno jedna od četiri žice ili kontakata na USB kabelu ili konektoru je u prekidu, zapravo ima visoku impedancu. Da stvar bude gluplja u prekidu(ima oko 80 kilo oma) je linija napajanja, ali sat se normalno puni. No svejedno nema komunikacije. Možda sam ja glup mada mislim da dosta znam o USB-u i projektiram razne USB adaptere za naše uređaje ali očekivao bi da se niti ne puni. Pokušao sam metodom majmuna koji je dijelio sir(mislim vranama) da otklonim kvar režući kabel od prvog mjesta pregiba negdje na sredini pa tako nekoliko puta dok nije zaprijetilo da ostanem bez kabela i bez punjača. Obzirom da stari Garmin FR110 mogu nositi na ruci samo ako ga zalijepim sa "američkom" trakom(ona srebrna traka za popravak svega) odustao sam od daljeg skraćivanja i pozvao se na "eBay". J..š 5 dolara ali kad će stići to je već druga priča. Spreman sam bio da platim i 50 dolara samo da bude za dan dva ali gle čuda niti jedna trgovina u "... našoj", čak ni ona u kojoj sam sat kupio nema takve stvari. Pošto je u garanciji, morao bi da vratim sve kako bi oni ustanovili jeli kabel ili ... koji kua još 45 dana da čekam. Kaže mi kolega jučer na stadionu koji sam kua bio tako nervozan na startu X-ice, a koji kua da ne budem.
Kao da mi je netko zveknuo kroše po tintari i ja sam u "knockdown-u". Neki sudija u dresu ljubljanskog maratona mi već nekoliko tjedana broji ali meni kilometraža samo klizi za dolje.
Prosječna tjedna kilometraža u periodu od 24 tjedna prije maratona u usporedbi sa prpremom za Ljubljanu 2018.g
Sa preko 80 kilometara pala je na 79, 67, 56 i na koncu 46 km. Sudac sad već broji 6. Znam da trebam da se dignem ali u ušima zuji, zbunjen sam, ne znam kako da krenem dalje. Još su samo tri tjedna da vratim kakav takav maksimum poslije će sve biti kasno. Ovaj pad koji je gotovo svaki put bio posljedica zamora materijala nakon previše jakih treninga ili nekih utrka prije maratona nisam očekivao ove godine. Maksimum od 90 km ću morati korigirati, a jedino me tješi što u banci imam nešto malo ušteđevine pa se nadam da će to biti dovoljno da se na kraju počastim sa bar malim osobnim.
Jučer sam na primjer u njima trčao fartlek. Zapravo samo polovinu fartleka sa dečkima koje sam sve razbio na X-ici. Pridružio sam im se nakon što sam pretrčao pola treninga sa razbijenim Ozijem. Na koncu sam zaključio kako sam se ja razbio trčeći tih 13 kilometara u užasno sporom prosjeku sa prosječnim pulsom u zoni oporavka. Listovi i zglob su mi bili krući nego nakon utrke od 10 km. Mora da je nešto u tim tenisicama. Kako ta napetost nije prošla niti preko noći, jutros sam na posao otrčao u ofucanim "dječjim" Skechericama. I sve se vratilo skoro u normalu.
Isti dan kad sam obukao te nove tenisice po prvi put, moj Garmin je odbio da se poveže na PC i nakon više pokušaja sam odlučio da provjerim kabel. Naravno jedna od četiri žice ili kontakata na USB kabelu ili konektoru je u prekidu, zapravo ima visoku impedancu. Da stvar bude gluplja u prekidu(ima oko 80 kilo oma) je linija napajanja, ali sat se normalno puni. No svejedno nema komunikacije. Možda sam ja glup mada mislim da dosta znam o USB-u i projektiram razne USB adaptere za naše uređaje ali očekivao bi da se niti ne puni. Pokušao sam metodom majmuna koji je dijelio sir(mislim vranama) da otklonim kvar režući kabel od prvog mjesta pregiba negdje na sredini pa tako nekoliko puta dok nije zaprijetilo da ostanem bez kabela i bez punjača. Obzirom da stari Garmin FR110 mogu nositi na ruci samo ako ga zalijepim sa "američkom" trakom(ona srebrna traka za popravak svega) odustao sam od daljeg skraćivanja i pozvao se na "eBay". J..š 5 dolara ali kad će stići to je već druga priča. Spreman sam bio da platim i 50 dolara samo da bude za dan dva ali gle čuda niti jedna trgovina u "... našoj", čak ni ona u kojoj sam sat kupio nema takve stvari. Pošto je u garanciji, morao bi da vratim sve kako bi oni ustanovili jeli kabel ili ... koji kua još 45 dana da čekam. Kaže mi kolega jučer na stadionu koji sam kua bio tako nervozan na startu X-ice, a koji kua da ne budem.
Kao da mi je netko zveknuo kroše po tintari i ja sam u "knockdown-u". Neki sudija u dresu ljubljanskog maratona mi već nekoliko tjedana broji ali meni kilometraža samo klizi za dolje.
Sa preko 80 kilometara pala je na 79, 67, 56 i na koncu 46 km. Sudac sad već broji 6. Znam da trebam da se dignem ali u ušima zuji, zbunjen sam, ne znam kako da krenem dalje. Još su samo tri tjedna da vratim kakav takav maksimum poslije će sve biti kasno. Ovaj pad koji je gotovo svaki put bio posljedica zamora materijala nakon previše jakih treninga ili nekih utrka prije maratona nisam očekivao ove godine. Maksimum od 90 km ću morati korigirati, a jedino me tješi što u banci imam nešto malo ušteđevine pa se nadam da će to biti dovoljno da se na kraju počastim sa bar malim osobnim.
ponedjeljak, 17. rujna 2018.
X=?
Zašto uopće idem na utrke? To pitanje mi se polako ali uporno podvlači pod kožu. Čini mi se kako sve više nalazim razloga da budem razočaran nego zadovoljan. Ne bi htio da je tako. To je kao da sam trkački impotentan, a za to ne postoji plava pilula. Nema uzbuđenja, stalno neke kalkulacije i na kraju nisam u stanju niti sam sebe potapšati po ramenu ili bar dozvoliti da me ponese malo onog veselja koje vidim kod drugih. Dobro kužim, većinom su mlađi. Ali i Bepo čini se uživa što je tu sa nama "mladima", što je usprkos svojih 85 na nogama i bori se da dođe do kraja još jedne desetke ili polumaratona. Možda sam hladan spram utrke koja mi je samo test. Iako nakon ovog testa ne znam ništa što već nisam znao ali niti ono što me zapravo zanima. Jedina stvar koju nisam znao je hoće li zglob koji još nije prošao ponovo nateći ili su još prisutni bolovi samo podsjetnik da su moji bolji dani prošli. Ja bi lakše prihvatio da to govore brojke i rezultati. Ako pogledam službene rezultate X-ice iz 2016 g rezultat 39:05 i prosječna brzina od čak 3:54/km su daleko bolji od nedjeljne utrke 41:23 i jadnih 4:09/km. Te godine je definitivno staza bila kraća ali po ovom rezultatu je moja forma od Zagrebačkog polumaratona spala na niske grane. Tim tempom sam trčao drugu polovinu polumaratona. Neki kažu da je bilo vruće i sparno ali nije bilo bitno različito nego 2016 g. Tada si zrak morao gutati, a ne udisati. Možda je bio mrak i nisam mogao pratiti tempo, a ovaj put nije bilo mog prijatelja "Rudiše" koji nas je tada "pejsao" cijelu utrku dok me nije ostavio u prašini zadnjih par sto metara. J..ga, sam sam si kriv. Ja sam ga trenirao. Od starta sam imao neki čudan osjećaj neodlučnosti. Kako da trčim, koga da pratim? Svako ne elitu, a kasnije ću već vidjeti. Već do kružnog toka sam vidio da se izdvojilo par njih dok je iza bila jedna mala i nakon toga jedna malo veća grupa. Teško je bilo ocijeniti koliko ih je i dali među njima ima onih koji su kao što sam ubrzo vidio već hodali prvu uzbrdicu nakon samo pola kilometra. Koji kua takvi razmišljaju. Kakva je njihova percepcija. Vidio sam jednog klinca iz ulice koji se pokušao trkati sa nama stotinjak metara ali to je isto kao što se jedan lokalni đukac u Tupljaku uvalio među nas. Nije se dao potjerati više od kilometra saplićući noge nekim trkačima. Isto sam vidio jednom na "turu" ali taj je prašio ispred biciklista i nitko ga nije uspijevao otjerati. To je čisto zadovoljstvo utrkivanja. Tako nešto mogu doživjeti samo djeca i đukci. Možda može još netko i tom nekom bi jako zavidio. Na laganoj uzbrdici nakon kružnog toka prišao sam drugoj grupi u kojoj sam uočio Bracu i još par "elitnih" pulskih, sve boljeg triatlonca Marina i negdje na čelu Staneta u svom standardnom crvenom dresu. Ne znam ali često nosi crveno, pravi "Labinjon"(Labinsaka republika). Marino mi sa možda malo sarkazma u glasu kaže: "nije ovo plivanje", možda aludirajući na moj zadnji rezultat plivačke utrke kad sam sebi u obranu ipak plivao sa unukom. Jeste da ne bi bio jako napredovao na toj listi da sam i plivao sam. Možda ne bi bio na zadnjoj stranici liste rezultata ali svakako ne bi bio niti na prve dvije. Rekoh: "znam da nije jer tada ti ne bi bio niti blizu".
