Sve se vrti oko Ljubljane

  Napokon je prestalo, mislim na to motanje oko Ljubljane. Odvrtio sam i taj posljednji krug od 42 i nešto kilometara oko nje. Još sad da napišem dvije tri, pa da Ljubljanu arhiviram i počnem da se bavim nečim drugim. Nije to ipak bilo isto kao prvi put, niti blizu. Mogu svi pričati što hoće ali prva je ljubav uvijek prva. One nove te mogu raspaliti i zapaliti brzo i jako ali ne traju, ne ostaje skoro ništa u pepelu. Jedino što mi već nedostaje je taj dugi put do tamo. Krenuli smo u Ljubljanu vrlo "izi" ovaj put bez velike pratnje mojih prijatelja jer je to sad samo još jedna moja utrka i ništa više. Moja žena to ne vidi tako. Ona još zamišlja scenarij po kojem me odvoze u hitnoj. Naguta se apaurina ili što već i cijelim putem samo glumi da se zabavlja. Dobro da sam u Ljubljanu vozio Ozija, Gorana i Slavena jer uz Ozija je stvarno uvijek zabavno. Stali smo već na “Bačvi”, sreli Irenu i neke cure-žene iz medulinske grupe, pa je odmah okrenula priču kako bi ona trebala početi trčati jer tu ima previše zgodnih "koka" oko mene ...
U Ljubljani smo odmah otišli po brojeve i pakete za skoro 50-tak trkača i naravno na pivo iz limenke u čevapđinicu preko puta “Rastavišća”, trkačka posla. Poslije sam se opet vratio na “Rastavišće” da se nađem sa nekim prijateljima i da probam ako uspijem naći nekakve nove tenisice. Ovaj maraton sam odlučio trčati u onim najstarijima iz 2014. godine koje su sad službeno prešle 1500 km ali su moje noge na ti sa njima i ja se ne bi štel mešati u to. Opet sam se zaljubio u jedne tenisice ali imali su broj koji mi se činio malo tijesan ali koji inače nosim(43 i 1/3). To, malo tjesno ili 44 i 2/3, što je ipak malo previše. “AdiZero Boston” je baš ono što tražim već dugo za moje noge i moj način trčanja. Šteta jer je bio i dobar popust, a sad ću morati opet kemijati nešto preko interneta.  Još sam bio sasvim malo nervozan taman koliko treba da se ne osjećam potpuno ravnodušno, pa sam otišao na malo istrčavanje pored kuće od ženine sestrične. Prvi put sam u životu trčao po piljevini i to je senzacionalno dobra stvar. Ima tamo neki sportski centar sa igralištima oko kojih je neka čudna trokutasta staza od piljevine u dužini oko 600 metara. Rođeno za laganini trčanje. Što ja nemam nešto tako pored kuće. 

 To je kao da živiš u banji za noge, kao ona jebena engleska trava u Stockwood parku kod moje kćerke. Ja tamo ne bi nikad ni bio kući osim za klopu i spavanje. Kad završim tri, četiri kruga na Drenovici ubijem noge od onog silnog kamenja i korijenja koje sam nagazio.
Ujutro je bilo sve uglavnom bez uzbuđenja jer sam se nadigao ko ona stvar već u 7, a bio budan od 6. 
I ja sam veliki protivnik tog jebanja ljudi u zdrav mozak sa micanjem sata. Kako svako zlo nosi nekome i nešto dobrog tako je u ovom slučaju to bila činjenica da je bilo još malo toplije na startu maratona što mi se ipak dopada. Trebalo mi je skoro pola sata da dođem pješke do starta samo zato što sam slušao ženu, a ja poznajem Ljubljanu kao svoj đep. No žena kaže tu, tu smo prošle ja i Zemira pored neke super "fenc-šmenci" kuće sa nekim puzavcima ... je..te koji orijentir. I naravno umjesto kod Uniona(Celovška) izletili iz Aljaževe kod Rastavišća(Dunajska)! Grom te spalio, oni silni trkači na deset kilometara još trče, a ti ne možeš nigdje preko ceste. Pa sve tako okolo kere ... umorio sam se ko pas jureći na start. Uletio odmah u prvi boks dok je još bio poluprazan i da ne budem cicija još se malo zagrijavao trčeći u krug po boksu. Tko zna koliko sam rezervi glikogrena uništio tim bezumnim radnjama. Bar mi nije bilo zima i zglobovi su bili odmah podmazani. Nije bilo nikakvog adrenalina i napokon sam dočekao da u boksu sretnem neke moje frendove iz kluba, a posebno mi je bilo drago što sam krenuo sa Slavenom. No kad je utrka krenula zapanjio sam se koliko "puževa" ima na putu. Više nego prije dvije godine kad sam krenuo iz drugog boksa. Ne želim suditi o onima koje ne poznajem ili ne znam njihove motive ali motiv da netko stane u prvi boks, a trči sporije od 4 sata je totalno kriv i ne postoji. Čuo sam svakakve izgovore. Recimo: ja sam spor još ako kasno krenem biti ću još sporiji. Kao da ne znaju da njihov čip senzor očita točno u trenutku kad prolaze startnom linijom. Slaven se malo nervirao ali ja sam se pomirio sa time i malo u šali svakog poznatog kojeg sam prestigao potapšao i dobacio samo polako nema žurbe. Jedini me Stane pretrčao onako fest brzo negdje na drugom, trećem kilometru, pa sam se pitao jel to on trči možda ipak polumaraton. I trčao je solidnih 1:27. Vidio sam odmah da sa Slavenom neću imati sreće jer on je ipak planirao neko drugo vrijeme. Zato sam mu rekao da ide svojim putem, a on mi je dobacio  .. "ma ionako ćeš me stići"... nadao sam se da nije u pravu. Uopće ne znam što sam radio tih 10 km trčeći sam mrdajući se od jedne do druge grupice trkača u uzaludnom pokušaju da nađem par nogu koje idu mojim tempom. Ništa, previše je bilo tih polu maratonaca i jedino mi je bilo zabavno slušati kako koji diše, a ima tu svašta. Od trudnih sipa do orgazma. Odmah poslije dvadesetog sam opet ostao manje više solo. Nisam vidio ni ženu koja je očigledno negdje zapela, pa nije stigla ili našla tu ulicu gdje prolazimo skupa sa polu maratoncima. Onda sam ugledao poznatu uspravnu siluetu sa povezom. Slaven ali nije djelovao dobro. Tužno mi je rekao ne mogu pratiti idi ti ja ću se nekako dovući. Razmišljao sam o tome da zastanem ali sam znao da njemu to neće pomoći. I onda me sustigla jedna Katja(nije moja nećakinja) ali se moj tempo prilično poklopio sa njenim pa sam samo malo produljio korak i trčao uz nju. Samo što sam ipak prvi dio trebao trčati malo sporije od 4:30 ili oko toga, a ja sam 20 kilometara prošao brže od 1:30 za više od pola minute. Zapravo je plan bio spustiti na 4:26 tek od 25-og kikometra. No uz Katju ja sam još povećao tu razliku za pola minute do 25-og kad smo otprilike prošli Veroniku i jednog mladića kojeg ne poznajem. Razmijenio sam par riječi sa Veronikom i čestitao joj na super rezultatu sa svjetskog prvenstva u trčanju na 24 sata. Ali iako mi je bilo malo čudno da je stižem produžio sa Katjom dalje. Razgovor mene i moje nazovi "partnerice" je tekao otprilike ovako. Ona: "a bova šla pod 3:10" ... ja: ... "a bo(to vam je po naški nemam pojma)" ... " še pol ure" ... "nadam se, ja bi rado da je manje" ...  Ja sam prije dvije godine osjetio krizu već nakon 35-og ali sad sam se držao i nadao da nam(mi) tempo neće jako padati. Ipak je dosta varirao i svaka mala uzbrdica se sad jako osjećala. Od 35-40 og varijacije tempa su bile od 4:35 do 4:25 po kilometru ovisno o konfiguraciji terena i o mentalnom naporu da održim tempo. Čim se malo opustim onaj mašinist se uspava, ode na pivo i je..ga noge malo uspore. Potrebna je stalna stimulacija tipa onih američkih narednika što pičkaraju sve po ps-u. Ona je i dalje držala tih 4:26/km, a ja sam na 40-om malo zastao otpiti vode i skupiti volju da nastavim ali ne i dovoljno volje je dostignem. Gledao sam njene roza kompresijske čarape sve do zadnjeg zavoja pred ciljem i nadao se da sad već poprilična vrtoglavica neće završiti baš fatalno nekim padom preko pet milimetarske prepone. Kaže Saša da sam bio blijed kao krpa kad sam utrčao u cilj. Trebao sam si prasnuti jedan "selfi" da to vidim. Možda bi bolje razumio moju ženu kad se totalno izludi zbog toga što trčim te maratone. Eto sad mogu reći maratone u množini jer dva je množina. Ovaj put je vrtoglavica ipak brzo prošla nije bilo najezde grčeva, bolova, niti bilo čega sličnog i to je još veći razlog za zadovoljstvo nego rezultat koji nisam još znao ali sam pretpostavljao jer moj Garmin je stao na 3:10:02 ali sam malo prošao startnu ravninu kad sam se sjetio da ga pokrenem ... Tko će sve te pizdarije pamtiti. Pazi na ovo, ono, kurca, palca .. trčanje je izgleda najmanje važno. Pomirio sam se sa tim da je to recimo prema planu uz određenu dozvoljenu toleranciju kako bi rekli mi tehničari i inženjeri. Kao da me je sačekao na cilju prvi koga sam primijetio je bio Saša. 

