Kad sam već u zadnje vrijeme tako nedosljedan, pokušao sam bar malo popraviti stvar i otišao u Ljubljanu. Čak sam i razmišljao o tome da trčim jer Erol je morao odustati zbog ozljede neke tetive.
Još me pomalo kopkalo kako trčati maraton bez ijedne dužine i to trčati u društvu sa dečkima koji su cijelo ljeto gazili asfalt dok sam ja pokušavao biti nešto drugo kao recimo ta blesava ideja sa plivanjem. Nisam niti pokušao trčati onaj test u četvrtak. Ne zato što se bojim rezultata već zato što sam smetnuo sa uma da je u 7 sati već mrkli mrak i opet ću bez veze ubadati točan puls ... ma dok...ca! Pridružio sam se onoj maloj ekipici. Dva maratonca i jedan polumaratonac koji su trebali trčati malo tempa tek toliko da odrade još taj zadnji trening prije utrke. Trčali su maratonski tempo koji su planirali. Znači oko 4:40/km, a ja sam provjeravao dali pri tome mogu normalno pričati ili im je to malo previše. Bio sam siguran da obojica mogu brže od toga jer su mi tako djelovali ali svatko tu utrku trči sam i ono što netko(ja) misli nema velikog značaja. Iako sam taj tjedan napravio dosta kilometara i prvi put u zadnja četiri mjeseca spojio tri treninga za redom još sam u subotu odlučio da i po prvi put trčim dulje o 15 km. Nije mi se išlo daleko od kuće pa je ponovo izbor pao na Drenovicu. Tamo svaki krug dodaje nešto više od 3 km i oko 50 m uspona. To znači malo preko 18 km. Valjda sam kao magare naučio Drenovicu trčati uvijek u istom tempu i jedino mi sa uvjetima i spremnošću varira srednji puls. Obzirom na sve do sada mnogo sam spremniji u odnosu na 2015 godinu prije one velike pauze. U prošloj godini sam isto trčao samo jednom, negdje na početku priprema za maraton, a ove godine sam trčao jednom u januaru. Znači relativno dobro spreman i samo mjesec dana nakon svog najboljeg rezultata u zimskoj lizi. Sad ovo izgleda skoro isto tako dobro. Nema nikakvog znaka da mi je trčati dulje od sat i pol čak i po Drenovici previše.
Ipak sam navečer malo osjetio koljeno. No rano ujutro kad sam krenuo za Ljubljanu već je bilo sasvim uobičajeno. Preživio sam sasvim dobro put bez zaustavljanja osim za vinjetu. Iako stisnut na uskom prednjem sjedalu u sredini i malo iskošenih nogu išijas me nije mučio.
Ljubljana nas je dočekala u sumaglici koju je uskoro zamijenio dosta neugodan vjetar. Odmah me sve asociralo na moj prvi maraton. Pitao sam se kao će biti maratoncima ove godine? Meni je te godine izgledalo jako hladno pa sam stavio termo maju sa dugim rukavima i još dvostrukim prednjim dijelom protiv vjetra. Tada me brinulo da se ne pothladim i kako će reagirati moja leđa bandažirana zbog ukočenosti samo tjedan dva prije utrke. Zapravo sam se skuhao, a vjetar mi je smetao samo dok smo trčali kroz jednu jako dugačku ulicu. Čini mi se da je najljepše vrijeme bilo 2015 g kad nisam trčao već isto ovako fotografirao i bodrio svoje prijatelje. Već sam zaboravio kako mi je to bilo teško jer sam se ipak vratio kao trkač godinu kasnije. Sad me je odmah ponovo puklo i rekao sam, a i evo zapisao: "Više ne idem kao gledatelj". Pre teško mi pada iako pokušavam zatomiti taj osjećaj i uhvatiti bar dio atmosfere kroz objektiv. Da sam fotograf možda bi u tome i uspio ali ovako jednostavno znam da to mogu osjetiti samo ako nosim startni broj. Samo tada oni bubnjari sviraju za mene. Ovako ih čujem ali oni ne pozivaju mene već moje prijatelje dolje u masi tijela koja sva iščekuju taj nevjerojatno emotivni početak. Znam da ima mnogo onih koji idu iz utrke na utrku i možda se samo zabavljaju ili imaju neki drugi plan ali oni koji su uložili sav svoj trkački imetak, sve što su mogli. Koji su strepili do zadnjeg dana kako će sve pripreme proći. Oni sad imaju još jednu najtežu odluku i pitanje? Kako trčati da dočekam kraj ponosan na sve što sam uradio, a ne razočaran i pobijeđen. Izdan od vlastitog sebe. Htio bi vjerovati kako su svi takvi. Takvi su moji prijatelji Ljubo i Dražen kojem je to prvi maraton. Takav je nadam se i Raul u svom drugom pokušaju. Za Bruna znam da će ići mudro možda malo suzdržano ali opet hrabro. Gorana ne moram niti spominjati, on se toliko puta istrošio ali dokazao da ide do kraja makar završio u bolnici.