On se onda ispravi i veli: "Ne mislim da sam ja možda pretjerao s tempom". Uto je zasvirao prvi kilometar, ekran se osvijetlio sa 4:03 zbog kojih sam malo razočaran u sebi pomislio. Ako se sad ne trudiš da na desetki držiš bar 4:00 kako će to izgledati na maratonu. Malo sam ubrzao ostatak te blage uzbrdice znajući da će za kilometar dva uslijediti lagana nizbrdica i povratak u grad nakon prolaska velikog osvijetljenog rotora. Taj j..ni rotor sa svojom svjetlosnom instalacijom se spominje kao nešto zbog čega treba doći na utrku ali ja ga uopće nisam primjetio. Bio sam usmjeren samo na mjerkanje udaljenosti između mene i grupice koja se okupila oko "Staneta" kao pilići oko kvočke. Stane je legenda i valjda svi žele njegov skalp. Iza sebe već nisam čuo nikakve korake i nisam više pogledavao na sat jer sam imao cilj. Iz mraka sa desne strane nogostupa sam odjednom čuo povik: "Ajmo coach" i "bravo dida". Ugledam Slavena sa bičikletom i pretpostavljam curom koji su došli do rotora i bili jedina publika na tom sad već par kilometara potpuno pustom dijelu ceste. Da je bar tako pusto ostalo do kraja. Kilometri su nakon blage uzbrdice sa 4:02 pali na 3:55 i to tri za redom u sekundu isti. Kako se pileće jato osipalo ja sam svakog pokušavao skinuti još dok je još demoraliziran. Neki su ipak malo ubrzavali ali ako su pustili Staneta znači da su već koma i to su ubrzo shvatili.
Teško da se netko nakon polovine staze ako nije mogao držati do tada tempo ponovo počne dizati. Možda netko pođe u lov na mene kao što ja lovim "Staneta". Najdulje sam se zadržao iza nekolicine malo bržih pa mi je automatski tempo malo varirao ali razmak između mene i Staneta je ipak bio sve manji. Slušao sam svakog kako diše uspoređivao sa mojim disanjem i onda donosio odluku, promijenio kadencu i pokušao ga proći brzo i bezbolno ostavljajući mu malo nade da će me moći pratiti. Posljednji koji je otpao prije dolaska na onaj prvi rotor nakon starta je bio visok mladić koji je nevjerojatno dobro disao. Zapravo čak bolje od mene. Prilazili smo školi u Šijani i ja sam nešto opsovao jer sam upao u udubinu na cesti koju nisam vidio i skoro izgubio ravnotežu. To ga je ponukalo da započne razgovor. Kao da se želi opravdati što sam ga stigao rekao je da se nije spremao za ovakve kratke utrke. Pomislim ovaj je možda neki spori ultraš koji ne može brže ali ovako može u nedogled. Onda mi je rekao da se sprema za Ljubljanu. Tu smo započeli razgovor koji je rezultirao mojim razočaranjem što trčim istim tempom kao netko ko trči maraton 3:30, a on se zaj.. jer me pitao koliko godina imaš? Koji kua pitaš takve gluposti. Dali da kažem ili ... puno, preko šesdeset. Samo je ostao i više nisam čuo korake. Tad sam shvatio da pričam na šestom kilometru i da mi je tempo pao ponovo na 4:04 ali Stane je bio sasvim blizu i ja se nisam potrudio da ubrzavam. Slijedio je dio od veslačkog kluba gdje sam se ove zime zagrijavao prije teretane do okretišta ispod nadvožnjaka na “punti”. Vidio sam bljeskalice policijskog vozila jer je taj dio zatvoren i uskoro je iz tog pravca naletio vodeći Bošnjak, a više od minute iza njega Žilić. Prvi put sam na utrci čuo korake i mene je u istom stilu kao ja neke mnogo prije toga pretekao mladić u majici sa engleskom zastavom. Brzina kojom je odmicao me posjetila na poljaka koji se skrivao u žbunju prije dvije godine i onda istrčao prije svih i uletio kao pobjednik u Arenu. Poslije ga nisu mogli naći niti na jednoj snimci pa je bio diskvalificiram. Ali ovaj momak se možda malo šparao jer ima i takvih. Čudno je da mi je na tri i nešto kilometra napravio razliku od jedne minute, a da je prije toga sedam kilometara trčao tako sporo.
Do okretišta sam se zabavljao brojanjem trkača ispred Staneta. Sad je samo jedan trkač kojeg je on u međuvremenu prošao bio ispred mene. Njega sam uskoro prošao i ja iako sam ne gledajući na sat i fokusirajući se na to što radi Stane još usporio. Kao da nisam htio vjerovati u to da sam ga uopće dostigao. Možda me ni on nije skužio kad smo trčali kroz tunele "Zerostrasse-a". Ja sam samo pazio da ne upadam u velike lokve vode ili negdje ne iskrenem nogu. Na izlazu smo malo usporili jer se izlaz račva, a nije bilo oznake na koju stranu skrenuti. Odlučio sam se da ga pratim i shvatio da je to samo jedno kratko razdvajanje koje se opet spaja na izlaz kod "Dvojnih vrata". Tamo sam znao što me čeka i otkrio mu svoju prisutnost dovikujući mu da pazi gdje staje jer na izlazu fali dosta velikih kamenih ploča. Milina za polomiti već umorne noge. Sad sam već trčao uz njega i kao i on bio u nedoumicu gdje skrenuti jer redar nam je pokazivao smjer prema Areni ali netko je vikao: “ne kroz park”. Ja sam prvi skrenuo, a Stane uz prve psovke za mnom urlajući na gomilu koja se okupila oko svjetlosne instalacije u parku uopće ne mareći za utrku i našu frustraciju što moramo usporavati i obilaziti. O nekolicinu sam se sa zadovoljstvom očešao u hokejaškom stilu i požalo što nemam sto kila. Onda je iz gomile izletjela žena sa malim klincem u koju se očešao Stane, a ja sam uspio prekoračit malog usprkos mom išijasu. Nije dosta što stalno mijenjamo podlogu sa asfalta na šljunak nego moramo još voziti i slalom po šljunku. Skoro sam zaboravio da nas uskoro očekuje mali okršaj jer sam mislio da trebamo nastaviti cestom do raskrsnice za Rivijeru, pa onda laganom uzbrdicom prema Areni. No iz mraka je opet izletio redar i usmjerio nas kraćim putem kroz park. Moj Garmin je tu već zasvirao deseti ali nisam ga ni pogledao prateći Staneta. Skrećemo na sami ulaz u Arenu koji ide za moje nejake noge previše strmo i tu se pokazuje prednost mladosti i jakih bataka. Odmakao mi je pet šest metara i znao sam da ga više neću moći stići. Nisam niti pokušao ali ipak sam stisnuo i ubrzao ali da to izgleda estetski lijepo i da ne izgleda da sam se predao.
