utorak, 25. rujna 2018.

Ustati ili

 Baš se tako osjećam, kao netko tko se probudio za posao, a vani mrakača i kijamet. Znaš da ti je šef nadrkan i već su davno prošla vremena kad si posao smatrao zabavnim. Najradije bi ostao ležati. Isto se sigurno osjeća i bokser kad ga poravnaju sa podom ringa. Ne zna gdje mu je dupe, a gdje glava ali zna ako se digne da će opet da ga razbiju. Pa ipak zbog nečega se ipak ustane. Nekome za ustajanje podvikne žena: "ustaj ljenčino radi nešto ...", nekome mama, trener ili pak ima nešto treće. Kalendar kaže da sam sad već deset dana u "knockdown-u". Pokušao sam se dva puta pridignuti i nije dobro prošlo pa sad razmišljam dali da probam još jednom i možda iznenadim sam sebe ili ostanem tako i čekam da mi ubace "peškir"(šugaman, ručnik, brisača kako god ali u boksu to je peškir i točka) u ring. Sve mi se odvija van mojih sigurnih okvira. Pokušavam renovirati novo lani renovirano kupatilo tj. popraviti štetu koju su napravili nestručni pituri ali to mi naravno ide kao i sve ostalo ... jednom riječju ne ide. Trebalo je biti gotovo prošli vikend ali mi je uletio neki rod iz dalmacije. Mladi "torcidaši". Svi od reda, dva sa dva pa sam ih morao negdje ugurati i adio posao. Bar da nas nisu razbucali, mislim Istru(4:2) ali zabole me. Ionako ne znam zašto se više zove Istra. Sve sami španjolci, moga bi se zvati ako ne Alaves ono bar Istraves. Čude se kako živim pored stadiona, a stvarno nikad nisam pogledao niti jednu utakmicu. Eto ne volim nogomet ... ni fudbal, kako god.
Bar sam iskoristio zadnje tople dane ovog tjedna i malo više plivao. Jučer se sve odjednom promijenilo i sad je krajnji rok da se ustanem i pokušam ili da bacim peškir u ring. Još uvijek postoji oteklina pored članka više sa unutarnje strane i na pritisak je malo bolna. Puna fleksija stopala je također bolna ali čini mi se da ipak nije problem u hvatištu ahilove čega se naročito bojim. Sve moguće manipulacije ahilove ne izazivaju nikakvu bol i sva je prilika da je oteklina zapravo nakupljena tekućina u bursi zgloba. Samo ostaje pitanje za milion dolara zbog čega. Jeli bila kobna ona dužina po Premanturi kad sam dva puta malo iskrenuo zglob ili sam to samo krivo povezao jer bol prvi put jako osjećam od kad sam radio piramidalne intervale. To svakako nije bio pametan potez jer nisu niti bili u planu ali sam ih radio jer sam htio malo isprobati promjene tempa na utrci. Utrci koja mi nije bila važna ali je eto postala. Ionako sam znao da mogu glatko trčati 4:00/km, što je izašlo točno toliko kad se uzme u obzir puna duljina staze. Za dvostruko dulju utrku mogu dodati čak i 10-12 sec po kilometru što je oko 1:28-1:29 polumaraton, a to sam trčao još na proljeće. Uz sve te silne dužine ovo ljeto, maraton bi trebao biti još 10-12 sek/km sporiji pa bi ciljanih 4:25/km bilo vrlo dohvatljivo. Zapravo mi je dovoljno i 4:27/km za malo brže od 3:08:00. Stalno si to ponavljam u nadi da će me motivirati da se ustanem i pokušam jer nisam valjda u ovih deset dana izgubio baš svu formu.
Danas ću vidjeti pa makar me to koštalo ponovnog "knockdown-a".
 
 

Nema komentara:

Objavi komentar