Iako nisam preveliki ljubitelj polumaratona jer u principu ne volim polovične stvari znam da niti polumaraton trčati nije lako. Teško je sigurno svim onim početnicima koji do jučer nisu mogli potrčati niti stotinjak metara, našem Bepu sa 84 godine sigurno nije lako otrčati i to za manje od 2 i pol, sata. Željku sa njegovim problemima i Edi koja usprkos bolesti nije odustala od utrke. Vidiš im na licima, čitaš ispod osmjeha za objektiv, vapaj za gutljajem vode, za zrakom ili trenutkom odmora. Sve će to nestati kad prođu ciljnu crtu kad se rasplinu oni prvi bolovi i prođe ukočenost. Teći će bujice priča, pivo, voda, možda poneka suza radosnica, a kad sve presuši ostati će nam spoznaja da mi to možemo i da smo to upravo učinili. To više nikad neće biti izbrisano. Čak i kad svi drugi zaborave dok god znate za sebe to neće nestati, taj osjećaj postignuća. Samo zbog toga opet želim slušati bubnjeve u Ljubljani sljedeće godine.
Kad sam bio mlad nisam vodio nikakvu evidenciju ili dnevnik treninga pa niti rezultate utrka i ono što je davno prošlo otišlo je u vjetar ili se negdje pogubilo u rupama moje memorije. Znači da i nije bilo jako važno. Ponovni početak donio je gomilu razočaranja i ozljeda. Onda sam shvatio da ništa ne mogu mijenjati ako ne znam što je to što trebam mijenjati. Počeo sam povremeno nešto zapisivati ali ne baš redovito. Od kad je na scenu stupila tehnologija u liku mog trkačkog sata sve je jednostavnije i ne zahtjeva nikakav poseban napor. Ipak ja tehnologiji baš i ne vjerujem pa podatke sa treninga iz "csv" datoteka prebacujem u neku vrstu baze podataka iz koje onda izvlačim što me zanima prema tipu treninga, vremenu kad sam trčao, gdje i što god mi padne na pamet. Kad me zanima kako sam trčao nešto bilo kada, to jednostavno pronađem. Svake godine napravim mali trkački kalendar sa nekoliko važnih podataka za svaki dan i ispunim ga prema mom planu. Plan se uvijek vrti samo oko maratona, a ostalu sitnu buraniju ubacim samo ukoliko se ne kosi sa mojim glavnim planovima. Naravno on se nikad ne ostvari u potpunosti ali ako sam oko toga deset do dvadeset posto onda obično trčim maraton. To mi je pošlo za rukom tri puta u nešto manje od 4 godine. Recimo u tri i pol godine. U kalendar sam odmah nakon prošle Ljubljane stavio sve što je bilo u planu do Beča ali sam napravio rebalans kad je ekipa odlučila da masovno idemo u Beograd. Već mjesecima prije Beograda sve je bilo ispunjeno do Ljubljane. Plan oporavka, sve utrke uključujući X-icu i ništa se nije ostvarilo. Kad sam shvatio da neću bit niti na 50% sve sam izbrisao. Sad prazan kalendar povremeno popunim sa podatcima treninga i čekam priliku da počnem ponovo planirati. Ljubljana me još uvijek gleda sa kalendara ali nema ničega u planu do kraja godine jedino je zapisan datum operacije stopala 15.11. Da je drugačije već bi imao pun kalendar i plan za proljetni maraton i to gotovo sigurno za Beč. Ovako ostajem bez plana i trčim prema onome što mi padne na pamet.
Kao po pravilu zadnji tjedan prije maratona u utorak uvijek trčim maratonski tempo. Ne predugo, 7 do 9 km sa zagrijavanjem i hlađenjem. Sve skupa oko 12-13 km i obično malo brže nego što to trčim na samoj utrci. I jučer sam bez potrebe napravio isto samo što je bilo malo brže pa je i puls otišao iznad aerobne granice. Ne izgleda niti jako loše nakon četiri tjedna ali sad će se napredak malo usporiti ako ne podignem kilometražu. U srijedu je uvijek nešto lagano i to sam odradio sa dva puta po 5 km na posao i sa posla u ubi dosadnom tempu od sa pulsom u podrumu. Ujutro se nisam niti oznojio, a imao sam maju dugih rukava, preko nje jednu sa kratkima, duge gege i još jedne biciklističke do koljena. Ako računam i kompresijske navlake te povoj preko koljena bio sam zabarikadiran kao za utrku na sjevernom polu.
J..ga rekli su da će biti jaka bura! Od bure ni b. Ujutro bonaca ali se malo malo raspuhala baš oko podne kad sam htio još malo da se bacim u more. E nećeš taj film gledati, ne danas, brrr...
