Uvijek me je kopkalo zašto ljudi baš na početku godine donose važne odluke. To još uvijek smatram totalnim zajebom jer smo tada već neko vrijeme pod utjecajem pretjeranog izobilja hrane, alkohola, i uglavnom lažne dobrote. Odluke treba donositi kad se problem pojavi i to bez odlaganja, guranja glave u pjesak ili guranja problema pod tepih. Meni je obično taj period godine živa gnjavaža i jedva čekam da prođe. Niti sam veliki gurman, sve manje podnosim alkohol, gužvu po trgovinama i u prometu, a povrh svega je zima. Da bar živim na južnoj hemisferi bilo bi mrvicu bolje.
No usprkos tome ove godine sam i ja morao donijeti jednu važnu odluku koja bi mogla imati bitan utjecaj na moje trčanje. Odlučio sam prihvatiti posao koji mi je ponudio prijatelj ali on povlači povremena dulja putovanja uglavnom po zemljama bliskog istoka ili manje više vukojebinama gdje su veća naftna, plinska postrojenja ili gradilišta. Mada ću zapravo većinu vremena biti slobodan, nenajavljeni prekidi od nekoliko tjedana znače da neću moći planirati nikakve utrke pa se automatski poteže pitanje čemu uopće planirati trening. Obećao sam sebi i otvoreno rekao svom frendu da neću tako raditi dulje od godinu dana bez obzira koliko to bude primamljivo. Ako bude uopće. Za sada izgleda da ću možda ipak uspjeti odraditi koliko toliko pripreme za Beč i to će biti to za sljedeću godinu. Sve drugo leži pod gustim velom neizvjesnosti. No tako je zapravo sve u životu. Samo što mi mislimo da imamo predstavu o tome kako će se naš život odvijati.
Ionako me ovaj problem sa zglobom palca pa i išijas može zaustaviti u svakom trenutku. Iskreno rečeno kad se svako jutro probudiš sa istim problemom koji ne pokazuje nikakve znakove poboljšanja ne skačeš od zadovoljstva. Jutarnji elan je nula bodova i samo me navika na bol drži da se svako jutro ustanem i pokušam umanjiti bol vježbama i masažom. Već mi je normalno da ne mogu potrčati slobodno prvih nekoliko minuta. Kad se dobro zagrijem trčao sam brze intervale 10x200+5x400 m kao prije dva dana i 3:25/3:35/km bez problema ali kad počnem trčati prvi kilometar se mučim i na 6:00/km. To kao da nisu moje noge osim što iz nekog razloga osjećam bol u njima. Sad je već prošla cijela godina gotovo neprekinutog trčanja i umjesto da osjećam napokon malo značajnije poboljšanje kao da sam se previše zasitio. Stalno mi izgleda da je sve isto. Možda trebam opet jednu neparnu godinu malo pauzirati. Dobra strana dulje pauze je da ipak na početku osjećam konstantni napredak ali je i rizik da ću u tom napretku pretjerati puno veći.
Druga odluka se odnosi na ovaj blog za koji sam odlučio da bude manje osoban, a više stručan. Obzirom da više ne pišem za novine ubuduće ću kad nađem nešto zanimljivo napisati par riječi na blogu. Ionako moj trkački život nije u nikakvom smislu zanimljiv. Rijetko idem na utrke, ne trčim po nekim egzotičnim ili zanimljivim mjestima, nemam baš spektakularne rezultate ili bar napredak, a primjetio sam da sve češće kukam i nisam čak niti duhovit mada su mi navodno neki blogovi na početku bili duhoviti.
Znači nije baš sjajno ali nadam se da u Novoj neće biti puno gore ili kao što bi optimisti rekli nadam se da će biti bolje. Sretna vam Nova Godina.
nedjelja, 30. prosinca 2018.
srijeda, 26. prosinca 2018.
