Navika

  Posljednji je dan mog prvog boravka ovdje ali vjerojatno nije i posljednji put. Gotovo da sam se navikao, na vrućinu vani, na hladnoću svugdje unutra, na trčanje po traci poput hrčka u kavezu, na trčanje po vrućini preko trideset i eto moram nazad u normalu. Bar za kratko, par dana. Jedino na što se nisam navikao je hrana(osim jednog izuzetka) i "engleski" jezik kojim ovdje govori većina. Znači indijci i pakistanci iako sam danas od nekih italiana saznao da su koreanci gori. Kud ćeš gore, j... To me stavljalo u neugodan položaj kad su mi postavljali pitanja jer nije da nisam znao odgovor. Kruh te j.. nisam znao što uopće pitaju. Što god im kažeš oni se samo smješkaju. Mora da su svjetski prvaci u tome. Pomisao da danas poslije posla odem na par sati do obližnje marine i plaže koja je udaljena samo dvije stanice metroa brzo se rasplinula i ustuknula čim sam pomislio na trčanje. Dok sam obavio administrativne poslove već mi se činilo kasno za sve te pothvate, a vani je ionako bilo pretoplo. Odustao sam i od trčanja vani jer jučer mi je ipak bilo dovoljno malo više od 12 km u laganom tempu 5:17/km na "ugodnih" 32C. Trčao sam gotovo u sekundu isto kao u petak ujutro kad je bilo 15 stupnjeva manje. Čudno je što je i puls bio isti. No kako je zagrijalo to je bol u zadnjoj loži popustila pa odatle nešto drugačiji, odnosno duži korak za istu prosječnu brzinu. Zato sam se danas zavrtio još jednom na traci u polupraznoj teretani u kojoj je opet bila samo jedna jako nabildana žena srednjih godina kojoj nebi rado pao pod šake. Ona je stenjala na spravama, a ja sam blejao u raju na bazenu i vrtio nogama ko hrčak u onom okruglom kavezu. Iako sam se i prije bavio električnim strojevima pa tako i motorima nisam znao da se jedna vrsta rotora na engleskom zove "squirrel cage" rotor(mi to zovemo kavezni rotor). Odmah sam zamislio sebe kao zamorca koji vrti neku mašinu. Tko zna koliko sam korisnog rada mogao obaviti da nisam energiju uludo trošio na trčanje j...
Ostaje mi još nešto nejasno. Srčano opterećenje na traci mi je slično kao kad trčim ali nemam nikakvih bolova u zadnjoj loži pa je očigledno da na traci imam drugačiju mehaniku trčanja koja nema baš veze sa mojom. Ne znam koliko je to koristilo ili je i to uludo potrošena energija. Danas je Garmin brojeći korake bio mrvu precizniji. Inače fula za 10% u odnosu na kilometražu koju registrira traka koja je pretpostavljam preciznija. Baš sam neko veče čitao članak o tome kako su ti pedometri da oprostite sranje. To isto važi i za ozbiljne sportske satove ako ne koriste GPS. Znam ja to jer se moja kćer hvalila nekim tempom koji se na koncu ispostavio potpuno drugačiji kad je počela koristiti GPS sat. Sad ima drugi problem jer tvrdi da ne može trčati sporo ili onim tempom koji sam joj zadao iako joj puls prilično naraste. To je vrlo karakteristično za početnike i znam da sam prvu takvu borbu vodio sa mojim "Running dida trkačicama". Nikako ih natjerati da uspore. Ne može se trčati lagani trening tempom kao na utrci polumaratona zato jer je to malo kraće. Ako ja mogu trčati minutu sporije nego na maratonu ili skoro minut i pol sporije nego polumaraton zašto je to njima teško. Ne nego trče još i brže. Sa druge strane moja kćer je kontrolirala i puls kad ide na bicikliranje u dvorani. Pri maksimalnom naporu ili bar onom koji ona misli da je maksimalan puls joj nije ni blizu aerobnom već na granici oporavka. Trčati može iako je puls 160 ali pedalirati ne može brže sa 123. Tko je tu lud? 
U je.. nije još ni sedam, a već se smračilo. Idem skoknuti do nekog dućana kupiti par sitnica ženi, majci i sestri pa ću još jednom kod mojih pouzdanih arapa na večeru. Njihova kuhinja je jedina koja sliči onome što ja jedem kući, a sve ostalo uključujući i francuske, talianske ili meksičke restorane treba zaobilaziti u velikom krugu ako vidiš da su kuhari kinezi ili indijci. A to su brate mili svi. Ne mogu se naviknuti da baš sve ima isti okus koji ne znam niti opisati. Navikao sam se i na to da ne pijem pivo i uopće mi niti jedan moment nije palo na pamet da odem u hotelski bar na jedno ladno, jok. Cugam vodu sve u "šešnajest" i j.. mi se živo. Sad mi je jasno da to nije nikakva frka. Mislio sam kad je moj kum koji nikad dužinu nije odradio bez da je negdje skoknuo na pivo prestao piti pivo i ostale derivate da je to veliki pothvat vrijedan divljenja. No ja se naviknuo na vodu odmah.
Eto i posljednja večera je odrađena još da za koji dan opet uskrsnem kao onaj stari trkač(bez bolova) i meni ne treba više.