Za nazad sam izostavio sve što ima duge rukave i nogavice, a ipak sam se bar malo ovlažio. Bilo je skoro 18 stupnjeva i malo sam ubrzao. Još sam i greškom napravio jedan krug više na premanturskom igralištu tako da je ispalo oko pola kilometra duže. Sad mi u četvrtak nekako pada na pamet da opet trčim onaj puls test na stadionu baš da vidim kakav će biti rezultat u odnosu na lanjski prije Ljubljane. Ne znam zašto me to zanima jer ionako nemam namjeru ići osim kao pratnja i ispomoć u ispijanju piva. Ozi kaže da ima mjesta u kombiju i nagovara me da dođem. Morati ću pregristi ovu muku koju osjećam i ići podržati mog trkačkog partnera Dražena na njegovom prvom maratonu. Radije bi mu bio pratnja na utrci. Vjerujem da bi i on to volio ali zadovoljiti ću se sa slikanjem i bodrenjem pogotovo na kraju. Eto kad sam već ostavio Ljubljanu na kalendaru da bar nešto od tog plana ostvarim. Ili ni to nisam u stanju?
Iako postoje mali pomaci na bolje sa mojim koljenom nekako se ne mogu oteti dojmu da je ono što sam očekivao da će tek doći već prošlo i da budućnost neće donijeti napredak već borbu da se zadržim još malo blizu ovih zadnjih rezultata.
Počeo sam razmišljati i o nekim novim izazovima. Ne znam zašto, jer mi uopće ne pružaju niti približno zadovoljstvo kao obično trčanje. Ovaj tjedan sam više puta otišao na plivanje nego na trčanje mada to baš ne bi zvao nekim velikim plivanjem. Nisam uspio nabaviti odijelo ali istini za volju nisam se baš mnogo niti pretrgao. U dućanu gdje često kupujem tenisice, a davno prije ronilačku opremu i razne sitnice imali su Cresi-jevo 1,5 mm odijelo TRITON. Iako je bilo malo skuplje od onoga što sam gledao na IRONMAN-u(ORCA Basic), bio bi ga odmah kupio ali imali su samo žensko. Je..te, možda, ionako ... nema veze.
U internet trgovini je još i malo jeftinije ali onda sam saznao od nekih prijatelja da Dekatlon ima SPEEDO THINSWIM 2.0 za manje od tisuću kuna. Da, samo što nije dostupno! Kako tipično za hrvatsku. Svi kukaju da ništa ne prodaju, a ustvari niti nemaju što da prodaju. Prije dva tjedna je uletio Erol i pogledao mi u Dekatlonu u Trstu(Muggia) iako je skuplje nego u hrvatskoj ali ni tamo ga nije bilo. Ne govore uzalud da je Trst naš. Sad sam našao u Keindl sportu, ORCA Openwater ali sam u trilemi kao Mujo pa još sjedim i razmišljam. Zapravo samo sjedim ... a voda jebi ga sve hladnija. Nisam ja ko one dobro podstavljene bakice što se svaki dan namaču u ledari. Mene ubi hladnoća odmah u kosti. Srećom ovih dana je bilo mirno i toplo ali magla se dizala tek negdje oko podneva baš kad sam imao pauzu za marendu. Zato sam svaki dan trknuo tih stotinjak metara od firme do mora, frenetično plivao deset do petnaest minuta gotovo susprežući dah zbog potpuno stegnutih mišića torza. Toliko sam bio ukočen da sam dobio upalu od deset minuta plivanja. Kažu još i da ima meduza, pa sam iz opreza blejao naprijed u nadi da ću ih možda opaziti na vrijeme što je još pogoršalo moju plovnost. Treba mi pod hitno odijelo ili će to biti kraj plivanja za ovu godinu.
Sin je otišao nazad u Irsku i sad opet imam na raspolaganju biciklu ali nekako nisam još sklon tome da je malo više vozim osim na posao. To je premalo za trening bicikle ali zato dobro dođe kao kratki trening oporavka za trčanje. Samo od čega da se oporavljam. Još jedan 40 kilometarski tjedan je iza mene ali da budem picajzla zapravo 44,17 km. Hura, najveća kilometraža od šestog mjeseca! Opet sam trčao neki kvazi tempo u utorak bez ikakve nakane da to učinim. Jednostavno mi se omakne. Krenem lagano, već se hvatao mrak i spuštala gusta magla. Nakon tri četiri kilometra sam znao da to možda nije više tako lagano ali niti sam mogao niti htio pogledati koliko je bilo brzo već sam jedva čekao da to odradim prije no što maglu mogu početi piti. Zapravo i nije bilo jako brzo. Kao i prošli put prije dva tjedna, na granici maratonskog tempa ali puls je ovaj put znatno pao. Ostatak tjedna je bio u znaku plivanja i par kraćih trčkaranja. U subotu ponovo po Drenovici, poslije toga sam otišao u šetnju sa ženom od Šišana do punte Sv. Stjepana i nazad, a još sam i plivao. Voda u Šišanu je čini mi se još hladnija nego u Pješčanoj.