Sedam(za kraj)
Kad sam počeo pisati ovaj blog stavio sam naslov i ... kua onda je počelo. SMS, mesages, telefon, Skype ... bogu hvala da sam retardiran pa nemam whatsapp, viber, ili ostale kerefeke. Uglavnon da ne pričam opet one priče kao No.1 od prapovijesti do danas, godina je pošla u kvasinu i nova mi se smješi. Mislim da je to neki kurvanjski osmjeh jer nema teorije da će biti bolja od ove. Ali nekako sam je preživio. Skor je tanjušan što se tiče utrka i njihove uspješnosti. Ali sam zadovoljan sa time koliko sam trčao. Gotovo da sam dosegnuo za mene nedostižnih 10 km dnevno. Fali mi manje više oko 400 km ali je za cijelih 1000 km više od prosjeka prijašnjih godina ... mašala. A imao sam još sedam dana. Sad je ostalo samo još pet. Toliko sam dana još i u radnom odnosu, odnosno na godišnjem odmoru. Kruh te j... nisam bio na godišnjem dulje od dva tjedna ne sjećam se kad. Ovako sam odvalio cijeli mjesec i kao svaki besposlen pop koji krsti praščiće ja sam opet istrčao rekordni broj kilometara za prosinac. Malo sam se zaigrao i dužinama pa je ova zadnja već četvrta u ovom mjesecu i već dulja od 30 km. Što je još čudnije nisam trčao dužine sam kao obično i na svakoj nas je bilo sve više. Na ovoj posljednjoj čak sedmorica. Doduše nismo baš svi krenuli skupa i neki su se priključili nakon deset kilometara. Ali svi su vrlo lako pratili tempo i na koncu smo iako svatko sa svojim planom završili većinom preko 30 km. Mada osim konstantne upale zgoba palca nemam nikakvih drugih smetnji ipak neću više trčati dužinu ove godine. Zadnjih sedam dana ću polako i pomalo, kao penzić na ledu. Čak sam obećao da ću doći na Ho Ho Run 31.12. u Medulin. Da bar jednom završim godinu sa utrkom iako nemam namjeru trčati brže nego tempo na treningu. Kažu mi da u zadnje vrijeme nisam baš društven. No to je samo zima u meni i oko mene koja okiva ne samo moje zglobove već pomalo i dušu. A tek je počela i ne živim u sibiru ili na aljaski brrr.
ponedjeljak, 17. prosinca 2018.
Zid
Neki dan su mi(više njih) prigovorili ili natuknuli kako dugo nisam ništa napisao.
Jučer dok sam trčao dužinu sa sad već standardnom ekipom Dražen mi je čak i rekao datum od kad sam napisao zadnji blog. Kao da ja to nisam i sam znao. Jednostavno kao da sam došao do zida i ...
Zid uglavnom spominjemo u negativnom kontekstu tipa ... "udario glavom o zid". Poznata je i pjesma odnosno album Pink Floyd, "The Wall" koja govori uglavnom o onom zidu u našim glavama. Ja zapravo znam samo nekoliko slučajeva kad zid igra pozitivnu ulogu. Drži krov od kuće da se ne uruši i bome nekad je branio od napada koje kakvih vandala raznih naziva i sorti. Jebeno je bilo jedino onda kad bi se našao unutar tih istih zidova, a oni su nekako upali unutra. Mi trkači na duge pruge(maratonci) imamo svoj zid koji ponekad sa ponosom ističemo kako bi se prikazali važnijima nego što to uistinu jesmo. Često nam služi kao izlika jer zapravo nismo bili dovoljno dobri pa je zid na 35-om ili 40-om kilometru kriv što smo prdnuli u fenjer i utrku završli kako smo završili. Iako se spremamo na taj susret sa zidom uvijek nas zaj.. i bude viši ili se pojavi kad nismo očekivali. Jedino što znamo da će nakon njega sve biti nemjerljivo teže. Kažem nemjerljivo jer nema znanstvene mjere ili dogovora oko toga koliko. Kao da su to izmislili pravnici pa može biti koliko hoće!
Bez obzira dali to priznajemo ili ne svi planiramo svoj život slično kao što planiramo i utrku. Ako nas pitaju čak znamo i da će na kraju životne utrke biti teško ali se nikad ne ponašamo kao da to uistinu znamo. Kad god se pojavi teškoća pizdimo, proklinjemo sudbinu i uglavnom nismo spremni. Što, koji kua, zašto sad, zašto baš ja i slične gluposti. Zašto ne, pa nisam ja zlatno tele ili netko posebno izabran od raznih bogova da bi meni bilo bolje nego drugima. Bez obzira na to, cijelo vrijeme baš tako mislimo dok nas ne pogodi zid.