Skoro pa normalno

Nakon prvobitnog šoka i još cijelog niza šokova poput onih podrhtavanja nakon zemljotresa stvari su legle gotovo u normalu. U početku nema što me nije strefilo. Već sama činjenica da moram predavati grupi nepoznatih ljudi koje ja ne kapim jedan kua kad mi se obraćaju je šok. Svi govore indijski sa engleskim akcentom ili je obratno? Nema veze jer to je vrlo teško odgonetnuti. No vrlo su ljubazni i susretljivi i svaki dan mi izaberu neku klopu za ručak koja kao nije ljuta jer sam se prvi dan opekao sa nekom piletinom, auuu. Moglo je biti bilo što i guma od bicikle, nebi skužio kad je požar poharao moj jezik. Srećom navečer kod jednog lika nalazim dobar kebab sa finim pogačicama i vrlo ukusan humus.      I doručak je ok u hotelu ali tko može puno jesti prije sedam ujutro.
Zato su me izj... sa promjenom termina i rezervacija koje sam napokon uspio srediti osim za parking u Veneciji gdje ne mogu ništa jer su mi već naplatili i ne vraćaju ništa za tih pet dana što ću biti manje. Upravo sam završio prva dva tečaja sa prvom grupom i nadam se da će ponavljanje ipak biti malo manje stresno. Imam jedan dan odmora, petak ali nije onaj za ... Temperatura je naglo pala i jučer sam se nakon ziheraškog obilaska cijele rute od oko 7 km hodajući naoružan gps-om i mapom na mobitelu odlučio za trčanje. 

Bilo je ugodnih 25 C i nije bilo razloga da ne probam. Naravno prije toga sam na Garmin connect-u provjerio gdje me je mobitel vodio i kad sam bio siguran da sam sve skužio napokon sam krenuo. Čak sam za svaki slučaj uslikao neka mjesta. 

Ne izgleda uopće tako loše za trčanje mada je podloga malo grbava od sitnih cigli. Ona dva trčanja po traci i odsustvo ostalog kretanja kao da je ostavilo trag pa nikako nisam uspjevao trčati ritmički i opušteno. Obzirom da je bilo i manje od 25 C čini mi se da mi je puls ipak bio previsok za tu brzinu trčanja. Sve ostalo je bilo recimo skoro pa normalno. J...ga vratila se i bol hvatištu zadnje lože iako sam pomislio kako je nekim čudom to sve prošlo. Možda je to zbog toga što cijeli dan dok predajem stojim na nogama pa je nestala ta iritacija ali i na traci nisam osjećao nikakvu bol iako sam postavio brzinu i na 12 km/h što bi bilo 5:00/km.
Na traci mi se nakon prvog dana puls dosta spustio ali se još uvijek jako znojim čini mi se bez većeg razloga jer klima čini se dosta hladi. Možda sam u menopauzi pa se znojim zbog fumada ili su oni silni začini koje jedem ovih dana uzrok tome. Na koncu sam ipak zaključio da je to od umora i stresa kojem sam izložen ovih dana. Za čudo naletio sam na nekoliko trkača uglavnom mlađih i jednog starijeg gospodina naoružanog bočicama vode oko struka koji se možda spremao za trčanje. Ako ostane relativno ugodno mada kažu da će opet ugrijati sutra ću rano ujutro odraditi bar dva takva kruga prije doručka. Pokušati ću obići i nešto grada kasnije. Svaki dan kao u vojsci brojim dane povratka u moju Pulsku normalu i to je znak da sam stvarno ostario.  