On je stigao otprilike isto kad i Katja koju sam odmah otišao pozdraviti i zahvaliti na podršci i pratnji. Onda nam se pridružio i Dražen pa smo otišli tamo gdje je bio čaj i klopa. Stalno sam nekoga sretao, Dubavku i Igora koji su me bodrili u cilju zbog kojih još više volim to što jesam(trkač). Na kraju smo se ja i Saša negdje izgubili u onom šatoru. Zbog toga baš i ne volim ovakve utrke tri sata se mučiš i onda se izgubiš ogromnoj gomili ljudi, a samo slučajno ubodeš nekoga koga znaš. Ni Staneta da ga malo zezam kako se "uplašio" dide, pa prešao na polu maraton, ni Slavena da ga utješim ili ukorim jer me nije slušao, a bogami nisam mogao naći ni ženu da se presvučem pa se sve onako osušilo i skorilo na meni. Ovi moji su bar išli nazad skupa busom, pa su se mogli malo međusobno veseliti ili vidati rane neuspjeha. Ja sam nakon jednog kratkog ali slatkog piva negdje preko "Tromostovlja" sa prijateljima slovencima morao odraditi još pješačenje od pola sata do Zemire i mojoj izmučenoj guzici malo neugodnu vožnju do Pule. Ali to je samo dva sata i kusur. Ipak sam taj dan ja odvalio i malo duže pa ostao živ. Sad sam kako kaže moj prijatelj Saša opet "bivši" ali se nadam i "budući" maratonac samo moram malo stati na loptu i vratiti malo masti za ovu zimu. Jedno vrijeme ću samo da trčim onaj uživancija tempo trening. 

Sendvič "želja"

  Po glavi mi se stalno mota onaj stih iz pjesme Blues Brothers-a(Rubber Biscuit): "... A wish sandwich is the kind of a sandwich where you have two slices of bread and you, hee hee hee, wish you had some meat... bow, bow .." Da kratko prevedem: "sendvič želja je kad imaš dvije kriške kruha, a želio bi u sredini i malo mesa ... he he" ali mesa obično nema. Tako je možda i sa mojom željom da u Ljubljani trčim osobni ... pusta želja. Jedan dan sam uvjeren da je sve ok ali to je samo kruh. Drugi dan katastrofa, skužim da mesa nema. Eto prošli tjedan, zapravo samo prije pet dana sam trčao tempo trening i izgledalo je da će biti makar "parizera" u njemu. To je ona salama što je zovem "vuf, vuf pasija radost", a koju možda jedina na ovom svijetu obožava moja kćerka i naravno psi. Jučer isti trening i još sam malo skratio za kilometar tempa, usporio za 6 sekundi po kilometru, a puls ošo je..te za tri četiri gore. Jeste da sam se obukao kao da sam u sibirovskom: potkošulja, maja dugih rukava, duge gege i još gaćone bokserice, dokoljenice i kapa, je..ti kapu. Sretnem Dražena koji se samo rastrčavao u šorcu i kratkim rukavima, a on se smije. Ima i čemu. Temperatura preko 18 C, vlaga kao u tropima i sitna dosadna kišica. Listovi na nogama su mi se znojili, kao u sauni. Nisam ni gledao na sat. Zato sam možda i išao malo sporije ali puls se zakucao negdje gore i nikako da padne čak i na istrčavanju. Jedino što je dobro da nemam nikakvih bolova i ne osjećam umor ili krutost u zglobovima nakon treninga. Ali nekako sam kao i ovo vrijeme slinav. Možda previše razmišljam o utrci, zato se odjavljujem na koji dan ovo čekanje i "odmaranje" me ubija više nego utrka. 

