Nevjerna ljubavnica

Posvećeno mojim dragim prijateljima, Borisu i Ines

 

Iako nas život toliko puta nadigra uvijek nekako vjerujemo da će semafor na kraju pokazati da smo mi pobjednici. Da ćemo kroz život proći bezbrižno, euforično dižući ruke i pri kraju puta kad već naziremo ciljnu crtu. Zapravo završavamo kao malaksali maratonci, polu svjesni onoga što smo upravo postigli ali ipak se trudimo i ponovo bi učinili sve isto.
Ja sam zadnju godinu bio i nadigran i prevaren od vlastitog tijela, pa ipak se uvijek nešto dogodi što mi vrati taj privid da ipak mogu pobijediti.
Ovaj put je usprkos svemu što sam učinio da ga izbjegnem to opet bio Rovinj. Mjesto puno sjećanja iz mladosti i mjesto moje prve utrke. Sve sam učinio da zaobiđem “Popolanu” ali Danijel je baš za taj dan zakazao drugi dio lekcije penjanja na stijenama "Punta Corrente". Kiša je učinila ostatak i opet me pogurala u naručje plemena od kojeg se pokušavam odmaknuti. Ne možete pojmiti koliko je bolno pratiti utrke i ne sudjelovati. Biti izopćen u onome što te najviše čini dijelom te zajednice, iako se svi čak i previše trude da me prihvate u novoj ulozi.
Čak sam osim starta kojeg ipak nisam imao srca propustiti većinu vremena proveo u kafiću sa nesuđenom ekipom za penjanje ali ipak sam na kraju morao otići da bar pogledam završetak polu maratona. Kiša je pojačavala moje tmurno raspoloženje ali sam se trudio da sve koji su ulazili u cilj malo ohrabrim i pohvalim za napor i postignuće. Iako su neki bili pomalo nezadovoljni. Nije lako kad se nadaš nekom dobrom rezultatu i onda ti se desi da padneš po klizavim ulicama starog grada ili ti zasmeta kiša ili nešto drugo. Ali takvo je trčanje. Ja nisam trčao puno utrka u životu i svakoj bi mogao naći zamjerku ali nakon nekog vremena sve zaboraviš i svaka mi je dragocjena. Lani sam i ja imao zamjerku da je bilo toplo na Popolani jer sam se potajno iako uzaludno nadao osobnom ali sam na kraju bio jako sretan i sa minutu sporijim vremenom jer sam zbog "bodca" zamalo odustao. Nekima je kao i meni Rovinj bio prvi polu maraton(bravo Dejane). Neki su ipak ostvarili dobre rezultate(bravo kume), pa činjenica da dan nije baš bio najbolji za trčanje izgleda i nije tako važna. Uostalom i ja sam osobni u polu maratonu ostvario u Crikvenici po kiši i na "valovitom" terenu. Sad kad gledam na tu utrku, kišu, stazu i bolove u zadnjoj loži još od maratona u Ljubljani ... kao da me je baš to motiviralo.
No za slikanje fotografija, kiša, tmurno vrijeme i moj starački vid nisu baš dobra kombinacija. Ručno nisam ništa mogao jer su mi smetale stalno mokre očale, a na automatskom slike ponekad nisu izlazile oštre. Malo zbog velikog otvora blende, a i zbog preduge ekspozicije. Nisam se taj dan penjao, nisam niti trčao, a ni slike nisu ispale nešto bog zna što. Jesam za k...c, priznajem.
Svemu je još pečat dala ta iako očekivana ipak bolna tragedija, tako da taj dan nisam bio svoj. Moja ekipa za penjanje je ranije otišla iz Rovinja, a ja sam još malo ostao da bar napravim nekoliko fotki sa dodjele medalja za izvještaj na našim web stranicama koji još nisam napisao. Još me najviše od svega u Rovinju razveselilo kad sam na startu ugledao Sašu Antića koji je opet potegao do Rovinja. Možda on napiše neki zanimljiv uradak o Popolani, kao zadnji put o "Zimskoj ligi" u Rovinju. Mislim da je to Rovinj zaslužio bez obzira na vrijeme. 
Ja sam trenutno u stvaralačkoj blokadi i jedino što se po mojoj glavi koprca to su ideje kako zajebati doktore i svoje vlastito tijelo te ipak trčati. Zapravo trčanje nije problem jer ja već skoro dva tjedna po malo trčim i onda malo Voltarena, malo masaže i kojekakvih drugih krema, pa za dan dva opet zaboravim na bol i opet tako malo probam. To sa tim trčanjem mi izgleda kao odnos sa nevjernom ljubavnicom. Ja bi dao sve za njenu naklonost, a ona stalno traži više i ne uzvraća niti jednim pa ni najmanjim znakom pažnje. Kad god pomislim kako sam sad učinio sve što treba i kako treba, opet pred mene postavi još jedan teži test. Tako sam nakon povratka iz Rovinja pomalo frustriran pogledom na fotke i u nedostatkom inspiracije, usprkos tome što nije bilo planirano otišao otrčati jedan đir na Drenovicu. Obuo sam Karimorke za blato kako ne bi isprljao one bolje tenisice i opet je poslije tih niti šest kilometara izbila frka u ljevom kuku i preponi kao da sam trčao ne znam koliko. Trčao sam sporije nego u subotu, nakon koje me nije boljelo gotovo uopće. Već sam pomislio kako mogu povezati dva dana trčanja za redom ili povećati dužinu za koji kilometar sljedeći tjedan. Neće izgleda ići ali ja uporno ostajem pri tome da ipak idem u Zadar trčati "Wings for Life". Više ionako nemam što izgubiti.
Možda je tako i najbolje ili će ... ili ću potražiti drugu ljubavnicu.