Borba sa tehnologijom

Iako sam sve kao proučio na internetu i našao moguću stazu za trčanje ipak nije sve ispalo kako sam mislio da hoće. No ako za trening smatrate kilometre koje sam izgubio kružeći kroz jedan jedini šoping centar i par zastajkivanja u desetak dućana sportske obuće onda sam imao maratonski trening. Počeo je malo prerano jer nisam znao da dućani otvaraju tek nakon 9 sati. Uostalom tražio sam "sere keš" mašinu i na koncu našao jednu da podignem nešto gotovine za sitne potrebe. 

Nakon dezorjentiranog gubljenja po hodnicima i par izlazaka na krivu stranu uspio sam se umoran vratiti u hotel. Naravno za nazad je bila tona mašina za lovu koje impresioniran ostalim vizualnim dodatcima nisam primjetio. Izlasci iz eskimski ledenih trgovina i hodnika vani su svojevrstni šok za organizam i pomislio sam da me od toga boli glava. No problem je bio u kafi odnosno njenom nedostatku iako i u sobi imam aparat sa nescafe-om. Kad sam ispravio grešku i tikva je proradila pa sam ponovio izlazak riješen da ipak probam kako je to šetati na 37 C i da ispitam područje koje sam imao u vidu za trčanje. Bio sam iznenađen zelenilom koje prekriva taj dio ali to je sve zahvaljujući mreži cijevi koje dovode vodu vjerovatno po noći inače bi se sve skuhalo.

Nakon nekog vremena sam ipak odustao od šetnje jer jak i suh vjetar te osuši ko bakalara, a znojiti sam se počeo tek kad sam ušao nazad u šoping centar.

Iz tog lavirinta nije bilo lako izaći ali sam naletio na klopu i dućan sa Mizuno tenisicama. Klopa je bila dobra i relativno jeftina ali tenisice koje sam ja eventualno htio nisu imali moj broj. Cijena otprilike upola od one koju sam ja platio u Ljubljani za moje Mizuno Shadow i to za identičan model, čak i boju.
No nisam ih kupio jer i ove nosim samo zbog udobnosti ali mi nešto ne pašu za trčanje. Nisam siguran da uopće znam zašto. Mi trkači smo ponekad zaj.. čeljad.
Jedino što je skupo i nekim se mojim prijateljima nebi dopalo to je pivo. Ono u pakovanju "kapi za oči" stoji koliko i sav moj pristojan ručak. Zato ti vodu guraju pod nos svugdje, pa kad je već tako dostupna popijem je čudo jedno.
Dan je još bio dugačak pa sam odlučio još i trčati na pokretnoj traci. 

Ne kažu đabe da nije žvaka za seljaka. Namučio sam se da shvatim kako se taj kua pokreće ali je bilo malo prebrzo, a ja laprdao po traci ko pijan ne znajući kamo sa nogama. Srećom nije još bilo nikoga osim ako se ekipa oko bazena nije zabavljala sa mojim akrobacijama. Nakon pet šest minuta uspio sam zajahati mehaničko čudovište i po malo ručno ubrzavati traku kako sam se prilagođavao njenom kretanju. Sve je drugačije kad ti ne određuješ tempo. Cima te i vuče čim nisi dobro sinhroniziran. Stroj kaže da sam prešao nešto više od deset kilometara za nešto manje od sata odnosno malo više jer sam imao prekide i na koncu zaboravio zaustaviti sat. Za tu brzinu puls mi je bio priličan ali možda je to i zbog uzbuđenja koje sam imao pred sutrašnji prvi radni dan. Danas nakon odrađenog posla trčao sam opet mrvu kraće ali sa dosta nižim pulsom gotovo kao da stvarno trčim, a ne samo mlatim nogama na mjestu. Kažu da će temperatura sutra pasti za par stupnjeva pa mogu pokušati pravo trčanje.