Meni je taj prvi valjda u cijelom nizu onih koji čekaju na tom putu bio odlazak na službeni put u matičnu firmu. Odlazak samo na dan dva mi se činio malo čudan i prvi dan popodne ništa nije dalo naslutiti da tu nisam došao zbog posla. Upravo sam bio završio zadnji projekt i prototip sa kojim su izgleda bili jako zadovoljni. Čak sam razmišljao dali da sutra dan najavim vlasniku tvrtke kako bi najkasnije koncem sljedeće godine želio otići u mirovinu ili eventualno nastavio raditi ako baš treba nešto dovršiti ali skraćeno. Kao da su mi pročitali misli ujutro su mi objavili kako namjeravaju hitno zatvoriti tvrtku u Puli i ponudili da dođem raditi u Italiju. Kad to nisam prihvatio prije bez obzira na sve što su ponudili ostao sam pri svom stavu da ne dolazim u Italiju niti pod razno. Tako je taj zidić koji se zove odlazak u penziju iskočio malo prije nego što sam se nadao i planirao. Bez obzira što nemam nikakve posebne razloge za brigu bilo kojeg tipa od financijskog do zdravstvenog to me potpuno šokiralo. Kako ću sad da ne radim to što radim već više od 40 godina. Trinaest u Uljaniku i više od 27 u ovoj firmi.
Kako ću bez pritiska i brige hoće li to što sam napravio raditi dobro, kako nešto ima smisla ako kažeš baš me briga? U tom trenutku sve mi se učinilo nevažnim i trivijalnim. To važi i za trčanje pa nisam imao nikakvu potrebu da o tome i pišem. Ali sam trčao dosta. Napravio sam dobar uvod u pripreme za proljetni maraton koje počinju sljedečeg tjedna. U tih 16 tjedana moći ću odraditi sve što sam planirao bez potrebe da naglo povećavam optrećenje ili volumen treninga jer sam u ovom mjesecu odradio već tri dužine od 25-29 km završio trčanje uzbrdica sa 5x400 plus 10x200 što je više pa i brže nego lani, a da nema upornog problema sa zglobom palca bio bi vrlo siguran da ću na proljeće istrčati blizu svog osobnog ili bolje ako vrijeme bude povoljno. Bez obzira na to što se moja životna nizbrdica približava onom sve strmijem dijelu koji na koncu pada okomito. Zadnja dužina u Medulinu sa mojim prijateljima pokazuje da trčati dulje od dva sata brže od 5 minuta po kilometru i pričati o politici i svačemu nikome ne pada teško. Ne treba nam voda ne treba nam okrijepa, nema one težine u koraku, a zadnjih 10 km se zapravo suzdržavamo da ne trčimo brže. Ja bi rekao da je moja pa i aerobna baza svih ostalih solidna i na njoj svatko od nas može zidati solidan rezultat. No do tada možda još iskoči kakav zid. Valja se priremiti i na to.
Jučer dok sam trčao dužinu sa sad već standardnom ekipom Dražen mi je čak i rekao datum od kad sam napisao zadnji blog. Kao da ja to nisam i sam znao. Jednostavno kao da sam došao do zida i ...
Zid uglavnom spominjemo u negativnom kontekstu tipa ... "udario glavom o zid". Poznata je i pjesma odnosno album Pink Floyd, "The Wall" koja govori uglavnom o onom zidu u našim glavama. Ja zapravo znam samo nekoliko slučajeva kad zid igra pozitivnu ulogu. Drži krov od kuće da se ne uruši i bome nekad je branio od napada koje kakvih vandala raznih naziva i sorti. Jebeno je bilo jedino onda kad bi se našao unutar tih istih zidova, a oni su nekako upali unutra. Mi trkači na duge pruge(maratonci) imamo svoj zid koji ponekad sa ponosom ističemo kako bi se prikazali važnijima nego što to uistinu jesmo. Često nam služi kao izlika jer zapravo nismo bili dovoljno dobri pa je zid na 35-om ili 40-om kilometru kriv što smo prdnuli u fenjer i utrku završli kako smo završili. Iako se spremamo na taj susret sa zidom uvijek nas zaj.. i bude viši ili se pojavi kad nismo očekivali. Jedino što znamo da će nakon njega sve biti nemjerljivo teže. Kažem nemjerljivo jer nema znanstvene mjere ili dogovora oko toga koliko. Kao da su to izmislili pravnici pa može biti koliko hoće!