Gledam sat i vidim da pokazuje 10,17 km, 4... neko vrijeme. Kontam u sebi, ok malo više od 10 km oko 40:... i to znači da je cilj ostvaren. Kua 41:23, stavi očale ... kako, pa gdje sam toliko izgubio. Neki kilometri su bili malo sporiji ali neki su bili brži, gdje je nestalo? U tunelu, jebo ih tunel. Koja budala uopće može uživati trčati kroz tunele. Slušam priče kako je staza 10,5 km, a po meni i onom izračunu tunela od prije dvije godine trebala bi biti bar 10,3-10-4 km, a to je oko 4:00/km. Koju sekundu gore dole. Trebao bi biti zadovoljan. Ukupno deseti ili 9 od muškaraca, a najstariji od njih, “Stane” je još uvijek 11 godina mlađi od mene. Osim toga on je moj imenjak kao i onaj ispred njega 22 godine mlađi Ivan. Nešto mi je ipak nedostajalo na toj utrci. Otišao sam se rastrčati još kilometar sa jednim kolegom, obukao suhu majicu kad sam se prestao znojiti, sačekao reda radi proglašenje i otišao polako kući odbivši odlazak na pivo u Shipyard sa ekipom. Osjećam se prazan, usamljen i umoran iako ne i u nogama. Valjda je to samo bio takav dan ili sam bio zabrinut za stvarni ishod te utrke. Ništa se nije desilo posebno dan poslije. Zglob nije prošao ali nije niti stradao. Išijas je i dalje tu kao da smo stari bračni par. Nekad je bolje da ti je gore nego da je uvijek isto. Znam samo jedno, ovo je moja posljednja X-ica.
On se onda ispravi i veli: "Ne mislim da sam ja možda pretjerao s tempom". Uto je zasvirao prvi kilometar, ekran se osvijetlio sa 4:03 zbog kojih sam malo razočaran u sebi pomislio. Ako se sad ne trudiš da na desetki držiš bar 4:00 kako će to izgledati na maratonu. Malo sam ubrzao ostatak te blage uzbrdice znajući da će za kilometar dva uslijediti lagana nizbrdica i povratak u grad nakon prolaska velikog osvijetljenog rotora. Taj j..ni rotor sa svojom svjetlosnom instalacijom se spominje kao nešto zbog čega treba doći na utrku ali ja ga uopće nisam primjetio. Bio sam usmjeren samo na mjerkanje udaljenosti između mene i grupice koja se okupila oko "Staneta" kao pilići oko kvočke. Stane je legenda i valjda svi žele njegov skalp. Iza sebe već nisam čuo nikakve korake i nisam više pogledavao na sat jer sam imao cilj. Iz mraka sa desne strane nogostupa sam odjednom čuo povik: "Ajmo coach" i "bravo dida". Ugledam Slavena sa bičikletom i pretpostavljam curom koji su došli do rotora i bili jedina publika na tom sad već par kilometara potpuno pustom dijelu ceste. Da je bar tako pusto ostalo do kraja. Kilometri su nakon blage uzbrdice sa 4:02 pali na 3:55 i to tri za redom u sekundu isti. Kako se pileće jato osipalo ja sam svakog pokušavao skinuti još dok je još demoraliziran. Neki su ipak malo ubrzavali ali ako su pustili Staneta znači da su već koma i to su ubrzo shvatili.
Teško da se netko nakon polovine staze ako nije mogao držati do tada tempo ponovo počne dizati. Možda netko pođe u lov na mene kao što ja lovim "Staneta". Najdulje sam se zadržao iza nekolicine malo bržih pa mi je automatski tempo malo varirao ali razmak između mene i Staneta je ipak bio sve manji. Slušao sam svakog kako diše uspoređivao sa mojim disanjem i onda donosio odluku, promijenio kadencu i pokušao ga proći brzo i bezbolno ostavljajući mu malo nade da će me moći pratiti. Posljednji koji je otpao prije dolaska na onaj prvi rotor nakon starta je bio visok mladić koji je nevjerojatno dobro disao. Zapravo čak bolje od mene. Prilazili smo školi u Šijani i ja sam nešto opsovao jer sam upao u udubinu na cesti koju nisam vidio i skoro izgubio ravnotežu. To ga je ponukalo da započne razgovor. Kao da se želi opravdati što sam ga stigao rekao je da se nije spremao za ovakve kratke utrke. Pomislim ovaj je možda neki spori ultraš koji ne može brže ali ovako može u nedogled. Onda mi je rekao da se sprema za Ljubljanu. Tu smo započeli razgovor koji je rezultirao mojim razočaranjem što trčim istim tempom kao netko ko trči maraton 3:30, a on se zaj.. jer me pitao koliko godina imaš? Koji kua pitaš takve gluposti. Dali da kažem ili ... puno, preko šesdeset. Samo je ostao i više nisam čuo korake. Tad sam shvatio da pričam na šestom kilometru i da mi je tempo pao ponovo na 4:04 ali Stane je bio sasvim blizu i ja se nisam potrudio da ubrzavam. Slijedio je dio od veslačkog kluba gdje sam se ove zime zagrijavao prije teretane do okretišta ispod nadvožnjaka na “punti”. Vidio sam bljeskalice policijskog vozila jer je taj dio zatvoren i uskoro je iz tog pravca naletio vodeći Bošnjak, a više od minute iza njega Žilić. Prvi put sam na utrci čuo korake i mene je u istom stilu kao ja neke mnogo prije toga pretekao mladić u majici sa engleskom zastavom. Brzina kojom je odmicao me posjetila na poljaka koji se skrivao u žbunju prije dvije godine i onda istrčao prije svih i uletio kao pobjednik u Arenu. Poslije ga nisu mogli naći niti na jednoj snimci pa je bio diskvalificiram. Ali ovaj momak se možda malo šparao jer ima i takvih. Čudno je da mi je na tri i nešto kilometra napravio razliku od jedne minute, a da je prije toga sedam kilometara trčao tako sporo.
Do okretišta sam se zabavljao brojanjem trkača ispred Staneta. Sad je samo jedan trkač kojeg je on u međuvremenu prošao bio ispred mene. Njega sam uskoro prošao i ja iako sam ne gledajući na sat i fokusirajući se na to što radi Stane još usporio. Kao da nisam htio vjerovati u to da sam ga uopće dostigao. Možda me ni on nije skužio kad smo trčali kroz tunele "Zerostrasse-a". Ja sam samo pazio da ne upadam u velike lokve vode ili negdje ne iskrenem nogu. Na izlazu smo malo usporili jer se izlaz račva, a nije bilo oznake na koju stranu skrenuti. Odlučio sam se da ga pratim i shvatio da je to samo jedno kratko razdvajanje koje se opet spaja na izlaz kod "Dvojnih vrata". Tamo sam znao što me čeka i otkrio mu svoju prisutnost dovikujući mu da pazi gdje staje jer na izlazu fali dosta velikih kamenih ploča. Milina za polomiti već umorne noge. Sad sam već trčao uz njega i kao i on bio u nedoumicu gdje skrenuti jer redar nam je pokazivao smjer prema Areni ali netko je vikao: “ne kroz park”. Ja sam prvi skrenuo, a Stane uz prve psovke za mnom urlajući na gomilu koja se okupila oko svjetlosne instalacije u parku uopće ne mareći za utrku i našu frustraciju što moramo usporavati i obilaziti. O nekolicinu sam se sa zadovoljstvom očešao u hokejaškom stilu i požalo što nemam sto kila. Onda je iz gomile izletjela žena sa malim klincem u koju se očešao Stane, a ja sam uspio prekoračit malog usprkos mom išijasu. Nije dosta što stalno mijenjamo podlogu sa asfalta na šljunak nego moramo još voziti i slalom po šljunku. Skoro sam zaboravio da nas uskoro očekuje mali okršaj jer sam mislio da trebamo nastaviti cestom do raskrsnice za Rivijeru, pa onda laganom uzbrdicom prema Areni. No iz mraka je opet izletio redar i usmjerio nas kraćim putem kroz park. Moj Garmin je tu već zasvirao deseti ali nisam ga ni pogledao prateći Staneta. Skrećemo na sami ulaz u Arenu koji ide za moje nejake noge previše strmo i tu se pokazuje prednost mladosti i jakih bataka. Odmakao mi je pet šest metara i znao sam da ga više neću moći stići. Nisam niti pokušao ali ipak sam stisnuo i ubrzao ali da to izgleda estetski lijepo i da ne izgleda da sam se predao.