Visoki blog

 Kad već moj posljednji maraton nije bio na visini ili se to bar nekima čini ovaj blog je bogami pisan visoko. Kakav Everest, visoko kao Olympus Mons ako znate di je to. Na više od 36 000 fita(oko 11 000 m). Upravo smo preletjeli malo pored Maratonskog polja i sad smo negdje uz obalu Turske. Nismo još ni na pola puta, a već sam koma. Već me vožnja autom do Venecije ubila. Pogotovo tamo dolje, a moram sjediti još tko zna koliko. Kažu da je kompnija Fly Emirates dobra. To je možda i sudeći prema svemu do sada točno ali kod nekih uvjek ima taj "ali". Jedan moj frend kaže kako nema sreće pa od sto p...ki u vreći uvijek izvuče kua. Čini mi se da smo slični. Smješten sam u prolazu tamo gdje se motaju stjuardese što i nije tako loše. Ali tu je i "veca" što mi takođe nije izgledalo loše dok nisam shvatio da će cijelim putem raja stajati ispred mene čekajući red za pišanje. Ne mogu niti opružiti noge da se netko ne saplete. Pored mene je neki lik, dva sa dva koji se debelo preljeva u moju stolicu, a sa druge strane matora talijanka kojoj su cijelo vrijeme u posjeti frendice. Ah, da bar ne znam talijanski! Napokon sam krenuo na taj toliko puta odgađan put, a već su mi najavili promjenu datuma povratka. U kom će se smjeru promjena kretati to nitko nezna. Moj frend koji je već dva tjedna zaglavio u Kuvajtu u šali kaže:"moguće je i da te u ponedjeljak pošalju kući". Moram sutra iskoristiti slobodan dan da malo istražim okolinu. Možda čak otrčim malo iako je prognoza obeshrabrujuća. Biti će vruće i sparno oko 37 C. To je uljetanje u ljeto. Ne kao jučerašnje kupanje u premanturi, a more kao da se još malo ohladilo u odnosu na prije par tjedana. Nije bilo više od 13 C.

Na put sam krenuo pomalo razočaran. Ne samo sa samim sobom i problemima koji nikako da prođu. Iako sam ova zadnja dva tjedna značajno smanjio volumen, a intenzitet srozao do ispod granice oporavka problem sa hvatištem zadnje lože ne prolazi. 
Razočaran sam i pogađa me i to što jedna moja prijateljica koja ima veliki talenat za trčanje ima iste takve probleme. Baš sam se veselio tome da ću ove godine trčati skupa sa njom "Wings-e" kao i lani ali ovaj put malo bolje spremni oboje i oboje iz prvog startnog bloka. Zašto baš nama kojima trčanje toliko znači to ide tako teško. Ima zato mnogo onih koji ne znam zašto kažu da im je trčanje samo "sredstvo" što god to značilo. Valjda kao neki make up da se promoviraju. 
To je treće ili da tako kažem i trećerazredno razočaranje ali ipak razočaranje.
U petak me nazvao prijatelj kod kojeg sam boravio u Beču da mi čestita. Koji kua, pa bio sam kod njega i sve zna već dva tjedana. No sad je to pročitao u Glasu Istre. Moja žena inače kupuje "Glas" petkom i ja se ubih tražeći gdje je kua on to pročitao. Prošlog petaka nije pisalo ništa ali ovaj petak je bilo obilje vijesti iz svjeta trčanja. Naime završila je utrka 100 milja Istre, Beogradski i Riječki maraton. Glavni članak je međutim posvećen Bečkom maratonu. Zapravo dvije stranice su posvećene dvojcu likova za koje nikad nisam čuo, a poznajem većinu dobrih i onih ostalih trkača. Ti junaci su pokorili bečki asfalt istrčavši maraton za nešto preko 4 odnosno 5 sati. Uslikali su se pet šest puta i to vajda poslali novinarki. Upravo oni su izjavili da im je trčanje "sredstvo". 
Nakon upornog čitanja cijelog članka ipak sam našao u maloj rubrici "rezultati ostalih" podatak da sam bio najbrži od istrana, vrijeme i ostale stvari ali i jednu totalnu nebulozu. Napisala je da je drugoplasirani iza mene zaostao pola sata, a čovjek(Tibor Heiner, HUN, 3:16:07) je bio samo nešto više od pola minute(36 sek) iza mene. Uostalom nije to prvi put i nakon Ljubljane mi je krivo napisala prezime. Pitam se ima li to veze sa time što sam prestao dobrovoljno pisati članke za Glas Istre. Nakon sedamdesetak članaka nisu mi nikad zahvalili bar telefonski ili e-mailom. Srećom taj petak je bio tako dobar dan koji sam proveo u prirodi Kamenjaka sa unucima i djecom. Eh, takvih je premalo u životu i treba ih pamtiti, a zaboraviti sve ostalo, tko ih šiša.