This is the end

This is the end, beautiful friend

This is the end, my only friend, the end

Of our elaborate plans, the end

Of everything that stands, the end

No safety or surprise, the end

I'll never look into your eyes, again ...

(Jim Morrison, Doors)

Ili u mome slobodnom prevodu:

"To je kraj, prijatelju moj dragi

To je kraj, prijatelju jedini

Svi naši(moji) pomno razradeni planovi završavaju

Sve što predstavljam(o) prestaje

Nema sigurnosti ni iznenađenja za kraj

Naši pogledi se neće više sresti, nikada ..."

Od kad sam krenuo nazad iz Zagreba cijelo vrijeme u glavi mi se mota ova melodija i stihovi Jima Morrisona, a taj put za nazad je bome potrajao ...

Nije bez razloga bujala moja nervoza prije odlaska u Zagreb.

Duboko u sebi sam znao i potajno pokušavao ublažiti šok koji sam očekivao.

Uspio sam samo malo jer su mi u tome pomogli moji unuci pa je na trenutke sve izgledalo kao nekada.

Obišli smo ovih par dana stara mjesta na Premanturi gdje smo se nekad kupali kad su još moja djeca bila mala. Kad nije bilo "safari bara" i googla sa svim tim slikama. Mi nismo baš nešto puno slikali. Jebi ga slike je bilo skupo razvijati pa se slikalo samo za specijalne prigode koje na kraju i nisu bile nešto specijalne. Zato kad nam zataji memorija, adio. Neće ostati ništa osim naše prazne ljuske ako nas kakva pošast ne pomete prije toga.

Već i jutro je krenulo malo "znopako" tek toliko da se dodatno napilam. Dogovor sa mojim kunjadom "mr. Parkinsonom"(kako se sam od milja naziva) da se nađemo ujutro u sedam i pol kad on odvede nevistu na posao. Jebi ga od kud sam mogao znati da ona više ne radi u Merkatoru već u Kauflandu! Čekam ja, čeka on. Ja pizdim. On naravno ima pametnijeg posla, pa ugovara ne znam ni sam za koji kua te silne poslove. Halo bing pošto ... nema beda kupujem sve. Kao da će živjeti još sto godina. Sad sam naravno trebao nazad po njega preko onog jebenog rotora što grade po sistemu dva plus dva. Mislim na godine, skoro koliko je kinezima trebalo za kineski zid. Ok, bar sam malo ispičkarao kompletnu pulsku političku elitu i možda mi je bilo malo lakše od toga. Njega to nije jebalo ni pod razno. On je već u Kauflandu imao mušteriju za nešto. Do Zagreba je još kupio i prodao šta ti ga ja znam koliko(ribe, da nebi mislili ko zna šta) i na kraju još dogovorio prevoz u Dubravu bez da se ja zavlačim u metropolu ovako napižđen.