Još jena šetemana

 I ovaj predzadnji tjedan je proletio, a čini mi se da još nisam završio sve stvari. Kao da nisam spreman za ono što slijedi. No tako je na kraju svakog puta. Čak i kad vrag ili onaj drugi odluči da nas uzme nećemo biti spremni. Uvijek bi neki kua još htio, a eto nisam stigao. Sve bi do sada trebalo biti poznato ali opet mi se čini da nije.
Taj osjećaj sam uvijek imao kad god sam se upuštao u nešto što sam smatrao malo van moga sigurnog okvira. Stisne mi se neki grop u stomaku i iako znam po raznim drugim stvarima i događajima da to mogu ipak "crijeva" kažu drugačije. Imaju ona neku svoju inteligenciju. To je sada čak i naučna činjenica ali da ne uzburkavam vodu neću o tome. Ne bi želio započeti polemiku o tome tko je pametniji: dupe ili glava. Zadnju malo kraću dužinu sam istrčao u subotu. Potpuno sam, bez nekih posebnih emocija, malo iznerviran povratkom bolova u skočnom zglobu prije nego što se zagrijem i blage glavobolje od jedne čašice crnog vina previše. Da budem precizan druge čašice. J..te na što sam spao! Nisam u stanju popiti više od dva deca vina, a da me ne opali. To je sve zbog apstinencije ovih zadnjih tjedana. U nedjelju sam opet propustio 34. Uljanikovu utrku i cijelo jutro proveo malo posran ali zabavljen slikanjem fotki sa utrke. Zglob me opet pilao, kiša je stalno bila na pomolu, nije mi se sviđalo to što ne trčim, a u tome nisam bio usamljen ali nisam baš imao preveliku želju niti da trčim. Sad sam uvjeren da ne poznajem nikoga tko je trkač ili rekreativac, pa još iz Pule, a da nije trčao niti jednu utrku. Trebao bi za to dobiti poseban pehar. Možda sljedeće godine ako preskočim jubilarnu 35. utrku. Malo sam se opustio nakon utrke i u društvu, prijatelja proveo ugodno popodne kad je sve ostalo taj dan bilo tako sivo. Za kraj dana i kraj tjedna sam obukao najgore tenisice koje imam i otišao na lagano istrčavanje. Te tenisice nisu ništa bolje od nogometaških kopački. Ne znam uopće gdje sam gledao kad sam to kupovao. Mora da je bila vraški dobra prodavačica ali se j..ga ne sjećam. Imaju krampone i napravljene su za blato ili nešto u što se kramponi mogu utisnuti. Potpuno su nesavitljive i imam osjećaj kao da mi je neko okovao noge kad ih obučem. To je trebala biti kazna za onaj zglob što me ujutro toliko napilao. Na kraju je i on(zglob) vidio da je vrag odnio šalu. Ni da pisne, ništa, nikakav trzaj kao da je kazna nošenja tih tenisica tako strašna da se odmah predomislio. Ustvari obukao sam ih samo zato da ne isprljam one plave "Adidaske" koje sam dan prije oprao i koje namjeravam upariti sa žutima za utrku u Ljubljani. Ili ću možda ipak uzeti novije tamno plave koje nemaju još niti 500 km. Taj ambis je još ispred mene i bilo bi mi lakše da me netko tamo gurne nego da se sam moram otisnuti ali morati ću.
Kad sam se bavio podvodnim ribolovom imao sam isti osjećaj prije zarona ali uvijek je nagrada u vidu sjene velike ribe ili možda samo privid slike koju je načinila moja mašta prevagnula da uronim u plavu tamu. Već nakon prvog automatskog pokreta sve je nestajalo i samo bi čuo vlastiti usporeni šum srca i vidio plavetnilo preko nišana i strijele moje lastikače. Tako je bilo i kad sam prvi put krenuo na Ljubljanskom maratonu. Kao urica, točno, bez uzbuđenja i strahova, potpuno obuzet sobom. To valjda nisam zaboravio.

Ed Whitlock, Bepo i (mi)ostali matorci

  Prije par dana na FB mi je slučajno upala u oko vijest da je 85. godišnji Ed Whitlock(Milton, Ontario, Canada) oborio svjetski rekord u maratonu. To zapravo meni nije bilo nikakvo iznenađenje jer je već ovog proljeća najavio to obaranje istrčavši polumaraton u Ontariu za 1:50:47. Netko bi rekao pa što. 
No činjenica da je rekord od 4:34:55, Roberta Hormana(AUS) iz 2004 godine skinuo za više od pola sata i trčao maraton u Torontu 3:56:33! I to po kiši i vjetru trčeči u 15 godina starim tenisicama! Fascinantna stvar je i to da Ed drži sve rekorde od 70-74(2:54:48), 75-79(3:04:53) i 80-84(3:15:53). Naravno drži i većinu rekorda u ostalim disciplinama. 

                                   Ed Whitlock u cilju maratona u Torontu

Oni koji ne trče, a pogotovo maratone možda neće znati cijeniti ovaj čudesan rezultat. To mi je potpuno jasno i ne očekujem to od njih. Međutim zasmetali su mi komentari nekih mojih kolega da je to: ... nepotrebno i neprimjereno dokazivanje nekog starca ... nije li malo prekasno ... oni su se dokazali kad su bili mladi! Poštovani kolege koji za čudo imaju tu negdje moje godine iako ne znam dali još trče su bili svakako jako dobri ali ne bi baš rekao i veliki trkači. Pa čak i da jesu. Možda su se samo malo nespretno izrazili ali ja ne vidim što bi drugo itko mogao izraziti osim divljenja. Zar postoji vremenski limit za dokazivanje. Smijem li ja jer imam tek 62. godine po njima pokušati ostvariti neki svoj cilj ili to nije primjereno. Mogu razumjeti moju ženu ili liječnika kad kaže da to što radim nije primjereno mojim godinama. Oni to govore iz potpuno razumljivog razloga, jer brinu za moje zdravlje. Možemo li zamisliti da neko tako nešto kaže o našem Bepu koji će opet za koji dan pokušati istrčati maraton u svojoj 83. godini. Neće biti blizu svjetskog rekorda ali svi ćemo se opet okupiti oko njega i radovati se sa njim ako ponovo uspije istrčati maraton.

                                     Bepo u Ljubljani 2015. g

Zar bi oni koji zbog ovih ili onih razloga nisu stvoreni da budu veliki trkači trebali odustati jer "nemaju" što da dokažu. Žao mi je kad trkači tako razmišljaju. Svatko ima pravo biti najbolji što može, u svemu, u bilo čemu. Nema tu nikakve neprimjerenosti. 

Kišijas

  Dvije stvari koje me svaka na svoj način smetaju ponekad ali ova dva dana su se baš udružile da mi pokvare onaj dobar osjećaj koji bi navodno trebao imati ovih dana. Zato najbolje da ih nazovem jednom riječi: "kišijas". Kao da mi kua nije dosta nevroze zbog utrke još se i nebo urotilo protiv. U dva dana sam zato prešao 500 kilometara. Ali ne trčeći hu ... to bi bilo ... već na izbezumljenoj guzici vozeći se u Opatiju i nazad, dvaput. Još k tome danas i po cesticama Kastava i Viškova. Žena imala godišnji "servis" na Talasoterapiji, a ja sam mislio ušparati bar na putu pa sam danas odvezao na servis i moju Hondu. Jučer još kako tako. Osim malo iritacije išijasa još sam dobro prošao i uspio odraditi jedan laganini trening po suhom. Danas nije prestalo padati i na vijestima sam čuo da je oboren dnevni rekord u količini padalina. Na Kukljanovu je palo 180 litara za jedan dan. Inače rekorder za 10. mjesec je isto tako Rijeka sa oko 250 litara iz 2013. godine. Možete misliti kako je to izgledalo. Šahtovi su iskakali na svakom koraku, a kad sam se spuštao nazad u Opatiju činilo mi se da plovim niz bujicu kao na raftingu. Kakvi brisači ništa nisam vidio ni sa najvećom brzinom. Čak sam fulao jedan onaj otok sa obaveznim obilaženjem i uletio u krivi smjer. Srećom na kratko i nitko nije išao u suprotnom smjeru.
Uglavnom od 8 ujutro do povratka u Pulu poslje 16 sjedio sam u autu ili u kafiću marketa Plodine blizu servisa. Ovdje u Puli se kao bilo razvedrilo, pa sam bez obzira na polu oduzetu nogu odmah odlučio odraditi još jedno tempo trčanje. Definitivno se trebam riješiti automobila jer već nakon kilometra noga se vratila iz mrtvih i savim je fino funkcionirala. Opet mi se pridružio Dražen pa sam imao i partnera za ćakule. Zapravo to i nije trebao biti neki tempo jer je trebalo trčati maratonski tempo bar jedno 8 kilometara nakon zagrijavanja. Kad pričam nisam baš koncentriran te je nakon dva kilometra dobrog tempa sve bilo prebrzo bez obzira što smo se zadubili u raspravu o nekim trkačkim temama i laprdali sve u šešnajest.
To me podsjetilo da napišem dvije tri o toj temi koja me ovih dana malo žulja, sutra ću.
Opet nisam testirao kako to izgleda kad trčim oko 4:30/km. Koliki mi je puls i tako to. Kad smo prošli osam kilometara shvatili smo da je sve osim ta dva bilo oko 4:20/km i usporili. Prvo tek na 4:35/km, a nakon toga malo brže od pet. Možda je tome kumovala i kiša koja nas je oprala zadnja tri četri kilometra i tjerala da malo požurimo. No dobro, nemam baš niti jedno trčanje tempom kojeg sam prije dvije godine testirao za utrku već je sve oko 5 sekunda brže. Obzirom na čak niži puls možda tih 4:30/km budu stvarno ok. Samo da više ne moram voziti. No kako do Ljubljane. Da je ljepše vrijeme možda biciklom, he he kao moj buraz. Daj skokni buraz na kaficu ...evo samo da napumpam gumu.

