ponedjeljak, 31. listopada 2016.

Sve se vrti oko Ljubljane

  Napokon je prestalo, mislim na to motanje oko Ljubljane. Odvrtio sam i taj posljednji krug od 42 i nešto kilometara oko nje. Još sad da napišem dvije tri, pa da Ljubljanu arhiviram i počnem da se bavim nečim drugim. Nije to ipak bilo isto kao prvi put, niti blizu. Mogu svi pričati što hoće ali prva je ljubav uvijek prva. One nove te mogu raspaliti i zapaliti brzo i jako ali ne traju, ne ostaje skoro ništa u pepelu. Jedino što mi već nedostaje je taj dugi put do tamo. Krenuli smo u Ljubljanu vrlo "izi" ovaj put bez velike pratnje mojih prijatelja jer je to sad samo još jedna moja utrka i ništa više. Moja žena to ne vidi tako. Ona još zamišlja scenarij po kojem me odvoze u hitnoj. Naguta se apaurina ili što već i cijelim putem samo glumi da se zabavlja. Dobro da sam u Ljubljanu vozio Ozija, Gorana i Slavena jer uz Ozija je stvarno uvijek zabavno. Stali smo već na “Bačvi”, sreli Irenu i neke cure-žene iz medulinske grupe, pa je odmah okrenula priču kako bi ona trebala početi trčati jer tu ima previše zgodnih "koka" oko mene ...
U Ljubljani smo odmah otišli po brojeve i pakete za skoro 50-tak trkača i naravno na pivo iz limenke u čevapđinicu preko puta “Rastavišća”, trkačka posla. Poslije sam se opet vratio na “Rastavišće” da se nađem sa nekim prijateljima i da probam ako uspijem naći nekakve nove tenisice. Ovaj maraton sam odlučio trčati u onim najstarijima iz 2014. godine koje su sad službeno prešle 1500 km ali su moje noge na ti sa njima i ja se ne bi štel mešati u to. Opet sam se zaljubio u jedne tenisice ali imali su broj koji mi se činio malo tijesan ali koji inače nosim(43 i 1/3). To, malo tjesno ili 44 i 2/3, što je ipak malo previše. “AdiZero Boston” je baš ono što tražim već dugo za moje noge i moj način trčanja. Šteta jer je bio i dobar popust, a sad ću morati opet kemijati nešto preko interneta.  Još sam bio sasvim malo nervozan taman koliko treba da se ne osjećam potpuno ravnodušno, pa sam otišao na malo istrčavanje pored kuće od ženine sestrične. Prvi put sam u životu trčao po piljevini i to je senzacionalno dobra stvar. Ima tamo neki sportski centar sa igralištima oko kojih je neka čudna trokutasta staza od piljevine u dužini oko 600 metara. Rođeno za laganini trčanje. Što ja nemam nešto tako pored kuće. 


 To je kao da živiš u banji za noge, kao ona jebena engleska trava u Stockwood parku kod moje kćerke. Ja tamo ne bi nikad ni bio kući osim za klopu i spavanje. Kad završim tri, četiri kruga na Drenovici ubijem noge od onog silnog kamenja i korijenja koje sam nagazio.
Ujutro je bilo sve uglavnom bez uzbuđenja jer sam se nadigao ko ona stvar već u 7, a bio budan od 6. 