Tako da sam imao više vremena da stignem u Zabok(Sveta Katarina) na vrijeme. Je baš, skoro na vrijeme. Moj je Garmin imao mape iz 2010. godine, pa sam se zajno pogubio čim sam došao na neke rotore i nove obilaske. Preračunavam … preračunavam, kruh te jebo! Bolje je gledati natpise, stati i pitati seljaka. Uglavnom uletim u bolnicu sav oznojen na plus 23 koliko je bilo u Zagrebu i okolici pri tomu još malo gubeći se po hodnicima i ulazima. Tamo svira neka "nirvana" mjuza ali ne pomaže. Još mi čini gore, mislim da bi mi dobro došlo malo Prodigy-a. Mjehur sam morao prazniti dva puta, a čekao sam samo petnaest minuta da uđem u veliku cjev. To je znak da sam bio pod velikim stresom. Legao sam na klizeću ladicu i pokušao maksimalno da se opustim dok traje snimanje. Veliki magnet brunda gotovo kao "hilitica" kad udari u armirani beton ali dali su mi slušalice sa nekom disko muzikom koja se nekako srodila sa tim kreštanjem. Vidi se da su to srodni zvukovi "disco" is not my favorite! Oprostite malo sam se prebacio ali unuci me stalno pitaju nešto na engleskom jer uglavnom osim nekih sitnica nemaju baš puno pojma o materinjem jeziku. Možda ako budu htjeli čitati didine dnevnike i blogove nauče. Uostalo majka im je profesorica i hrvatskog jezika, a mene na FB pila skoro kao Christian čim napišem nešto pogrešno. Kad sam več kod toga oprosti prijatelju(Christian) zaboravio sam na tvoj rodendan jer je baš bio taj meni grozni dan, evo sa kašnjenjem ali iskreno sretan ti rođendan. Što sam ono ... aha sad sam već pomalo zasro. Koncentrirao sam se zbog disco konfuzije na jedan jedini vijak koji mi je bio blizu nosa i natpis SIEMENS na prednjoj bočnoj strani magneta čiji sam donji dio jedino i vidio. Tako da je snimanje prošlo brzo kao recimo utrka na pet kilometara. Dok kažeš keks, ne stigneš se niti oznojiti, a već vidiš suce u cilju i čuješ topot onih koji su sačuvali još par ATP molekula u mišicima, a ti jebi ga nisi pa sad strepiš kako će da te prođu ko brzi voz. Čekanje rezultata je već bilo malo veće sranje i ponovni odlazak na wc je bio neminovan iako cijeli dan nisam stavio ništa u usta osim dvije kave i čaše vode.

Kad su me pozvali kod ortopeda pokušavao sam izgledati "cool" ali jednostavno nije išlo. Doktor je bio uviđavan i vrlo ljubazan te je na sve načine pokušao ublažiti zaključak hvaleći moju građu i mišiće čak i one koje ni sam nisam smatrao nešto baš razvijenim. Utješno je rekao: "Klinička slika je mnogo bolja nego što to ukazuje nalaz magnetne rezonance"! Ma koji kua ... pokazivao je i navodio detalje, a ja sam blejao u ekran i nisam ništa razumjeo osim onog što sam već i sam jednom napisao na blogu. Ipak je došlo do ozljede labralne trake u oba kuka, a to sam ja cijelo vrijeme sumnjao i jedino je doktorica Rosanda smatrala to vrlo mogućim. Platio sam pregled i pomalo ušamućen izašao na parking ne znajući što bi prvo trebalo učiniti.

Umjesto da odmah otvorim auto koji je zapekao na podnevnom suncu ja sam nazvao kunjada da vidim šta je on riješio. I on je bio "super uspješan" taj dan, nije još bio niti na redu!

Upao sam u pregrijani auto, ukucao adresu prijatelja koji ga je odveo u Dubravu i krenuo ko muha bez glave pravo u zagrebačke ralje. Jebem ti Garmina, ... preracunavam ... preracunavam, po stoti put ali na kraju sam nekako ubo kvart i to skoro točno.

Kad su oni napokon stigli bilo je već pet popodne, a meni se želudac stisnuo ko jedna lipa pa nisam mogao popiti niti čašu vode. On je bio "zadovoljan". Povećali su mu dozu ljekova tako da će ih piti češće ... jebo te koja pilancija, to su mogli i telefonski.

Plan je bio stati samo, Ravna Gora ili Vrata Jadrana jer smo kasnili i naravno bez Garmina jer nisam se više htio gubiti za nazad. Nismo daleko dogurali. Dolazimo na izlaz za Jastrebarsko, a tamo neki čep. Jebo te svi oće vani u Jastrebarsko kao da tamo dijele besplatno pivo. Nekako smo se probili lijevom trakom i pičimo dalje prema Karlovcu, a na cesti ni žive duše. Superiška ... do novog čepa ponovo. Samo sad nema nikakvog jebenog izlaza osim što se lijeva traka pomalo mrda pa smo logicno krenuli i mi da se mrdamo. Nakon sat vremena napokon vidim da dalje nema nikoga ali mi nešto ne štima. Cesta zatvorena do daljnjeg jer se netko razbio. Vatrogasac se svađa sa nekim dalmošima koji se oće provući između prevrnutog automobila i ograde. Otvorili su prolaz na drugi smjer pa smo rekli idemo nazad jer ja ne mogu više čekati.