Besposlen pop i praščiće krsti

  Što da čovjek radi kad "nema" pametnijeg posla. Nisam u grozničavoj potrazi za novim tenisicama jer recikliram one iz 2014. godine. Možda me stvarno vidite kako trčim sa jednom žutom(1475 km) i jednom plavom(1395 km) tenisicom. Da "kopiram" Sašu, mogao bi napisati kilometražu na svaku samo ne znam čemu bi to služilo. 

Tri radna i jedan svečani(nove) par identičnih tenisica koje rotiram od 2014. god. Ove prve plave već poznaju stazu i mogu voditi one žute koje su mi najdraže! Samo koja da bude desna, a koja lijeva ajmo na lutriju.

Ne tražim novi sat i nadam se da moj Garmin neće baš na utrci prdnuti u fenjer. Nisam nabavio niti gelove ali ih imam nekoliko sa istekom roka trajanja od godine dana. Samo nisam siguran dali da i njih recikliram? Jednog sam probao na dužini prije par tjedana ... bljaak ali se nisam usrao, pa možda ... Nekako se vrijeme počelo razvlačiti tako mi i jedan dan odmora od treninga izgleda kao godina. 
Nikako da prođu ovi dani tog "taperinga" ili kako mi stalno bježi izraz "tupperware-a". Tko zna zašto. Nema više čak niti krutosti zglobova ujutro, a bolovi u preponama su već jučer gotovo potpuno nestali. Šteta što nisam išao malo trčati. Dan je bio prekrasan usprkos odlasku na groblje. Tamo mi je inače uvijek hladno. Zato je danas zakenjalo od jutra i svi su izgledi da ću imati jedan kišni trening. Što je možda i dobro za adaptaciju jer slutim da Ljubljana ove godine neće biti baš prijateljski naklonjena nama trkačima. Kako znam ... pa ne znam ali vidim da ljudi već uvelike pile drva za zimu. Kod nas se to baš i ne radi prije "dana mrtvih" ili "svih svetih", što god. Ja se kupao u moru ovu nedjelju i nije red da već sad uleti zima. Bar još jednom da se okupam poslije maratona, a onda neka padne i metar onog bijelog sranja nije me briga. Razmišljam da nije to malo previše odmora, da možda zaboravim na “tapering” i odem se razvaliti na jednoj od lokalnih utrka kojih sad ima više nego gljiva u jesen. Već sam ih dosta preskočio jer sam ja posebna vrsta budale koja se na baš svakoj mora razbiti. Tjedan prije Ljubljane dolazi Uljanikova(34-ta) utrka koju za svoju sramotu nikada u životu nisam trčao. Čak su i moja djeca trčala tu utrku, a ja nikada! Trinaest godina sam radio u Uljaniku i nikad nisam ni pomišljao da trčim u krugu svoje firme. Lani sam stvarno bio spriječen ozljedom, a preklani ukočen dva tjedna prije maratona i nije bilo šanse da se igram sa utrkom. Sad, sad sam kukavica. Strah me je da neću ostvariti dobar rezultat nakon što sam se ovoliko namučio da uopće dođem u priliku da pokušam još malo popraviti svoj jedini rezultat u maratonu. Jučer sam da ubijem vrijeme malo proučio konkurenciju u mojoj kategoriji ali ne znam zašto uopće to gledam. Uvjeravam se da bla, bla ... ali ipak me zanima ima li tko dobar. Ionako vjerojatno neću nikoga vidjeti niti prepoznati u utrci ili na startu. Činjenica je da nas je u kategoriji “H” 2014. godine bilo 43(zvršilo utrku) i da sam ja tada bio među onima najmlađima. Ove godine ih je 70(prijavljenih i plaćenih) i od tog broja polovina su mlađi od mene(35). Znači bitno je jača konkurencija ili statistički skoro četiri puta jača. Duplo jača jer ih je sad oko polovine mlađih od mene i jer ih je ukupno nešto manje od duplo više. He, he to se traži isprika za eventualni podbačaj. Neki od njih su trčali i lani ali najbolji još uvijek slabije od mog rezultata mada to ne mora značiti ništa. Gledam kako su baš ti trčali recimo tako bez veze. Ja sam na prolazu 20.og kilometra bio sporiji više od 6 minuta da bi na kraju bio brži od njih 4-5 minuta! To kako treba trčati maraton je pitanje svih pitanja na koje svatko ima neki svoj odgovor i svoje objašnjenje ali ja definitivno nastojim biti nešto sporiji na početku. Koliko sporije? E to je umijeće koje treba steći i na koje ne postoje jednostavni odgovori niti tablice. Dali će “tapering” pomoći? Za sada sam samo malo dobio na težini, no ni to nije sigurno jer varijacija je jako mala. Samo da me ne ubije dosada!

5-4-3-2-1 stani!