Gledam sat i vidim da pokazuje 10,17 km, 4... neko vrijeme. Kontam u sebi, ok malo više od 10 km oko 40:... i to znači da je cilj ostvaren. Kua 41:23, stavi očale ... kako, pa gdje sam toliko izgubio. Neki kilometri su bili malo sporiji ali neki su bili brži, gdje je nestalo? U tunelu, jebo ih tunel. Koja budala uopće može uživati trčati kroz tunele. Slušam priče kako je staza 10,5 km, a po meni i onom izračunu tunela od prije dvije godine trebala bi biti bar 10,3-10-4 km, a to je oko 4:00/km. Koju sekundu gore dole. Trebao bi biti zadovoljan. Ukupno deseti ili 9 od muškaraca, a najstariji od njih, “Stane” je još uvijek 11 godina mlađi od mene. Osim toga on je moj imenjak kao i onaj ispred njega 22 godine mlađi Ivan. Nešto mi je ipak nedostajalo na toj utrci. Otišao sam se rastrčati još kilometar sa jednim kolegom, obukao suhu majicu kad sam se prestao znojiti, sačekao reda radi proglašenje i otišao polako kući odbivši odlazak na pivo u Shipyard sa ekipom. Osjećam se prazan, usamljen i umoran iako ne i u nogama. Valjda je to samo bio takav dan ili sam bio zabrinut za stvarni ishod te utrke. Ništa se nije desilo posebno dan poslije. Zglob nije prošao ali nije niti stradao. Išijas je i dalje tu kao da smo stari bračni par. Nekad je bolje da ti je gore nego da je uvijek isto. Znam samo jedno, ovo je moja posljednja X-ica.
utorak, 11. rujna 2018.
Sve prolazi
Ako dovoljno dugo sačekaš sve na koncu prođe. Čak i poznata kineska mudrost iz umjeća ratovanja(Sun Tzu) kazuje: "Ako dovoljno dugo čekaš uz rijeku, njome će doplutati tijela tvojih neprijatelja". Nažalost ima to i svoju lošu stranu. Vrijeme je neumoljivo, ima svoj tvrdoglavi smjer i put bez osvrtanja na nas koji kao promatrači stojimo u nadi da ćemo stići dograbiti malo sreće. Samo proleti kao brzi voz kroz stanicu. Učimo se strpljenju ali to mi se ponekad čini potpuno pogrešno. Prolazi mi već treći dan od zadnjeg trčanja. Zglob ako je uopće bio problem u njemu je malo bolje ali ako do večeras ne odradim bar lagani trening sutra će to biti četiri dana pauze. Oteklina ispod obije strane skočnog je splasnula ali potpuno pružanje stopala izaziva još bol unutar zgloba i kao da je zapravo u hvatištu ahilove. Na podu u kancelariji pored ormara imam nacrtanu crvenu crtu. Kad na nju stavim vrh tenisice i napravim fleksiju koljena bez dizanja pete, koljenom lako dotaknem vrata ormara. To trenutno sa lijevom nogom ne mogu čak i ako zanemarim bol još mi fali bar dva centimetra.
Kad bi se pravio da sam optimista uzviknuo bi: "hura, sad bar stopalo ili išijas nisu veliki problem"! Ali nisam. Znam da će nešto ostati, nešto novo će da me gnjavi sutra kad ovo prođe samo moram čekati. Uživaj ako možeš, biti će još toga nije ovo najgore.
Kad bi se pravio da sam optimista uzviknuo bi: "hura, sad bar stopalo ili išijas nisu veliki problem"! Ali nisam. Znam da će nešto ostati, nešto novo će da me gnjavi sutra kad ovo prođe samo moram čekati. Uživaj ako možeš, biti će još toga nije ovo najgore.
Loše za pet
Ništa nije pomoglo nakon intervala u četvrtak. Ni lubenica, ni odmor u petak jer ono što se činilo da je samo sitni problem zbog par laganih iskretanja lijevog skočnog zgloba preraslo je u nešto jaču bol u oba krajnja položaja i krutost ujutro nakon prvih par koraka. Razmišljao sam da sačekam još jedan dan i tek u nedjelju trčim jednu jako skraćenu dužinu sa ubrzanjem u drugoj polovini. To bi bio sad već drugi tjedan za redom da imam po tri dana odmora bez trčanja.
Iako mi donekle odgovara mali pad volumena dva tjedna su previše. Ali nije mi vrag dao mira. Krenuo sam u subotu pogrešno izračunavši da je tura koju trčim od kuće preko punta Verudele uz more do Stoje i nazad oko 18-19 km. Na koncu se ispostavilo da je to više od 21 km. To bi trebalo biti sasvim lagano i ako me zglob ne bude gnjavio uvijek mogu još nešto otrčati u nedjelju. Nakon početnih bolova zglob se malo umirio i moj tempo je čim sam pustio nogu sasvim prirodno skliznuo ispod 5 minuta. Kad sam bio već na šetnici Lungo mare bližio se 12 kilometar, a da nisam bio niti svjestan da trčim i brže od 4:50. Zabavljao sam se prolazeći zapuhane trkače i trkačice rekreativce zajapurenih lica i razmišljao pa što se mona čudiš tome i ja tako izgledam nekom dobrom trkaču koji može derati maraton brže od 4 minute po kilometru. Stresem se na pomisao o onima koji su blizu 3 minute. Eh da mi je ...
Trgne me Garmin kad je otkucao 12-ti kilometar i pokazao prosjek 4:44/km. Skontao sam kako već moram početi ubrzavati tih pet kilometara jer mi onda ostaje samo jedan ili dva za lagano istrčavanje. Uostalom mogu ako treba napraviti još koji krug na premanturskom igralištu i odraditi ono što mi fali.
Još sam bio u nedoumici dali da trčim LT tempo oko 4:08 ili probam tempo utrke na 10 km koja se približava. U sebi sam pomislio idem toliko da puls bude malo iznad LT-a pa koliko bude neka bude. Svakako neću forsirati jer 5 kilometara u previše brzom tempu bi moglo još više iritirati moj zglob.
Kako prva tri kilometra puls nije skakao ja sam ipak zadržao tempo sekundu ili dvije iznad 4 minute.
Na četvrtom kilometru nakon sasvim laganog uspona od Stoje prema kupalištu Valkane puls je tek prešao par otkucaja iznad LT pulsa, a kad je prošao i taj kilometar koji je bio još sekundu sporiji pustio sam ručnu i zadnji otrčao onako bez umiranja ali odlučno brzo pokušavajući zamisliti mogu li tako trčati utrku od 10 kilometara. Teško da mogu baš tako jer taj sam izvukao za 3:54, a kako sam pri kraju ubrzavao i maksimalni puls na kraju je porastao bliže maksimumu odnosno svakako blizu 95% što odgovara pravoj utrci na 5 km. Obzirom da sa ovim satom nisam još trčao nikakvu kraću utrku on je naravno zabilježio novi rekord ili najbržih 5 km za 20:01. Nije niti tako loše za utrku sa letećim startom nakon zagrijavanja od 12 kilometara u tempu bržem od 5 minuta po kilometru.
Možda bi za ovo od nekoga dobio i ocjenu pet ali u mom slučaju to je petica koja bi na faksu značila da nisam prošao. Rijetko trčim tempo tako brzo. Zapravo samo sam trčao tri puta tako. Uvijek je to bio plod neke greške koju sam ponekad i iz meni nepoznatih razloga činio. Prvi put je to bilo 2014 g tri tjedna prije maratona u Ljubljani. Tada sam trčao 14 sekundi sporije ali imao prosječni puls za 4 otkucaja viši.
Čak je i temperatura bila ista ali tempo trčanju je prethodilo samo lagano zagrijavanje od 2 kilometara, a ne sat vremena relativno brzog trčanja. Zanimljivo da je taj rezultat 20:14 odgovarao ekvivalentu maratona od 3:13:40 što je jako blizu mom tadašnjem rezultatu u maratonu 3:13:14. No to je samo zanimljivo ali vjerojatno nema nikakve veze. Kad sam trčao ponovo gotovo isti tempo 2016 godine, čak i malo sporije(20:20) za 5 kilometara. Maraton je bio tri minute brži nego 2014 godine. Tada je to bilo jedno tjedan dva ranije nego ovo trčanje u subotu i bilo je nešto toplije. Puls je bio samo za jedan otkucaj viši iako sam i tada prethodno trčao samo dva kilometra laganog zagrijavanja. Osim toga oba puta sam trčao na potpuno ravnoj atletskoj stazi dok je staza kojom sam trčao u subotu malo valovita sa ukupno 40 metara uspona i spuštanja. Umjesto zadovoljstva jer sam trčao relativno brzo sa ne prevelikim naporom meni ostaje gorčina jer zglob je sad malo natekao i u nedjelju sam se morao suzdržati od trčanja, a ni plivanje mi nije donijelo nikakvu utjehu. Čak mogu reći da sam još više razočaran jer sam plivao sa bratom. Mada mi nije uopće utekao, plivao sam sporije nego neki dan kad sam se borio sa burekom. Možda zbog toga što stopalo ne mogu opružiti pa mi je održavanje ionako potpuno narušene plovnosti bilo još teže. Razmišljam i o otkazivanju utrke u subotu ali ću još sačekati utorak da vidim hoće li se bol u zglobu smiriti i hoće li izdržati LT "cruise" intervale 5x1000 m sa 200 m laganog trčanja između. To treba biti sporije od ovih 20:01 za 40 sekundi. Ako zglob ne prođe desetka bi mogla zapečatiti moj plan za maraton, a nema toga što neću napraviti da se to ne desi.