Beč, poklon ili sreća

Uvod
Da je život i trčanje koje mi trkači ponekad pobrkamo čudan i nepredvidiv možemo osjetiti skoro svaki dan na svojoj koži. Ovisno o debljini kože to nas uglavnom baca u razna stanja vrlo labilne ravnoteže od euforije bez pokrića do depre bez posebnog razloga. Ovih zadnjih mjesec dana ja sam bio uglavnom u onom donjem manje poželjnom stanju. Još mi je svježe razočaranje na zadnjem jakom treningu o kojem sam pisao u mom zadnjem blogu. Čeznutljivo sam gledao kako mi Slaven odmiče, a ja nemam nikakvu kontrolu nad vlastitim nogama. Nakon tog treninga trebalo mi je dva tri dana da uopće normalno hodam i sve do zadnjeg tjedna bio sam uvjeren da će Bečki maraton ostati  samo pusta želja i trošak od stotinjak eura. Situacija se nije popravljala niti nakon gotovo dva tjedna u kojima sam skratio sve svoje uobičajene treninge i nastojao što manje iritirati bolno hvatište zadnje lože i palac na drugoj nozi.
Za njega se nisam toliko brinuo, a zapravo to će dugoročno ostati veliki problem. I kad nešto nebi trebali raditi to nam se nekim čudom ili višom silom nameće. Trebao bi izbjegavati sjedenje ali moram se pripremati za moj prvi službeni put u Dubai u novoj firmi. To podrazumnjeva tonu sjedenja za kompjuterom, zbog čega sam odustao i od pisanja bloga. Uostalom koga zanima kukanje. Zatim je uletjela neplanirana vožnja u Rijeku i nazad dva dana za redom, registracija i opet popravak Honde zbog tako banalnog razloga da je bolje ne spominjati ga ali odražava dobro činjenicu kako uvijek možeš očekivati neko sranje kad ti treba malo sreće. Već prvi dan dok sam šepusajući nakon vožnje mjerio koliko ima od Kliničkog bolničkog centra do Rječine i nazad posrao mi se golub na glavu i naivno sam pomislio: aleluja napokon malo sreće. Nisam otrčao uplatiti loto kako nebi uludo potrošio dar sa neba već poželio ono što mjesecima sanjam. Daj da više prestanu ti bolovi. No ispada da sam ipak samo ostao posran. Morao sam se opet sutra dan vratiti u Rijeku jer pregled na koji je žena išla nije u potpunosti uspio. Još tisuću sitnica su stvarale kaos u mom pokušaju da se umirim i možda malo oporavim za taj maraton. Posljednji čavao u kovčeg mi je zabilo vrijeme. Nakon toplog i suhog marta odjednom se prometnulo u prevrtljivo i kišovito. Voziti gotovo 600 km nakrivljen na desnu stranu guzice jer ne mogu težinu prebaciti na ljevu stranu nije baš udobno, a kad još brisači rade gotovo maksimalnom brzinom cijelim putem tada vožnja poprima odlike prave torture. U svojoj knjizi koju baš čitam Alex Hutchinson opisuje istraživanja kako mentalna tortura može negativno utjecati na fizičke performanse ali ujedno djeluje kao dodatni stresor te na koncu dovodi do boljih rezultata kad se tortura ukine. Nisam tada razmišljao o tome jer sam bio previše zaokupljen traženjem puta do stana mog frenda. Karte na mom Garminu su zadnji put bile ažurirane 2011 godine. Na koncu sam zapeo oko 150 m od njegove kuće i samo me sreća spasila od 500 eura kazne da sam ušao u pješačku zonu Mariahilfer strasse. J..ga kiša pljušti ja znak nisam niti vidio ali mi je neki vrag šapnuo stani tu i zovi kviska ili prijatelja. Moguće je da će mi ionako doći jedna kazna za prebrzu vožnju jer sam obilazći kamiončinu koji je dizao ogromnu zavjesu od vode ubrzao skoro do 100 km/h kad sam prošao pored kutije iz koje je nešto sjevnulo. Cesta se tu sužavala zbog radova i trebalo je proći sa 80. Još jedan peh ali nije bio zadnji te večeri. 
Pokušao sam isto veče podići startni broj ali nakon jurnjave podzemnom i trčanja do Marx Halle lik nam je zatvorio vrata pred nosom jer je bilo točno 19:00. Bilo nas je samo dvoje, ja i jedan momak iz Beča. On mu je opsovao nešto na njemačkom i poslije mi se izvinjavao što sam došao na "naj usraniji maraton na svijetu". To su bile njegove riječi. Rekao je da je trčao svugdje po svijetu ali da su oni najveće picajzle na ovom planetu.
Možda je ipak bilo koristi od tog zadnjeg razočaranja. U jurnjavi za brojem kao da je napetost u guzi malo popustila ili u frci nisam primjetio bol dok sam trčao da stignem na vrijeme. 