  Eto prevaljujem i taj prvi tjedan poslije vrhunca priprema ali mi se još ne čini da idem nizbrdo.
Samo da ne daj bože opet ne završim na inkviziciji kod kostolomca. Bar se vrijeme malo popravilo. 
Opet sam se vratio na šorc i kratke rukave, čak! Jedva sam čekao vikend jer ovo trčanje kompliciranih tempo treninga po mraku kad stalno trebaš nešto mijenjati ili pratiti, a ne vidiš ni bijelu mačku ispred mi nikako ne odgovara. Tako sam u četvrtak opet fulao tempo trčanje i išao prebrzo pa me i partner odkantao zadnja dva kilometra. Valjda sam se zanio jer nisam uopće ručao i bio sam toliko gladan da sam žurio što prije u "štalu na sijeno". To ja zovem sindrom starog kljuseta.
Zašto ne mogu kao sav normalan trkački svijet trčati nešto normalno onako sa noge na nogu.
Sad je po bulevaru prema Verudeli promet trkača kao da je nekakva utrka i više se umorim pozdravljajući silne kolege nego od trčanja. A svi imaju neki komentar na to. Jedan viče jeli to taj tempo? Storeli dobacuje ... prebrzooo, neki viču kud žuriš...ma svašta. Danas sam odlučio obogatiti svoje iskustvo za još jedan uvrnuti trening dužine tako da ne bude dosadno trčati tih malo skraćenih 24 kilometara.
Zapravo se jedan specifičan način trčanja dužine zove  "5-4-3-2-1 Long Run" jer se trči 5, 4, 3, 2 i na kraju jedna milja brže. Zagrijavanje od par kilometara, periodi između tih brzih intervala se trče sporije i na kraju još se trči malo za hlađenje. Ja sam u skladu sa potrebom da ipak trčim nešto kraću dužinu nego prošli tjedan(32km) odlučio da milje pretvorim u kilometre pa je sa zagrijavanjem i hlađenjem ispalo oko 24 kilometara. Prvih pet bržih kilometara je trebalo trčati u tempu maratonske utrke kao i drugih 4 te još 3 nakon toga. Dva kilometra se trče brzinom utrke polumaratona i na kraju jedan kilometar otprilike kao na utrci od 10 km. Mi smo išli manje više onoliko koliko sam planirao ali malo brže(4:28/km, 4:25/km i 4:29/km), Dva kilometra polumaratonskim tempom je bilo isto malo brže(4:15/km). Zadnji smo stisnuli ispod četiri i moram priznati da mi je bilo čudno kako nisam osjećao da baš toliko brzo idemo(3:58/km). Bizaran osjećaj je kad trčiš lagano i jednostavno ne možeš se uopće kontrolirati i usporiti već te stalno vuče da ideš brzo. Tako da su "pauze" otrčane u laganom tempu od 5:05/km. Sporije nije išlo. Onda sam još lijepo otišao prošetati malo po Premanturi i kad sam već bio tamo nisam odolio još jednom kupanju. 
Tko zna kad je čovjeku zadnje. U petak sam bio na pogrebu, a u ponedjeljak ću nažalost opet. Što reći. Ponekad mi ljudi imamo jako kratki rok trajanja. Da je još od negdje izronilo kakovo pivce nebi niti otišao za ženom i ekipom koja je odperjala dalje ne zainteresirana za zdrav život. Ali naravno nije, pa sam nerado otišao za njima. Jebi ga njih nije teško stići ionako nisu nešto brzi. Još je sa njima bio i moj kunjado "mister parkinson" kojeg sam prvog uhvatio jer je već bio skoro u blokadi, a nije imao vode za popiti pilule. On i tako usporen je skoro brži od onih zdravih, pa smo ih stigli i završili gotovo savršeni sportski dan sa jednom točenom žujom.

Puls

  Stalno ponavljam mojim prijateljima trkačima kako je od "ne-treniranja" gore jedino "pre-treniranje". Efekti na utrci su slični ali u drugom slučaju na vrata kuca neka ozljeda. Samo ne otvarajte, jer ozljede su kao trgovački putnici ili ... ah neću reći da se ne uvrijede. Trgovački putnici se neće uvrijediti njima je važno samo da prodaju.
Kako sam se u utorak osjećao šugavo i naravno za to okrivio svašta nešto, od kasnog ručka do hladnog vremena malo sam se počeo u sebi propitivati. Nisam li pretjerao, jeli to što ganjam realno ili potpuno promašeno. Zato sam jučer odmah poslije posla čim sam sjahao sa bicikle otišao na lagano istrčavanje. Vidiš nisam se sjetio bicikle. Možda je ona kriva za taj gubitak onog dobrog osjećaja kad trčim. 
Uglavnom vrijeme se popravilo i malo je ugrijalo(15 C) ali sam ipak obukao duge rukave, gege i još kompresijske čarape da mi malo bolni listovi i tetive budu na toplom. Čini mi se da dugo nisam uživao u trčanju jer pamtim samo ove zadnje treninge za cijeđenje duše. Zato sam sad htio sve nadoknaditi. 
Za čudo ništa me nije boljelo i iako je to bilo lijepo za promjenu ipak sam se suzdržao i napravio samo oko 6 kilometara jer danas je opet jedan malo teži trening tempa ali još malo kraći nego recimo prošli. Ostao sam razočaran jer usprkos super preciznom laganom tempu koji bez gledanja na sat uvijek radim na Drenovici moj puls je bio prilično viši nego prošli tjedan. Sa 126 na 132, to je je..no velika razlika. 
Nije mi bilo vruće zbog odjeće jer jedva da je na pamučnoj potkošulji(da i to sam obukao) bila fleka od desetak centi u promjeru. To napravi i 0,1 decilitar vode! Koliko se možeš oznojiti za malo više od pola sata trčeći oko 5:30/km. Ručak od prethodnog dana nisam mogao kriviti, davno je otišao u “pragrande”. Nisam osjećao da će me ćopiti neka viroza ili slično i znao sam da garant nisam trudan. Zaključio sam da sam pre-treniran. Ove godine nisam redovito pratio stanje jutarnjeg pulsa koji je inače jedan od pouzdanijih znakova problema koji su na vidiku. Kad sam se jutros probudio pola sata prije da izbacim onaj "Kozel" što sam sprašio prije spavanja namontirao sam na sebe pulsmetar i ponovo legao. 
Evo što je rekao za tih pola sata. 

Srednji puls 38(nisam odmah zaspao), najmanji 32 neposredno prije buđenja u 7:00 kad me trgnuo alarm sa mobitela. Puls sam obično mjerio nakon ustajanja ali u sjedećem položaju i kad sam bio u dobroj formi je bio oko 40-41. Početkom ovog ciklusa priprema mi je bio oko 45. Nekako sam se jutros probudio bez ukočenosti u zglobovima i mišićima. Valjda to znači da ipak mogu nastaviti kako sam i zamislio. Možda sam jučer samo bio uzbuđen što sam trčao lagano ... koja sreća, čak mi je i srce zaigralo malo više!      

Brrr...

  Ušao sam napokon u onu fazu treninga kad sve treba da bude lakše ili bar kraće traje. Tako je u utorak trebalo biti sa trčanjem maratonskog tempa. Prošli tjedan 12 km i malo prebrzo(4:25/km), a jučer samo 10 km. Ali nikako da ubodem taj tempo od 4:30/km, pa je opet bilo 4:24/km. Još da stvar bude gora činilo mi se teže nego prije tjedan dana! Kasno sam ručao oko 17:30 i krenuo trčati nakon sat vremena. Srećom nije baš bila gužva po putu jer sam puštao vjetrove i podrigivao sve u "šešnajest"(bi rekli istrijani). Za promjenu, jer takve probleme obično ima moj partner. Znači ovo je definitivno zadnji trening koji radim poslije ručka. Nema više do sljedećeg ljeta. Od sad na dalje, natašte odmah nakon posla.

Niti vrijeme baš nije bilo po mom guštu. Ovo je prerana i meni pretjerana hladnoća za deseti mjesec. 

Prije dvije godine(sve imam zabilježeno) svi treninzi u desetom skoro do samog kraja su bili oko 20 C. Jučer 10 C uz je..nu buru. Obuko sam duge gege i majicu sa duplim prednjim krajem i onim rukavima kroz koje ti izlaze samo prsti. Dražen mi se smije u šorcu i kratkim rukavima, a ja sav zaleđen ko pička. 

Kosti škripe i nikako da se opustim.

Na kraju kad gledam nije to bilo loše jer je bilo i malo brže, a puls je bio isti. Samo nikako da završi taj trening pa da odem na klonju! Čak sam skratio i istrčavanje. Što bi ga i produžavao? Čim sam usporio na oko 5:30/km puls se srozao u podrum i odmah mi je bilo zima. Da sam se još više tako hladio došao bi kući ko kockica leda. Nema teorije da se onda tuširam hladnom vodom zbog suhe kože. Nakurio sam što sam više mogao, a noge su mi se ugrijale tek ispod dekice na kauču nakon sat vremena. I to najviše zahvaljujući mojoj uvijek toploj ženi. Čitam na portalu "3sporta.com" o post maratonskom bluzu ali ja sam u njega već upao čim je otišlo ljeto. Opet ona odvratna tama kad izađem iz firme i krenem trčati. Gomila odjeće i opet se ne mogu ugrijati niti nakon 5 kilometara. Kiša i klizavo korijenje borova, lokve kroz koje kao po nekom univerzalnom zakonu uvijek naleti neki seronja u automobilu baš kad si ti pored nje. Još mi samo fali "ono bijelo govno" ... Što bi bilo da živim na Aljaski ili "ne nemoj sibirovski taj je z.."?