Iako mi donekle odgovara mali pad volumena dva tjedna su previše. Ali nije mi vrag dao mira. Krenuo sam u subotu pogrešno izračunavši da je tura koju trčim od kuće preko punta Verudele uz more do Stoje i nazad oko 18-19 km. Na koncu se ispostavilo da je to više od 21 km. To bi trebalo biti sasvim lagano i ako me zglob ne bude gnjavio uvijek mogu još nešto otrčati u nedjelju. Nakon početnih bolova zglob se malo umirio i moj tempo je čim sam pustio nogu sasvim prirodno skliznuo ispod 5 minuta. Kad sam bio već na šetnici Lungo mare bližio se 12 kilometar, a da nisam bio niti svjestan da trčim i brže od 4:50. Zabavljao sam se prolazeći zapuhane trkače i trkačice rekreativce zajapurenih lica i razmišljao pa što se mona čudiš tome i ja tako izgledam nekom dobrom trkaču koji može derati maraton brže od 4 minute po kilometru. Stresem se na pomisao o onima koji su blizu 3 minute. Eh da mi je ...
Trgne me Garmin kad je otkucao 12-ti kilometar i pokazao prosjek 4:44/km. Skontao sam kako već moram početi ubrzavati tih pet kilometara jer mi onda ostaje samo jedan ili dva za lagano istrčavanje. Uostalom mogu ako treba napraviti još koji krug na premanturskom igralištu i odraditi ono što mi fali.
Još sam bio u nedoumici dali da trčim LT tempo oko 4:08 ili probam tempo utrke na 10 km koja se približava. U sebi sam pomislio idem toliko da puls bude malo iznad LT-a pa koliko bude neka bude. Svakako neću forsirati jer 5 kilometara u previše brzom tempu bi moglo još više iritirati moj zglob.
Kako prva tri kilometra puls nije skakao ja sam ipak zadržao tempo sekundu ili dvije iznad 4 minute.
Na četvrtom kilometru nakon sasvim laganog uspona od Stoje prema kupalištu Valkane puls je tek prešao par otkucaja iznad LT pulsa, a kad je prošao i taj kilometar koji je bio još sekundu sporiji pustio sam ručnu i zadnji otrčao onako bez umiranja ali odlučno brzo pokušavajući zamisliti mogu li tako trčati utrku od 10 kilometara. Teško da mogu baš tako jer taj sam izvukao za 3:54, a kako sam pri kraju ubrzavao i maksimalni puls na kraju je porastao bliže maksimumu odnosno svakako blizu 95% što odgovara pravoj utrci na 5 km. Obzirom da sa ovim satom nisam još trčao nikakvu kraću utrku on je naravno zabilježio novi rekord ili najbržih 5 km za 20:01. Nije niti tako loše za utrku sa letećim startom nakon zagrijavanja od 12 kilometara u tempu bržem od 5 minuta po kilometru.
Možda bi za ovo od nekoga dobio i ocjenu pet ali u mom slučaju to je petica koja bi na faksu značila da nisam prošao. Rijetko trčim tempo tako brzo. Zapravo samo sam trčao tri puta tako. Uvijek je to bio plod neke greške koju sam ponekad i iz meni nepoznatih razloga činio. Prvi put je to bilo 2014 g tri tjedna prije maratona u Ljubljani. Tada sam trčao 14 sekundi sporije ali imao prosječni puls za 4 otkucaja viši.
Čak je i temperatura bila ista ali tempo trčanju je prethodilo samo lagano zagrijavanje od 2 kilometara, a ne sat vremena relativno brzog trčanja. Zanimljivo da je taj rezultat 20:14 odgovarao ekvivalentu maratona od 3:13:40 što je jako blizu mom tadašnjem rezultatu u maratonu 3:13:14. No to je samo zanimljivo ali vjerojatno nema nikakve veze. Kad sam trčao ponovo gotovo isti tempo 2016 godine, čak i malo sporije(20:20) za 5 kilometara. Maraton je bio tri minute brži nego 2014 godine. Tada je to bilo jedno tjedan dva ranije nego ovo trčanje u subotu i bilo je nešto toplije. Puls je bio samo za jedan otkucaj viši iako sam i tada prethodno trčao samo dva kilometra laganog zagrijavanja. Osim toga oba puta sam trčao na potpuno ravnoj atletskoj stazi dok je staza kojom sam trčao u subotu malo valovita sa ukupno 40 metara uspona i spuštanja. Umjesto zadovoljstva jer sam trčao relativno brzo sa ne prevelikim naporom meni ostaje gorčina jer zglob je sad malo natekao i u nedjelju sam se morao suzdržati od trčanja, a ni plivanje mi nije donijelo nikakvu utjehu. Čak mogu reći da sam još više razočaran jer sam plivao sa bratom. Mada mi nije uopće utekao, plivao sam sporije nego neki dan kad sam se borio sa burekom. Možda zbog toga što stopalo ne mogu opružiti pa mi je održavanje ionako potpuno narušene plovnosti bilo još teže. Razmišljam i o otkazivanju utrke u subotu ali ću još sačekati utorak da vidim hoće li se bol u zglobu smiriti i hoće li izdržati LT "cruise" intervale 5x1000 m sa 200 m laganog trčanja između. To treba biti sporije od ovih 20:01 za 40 sekundi. Ako zglob ne prođe desetka bi mogla zapečatiti moj plan za maraton, a nema toga što neću napraviti da se to ne desi.
petak, 7. rujna 2018.
Pramide ili Sharm el sheikh
Stalno ovih dana nešto ratujem sa ženom jer godišnji sam skoro potrošio na ne znam što. Zapravo svako ljeto ista priča. Dođu djeca, malo se gubimo sa njima, malo starci, onda trening koji postaje sve zahtjevniji kako se približava maraton i ja sam nakon godišnjeg umoran. Ona bi da sad negdje putujemo jer je njoj prije bilo vruće za bilo što. Da stvar bude gora sad mi je nabila na nos buraza koji eto po drugi put ide u "Sharm el sheikh" na ronjenje i podvodno slikanje. On je uspio obraditi svoju ženu da položi tečajeve ronjenja jer koji kua bi tamo mogla raditi ako on planira biti samo na brodu i cijeli božji dan ronjati. No mojoj ženi koja u životu nikad nije stavila masku na lice i grozi se same pomisli da tako nešto proba to ne znači ništa, važno je da on(moj buraz) vodi ženu. Ja sam zato jučer po treći put bio na "piramidama". Hoću reći trčao ono što u žargonu trkači zovu "piramide". Kako moja žena apsolutno ne trči, naravno nisam je poveo. Prije toga sam ipak malo spustio tenzije i direktno sa posla otišao na more gdje me čekala sa masnim burekom umjesto maneštre koja je ostala kući. Malo sam se bućnuo da se rashladim, pojeo onaj mastan burek sa sirom i špinatom i cvrljio se na suncu skupa sa njom jer ona eto baš to voli. U to se ne uklapa činjenica da ne podnosi vrućinu ali više nije tako vruće mada sunce ipak još dosta grije. Nisam izdržao niti petnaest minuta pa sam otišao da otplivam jedno pola sata prije povratka kući. Baš sam se osjećao tromo i onaj burek je stalno htio da njime hranim ribe kojih je bilo prilično. Čak i lijepi komadi. Prošli tjedan je jedan čiča sa maskom, obučen u običnu pamučnu majicu izašao sa bar kilogram ribe: baraja, oradela i jednim šargom porcijašem. Sve je ulovio sa površine udicom koju je spuštao lijenim ribama pred samu njušku. Žena je odmah počela spiku kako nije odavno jela dobru ribu od kad sam se prestao baviti podvodnim ribolovom i postao trkač. Prije joj je najviše smetalo što idem roniti. Stalno je bila zabrinuta pogotovo jer sam ponekad išao i sam. Eto nikad ne valja.