U nedjelju sam mislio otići na Uljanikovu utrku. Nikad u životu nisam trčao tu utrku i sad je bila prilika da istrčim 35-to izdanje. Čak i moja djeca imaju diplome i medalje sa te utrke. Nemam više ispriku da je Ljubljana sljedeći tjedan i da se ne želim zamarati. Koljeno me još malo boli ali nisam siguran dali bi se stanje pogoršalo za tih 6 kilometara. Jednostavno ujutro sam vidio da pada kiša prvo sam se okrenuo na drugu stranu pa kad više nisam imao živaca ležati počeo sam raditi nešto po kući i tako bez posebnog objašnjenja preskočio utrku. Mogao bi deset dana analizirati zašto ali nemam neko suvislo objašnjenje. Suzdržanost da se ne pogorša problem sa koljenom je zadnja stvar na koju pomišljam. Ionako sam oko podneva otišao trčati na Drenovicu usprkos tome što mi valovit i grbav teren trenutno više smetaju nego asfalt. Na kraju sam otrčao preko petnaest kilometara u sasvim prosječnom tempu za Drenovicu.
Ni to mi nije bilo utješno ili zamjena za nedostatak društva i pravog trčanja. Jednostavno sam pokidao veze i zapao u neku melankoliju koju je vjerojatno uzrokovalo ponovno razočaranje zbog Ljubljane.
Jedva čekam da i ona prođe, možda me prođe i sve ostalo. Nažalost i vrijeme koje imam na raspolaganju.
Mnogi će reći da je motivacija jedan od glavnih sastojaka uspjeha. To je otprilike slično onome što bi bio glavni sastojak juhe ali nije voda. Može biti bilo što u to sam se sto puta uvjerio. Kad govorimo o uspjehu u sportu, potpuno je drugačije za svaki sport i svakog sportaša. Za svakoga je drugačije.
Kako onda netko može prodavati maglu tvrdeći da zna kako do uspjeha. Uostalom što je to uspjeh? Nekome je uspjeh istrčati maraton, nekome pola, a ima ih koji bi se zadovoljili i sa manje. Jednima je bitno da je to u "New York"-u, a drugima je bitno koliko će brzo istrčati nema veze gdje. Neki kažu(... san čula) da bi mogli i na olimpijadu ali ih ne zanima! Koji bi ga vrag znao zašto uopće nešto radimo. Pogotovo zašto trčimo, osim ako stvarno ne trčimo zbog zdravlja. Tih je mislim ipak manji broj. Meni je trčanje teško ili da se bolje izrazim zaj.. iako svi misle suprotno. U periodu dok nisam trčao, doduše to su mi i bile najbolje godine života, gotovo nikad nisam bio bolestan ili kod doktora. U ove četiri godine što pokušavam aktivno trčati stalno sam u kvaru. Kao oni stari trkači automobili koje su nekad servisirali svakih desetak krugova. Nisam to očekivao kad sam krenuo na prvo trčkaranje sa Damirom i skoro potrgao ahilovu. Ponekad mi se čini da trčim iz inata jer ne želim priznati da je moje trkačko vrijeme davno prošlo. Kad sam imao priliku trebao sam je iskoristiti, sad je to sve druga liga istok. Ne pomaže preračunavanje rezultata sa "age" kalkulatorima niti rekordi u “zimskoj lizi”, sve je pušiona. Jedina prava utjeha bi bila kada bi mi trčanje bilo bar sitno zadovoljstvo bez bolova. Kao da inače nemam dovoljno toga(bolova) svaki božji dan, a ponekad i noć. To dolazi, a kažu i mudrost sa godinama ili sa zubom vremena. Za mudrost nisam siguran ali svaki dan primijetim nešto novo što me smeta ili boli. To je sigurno kao porez i smrt. Nije čudo da više ne primjećujem lijepe stvari oko sebe. Osim toga to baš i ne djeluje motivirajuće. Kako se onda boriti i izboriti za onu unutarnju motivaciju koju očigledno sad trebam još i više nego prije? Ja se ne sjećam da sam trebao neki poseban poticaj da odem svaki dan na trening kad sam imao manje od 20. Nisam mnogo razmišljao o rezultatima ili pozicijama na utrci sve mi je bio jedan veliki gušt. Moje dužine i razgovori sa Plojem, Mikijevo stenjanje na intervalima, Kokijevo pljuckanje uz vjetar, bura, kiša. Sve je bio veliki gušt. Izlazak na stazu prije utrke, važnost tog trenutka, spoznaja da te gledaju pogotovo cure(he he..), da te kolege i protivnici mjerkaju i pitaju se ... Mene iz nekog razloga nikad nije drmala trema prije utrke. Nije me zanimalo koliko će ih biti ispred niti prije utrke, niti za vrijeme, a boga mi niti na kraju. Iako sam gotovo uvijek bio u vrhu, a ponekad i vodio utrke samo sam sanjao da ću jednog dana trčati maraton jer tih hiljadu, dvije, tri pa čak i 5 hiljada metara mi se jednostavno nikad nisu dojmile. Trčao sam svaki dan ali ništa nisam znao o trčanju, pobjeđivao sam ponekad ali nisam nikad pamtio rezultate niti sačuvao ikakve uspomene na to,osim poneke slučajno zagubljene diplome u ladicama moje mame. Gotovo da nemam niti jednu fotografiju iz tog perioda.