Što je previše, previše je

  Pitam se pitam, zašto skoro sve što je vezano za trčanje meni mora biti tako bolno. Možda sam ja samo neki čudan izuzetak, komad sa greškom. Dobro, bivši komad sa greškom.
Kažem jučer prijatelju da idem na masažu, a on će: "blago tebi baš bi i ja volio ići". Svima je to vezano za neku ugodnu asocijaciju, a meni to kuka i motika, živa muka. Sve što mi je fizioterapeut radio, a to je kao bilo to "pražnjenje", boljelo je do jaja. Kao kad ja krvnički cijedim tubu one neke spasonosne kreme, a unutra nema ništa. Jadna tuba. Sad se ja mažem koje takvim kremama i stavljam hladne obloge pogotovo iza koljena na spoju mišića lista i koljena. Ono istezanje zadnje lože sličilo je inkvizicijskim mukama koje su prolazili Galileo i ostali koji su sa "vragom" tikve sadili(čitaj, napredni ljudi). Samo ja još to i plaćam. Proveo sam skoro godinu dana spavajući sa jastukom među nogama zbog bolova u kukovima, a nakon nedjeljnog treninga opet je u akciji bio jastuk. Nekad nije bilo uopće tako. Bilo je "akcije" ali nije trebao jastuk niti išta drugo. Mogao je biti i prazan stol, stepenice, kamenje.... ma što god. To je bilo pražnjenje, a ne ovo što mi sad prodaju. Dok se nisam vratio trčanju nisam znao što je to bol. Bar mi se to sad tako čini. Osim ako se pod to ne može provući poneki mamurluk i time povezane pizdarije. Sad kad sam noge servisirao i prevalio ono najgore od treninga trebalo bi po malo da se sve smiri kako bi se mogao ponovo razbiti za tri tjedna. Već se pomalo pitam zašto? Ionako neću dobiti nikakvu opkladu(možda Ozren, on se sigurno kladio u nešto). Većini to neće značiti ništa, a meni će bez obzira na rezultat uvijek ostati neodgovoreno pitanje koliko sam mogao ići da sam to isto radio kao mlad. Jedino će pivo prijati puno više nego što je to uobičajeno. Možda još poneka sitnica ali valjda se i život sastoji samo od tako malih stvari, sitnica. Ipak rado bi da nisu baš tako bolne.

Jutros me izdala i vlastita(prisvojena) bicikla .... ma sramota me pričati. Trebali ste vidjeti staru budalu kako radi salto preko volana, kakav akrobata! Srećom samo je stradala ruka, a to se ne računa kao trčanje.  
Ipak što je previše, previše je! 









Juhuuu naučio sam kako se opali selfi .. ono okreni foto aparat. Cool ... bi rekla moja unuka!

Još samo jedna sitnica ...

  Jutros mi je bilo malo čudno što nisam uopće bio nervozan kao prije dvije godine kad sam trebao odraditi progresivnu dužinu na vrhuncu priprema za Ljubljanu. Tada nisam baš znao što me čeka, a čekao sam i sina da mi bude pratnja na bičikleti. Da nosi vodu, gel i ta sranja. Naravno da sam znao da neće biti na vrijeme tamo gdje smo se dogovorili i naravno da sam se unaprijed nervirao zbog toga. Tako je na kraju i bilo, a mogao sam proći bar bez sekiracije. Sve ostalo je tad mi se činilo bilo dobro. Uspio sam istrčati tih 32,29 km za 2:36:32 ili u prosjeku za 4:51/ km i prosječni puls od 148. 
Jutros je bilo malo prohladno(kao i tada) i odlučili smo se za Medulin jer se tamo uz stazu može ostaviti voda i gel koju možemo koristiti svaki krug odnosno svakih 10 km. Ekipa četiri mušketira je već manje više uhodana osim što poneki ponekad malo ispadnu iz sinhronizma pa zaštekaju. To se dešava u životu ali bez toga bi bilo previše dosadno i predvidivo. Znao sam da ćemo malo prebrzo uletiti u tempo koji neće biti svima po volji ali to ovaj put nije bio problem jer ionako na ovom treningu testiraš koliko si zapravo spreman. Ići malo brže nije veliki problem. Slaven je u početku išao malo prebrzo. Igor se najviše mučio jer nema dužine i premalo trenira pa je prosjek od 4:45/km već na početku nakon prva dva malo sporija kilometra za zagrijavanje bio dosta zahtjevan. Iznenadio me Dražen jer njegov napredak od lani je sad već potpuno vidljiv. Bez obzira na to što smo do 13-og kilometra trčali dosta brzo još smo dosta pričali, a tema je bio hm ... začudo seks ... jebo te jesmo se našli. Obično trkeljamo o pivu, vinu i tako nečemu. Valjda je bilo malo prehladno, jer je po Kvarneru bura tjerala čopore bijelih ovčica. Na trinaestom kilometru sam uzeo neki gel od kojeg sam skoro povratio. Nešto sa "guaranom", nemam pojma što je to ali poslje sam kašljao cijeli krug iako sam otpio dec vode. Srećom nije imao nikakav efekat na crijeva ili želudac pa nije bilo sranja. Možda je problem bio u tome što mu je istekao rok prije godinu dana ... ups to sam kupio u Ljubljani 2014 g! Ma j..š to, ništa od gelova za mene.
Ubrzavati smo počeli dva tri kilometra prerano. Iako smo rekli Slavenu da slobodno ide brže, a mi ćemo se držati tempa oko 4:30 ipak ga nismo puštali da odmakne dalje od pet šest metara. Igor je na dvadesetom bio gotov i odlučio da mu je u ovom trenutku dovoljno brzo i dugo. Ostali smo u troje.  Nakon drugog kruga na 24.om kilometru nas je napustio Dražen jer je njemu plan za polumaraton(26 km) bio ostvaren i ostalo mu je samo još malo rastrčavanja. Ostali smo ja i Slaven. Sad smo već bili dulje vremena ispod 4:30/km ali ja sam malo prerano opet odlučio ubrzati pa koliko ide. Dva kilometra sam spustio malo ispod 4:20 i onda se desilo nešto čudno. Dok sam trčao 4:20/km osječao sam lagane trnce u rukama koje su možda uzrokovali hladna bura ili gubitak vode jer sam popio samo oko 2-3 decilitra. Isti osječaj me pratio zadnje kiometre u Ljubljani ali i na polumaratonu u Crikvenici. Nekako potpuno nesvjesno sam još ubrzao. Nisam odmah skužio koliko, valjda sam htio što prije završiti. Prvo sam spustio na 4:02/km, i nakon toga još dva zadnja kilometra održao 4:05/km. Trnci su nestali kao da je to bilo nešto vezano za određenu brzinu. Znate ono kad vam kotač vibrira na nekoj brzini jer nije dobro izbalansiran. U odnosu na onu dužinu prije dvije godine ovu sam istrčao(32,01 km) za 2:30:56 ili 4:43/km uz dosta niži prosječni puls od 144. Neka i maraton bude toliko brži, ja zadovoljan. 