Bez obzira dali to priznajemo ili ne svi planiramo svoj život slično kao što planiramo i utrku. Ako nas pitaju čak znamo i da će na kraju životne utrke biti teško ali se nikad ne ponašamo kao da to uistinu znamo. Kad god se pojavi teškoća pizdimo, proklinjemo sudbinu i uglavnom nismo spremni. Što, koji kua, zašto sad, zašto baš ja i slične gluposti. Zašto ne, pa nisam ja zlatno tele ili netko posebno izabran od raznih bogova da bi meni bilo bolje nego drugima. Bez obzira na to, cijelo vrijeme baš tako mislimo dok nas ne pogodi zid.
Meni je taj prvi valjda u cijelom nizu onih koji čekaju na tom putu bio odlazak na službeni put u matičnu firmu. Odlazak samo na dan dva mi se činio malo čudan i prvi dan popodne ništa nije dalo naslutiti da tu nisam došao zbog posla. Upravo sam bio završio zadnji projekt i prototip sa kojim su izgleda bili jako zadovoljni. Čak sam razmišljao dali da sutra dan najavim vlasniku tvrtke kako bi najkasnije koncem sljedeće godine želio otići u mirovinu ili eventualno nastavio raditi ako baš treba nešto dovršiti ali skraćeno. Kao da su mi pročitali misli ujutro su mi objavili kako namjeravaju hitno zatvoriti tvrtku u Puli i ponudili da dođem raditi u Italiju. Kad to nisam prihvatio prije bez obzira na sve što su ponudili ostao sam pri svom stavu da ne dolazim u Italiju niti pod razno. Tako je taj zidić koji se zove odlazak u penziju iskočio malo prije nego što sam se nadao i planirao. Bez obzira što nemam nikakve posebne razloge za brigu bilo kojeg tipa od financijskog do zdravstvenog to me potpuno šokiralo. Kako ću sad da ne radim to što radim već više od 40 godina. Trinaest u Uljaniku i više od 27 u ovoj firmi.
Kako ću bez pritiska i brige hoće li to što sam napravio raditi dobro, kako nešto ima smisla ako kažeš baš me briga? U tom trenutku sve mi se učinilo nevažnim i trivijalnim. To važi i za trčanje pa nisam imao nikakvu potrebu da o tome i pišem. Ali sam trčao dosta. Napravio sam dobar uvod u pripreme za proljetni maraton koje počinju sljedečeg tjedna. U tih 16 tjedana moći ću odraditi sve što sam planirao bez potrebe da naglo povećavam optrećenje ili volumen treninga jer sam u ovom mjesecu odradio već tri dužine od 25-29 km završio trčanje uzbrdica sa 5x400 plus 10x200 što je više pa i brže nego lani, a da nema upornog problema sa zglobom palca bio bi vrlo siguran da ću na proljeće istrčati blizu svog osobnog ili bolje ako vrijeme bude povoljno. Bez obzira na to što se moja životna nizbrdica približava onom sve strmijem dijelu koji na koncu pada okomito. Zadnja dužina u Medulinu sa mojim prijateljima pokazuje da trčati dulje od dva sata brže od 5 minuta po kilometru i pričati o politici i svačemu nikome ne pada teško. Ne treba nam voda ne treba nam okrijepa, nema one težine u koraku, a zadnjih 10 km se zapravo suzdržavamo da ne trčimo brže. Ja bi rekao da je moja pa i aerobna baza svih ostalih solidna i na njoj svatko od nas može zidati solidan rezultat. No do tada možda još iskoči kakav zid. Valja se priremiti i na to.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)