Sve mi je tada bilo važnije od trčanja. Za maratone sam bio previše mlad, a i gdje bi ih tada mogao trčati. Tako je pomalo okopnila moja jedina motivacija. Čim sam počeo ponovo trčati bez obzira na razne probleme i sranja koja su odmah isplivala na površinu, moje prve misli su bile o maratonu. To je i dalje jedino što me ove četiri godine drži da trpim ovoliko poniženje od samoga sebe. Ja sigurno nisam zadovoljan sa time da mogu trčati par puta na tjedan po desetak kilometara. Bez obzira što i tako mogu otići i uglavnom pobijediti u kategoriji ove lokalne pa i nacionalne utrke na kojima trkače u mojoj kategoriji možeš pobrojati na prste jedne ruke čak ako ti poneki i fali.
Ja sam se nadao da ću moći trenirati bar malo više jer maraton treba i zaslužuje više.
Moja statistika je tu porazna. Inače političari statistiku koriste da stvari prikažu ljepšima i boljima, a u mene je izgleda obrnuto. Obično slavodobitno govore: "statistički rast ovoga i onoga", a sve lošije živimo. Ja gledam svoju statistiku koju uredno za mene od 2014 godine vodi Garmin i on kaže da sam pušioničar! Kad gledam statistiku moga prijatelja Bepa padam u nesvijest jer njegovih preko 4000 km godišnje i to kad je imao između 65 i 69 godina mi djeluju nestvarno. Godišnji prosjek meni je oko 1800 km ili 150 km mjesečno, 37 km tjedno, odnosno mizernih pola "Murikamijevske" duljine dnevno. Samo oko 5 kilometara. To je rekreativni neoporezivi minimalac i uopće se ne čudim kako sam od 2014 g i prvog maratona uspio trčati zadnji maraton samo par minuta brže. Zapravo to je čudno jer je trebalo biti još i sporije. Možda bi gospodin Murikami dao desnu nogu za mojih 3:10:09 ali i ja bi dao desnu ruku za njegov talent u pisanju pa smo izjednačeni. Ne mora baš da zna kako sam ja ljevak.
Svi događaji oko trčanja idu u prilog teoriji kako ja jednostavno ne mogu trčati više bez posljedica.
Sa time se sad moram pomiriti i naći novu motivaciju ali što god smislim opet se vraćam na maraton, a tu više nemam mnogo prostora. Plan da trčim u prosjeku oko 300 km mjesečno uz sve ostalo što ide u pripremama za maraton je neslavno propao i sad je novi cilj ostvariti što bolji rezultat u maratonu sa što manje treninga. Da ne budem previše pesimističan recimo zadovoljiti ću se sa prosjekom koji je veći od 40 km tjedno odnosno onih mizernih 37 km. Sad tako trčim već treći tjedan za redom(43, 43 i 41 km) i svi su izgledi da zbog koljena neću moći više još neko vrijeme. Brine me što ne znam koliko. Utješno je da nisam nešto posebno usporio i sasvim sam prosječan bar što se tiče treninga. Utrke ako nisu maratonske me ionako gotovo uopće ne zanimaju.
Toliko se ponavljam da to ispada kao trčanje. Ponavljanje jednih te istih pokreta nebrojeno puta.
Čak sam do sada dva puta stavio isti naslov bloga: "Ponavljanje je majka mudrosti"! E pa nijeeeee.
Nema baš nikakve logike. Što li je "pjesnik" time mislio reći? Trebaš li ponoviti više puta neku pizdariju da bi izvukao pouku ili ponoviti više puta nešto što si već uradio dobro ... halo, a zašto? Logično bi bilo, što više puta ponavljaš to znači da si gluplji, a nikako mudriji. Hoćeš li zbog toga postati mudriji? E nisam siguran da to tako funkcionira. Mogao sam da pitam mog prijatelja Sašu treba li za mudrost još jednom da leti preko volana i lomi klavikulu ili se mudrost nalazi skrivena negdje drugdje. Obično van našeg dosega. Zapravo nisam trebao pitati nikoga. Evo i mene opet na istom kilometru, na identičnom mjestu kao zadnji put u šestom mjesecu kad sam trčao onu dužinicu sa Slavenom. Tad je bio već treći put od beogradskog maratona da mi se dešava ista stvar. Mislio sam da sam možda opet prerano počeo trčati, da je prvi put bio akumulirani umor i svašta nešto ali nisam mogao zaključiti ništa pametno. Ponavljanje me nije učinilo mudrim. Sad se osjećam još gluplji jer nemam čak ni ono neko bezvezno objašnjenje kako se nisam oporavio od nečega! Čega da mi je samo znati? Nakon eksperimenta(testa) u utorak trčao sam samo 9 km lagano u četvrtak po Drenovici i u subotu 9 kilometara laganog rastrčavanja sa Ljubom.