Ništa nije posebno stradalo, osim klasičnog bola u preponi i simfizi kojih se vjerovatno nikad više neću riješiti i lagane iritacije išijasa pred kraj. Mada mislim da je to više zbog hladne bure koja mi je povremeno previše hladila mokra leđa. Sutra idem na "servis"(masažu) kod Marijana da mi namjesti raštimane "baleštre" i "šušte" i to je sve. Ostalo je luk i voda te jedna mala sitnica ... treba još istrčati na utrci deset kilometara više i sve u tempu bržem od 4:30/km! Je..te što mi to sve treba?

Frank(y), još sam živ

  Iako su se jučer i Frank(pokoj mu duši) i moj prijatelj Slaven urotili da me dokrajče nije im uspjelo. 
Noge su jutros još na broju i osim onih klasičnih ja bi rekao staračkih bolova ujutro sve izgleda bolje nego što sam se pribojavao. Možda pomaže i bicikliranje koje već cijeli tjedan zamjenjuje sjedenje u neudobnom sicu Honde. Nije baš da je sic od bicikle neko zadovoljstvo za ljude bez guzice kao ja ali to što žulja nije ni blizu išijasu. Vidim na FB da se jedan moj prijatelj ovih dana slika sve oko nekih Ferarija i Lamborginija. Kao ono, ne znam kojeg da odaberem ... j..o zid nije valjda lud voziti se u tome. Ja bi odmah završio u Lovranu ili nekoj drugoj "kičma-trans" klinici. 
Nekako sam prije treninga bio “nevrozan” ko struja jer taj trening nisam nikad radio. Znam da je Slaven rekao kad sam mu prvi put dao da to radi kako se ne može sa ničim usporediti. Došao sam ranije dok su stazom još vladali "pioniri maleni" i vrtićki trkači sa Barbarom na pomoćnom igralištu. Nogometaše više i ne brojim ali ima ih ... ja ne znam kako to da nismo svjetska velesila u nogometu. Bilo mi je hladno ili me je to samo nešto zeblo oko srca? Obuko sam trenirku, gornji i donji dio i ipak polako krenuo u zagrijavanje. Malo stariji klinci su još nešto petljali oko skoka u dalj i staza je uglavnom bila slobodna. Osim što su Barbarini poletarci morali otrčati jedan krug ali lijepo, disciplinirano, vanjskom stazom kao što im je ona i rekla. Za kraj su od nje dobili pet, a i ja sam se prošvercao za jednu peticu. Čuj neki su bili brži od mene i treba istrčati cijeli krug sa tim mini nožicama. Baš mi je pasalo zagrijavanje sa trenirkom jer kad sam se skinuo i odradio malo dinamičkih vježbi onako u trku, noge su bile dobro opuštene i mogao sam da krenem. Samo što je moj Garmin u međuvremenu ošo u štedni mod, a ja to nisam primijetio. 
Tako da je bilo: "prvi se mačići u vodu bacaju"( brr... grozno zvuči ova narodna). Prvi brzi krug, ništa ne bipa na četristotki. Koji sad moj, ... kad ono sve stoji i pokazuje točno 19:00, a čujem i crkvu kako zvoni. Ništa, ponovo sam ga pokrenuo i lagano prošao još jedan krug, pa rekoh idemo iz početka. 
Na startu mi se ubacio Slaven jer je i on trebao imati isti ali malo brži trening. Obzirom da je ovih dana preležao neku virozu rekao je da će lagano koliko idem ja. E da, njemu lagano, a meni duša u nosu. Stalno je malo žurio ili mi se to činilo? Nije, jer ja ne vidim na sat ali zato jako dobro osjećam tempo. 
Plan je bio da brzi krug bude za 1:34 što je 3:54/km ili malo sporije od mog tempa utrke na 5 km. 
Spori krug za 1:48, što je tempo maratonske utrke od 4:30/km ili ciljano vrijeme maratona 3:10! 
Na kraju je bilo malo brže od 1:34(1:33,6) i dosta brže od 1:48(1:45,5).
Neki su se čudili što to radimo jer smo i spore išli brže od nekih koji su trčali tempo ili nešto, a brze smo ih prolazili ko "Simplon" "Ćiru". Koliko još ... jeste li vi normalni(mi? ... nismo) i tako 25 krugova. 
Još smo i zadnja dva brža kruga stisnuli za 1:28 i 1:30. J..ga samo da što prije završi.
Ukupno vrijeme 41:24 ili prema tablicama vrijeme utrke na 10 km za one koji mogu trčati maraton 3:10! Znači bolje od plana i ništa nije otpalo. Toliko sam sinoć bio zadovoljan sobom da sam još jednom ručao u 10 navečer i maznuo pivo. J..ga možda zbog toga nisam mogao zaspati do dva ujutro.
Ili me je bilo strah da se ujutro neću moći pokrenuti ... svejedno još samo jedna prepreka ovaj vikend i ...  

Još ... "dva loša ubiše Miloša"

  Ovo što me čeka bi najradije preskočio ali sad je prekasno. Kad jednom zajašeš lava ne silaziš jer će da te pojede. Sve sam nešto kontao kako od početka ljeta neću niti uspjeti podići duljinu dovoljno polako da se ne ozlijedim. O brzim treninzima tada nisam razmišljao jer mi se to činila nemoguća misija.
Sad je sve tu. Duljinu imam otprilike istu kao prije ali ne uspijevam završiti skoro niti jedan mjesec preko 240 km jer uvijek nešto šteka. Stalno moram malo vraćati film nazad i ponovo pokretati. I sad bi to najradije napravio ali više nema povratka jer ostala su još dva jaka treninga prije nego što si dopustim taj luksuz ... ah.. meraka kad budem trčao dužinu, ono samo 20 kilometara .... p..in dim. Sad strepim da se nešto ne desi jer sve naznake su tu. Kažu ako su ti prvi koraci ujutro bolni znači da si ozljeđen! A bogami tako je sad svako jutro. U utorak sam odradio tempo trčanje sa specifičnim tempom utrke ali sam ga produžio te je na kraju sve skupa bilo preko 17 kilometara. Nezgodna stvar kad tako kasno popodne kreneš je da se brzo smrači i nemaš baš puno izbora gdje trčati. Ja i Dražen smo se odlučili na varijantu staze kojom se trčala zimska liga na Bunarini. Nije baš sretno rješenje jer je bila prilična gužva. Ljudi i pasa koliko ti srce želi, a moje noge baš i ne. Nekoliko puta sam morao preskakivati i odskakivati u stranu jer ni ljudi ni životinje nisu baš marili za to što mi nemamo kud proći, a još nam se i žuri. Moje tetive su se odmah pobunile naročito ona lijeva. Iako je prošlo više od godine dana bol u njoj još uvijek nije. Pogotovo kod promjene smjera ili sukanja tijela kad trčim i recimo moram se okrenuti. I tako smo krenuli sa stadiona do Verudele i tamo kružili četiri puta okolo Histrije i "Svjetionika". Kad se potpuno smračilo tada je bilo još veće sranje jer nisi ništa vidio, a staza je na mjestima jako grbava od korijenja koje je podiglo asfalt ili one kockice. Tu je i famozni stup nasred staze kod "Svjetionika" na koji su se nasadili mnogi ... pazi stup ...tup ..tup ..tup! Tamo bi neko lako mogao ostaviti jaja, baš je prava visina za to ...brrr naježim se kad pomislim. Zatim lanac na parkingu kod hotela Park. Dobro nije tako visok pa smo ga svaki put preskakali. Mislio sam da neće biti nikakvih posljedica jer sam odabrao malo "lakši" trening za početak tjedna obzirom da me ono najteže tek čeka. Ne lezi vraže. On je ipak provirio u vidu nekih novih bolova u donjem dijelu listova kojih se nisam uspio riješiti ni do danas. Jučer lagano istrčavanje od 9 km i poslije masaža ali ništa. Probao sam sve kreme koje imam i naprave za masažu. Ruke, valjak i ono električno zujalo koje izgleda kao velika tikva i ima nekakve kvrgave nastavke, hm... pitam se čemu neki služe? Ne nije moguće, pa kupio sam ga na obrtničkom sajmu i prodavačica kaže da je to maser! Ipak ruke su najbolje samo možda ne baš moje. Moram zvati Marijana jer nakon ovoga što me čeka večeras i u subotu ili nedjelju, trebati će mirakul da nešto ne otpadne. Dva vrlo "loša" treninga za moje već preopterećeno tijelo. To što ih neki zovu "najbolji" treninzi za maraton me ne tješi previše.
Prvi je "Frank's Killer" tempo trening. Ime sve govori, a još ostaje i zadnja veća dužina od 32 kilometra sa progresivnim ubrzavanjem. I to su ta dva "loša" koja bi mogla ubiti Miloša(čudno, tako me neki zovu ... tko zna zašto?), ako im dam.