Dan prije
Nakon što mi je fortuna ipak malo odškrinula vrata uspio sam naći slobodno parkirno mjesto ispred neke javne ustanove koja ne radi subotu i nedjelju ali tada se parking ionako ne naplaćuje. Kad sam zbrinuo auto otišao sam ponovo obaviti podizanje broja ovaj put bez nervoze. Iako je bilo krdo ljudi sve je potrajalo kratko. Broj sam dobio iz ruke jedne Tuzlanke koja mi je poželjela sreću i možda je to bilo presudnije od onog golubovog govna iz Rijeke.
Tamo su se bez dogovora ukazali i moji prijatelji koji su došli dan ranije i već sve obavili pa smo mogli opušteno poći na pivo. 

Ionako sutra nigdje ne žurim, a od pive me sigurno guzica neće boljeti više. Prestala je mentalna tortura: što, kako, koja taktika, strategija, koje tene. Ništa brale dođeš na start, pogledaš oko sebe i vidiš da pola od raje neće doći do cilja niti nakon četiri sata i kažeš sebi ja sam car, makar u svom carstvu koliko god bilo malo. Za večeru nikakvi ugljikohidrati pašta i slično. Prijatelji i žena su jeli svježu ribu koju smo donijeli iz Pule, a meni su napravili božanstveni odrezak nakon kojeg mi je super legao jedan tamni "Gosser". Možda nije maratonska večera ali nekako mi je bilo sve jedno. Pomislio sam u sebi: kad ću već sutra toliko patiti zašto da sad malo ne uživam.