Kako burek nije htio van iz mene skratio sam planirano plivanje na samo 1 kilometar i nadao se da ću za sat vremena ipak moći otrčati trening. Naravno njoj se nije žurilo kući ... sad je najljepše na moru. Ja sam bio nervozan na kvadrat. Nisam se niti istuširao i onako slan još uvijek neprobavljenog bureka odmah bez odmora otišao na stadion. Rekoh sebi: kad počnem da trčim burek će po sili gravitacije morati dolje. Kad plivaš stalno pluta negdje između želuca i jednjaka.
Došao sam malo ranije pa sam prvi i krenuo čim su otišli klinci koji su okupirali dobar dio stadiona.
Moram priznati da mi je bilo teško sa tim burekom popeti se na piramidu. Kreneš sa 400 m brzo, pa 800 dosta brzo, zatim 1200 u tempu utrke na 5 km, pa 1600 koje je trebalo trčati u tempu desetke. U toj borbi sa burekom koji mi je ometao disanje i zamalo da me nije uhvatio bodac nisam ni primijetio da sam sve otrčao precizno osim 1600 m koje sam trčao prebrzo. Zatim je uslijedio silazak i na prvoj stepenici mi se priključio Slaven. Slučajno sam se poklopio sa njegovim intervalom 1200 m ali me je previše povukao jer ih on radi malo brže od mene. Pritisak bureka je sad popustio, mrak je preuzeo većinu stadiona.
Samo su dva mjesta na cilju i dvjestotki bila osvijetljena. Pošto ionako ne vidim nisam više pratio prolaze već odradio na osjećaj osim zadnje 400-otke koju sam namjerno ubrzao i to koliko ide u zadnjih 200 m.
Tko šiša išijas. Vidim neki klimaju glavom ... prebrzo ... j... ja bi rado da mogu još brže. Kad nisam kao buraz dva puta bio u Egiptu bar sam tri puta odradio piramide. Prvi put prije Crikvenice i osobnog u polumaratonu. Tada sam bio u prosjeku sporiji za 9 sekundi uz prosječni puls za jedan manji ali je temperatura bila manja za više od 10 stupnjeva. Drugi put prije Ljubljane i osobnog u maratonu. Temperatura je bila ista kao jučer, bio je početak devetog mjeseca i bio sam sporiji za 4 sekunde sa prosječnim pulsom(intervala) također za jedan nižim. Znači možda ipak uspijem pomaknuti malo taj osobni. Puls mi je možda bio za jedan viši zbog bureka i skoro pola sata plivanja prije treninga.
Nisam siguran kad ću sljedeći put na piramide ali to sigurno neće biti one u egiptu.
Kako burek nije htio van iz mene skratio sam planirano plivanje na samo 1 kilometar i nadao se da ću za sat vremena ipak moći otrčati trening. Naravno njoj se nije žurilo kući ... sad je najljepše na moru. Ja sam bio nervozan na kvadrat. Nisam se niti istuširao i onako slan još uvijek neprobavljenog bureka odmah bez odmora otišao na stadion. Rekoh sebi: kad počnem da trčim burek će po sili gravitacije morati dolje. Kad plivaš stalno pluta negdje između želuca i jednjaka.
Došao sam malo ranije pa sam prvi i krenuo čim su otišli klinci koji su okupirali dobar dio stadiona.
Moram priznati da mi je bilo teško sa tim burekom popeti se na piramidu. Kreneš sa 400 m brzo, pa 800 dosta brzo, zatim 1200 u tempu utrke na 5 km, pa 1600 koje je trebalo trčati u tempu desetke. U toj borbi sa burekom koji mi je ometao disanje i zamalo da me nije uhvatio bodac nisam ni primijetio da sam sve otrčao precizno osim 1600 m koje sam trčao prebrzo. Zatim je uslijedio silazak i na prvoj stepenici mi se priključio Slaven. Slučajno sam se poklopio sa njegovim intervalom 1200 m ali me je previše povukao jer ih on radi malo brže od mene. Pritisak bureka je sad popustio, mrak je preuzeo većinu stadiona.
Samo su dva mjesta na cilju i dvjestotki bila osvijetljena. Pošto ionako ne vidim nisam više pratio prolaze već odradio na osjećaj osim zadnje 400-otke koju sam namjerno ubrzao i to koliko ide u zadnjih 200 m.
Tko šiša išijas. Vidim neki klimaju glavom ... prebrzo ... j... ja bi rado da mogu još brže. Kad nisam kao buraz dva puta bio u Egiptu bar sam tri puta odradio piramide. Prvi put prije Crikvenice i osobnog u polumaratonu. Tada sam bio u prosjeku sporiji za 9 sekundi uz prosječni puls za jedan manji ali je temperatura bila manja za više od 10 stupnjeva. Drugi put prije Ljubljane i osobnog u maratonu. Temperatura je bila ista kao jučer, bio je početak devetog mjeseca i bio sam sporiji za 4 sekunde sa prosječnim pulsom(intervala) također za jedan nižim. Znači možda ipak uspijem pomaknuti malo taj osobni. Puls mi je možda bio za jedan viši zbog bureka i skoro pola sata plivanja prije treninga.
Nisam siguran kad ću sljedeći put na piramide ali to sigurno neće biti one u egiptu.
ponedjeljak, 3. rujna 2018.
Dužina na suho
Da sam planirao taj dan odlazak na more garant bi me uhvatilo neko nevrijeme i kišurina. Ovako sam isplanirao za subotu tu zadnju malo dužu i sporiju dužinu jer kiša je trebala pasti još u petak uvečer, a za jutro je bilo predviđeno malo kišice i nešto hladnije. U nedjelju mi nije odgovaralo jer sam u subotu trebao navečer ići na jednu feštu za useljenje u novi stan jedne moje kolegice. Kako takve fešte trebaju poslužiti da se susjedstvo odmah šokira i zapamti kao se u zgradu uselila nova partijanerka to znači da će fešta potrajati, a onda će se ujutro biti teško pokrenuti. Zapravo je ciljano bilo da dužina bude još malo brža od ovih dosadašnjih, osim naravno onih dugih tempo(maratonski) trčanja ali ona su sva bila kraća od 30 kilometara. Još sam bio malo razvaljen od onih intervala bez obzira što sam taj prošli tjedan preskakao dosta treninga. Čak tri dana odmora u tjednu nisam imao još proljeća i ozljede palca dva tjedna prije polumaratona u Zagrebu. Ujutro sam se probudio zbunjen što sam se oznojio, a u krevetu pored mene nikoga. Žena zaspala uz neki film na kauču u dnevnom i nastavila tako. Koji kua se već znojim, a trebalo je zahladiti i na jugoistoku vidim obećavajuće crne oblake. Daj da bar malo opere cestu jer sinoć je samo sjevalo i tutnjalo negdje oko Pule ali ništa se nije desilo.
Tako zbunjen nisam se pet minuta mogao opredijeliti za tenisice jer izbor 2082 km, 2037 km, 1930 km, 1058 km u raspadu, 920 km supersoft i 320 km race flat nisu baš neki izbor za trčanje po Kamenjaku. Već ti ime govori sve. Nakon par stotina tisuća turista onaj put do Safari bara je grbav i mjestimično ogoljen do žive stijene. Tu bi trebale neke žešće trail tenisice ali opet skoro pola je po asfaltu pa nisam bio pametan što obući. Onda sam pola sata odmjeravao majice. Sa rukavom, bez rukava, tanje deblje gotovo sam dočekao penziju kad sam zgrabio poslije se pokazalo pogrešnu majicu. Bar nisam umro kao ono magare što je uginulo od gladi jer se našlo između dva plasta sijena. Napokon sam oko pola osam krenuo u nadi da ću imati kišu iako su kontinentalke na mojim Adidas tenisicama već odavno slik. Naravno početak je bio katastrofalno težak i čini mi se da me dugo nije tako zatezalo u zadnjoj loži.