To bi bilo "junačkih" 29 kilometara u cijelom tjednu.
U nedjelju sam se probudio i po prvi put u zadnja tri mjeseca nisam osjetio bol u koljenu kad sam se ujutro protezao. Bio je to dobar znak i znak da odmah ustanem za jutarnje trčanje. Dan je bio malo šugav prema suboti ali još ugodniji za trčanje i stvarno sam uživao sve do trinaestog kilometra. Ups ... stvarno trinaesti. Možda u tom grmu leži zec ali kako izbjeći trinaesti kilometar na dužini? Drugi put ću resetirati Garmina na dvanajestom i startati ponovo od nule! Nećeš ti mene, možda su i neke crne mace tamo oko Valkana prelazile cestu, a ja nisam obračao pažnju. Vidio sam samo kuma kako izlazi iz kafane "Šumi more". Kaže da je bio uzeti vodu! Možda me on urekao? Ideš, morati ću nositi razne preparate za uklanjanje uroka kad trčim. Neko nosi "šampone"(gelove), i vodu, a ja ću zečije nožice, krilca od šišmiša i ostale drangulije. Stvarno sam bio spor i jedva na granici donjeg aerobnog, pa kad je počelo da zateže unutar lista bio sam iznenađen i u...
Mjesto "havarije" i zaustavljanje kod ulaza u Valkane
Znao sam da moram odmah stati. Možda je to ta mudrost ili prpa? Prvi put u maju sam sa bolovima izgurao do kraja još 12 km i onda je list natekao ko buhtla. Drugi put sam brzo stao jer sam zapravo tek počeo trčati ali opet je dosta trebalo da se stanje popravi.
Mjesto "havarije" negdje kod ulaza u Valkane ali sam tada još malo produžio prije zaustavljanja
Treći put sa Slavenom sam trčao još koji kilometar ne vjerujući da mi se to opet ponavlja i poslje sam pauzirao skoro dva tjedna da me prođe. Sad sam stao odmah i hodao kući tri četiri kilometara. Bar me ovaj put nije zatezalo dok sam hodao. Koliko će trebati da prođe i ima li uopće smisla dalje pokušavati? Hajmo mudraci što preporučujete ovom glupanu? Da sad razvalim ono drugo koljeno možda me prođe list. Jbg
Sve se vrti oko ove dvije tendencije. Iako neki tvrde da treba biti fokusiran na pozitivno i da uspjeh zavisi od toga, ipak se ja sa time ne slažem. Svijet nije takav i ne postoje samo pozitivna postignuća i iskustva. Treba biti svjestan i onih drugih. Njih ima i na pretek pa bi izbjegavanje takvih zapravo značilo da živimo manje od pola života. Još od rane mladosti sam zaključio da je izbjegavanje negativnih misli, stavova ili ishoda put ka katastrofi jer će te sve to jednom naći i razvaliti kad se najmanje nadaš.
Čisto sumnjam da bi bio uspješniji kao trkač ili ne bi bio nikad ozlijeđen kad bi samo razmišljao pozitivno. Ja sam uvjereni nevjernik i pesimist. Uvijek očekujem neko sranje. Bez obzira na to, ipak ili za inat volim život i sve što mi dopluta na njegove obale. Makar znamo što obično pluta. Zbog tog opreza i podozrenja prema svemu stalno nešto mjerkam. To je za utjehu korisno recimo naučnicima ali teško da bi mogao biti neki umjetnik. No tko zna, u svakom od nas ponekad čuči nešto što nas ili druge iznenadi.