Dan "D"
Za moj ukus start je bio malo previše rano. Pogotovo što sam morao doći podzemnom mjenjajući dvije linije. Nisam znao kako ide predaja odjeće, a nisam htio da moja žena jurca po Beču noseći moje stvari na cilj. 
Za razliku od Ljubljane na kojoj gotovo nikad ne mogu pronaći nikoga ovaj put sam brzo pronašao svoje prijatelje i to je doprinjelo osjećaju spokoja i gotovo da sam zaboravio na bol u hvatištu tetive. Obukao sam najudobnije tenisice, Sechers-ice za koje me zezaju da su tenisice za djecu i tinejđere. Čvrsto odlučio da trčim samo u tankoj klupskoj vesti bez rukava ali me žena nagovorila da ponesem maramu za glavu jer je malo puhalo, a temperatura je bila oko 9 C. 
U Ljubljani sam uvijek malo emotivan na startu. Možda zbog bubnjara koji stvarno stvaraju fenomenalnu atmosferu ali možda i jer sam u Ljubljani uvijek ganjao neki rezultat. U Beogradu je bilo konfuzno ali i zabavno zbog raje, malo čudnog starta, te nizbrdice na kojoj su neki valjda mislili da mogu napraviti značajnu zalihu za kraj maratona. Ovdje ništa od svega. Čuo sam kad su krenuli elitni i pretpostavljam da smo mi krenuli nakon par minuta ali sve se dešavalo u vrlo usporenom ritmu i kad sam prekoračio tepih sa senzorom na start liniji još sam uvijek hodao. Zato je prvi kilometar bio vrlo  spor, samo 5:01. Trebalo je opet obilaziti neke koji iz tko zna kojeg razloga žele biti u prvim redovima, a nisu sposobni pratiti taj tempo niti kilometar. To u tolikoj masi trkača nije baš lagano i zahtjeva stalnu promjenu pravca, pažljivo protrčavanje ispred trkača pazeći da me ne sapletu ili da ja nekoga ne sapletem. U tom metežu nisam osjetio nikakvu posebnu nelagodu i samo povremeno sam pomišljao hoće li se bol u zadnjoj loži pojačavati kao što je to bio slušaj na svim treninzima do sada.
Kod tih prolazaka kroz pukotine od mase trkača Slaven i ja smo se stalno izmjenjivali i dovikivali jedan drugom:"tu sam, pratim ..". A vrijeme je prolazilo jako brzo. Čak sam se zabavljao mjenjajući često prikaz na satu mada me zapravo nije previše zanimao. Trčali smo relativno ujednačeno obzirom da je u prvom dijelu prema ulasku u Mariahilfer strasse bilo nešto blage ali dosta dugačke uzbrdice. Taj dio sam pretrčao tražeći svog prijatelja u publici i ženu jer smo prolazili pored njihove kuće. Moja žena i Slavenova djevojka su nas glasno dočekale i uslikale, a meni se tada činilo kao da još nismo niti počeli trčati. Možda smo i zato najbrže otrčali sljedećih 5 km. No istini za volju nakon te uzbrdice bilo je par kilometara uglavnom nizbrdo. Ukupno je uspona bilo nešto preko 200 m, a spušta oko 180 m. Nije baš tako ravno kao u Ljubljani.

Nakon tridesetog sve češće sam primjećivao da Slaven zaostaje. Iako sam još mogao čuti njegov korak znao sam da sigurno neće krenuti naprijed kao što sam očekivao. Nakon okrijepe na 35 km to mi je i rekao ali ja sam se još malo dvoumio dali da ubrzam ili ovako komotno nastavim do kraja. Bol u hvatištu zadnje lože nije se pojačavala i pogotovo se nije spuštala prema dolje kako je to obično bilo na treningu. Palac je bio sasvim u drugom planu i znao sam da me neće usporiti. Biti će problem kad stanem. Nisam ubrzao ali niti usporavao tako da je to prvi put da sam završio maraton bez pada tempa, borbe sa umorom i željom da usporim. Dapače zadnjih pola kilometra koliko je izmjerio moj Garmin tempo je bio oko 4:25/km. Stigao sam da se osmjehnem fotografu iako znam da bi bi me ta fotka ako je želim stajala dvadesetak eura, sjetio se da zaustavim sat, pogledam okolo tražeći ženu i zaplješćem publici ali sam gledao na krivu stranu jer ona je zbog tako nekih ženskih razloga bila na onoj strani gdje su ulazili polumaratonci. Ništa od fotke u cilju alo ne platim. Ali će da me košta taj Beč. To je prvi i zadnji put. 

Na kraju sreća mi se ovaj put ipak malo osmjehnula ili je napokon djelovalo ono govance iz Rijeke. Odluka da ne čekam Slavena mi je donijela prvo mjesto u kategoriji jer je drugi iza mene zaostao samo tridesetak sekundi. Ono što me raduje više od toga za mene ipak malo razočaravajućeg rezultata 3:15:31 je da mi se sad čini kako mi je ova utrka donijela neku vrstu izlječenja te ozljede koju vučem još od prije Ljubljane. Možda je to privremeno dok ne prođe djelovanje ne znam čega ali poklonjenom konju ne treba gledati u zube. Možda je to i potvrda tvrdnje da je ponekad bolje manje nego više.
Sad ću nažalost malo pauzirati od trčanja do početka sljedećeg mjeseca ako ne pronađem način da ipak nekako treniram kad budem u Dubai-u.