I ja sam veliki protivnik tog jebanja ljudi u zdrav mozak sa micanjem sata. Kako svako zlo nosi nekome i nešto dobrog tako je u ovom slučaju to bila činjenica da je bilo još malo toplije na startu maratona što mi se ipak dopada. Trebalo mi je skoro pola sata da dođem pješke do starta samo zato što sam slušao ženu, a ja poznajem Ljubljanu kao svoj đep. No žena kaže tu, tu smo prošle ja i Zemira pored neke super "fenc-šmenci" kuće sa nekim puzavcima ... je..te koji orijentir. I naravno umjesto kod Uniona(Celovška) izletili iz Aljaževe kod Rastavišća(Dunajska)! Grom te spalio, oni silni trkači na deset kilometara još trče, a ti ne možeš nigdje preko ceste. Pa sve tako okolo kere ... umorio sam se ko pas jureći na start. Uletio odmah u prvi boks dok je još bio poluprazan i da ne budem cicija još se malo zagrijavao trčeći u krug po boksu. Tko zna koliko sam rezervi glikogrena uništio tim bezumnim radnjama. Bar mi nije bilo zima i zglobovi su bili odmah podmazani. Nije bilo nikakvog adrenalina i napokon sam dočekao da u boksu sretnem neke moje frendove iz kluba, a posebno mi je bilo drago što sam krenuo sa Slavenom. No kad je utrka krenula zapanjio sam se koliko "puževa" ima na putu. Više nego prije dvije godine kad sam krenuo iz drugog boksa. Ne želim suditi o onima koje ne poznajem ili ne znam njihove motive ali motiv da netko stane u prvi boks, a trči sporije od 4 sata je totalno kriv i ne postoji. Čuo sam svakakve izgovore. Recimo: ja sam spor još ako kasno krenem biti ću još sporiji. Kao da ne znaju da njihov čip senzor očita točno u trenutku kad prolaze startnom linijom. Slaven se malo nervirao ali ja sam se pomirio sa time i malo u šali svakog poznatog kojeg sam prestigao potapšao i dobacio samo polako nema žurbe. Jedini me Stane pretrčao onako fest brzo negdje na drugom, trećem kilometru, pa sam se pitao jel to on trči možda ipak polumaraton. I trčao je solidnih 1:27. Vidio sam odmah da sa Slavenom neću imati sreće jer on je ipak planirao neko drugo vrijeme. Zato sam mu rekao da ide svojim putem, a on mi je dobacio  .. "ma ionako ćeš me stići"... nadao sam se da nije u pravu. Uopće ne znam što sam radio tih 10 km trčeći sam mrdajući se od jedne do druge grupice trkača u uzaludnom pokušaju da nađem par nogu koje idu mojim tempom. Ništa, previše je bilo tih polu maratonaca i jedino mi je bilo zabavno slušati kako koji diše, a ima tu svašta. Od trudnih sipa do orgazma. Odmah poslije dvadesetog sam opet ostao manje više solo. Nisam vidio ni ženu koja je očigledno negdje zapela, pa nije stigla ili našla tu ulicu gdje prolazimo skupa sa polu maratoncima. Onda sam ugledao poznatu uspravnu siluetu sa povezom. Slaven ali nije djelovao dobro. Tužno mi je rekao ne mogu pratiti idi ti ja ću se nekako dovući. Razmišljao sam o tome da zastanem ali sam znao da njemu to neće pomoći. I onda me sustigla jedna Katja(nije moja nećakinja) ali se moj tempo prilično poklopio sa njenim pa sam samo malo produljio korak i trčao uz nju. Samo što sam ipak prvi dio trebao trčati malo sporije od 4:30 ili oko toga, a ja sam 20 kilometara prošao brže od 1:30 za više od pola minute. Zapravo je plan bio spustiti na 4:26 tek od 25-og kikometra. No uz Katju ja sam još povećao tu razliku za pola minute do 25-og kad smo otprilike prošli Veroniku i jednog mladića kojeg ne poznajem. Razmijenio sam par riječi sa Veronikom i čestitao joj na super rezultatu sa svjetskog prvenstva u trčanju na 24 sata. Ali iako mi je bilo malo čudno da je stižem produžio sa Katjom dalje. Razgovor mene i moje nazovi "partnerice" je tekao otprilike ovako. Ona: "a bova šla pod 3:10" ... ja: ... "a bo(to vam je po naški nemam pojma)" ... " še pol ure" ... "nadam se, ja bi rado da je manje" ...  Ja sam prije dvije godine osjetio krizu već nakon 35-og ali sad sam se držao i nadao da nam(mi) tempo neće jako padati. Ipak je dosta varirao i svaka mala uzbrdica se sad jako osjećala. Od 35-40 og varijacije tempa su bile od 4:35 do 4:25 po kilometru ovisno o konfiguraciji terena i o mentalnom naporu da održim tempo. Čim se malo opustim onaj mašinist se uspava, ode na pivo i je..ga noge malo uspore. Potrebna je stalna stimulacija tipa onih američkih narednika što pičkaraju sve po ps-u. Ona je i dalje držala tih 4:26/km, a ja sam na 40-om malo zastao otpiti vode i skupiti volju da nastavim ali ne i dovoljno volje je dostignem. Gledao sam njene roza kompresijske čarape sve do zadnjeg zavoja pred ciljem i nadao se da sad već poprilična vrtoglavica neće završiti baš fatalno nekim padom preko pet milimetarske prepone. Kaže Saša da sam bio blijed kao krpa kad sam utrčao u cilj. Trebao sam si prasnuti jedan "selfi" da to vidim. Možda bi bolje razumio moju ženu kad se totalno izludi zbog toga što trčim te maratone. Eto sad mogu reći maratone u množini jer dva je množina. Ovaj put je vrtoglavica ipak brzo prošla nije bilo najezde grčeva, bolova, niti bilo čega sličnog i to je još veći razlog za zadovoljstvo nego rezultat koji nisam još znao ali sam pretpostavljao jer moj Garmin je stao na 3:10:02 ali sam malo prošao startnu ravninu kad sam se sjetio da ga pokrenem ... Tko će sve te pizdarije pamtiti. Pazi na ovo, ono, kurca, palca .. trčanje je izgleda najmanje važno. Pomirio sam se sa tim da je to recimo prema planu uz određenu dozvoljenu toleranciju kako bi rekli mi tehničari i inženjeri. Kao da me je sačekao na cilju prvi koga sam primijetio je bio Saša. 



On je stigao otprilike isto kad i Katja koju sam odmah otišao pozdraviti i zahvaliti na podršci i pratnji. Onda nam se pridružio i Dražen pa smo otišli tamo gdje je bio čaj i klopa. Stalno sam nekoga sretao, Dubavku i Igora koji su me bodrili u cilju zbog kojih još više volim to što jesam(trkač). Na kraju smo se ja i Saša negdje izgubili u onom šatoru. Zbog toga baš i ne volim ovakve utrke tri sata se mučiš i onda se izgubiš ogromnoj gomili ljudi, a samo slučajno ubodeš nekoga koga znaš. Ni Staneta da ga malo zezam kako se "uplašio" dide, pa prešao na polu maraton, ni Slavena da ga utješim ili ukorim jer me nije slušao, a bogami nisam mogao naći ni ženu da se presvučem pa se sve onako osušilo i skorilo na meni. Ovi moji su bar išli nazad skupa busom, pa su se mogli malo međusobno veseliti ili vidati rane neuspjeha. Ja sam nakon jednog kratkog ali slatkog piva negdje preko "Tromostovlja" sa prijateljima slovencima morao odraditi još pješačenje od pola sata do Zemire i mojoj izmučenoj guzici malo neugodnu vožnju do Pule. Ali to je samo dva sata i kusur. Ipak sam taj dan ja odvalio i malo duže pa ostao živ. Sad sam kako kaže moj prijatelj Saša opet "bivši" ali se nadam i "budući" maratonac samo moram malo stati na loptu i vratiti malo masti za ovu zimu. Jedno vrijeme ću samo da trčim onaj uživancija tempo trening. 

Nema komentara:

Objavi komentar