Na vratima pakla

  Koliko me taj tjedan nakon ozljede izbacio iz takta najbolje ilustrira činjenica da sam potpuno zaboravio na berlinski maraton prošlu nedjelju. Da nema društvenih mreža ne bi se uopće sjetio, a to mi je omiljeni maraton. Tamo(na FB) je neko postavio po meni deplasiranu i totalno promašenu raspravu sa nekog trkačkog portala o tome tko je najveći dugoprugaš svih vremena: Mo Farah, Kenenisa Bekele ili Haile Gebre? Kao inženjer i ljubitelj znanosti uopće ne odobravam ovakve kvazi analize za koje ne postoje nikakvi jasni i precizni kriteriji. Tako da to ispadne što danas već djeca u vrtiću znaju da ne funkcionira, kao zbrajanje jabuka i krušaka. To ne vodi ničemu osim žustrim neargumentiranim reakcijama sudionika. Te je jedan car drugi valjda "šupak" i tako... ma svašta. Na moment mi se učinilo da je na taj način uspjeh jednog svakako velikog trkača obezvrijeđen. Čudesni rezultat Kenenise Bekele, povratnika maratonu kojeg nije bilo nigdje 2015 g. od 2:03:03 je samo 6 sekundi sporiji od trenutnog svjetskog rekorda i drugi najbolji rezultat svih vremena.  Što tu treba raspravljati, svaka čast Kenenisi bio je najbolji. To je priznao i drugoplasirani Kipsang i ne bi više o tome ali ako vas zanima možete pročitati kratki osvrt na stranicama našeg kluba: http://maraton-uljanik.hr/novosti/odjeci-43-bmw-berlinskog-maratona/
Toliko sam se žurio da pokrpam tu prošlotjednu rupu od samo dvadesetak kilometara da sam ovaj tjedan ugurao puno toga kako bi možda malo prebrzo nadoknadio izgubljeno. Napokon sam završio tjedan sa kilometražom iznad 80 km i za kraj stavio još jedan specijalni trening iz radionice poznatog trenera Bill Squires-a kojeg zbog toga još ponekad zovu i “Squires Long Run”, a ja sam pisao već o njemu na stranicama našeg kluba: http://maraton-uljanik.hr/rubrike/duzina-neke-nove-ideje/.
Dogovor sa mojim prijateljima iz kluba je bio da to odradimo u nedjelju jer većina nije mogla u subotu. To se na kraju pokazalo kao loša odluka. Subota je bila fantastična i ja sam je iskoristio za još malo kupanja u moru i jedno lagano istrčavanje nakon toga tako da su nestali gotovo svi tragovi napetosti od treninga u četvrtak. Ali u nedjelju već u četiri ujutro nebo iznad Pule se otvorilo i jaka kiša nije stala sve do poslije podne. Tada sam i krenuo ali sam jer većina nedjeljom ruča oko jedan ili dva, a ja kao i svakim radnim danom tek oko 5 popodne. Taj trening koji stvarno efikasno ubija noge se trči nešto manje od 30 km(ja sam trčao 28,4 km). Nakon dva tri lagana kilometra za zagrijavanje postepeno se ubrzava i trči se u onom malo bržem tempu za trčanje dužine(prema gornjem aerobnom). To znači da sam već dosta rano bio ispod 5 minuta po kilometru.
Malo sam precijenio temperaturne uvjete pa sam obukao i duge rukave, a temperatura je bila oko 18 stupnjeva usprkos kiši. Čak sam imao povremene izlaske sunca trčeći u početku pustim putovima oko punta Verudele i Lungomare prema Stoji. Od osamnaestog kilometra je počelo. Prvo sam zamislio trčati ubrzanja(“surges”) od 2 minute iako je preporuka oko 90 sekundi, i to 5 puta sa pet minuta trčanja brzinom oko 5 min/km  ili brže između tih intervala. Prosjek intervala je na kraju bio 3:58 ali nakon prvog(trajao "samo" 1:44) i drugog od 2:12 koji je bio još i dosta brži(3:47/km) od prosjeka morao sam se pomiriti sa time da je 90 sekundi dovoljno da fest rikneš. Na kraju sam istrčao čak sedam intervala i samo dva koja su bila malo sporija od 4 min/km ali zbog uzbrdice od gotovo 20 m na tih 450 m koliko je otprilike svaki interval bio dugačak. Na uzbrdici nisam bio više siguran dali će pumpica da rikne i imao sam osjećaj da noge uopće ne kontroliram ali ipak sam išao brzo. Kad sam napokon odradio i dva tri kilometra istrčavanja koja uopće nisu pomogla vratiti život u noge uletio sam u kuću i napunio kadu sa hladnom vodom.
Vode je bilo toliko da sam mogao sjesti i uroniti noge, a u vodu sam još pobacao sve zaleđene uloške za prijenosni frižider koje još imam u zamrzivaču. Nikad se ne zna možda opet uleti kakva mega fešta.
Žena se malo štrecnula kad sam zaurlikao ali nisu noge bile te koje su stradale. Njih ionako nisam osjećao, već “familija” koju nikako nisam uspio spasiti od utapanja u arktičkoj kupki. Poslije sam se tuširao sa toplom vodom ali ništa nije pomagalo.

Tek kad sam se najeo, obukao debelu zimsku trenirku i na kraju smlatio fenomenalni kolač od šljiva i borovnica sa sladoledom što mi je napravila žena(ne znam čime sam to zaslužio?) počeo sam osjećati noge ali uglavnom neku nelagodu i bolove. Sad se sistem pomalo vraća iz mrtvih i evo već sam skinuo gornji dio trenirke, a uskoro ću i onaj donji jer osjećam kako je netko nešto dolje potpalio ali još se srećom ništa ne dimi. Sutra mi treba malo odmora nakon šest uzastopnih dana treninga. Vidjeti ćemo koliko će nogama trebati da se od ovoga oporave jer još jedan tjedan kuca na vrata pakla i jako se nadam da nitko neće otvoriti i reći: uđi, uđi, čekamo te … he he ...