Od kad je počela ova mini kalvarija sa trčanjem već sam imao tri neuspješna povratka od po četiri tjedna i svaki put sam se ponadao da će nakon toga krenuti. Prva dva puta je bio problem sa listom koji je izletio tko zna odakle. Ipak analizom sam utvrdio da sam prerano nastavio sa relativno visokom kilometražom i intenzivnim treninzima nakon Beogradskog maratona. Onda sam bez veze sa trčanjem ozlijedio koljeno nošenjem preteških stvari niz stepenice i to sad traje već dva mjeseca. Nakon svakog ciklusa od četiri tjedna radio sam testove da vidim kako se to odrazilo na formu. Nakon one velike pauze u 2015 godini sam koristio MAF test(Max Aerobic Function) test prema protokolu koji preporučuje dr. Fhilip Maffetone. No poslije sam koristio protokol koji je koristio John Walsh(poznatiji kao John Hadd), a koji se sastoji u trčanju sa nekoliko različitih srčanih opterećenja. Prvi puta sam takav test trčao tri dana prije Ljubljane 2016 godine i ponovio ga dva dana prije Beograda ove godine. Oba testa su pokazala neznatna odstupanja sa time da je drugi bio još i malo bolji. No to mogu pripisati više utjecaju temperature koja je na drugom testu bila 7 C dok je na prvom bila 12 C. Mala razlika u rezultatu maratona je isključivo posljedica težih uvjeta na stazi u Beogradu ali forma je bila gotovo identična. Zadnja tri testa pokazuju nažalost opet slične ali negativne trendove i nakon prve ozljede i testa pad forme je već bio evidentan. Nakon druge se još produbio. Jučer me je kopkalo cijeli dan da provjerim ponovo jer mi nakon ova četiri tjedna izgleda da sam vratio bar dio forme. Koljeno se malo smirilo i usprkos većoj kilometraži zadnjeg treninga i prethodnog tjedna, jedan dan je bio dovoljan da se bol smiri. Možda je to ipak zbog toga što sam trčao po cesti, a ne po grbavom terenu Drenovice. Osim nešto nogometaša i par mladića iz AK Istre nije bilo nikoga na stadionu. Već je skoro bio i mrak, a kišica je lagano škropila. Kako trčati test bez da gledam na sat? Mogu gledati nitko mi ne brani ali ionako ne vidim ništa. Nabio sam na glavu šiltericu da mi ne prska u oči i krenuo u zagrijavanje. Drugi krug mi se pridružila Eda, moja generacija i zato je zagrijavanje bilo malo sporije, a puls se tek na kraju približio donjoj granici za oporavak od 120. Dok sam trčao sa nižim opterećenjem je još držala ali kad sam krenuo malo brže samo je povremeno uskakivala po jedan krug trčeći kako je rekla intervale. Što zbog mraka, što zbog dekoncentracije jer ona stalno nešto pita:"koliko, kako, što, k..ac, palac ja sam fulao test skoro za desetak otkucaja pa sam zadnja dva kilometra trčao u tempu 4:02/km i naravno sa za to primjerenim pulsom od 165! Trebalo je trčati do pulsa 155. Više nikad neću to raditi po mraku ili kad ima nekoga na stazi da mi se prikrpi i onda bude: "dida" mogu ja sa tobom, bla, bla, ... Osim što je padalo sve jače kako sam trčao sve brže, nisam osjećao neki poseban napor, a koljeno na stazi nije boljelo.
To je valjda pozitivno. Kad sam sve analizirao zaključio sam da sam izgubio recimo na maratonskoj brzini oko 10 sekunda po kilometru ili u grubo sedam minuta. Kruh te j.. godinu dana crnčiš da skineš tri minute, a u tri četiri mjeseca slabog treniranja tik tak izgubiš duplo više. Kako onda biti optimist i vjerovati da ti se ubuduće neće dešavati nikakva sranja. Sad mislim da stvarno mogu biti sretan ako ikada skinem još 10 sekundi u maratonu, bar da bude 3:09:59.
Možda su me frendovi urekli kad su na prvom maratonu sve stavili naopako?
Umjesto da učim kako trenirati i ostati čitav bolje bi bilo da naučim skidati uroke!
Kad se nešto dovrši u nama se javi onaj lagani osjećaj zadovoljstva čak i kad nije sve na kraju ispalo kako treba. Ja u sebi pomislim: "fala k..cu, skinuo sam i to sa grbače". Ovo se odnosi i na posljednji mjesec sa kojim sam ispratio nažalost ili na sreću ovo ljeto i one silne radove po kući. Primjereno tome u subotu oko pola noći na samom završetku rođendanske fešte kojom su moje prijateljice proslavile ulazak u klub +50, tišinu zvjezdane noći uznemirili su zvukovi grmljavine i pjesme "Riders on the storm"(Doors). Uz njene zvuke smo u mladosti izlazili iz kluba Uljanik jer je to bio kraj plesa iako bi možda tomu više priličilo:"This is the end, beautiful friend ...". Cijeli taj dan je bio previše hektičan i sve do kraja sam ga proveo na nogama, a to nije nimalo impresioniralo moje koljeno. Čak sam uspio uletjeti jedan krug na Drenovicu prije odlaska na taj dupli rođendan. Od četiri i nešto popodne kad je žar na roštilju bio spreman proveo sam za jednom od dvoje gradela skoro 4 sata i umalo ostao gladan. Ekipa od četrdesetak gladuša je redovno praznila lonac sa našim uradcima, a oko nas se kao što to obično biva vrzmala ekipa onih najgorih. Prema starom balkanskom receptu: jedan radi, a njih četiri pet (nad)gledaju. Da Lado nije svako toliko dobacivao komadić vrganja pod izlikom da je upao u žar pa "ni dober" i da nisam povremeno odvalio komadić mesa i spremio ga onako vrućeg u kljun ostali bi mi na kraju samo hladni ćevapi. No bilo je tu još svega i svačega osim roštilja, pa se nisam jako bunio. Moje su misli već bile usmjerene na sutrašnji dan.