Već sam požalio zbog uludo potrošenih para na fizioterapju kad se situacija ipak malo popravila. Nakon užasno sporog prvog i drugog kilometra odmah sam reducirao očekivanja i rijetko koji kilometar sam odradio brže od pet minuta, a na uzbrdici sam jako kratio korak da ne opteretim tu zadnju ložu još više. Čim sam se dočepao makadama poslije Banjola, prošao Volme i krenuo na Gornji Kamenjak umjesto kiše oni oblaci na istoku su se raspršili. Uz svu vlagu i već priličnu toplinu još se pojavilo i sunce. Pogrešna gusta majica je toliko otežala da su me boljela ramena, a i zalijepila se za trbuh iako umjesto trbuha imam rupu veličine omanjeg kratera na mjesecu obrubljenu rebarcima. Imam sala na trbuhu kao oni bilderi na svjetskom prvenstvu ali za čudo u mene nema nigdje onih pločica. Valjda su se porazbijale. Prolazim selo Premanturu, a sunce još više piči i razmišljam da uzmem vodu sad u nekom od kafića koji su se već otvorili ili da produžim. Možda ipak padne kiša. Do "Križa" sam nekako otrčao bez da sam previše saplitao noge ali nakon toga cesta je toliko izlokana da ti pažnja ne smije popustiti niti za sekundu. Dosta je jedan krivi korak i ode sve u krasni. Sad mi fali samo tako nešto kao iskretanje zgloba. Iako je subota i već davno prošlo 9 sati nigdje niti jednog auta. Jadan nadobudni biciklista, dvoje na motoru i dvoje zaljubljenih u šetnji. Nije da mi fale automobili već sam sa olakšanjem koje osjeća mazohista kad promaši čekićem prst zaključio kako je usprkos vrućini super jer ne gutam prašinu. Kako sunce nije pokazivalo znakove odustajanja, a mene je još na povratku čekao dobar sat trčanja od sela Premantura uplašio sam se da ipak ne uđem u crvenu zonu sa vodom i ne zakuham. Kako dalje do Banjola nema više ništa i nikoga uletio sam u prvi kafić i zamolio čašu vode. Malo začuđena konobarica nije čak niti postavila nikakvo pitanje već je samo pogledom punim nevjerice ispratila čarobno nestajanje vode u par sekundi. Zahvalio sam se i istrčao, a podrignuo tek nakon par kilometara kad je iz te lopte koja mi se poput kamena stuštila niz grlo u stomak odnekud izašao izdašan mjehur zraka. Otkud zrak u vodi kad nisam uopće disao? Nakon podriga negdje kod groblja gdje sam prošle godine dva puta imao incident sa listovima sve se ubrzalo i kilometri iznad 5 minuta su sad bili izuzetno rijetki. Tek jedan na usponu iz Vinkuranske uvale i zadnja dva prije kuće kad sam namjerno usporio.
Točno sam pratio disanje i nisam osjećao težinu u nogama ili nešto slično ali puls je bio neobično visok i bez obzira na lagani negativni split od oko 1% to je bio znak da sam opasno dehidriran. Prvi put sam na vaganju nakon trčanja imao samo 61,1 kg što ako ubrojim onih 2-3 dl vode u Premanturi znači da sam izgubio oko 3,2 litre i to je opasnih 5% čak i da nije bio ovako toplo i vlažno. Srećom da sam ipak odlučio da bar za nazad uzmem tih par decilitara vode. Jebeš ovu prognozu jer prava kiša nije pala niti u nedjelju.
Iako mi je zbog pulsa Garmin pokazao da trebam 72 sata oporavka već je trčanje u nedjelju uvečer nakon kupanja u moru iako po još uvijek sparnom vremenu proteklo sasvim uobičajeno. Osim još malo iritiranog išijasa i laganih bolova u skočnom zglobu jer sam par puta bio na rubu da iskrenem zglob sve je ok. U mom blogu i novinskom članku o kemiji za trkače sam pisao kako se oporavak može pospješiti korištenjem L-arginina kao stimulansa. Ne samo za širenje krvnih sudova on je koristan jer gotovo udvostručuje lučenje hormona rasta. Oni koji su pratili sve što sam napisao znaju da se dotična aminokiselina koja uzgred dosta košta zapravo proizvodi u našem tijelu, preciznije u bubrezima iz tvari koja se zove "citrulin". Njome obiluju libenice(citruni) i zato sam nakon dužine imao bliski susret sa jednom četvrtinom, a još tri četvrtine čekaju samo mene(kćerke nema, a žena ne jede lubenice hura!) da ih uništim i da se još malo oporavim.
Tako zbunjen nisam se pet minuta mogao opredijeliti za tenisice jer izbor 2082 km, 2037 km, 1930 km, 1058 km u raspadu, 920 km supersoft i 320 km race flat nisu baš neki izbor za trčanje po Kamenjaku. Već ti ime govori sve. Nakon par stotina tisuća turista onaj put do Safari bara je grbav i mjestimično ogoljen do žive stijene. Tu bi trebale neke žešće trail tenisice ali opet skoro pola je po asfaltu pa nisam bio pametan što obući. Onda sam pola sata odmjeravao majice. Sa rukavom, bez rukava, tanje deblje gotovo sam dočekao penziju kad sam zgrabio poslije se pokazalo pogrešnu majicu. Bar nisam umro kao ono magare što je uginulo od gladi jer se našlo između dva plasta sijena. Napokon sam oko pola osam krenuo u nadi da ću imati kišu iako su kontinentalke na mojim Adidas tenisicama već odavno slik. Naravno početak je bio katastrofalno težak i čini mi se da me dugo nije tako zatezalo u zadnjoj loži.
Već sam požalio zbog uludo potrošenih para na fizioterapju kad se situacija ipak malo popravila. Nakon užasno sporog prvog i drugog kilometra odmah sam reducirao očekivanja i rijetko koji kilometar sam odradio brže od pet minuta, a na uzbrdici sam jako kratio korak da ne opteretim tu zadnju ložu još više. Čim sam se dočepao makadama poslije Banjola, prošao Volme i krenuo na Gornji Kamenjak umjesto kiše oni oblaci na istoku su se raspršili. Uz svu vlagu i već priličnu toplinu još se pojavilo i sunce. Pogrešna gusta majica je toliko otežala da su me boljela ramena, a i zalijepila se za trbuh iako umjesto trbuha imam rupu veličine omanjeg kratera na mjesecu obrubljenu rebarcima. Imam sala na trbuhu kao oni bilderi na svjetskom prvenstvu ali za čudo u mene nema nigdje onih pločica. Valjda su se porazbijale. Prolazim selo Premanturu, a sunce još više piči i razmišljam da uzmem vodu sad u nekom od kafića koji su se već otvorili ili da produžim. Možda ipak padne kiša. Do "Križa" sam nekako otrčao bez da sam previše saplitao noge ali nakon toga cesta je toliko izlokana da ti pažnja ne smije popustiti niti za sekundu. Dosta je jedan krivi korak i ode sve u krasni. Sad mi fali samo tako nešto kao iskretanje zgloba. Iako je subota i već davno prošlo 9 sati nigdje niti jednog auta. Jadan nadobudni biciklista, dvoje na motoru i dvoje zaljubljenih u šetnji. Nije da mi fale automobili već sam sa olakšanjem koje osjeća mazohista kad promaši čekićem prst zaključio kako je usprkos vrućini super jer ne gutam prašinu. Kako sunce nije pokazivalo znakove odustajanja, a mene je još na povratku čekao dobar sat trčanja od sela Premantura uplašio sam se da ipak ne uđem u crvenu zonu sa vodom i ne zakuham. Kako dalje do Banjola nema više ništa i nikoga uletio sam u prvi kafić i zamolio čašu vode. Malo začuđena konobarica nije čak niti postavila nikakvo pitanje već je samo pogledom punim nevjerice ispratila čarobno nestajanje vode u par sekundi. Zahvalio sam se i istrčao, a podrignuo tek nakon par kilometara kad je iz te lopte koja mi se poput kamena stuštila niz grlo u stomak odnekud izašao izdašan mjehur zraka. Otkud zrak u vodi kad nisam uopće disao? Nakon podriga negdje kod groblja gdje sam prošle godine dva puta imao incident sa listovima sve se ubrzalo i kilometri iznad 5 minuta su sad bili izuzetno rijetki. Tek jedan na usponu iz Vinkuranske uvale i zadnja dva prije kuće kad sam namjerno usporio.
Točno sam pratio disanje i nisam osjećao težinu u nogama ili nešto slično ali puls je bio neobično visok i bez obzira na lagani negativni split od oko 1% to je bio znak da sam opasno dehidriran. Prvi put sam na vaganju nakon trčanja imao samo 61,1 kg što ako ubrojim onih 2-3 dl vode u Premanturi znači da sam izgubio oko 3,2 litre i to je opasnih 5% čak i da nije bio ovako toplo i vlažno. Srećom da sam ipak odlučio da bar za nazad uzmem tih par decilitara vode. Jebeš ovu prognozu jer prava kiša nije pala niti u nedjelju.
Iako mi je zbog pulsa Garmin pokazao da trebam 72 sata oporavka već je trčanje u nedjelju uvečer nakon kupanja u moru iako po još uvijek sparnom vremenu proteklo sasvim uobičajeno. Osim još malo iritiranog išijasa i laganih bolova u skočnom zglobu jer sam par puta bio na rubu da iskrenem zglob sve je ok. U mom blogu i novinskom članku o kemiji za trkače sam pisao kako se oporavak može pospješiti korištenjem L-arginina kao stimulansa. Ne samo za širenje krvnih sudova on je koristan jer gotovo udvostručuje lučenje hormona rasta. Oni koji su pratili sve što sam napisao znaju da se dotična aminokiselina koja uzgred dosta košta zapravo proizvodi u našem tijelu, preciznije u bubrezima iz tvari koja se zove "citrulin". Njome obiluju libenice(citruni) i zato sam nakon dužine imao bliski susret sa jednom četvrtinom, a još tri četvrtine čekaju samo mene(kćerke nema, a žena ne jede lubenice hura!) da ih uništim i da se još malo oporavim.
subota, 1. rujna 2018.
Razvali intervale
Neki kažu da malo stariji maratonci ne bi uopće trebali trčati VO2max intervale dok neki govore da je to jedini način da se zadrži mladost. Ti bi svaki dan samo mazali intervale. Tu svatko mora pronaći svoju mjeru. Ono što je važno je da srčano opterećenje ode preko 95% maksimalnog. Naravno da nakon intervala treba malo dulji oporavak i ne mogu se trčati u količini koja je ista kao lagano trčanje. Intenzitet treninga je određen srčanim opterećenjem i vremenom u kojem smo trčali sa tim opterećenjem. To znači da sporiji trkači moraju trčati manje ili kraće intervale. Drugo što je važno znati da je takav trening najbrži put do platoa i pretreniranosti. To je kao kad zaglavim pedalu na Hondi da pretječem u drugoj i za par sekundi ona počne da se trza jer je proradio limitator. Nakon toga ništa ne pomaže već samo šaltanje u višu brzinu. Tako je sa treningom intervala. Ponekad već nakon samo par tjedana nema velike koristi već se situacija obrne.
Međutim postoje znatne mogućnosti i varijacije intervala kad su intervali nešto sasvim drugo. Mogu biti pogodni za neurološku adaptaciju i popravljanje ekonomije trčanja ako su kratki ili sa velikom pauzom da puls previše ne naraste. Mogu se koristiti za metaboličku adaptaciju(LT tempo intervali).
Određena brzina trčanja regrutira pojedine skupine mišićnih vlakana prema potrebi. Ako trčite sporo aktiviraju se spora mišićna vlakna i kako se brzina povećava dolazi do promjena u neurološkom smislu. Grubo rečeno shema aktiviranja se mijenja. Zato se približno može reći da trčeći različitim brzinama treniramo različite skupine mišićnih vlakana kojih u našim mišićima ima cijeli spektar. Kad jedni rade drugi se recimo tako odmaraju ili šlepaju kao kad se vozite u tandemu, a kolega(ica) iza vas samo folira da okreće pedale. To je temeljna pretpostavka na kojoj se baziraju neki programi koji nemaju tjedne cikluse već su oni 12-15 dana. Naime dokazano je da je toliko potrebno za potpuni oporavak mišićnih vlakana. Tako je koncipiran i Frankov program i zbog toga sam uspio trčati čak deset treninga intervala kroz 8 tjedana, a to nisam osjetio ili platio nekom ozljedom.
Najbrže intervale od 800m sam trčao tri puta sa identičnim prosjekom. Iako sam svaki put trčao više intervala puls je bio svaki put nešto niži. One sa tempom utrke na 5km sam trčao isto tri puta u varijantama x1000m i zadnja 5x1200m sa istim padom srednjeg pulsa. Najdulje od 1600 m koje sam obično trčao samo jedan put u pripremama za maraton, sad sam trčao četiri puta i to jednom u sklopu posebnog bloka treninga kad 24 sata prije treninga nisam ništa jeo, a prije toga sam ujutro odradio 10 kilometara tempo trčanja. Zadnji intervali su bili jučer i bez obzira što sam trčao najviše intervala 6x1600m srednji puls je opet bio niži. Kad usporedim sa prijašnjim iz 2014 i 2016. g daleko sam dogurao, a oni su bili mjesec dana prije maratona. Trčao sam dva intervala više nego 2014 i jedan više nego 2016. Vrijeme intervala je bilo brže za 7 odnosno 4 sekunde u odnosu na 2014 i 2016. Puls za 3 odnosno 1 niži ali temperatura je tada bila 15-17 C, a jučer oko 23 C. Hoće li to biti dovoljno za tri minute u maratonu? Da pitam Garmina ... he, he što se babi htilo to joj se i snilo.
Budala, veli 3:00:04 skoro kao na onom transparentu "Ivo care 2:59:59". I to su kao neki stručnjaci radili. Tko zna kako će sve ispasti ali važno je da još ništa nije riknulo osim što mi se ipak malo vratio onaj išijas za koji sam mislio da ga je Marijan u ponedjeljak ubio laktima. U svakom slučaju mnogo je bolje nego prošli tjedan samo neka tako i ostane.
Međutim postoje znatne mogućnosti i varijacije intervala kad su intervali nešto sasvim drugo. Mogu biti pogodni za neurološku adaptaciju i popravljanje ekonomije trčanja ako su kratki ili sa velikom pauzom da puls previše ne naraste. Mogu se koristiti za metaboličku adaptaciju(LT tempo intervali).
Određena brzina trčanja regrutira pojedine skupine mišićnih vlakana prema potrebi. Ako trčite sporo aktiviraju se spora mišićna vlakna i kako se brzina povećava dolazi do promjena u neurološkom smislu. Grubo rečeno shema aktiviranja se mijenja. Zato se približno može reći da trčeći različitim brzinama treniramo različite skupine mišićnih vlakana kojih u našim mišićima ima cijeli spektar. Kad jedni rade drugi se recimo tako odmaraju ili šlepaju kao kad se vozite u tandemu, a kolega(ica) iza vas samo folira da okreće pedale. To je temeljna pretpostavka na kojoj se baziraju neki programi koji nemaju tjedne cikluse već su oni 12-15 dana. Naime dokazano je da je toliko potrebno za potpuni oporavak mišićnih vlakana. Tako je koncipiran i Frankov program i zbog toga sam uspio trčati čak deset treninga intervala kroz 8 tjedana, a to nisam osjetio ili platio nekom ozljedom.
Najbrže intervale od 800m sam trčao tri puta sa identičnim prosjekom. Iako sam svaki put trčao više intervala puls je bio svaki put nešto niži. One sa tempom utrke na 5km sam trčao isto tri puta u varijantama x1000m i zadnja 5x1200m sa istim padom srednjeg pulsa. Najdulje od 1600 m koje sam obično trčao samo jedan put u pripremama za maraton, sad sam trčao četiri puta i to jednom u sklopu posebnog bloka treninga kad 24 sata prije treninga nisam ništa jeo, a prije toga sam ujutro odradio 10 kilometara tempo trčanja. Zadnji intervali su bili jučer i bez obzira što sam trčao najviše intervala 6x1600m srednji puls je opet bio niži. Kad usporedim sa prijašnjim iz 2014 i 2016. g daleko sam dogurao, a oni su bili mjesec dana prije maratona. Trčao sam dva intervala više nego 2014 i jedan više nego 2016. Vrijeme intervala je bilo brže za 7 odnosno 4 sekunde u odnosu na 2014 i 2016. Puls za 3 odnosno 1 niži ali temperatura je tada bila 15-17 C, a jučer oko 23 C. Hoće li to biti dovoljno za tri minute u maratonu? Da pitam Garmina ... he, he što se babi htilo to joj se i snilo.
Budala, veli 3:00:04 skoro kao na onom transparentu "Ivo care 2:59:59". I to su kao neki stručnjaci radili. Tko zna kako će sve ispasti ali važno je da još ništa nije riknulo osim što mi se ipak malo vratio onaj išijas za koji sam mislio da ga je Marijan u ponedjeljak ubio laktima. U svakom slučaju mnogo je bolje nego prošli tjedan samo neka tako i ostane.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)