Prvi dan novog mjeseca i nove nade je počeo kasnim ustajanjem i umorom. Iako sam relativno malo jeo, a pio još i manje, gubitak većeg dijela noći me u zadnje vrijeme prilično pogađa. To je znak da starim. Prije bi na feštama koje su trajale do ujutro još popio jedno putno, a sad sam već od devet prešao na vodu i samo čekao da se ekipa raziđe, da odsvira spasonosni fajrunt. Kao i subota dan je bio stvoren za odlazak na more i prvi put ove godine smo otišli na rt Kamenjak u nadi da su turisti otišli. Iako je sad ulaz slobodan ostavili smo auto kako priliči ljubiteljima prirode na početku i zaputili se zapadnom stranom zaštićenom od lagane burice koja otkriva pravu istinu. Ljeto je prošlo. Očito tako ne misle silni turisti koje smo zatekli. Prometa je kao nekad u špici sezone i nema iole pogodnog mjesta za sunčanje i kupanje koje nije napučeno tijelima što se izležavaju po stijenama poput kolonija morževa. Biciklista i trkača ima kao da se odvija neka utrka, a nije nedostajalo niti kupača. Voda je meni još podnošljiva ali ipak sam otplivao samo dva puta po petnaestak minuta u malo bržem tempu i malo biciklirao u vodi zbog koljena. Dan se skratio i nije dugo trebalo da sunce koje je zašlo za koprenaste oblake na zapadu postane zubato. Meni se žurilo kući ali nitko od društva nije imao plan kao ja, pa sam nervozan i nestrpljiv odsjedio u Safari baru i vukao se nazad do auta sa anti-sportskom ekipom koja nigdje ne žuri. Uhvatio me je mrak dok sam stigao kući. Bez obzira na mrak koji se hvatao te da nisam ni ručao već pojeo samo jedan burek i malo voća, odlučio sam ostvariti plan od 40 kilometara taj tjedan. To je značilo da trebam istrčati bar 13-14 kilometara. Krenuo sam prema Verudeli pored Premanturskog igrališta na kojem je opet kružio "duh" sa Drenovice. Večer je bila friška i zadovoljno sam zaključio kako mi dugi rukavi neće uopće smetati, a na listove sam navukao nove kompresijske navlake koje baš daju ugodan osjećaj. Neki mi kažu da ih to previše stiska, neki tvrde da nemaju nikakvu svrhu ali meni pašu i to mi je dovoljno. Sunce je već napravilo svoj večernji zaron i neće izroniti do jutra, a mjesec se tužno nagnuo prema njemu kao da mu pruža desni obraz da ga još malo ugrije.
Očekivao sam da će biti sve pusto kad sam stigao do Punta Verudele i počeo krug uz obalu. Međutim još je puno bungalova osvijetljeno, čuje se žamor sa terasa, a puteljkom kod svjetionika nalijećem na grupu bosonogih mladića i djevojaka u kostimima, sa ručnicima, mokrih od večernjeg kupanja. Sto posto su sjevernjaci, samo njima još nije hladno. Moj "Garmin" je pokazao 15 stupnjeva na početku trčanja, a to znači da je tada bilo i manje.
U povratku sam izračunao da bi mogao skrenuti prema Valkanama i tako ostvariti još povećanje najveće kilometraže u zadnja tri mjeseca. Korak mi je još bio lagan, koljeno nije smetalo iako sam osjećao laganu bol na uvijek istom mjestu. Spustio sam se prema prilično pustoj šetnici Lungo mare i na Valkanama okrenuo nazad preko Bulevara. Nisam niti jednom pogledao sat, a nisam imao ni zbog čega da gledam jer znam napamet koliko ima ta ruta. Nigdje nisam žurio, čak nisam osjećao ni glad. Tek danas sam pogledao koliko sam trčao i bacio pogled na prethodne treninge tom rutom. Zaboravio sam da mi je to ruta kojom obično trčim jedan tjedan prije utrke maratona. To je zamjena za skraćenu dužinu ali je pola otrčim u maratonskom tempu. Zbog toga je prosjek uvijek bio brži za 10 do 12 sekundi po kilometru i puls mi je bio malo niži. Uglavnom sam trčao nakon dana odmora(petak) u subotu ujutro. Jedino je 2014 godine prije Ljubljane puls bio nešto viši nego sada iako sam tada trčao 2 kilometra kraću rutu(15,5 km). Sad sam u vrlo ujednačenom tempu od 5:08/km istrčao svih 17,53 km. Nije ni tako loše, obzirom da su iza mene tek četiri tjedna povratka sa vrlo malim dužinama trčanja. Taman toliko da se počinje osjećati pozitivna posljedica adaptacije na trčanje. Ali put je još dug i koljeno jutros ipak nije potpuno bezbolno. Morati ću biti jako strpljiv.