Opet piči nazad u Jastrebarsko, a tamo i drugi izlaz opet začepljen ko vojnički zahod i ovaj put cesta potpuno zatvorena od tamo prema Karlovcu. Napravili smo super promet bez ikakvog efekta kao ovi današnji ekonomski stručnjaci i opet bili na istom mjestu ali sa druge strane ceste. Kad smo napokon sišli sa autoceste i krenuli u Karlovac po staroj cesti sve je bilo još i gore. Kad stojiš u koloni bar možeš izaći i protegnuti dupe, a ovako sam morao voziti tih 23 kilometara mic po mic u koloni. Tako sve negdje do poslije devet sati naveče kad smo se napokon opet dočepali autoceste. Odvezao sam pojas i gimnasticirao dižuci guzicu pomičući sic naprijed nazad. Ma cirkus živi samo da ponovo osjetim noge i utrnutu rit. Išijas je prešao u "ne pitaj" fazu, a po tom pitanju ništa nisam mogao poduzeti. Mr. Parkinson je jeo burek nakon što je u Zagrebu pojeo pijat fažola. Popio je svoje pilule i hrkao gotovo cijelim putem osim kad je komentirao nešto od moje vožnje. Koji kurac se buni, nabio sam sic naprijed jer me manje boli ali od volana ne vidim onu plavu lampicu dugih svjetla, pa ih ponekad zaboravim skinuti kad me prođe poneki brži auto. Meni su oči bile toliko umorne da mi niti sa dugim svjetlima nije baš sve bilo bistro. Definitivno mi je trebao pit stop. Trebali ste vidjeti taj izlazak na Vratima Jadrana. To je za medicinske uđbenike. Školski primjer kako izgleda kad čovjek ima išijas i izlazi iz auta, a pored njega jedan sa parkinsonom živa pišaona. Dobro je to Remi rekao: "ja kad idem na kavu, parkiram ispred kafica i onda javim mobitelom da mi kavu skuhaju za 15 minuta jer sam upravo stigao".

Pošto je radio samo moj omraženi Mc Donalds nerado smo otišli tamo ali ipak sam uspio dobiti dobru espresso kavu, a on tuborg pivo. Samo što smo morali naručiti svatko na drugom pultu ... izem ti, toga ima samo u hrvatskoj. Problem je još bio što on nije mogao stajati, a ja nisam mogao sjesti pa smo malo zbunjivali konobarice jer nikad nisu vidjele čovjeka koji stoji i izgleda normalno ali ne može pomaknuti nogu. Nakon par minuta je ipak nekako motorika "mr. Parkinsona" proradila, spizdili smo kavu i pivo, a čak je prema vani i potrčao. I onda je usljedio zadnji dio muke po ipsilonu i napokon u ponoć stigli smo kući. Čini mi se da bi Marija Vrajić brže pretrčala tu udaljenost.

Prije nego što sam otvorio fasciklu sa konačnim nalazom otvorio sam jedno hladno pivo jer sam znao da će mi trebati. Eto što piše ako Vas zanima od riječi do riječi:

- kongruentna zglobna tijela oba koksofemoralna zgloba, održan je konveksitet glava oba femura uz uredne intenzitete signala. To je valjda ok?

- blaže suženje širine zglobnih prostora oba kuka na račun stanjenja zglobne hrskavice. To sigurno nije dobro i nešto je spominjao blizinu nerva te bolove zbog toga?

- ciste subhondralne kosti posterolateralnog ruba krova lijevog acetabuluma 24x11x8 mm, sklerozacija subhondralne kosti krova oba acetabuluma. What a fuck is that !!!

- perilabralna cista uz prednji rub labruma desno kao indirektan znak rapture labruma. To boli.

- manji i simetričan izljev u oba kuka. Nemam pojma di curi i šta?

- degeneracija acetabularnog labruma lijevo. To boli još i više.

- degenerativne promjene preponske simfize … i ti sine brute!

- obostrana ingvinalna reaktivna limfadenopatija. Za ovo ne znam što je ali mi ne zvuči dobro.

Ostale prikazane koštane, mekotkivne i neurovaskularne strukture urednih su intenziteta signala i primjerene su morfologije. 

To je utješno kao kad doktori pacijentu kažu: "dobra stvar je da ti je kurac sad do poda ali znaš odrezali smo ti noge".

Zatim slijedi prijedlog konzervativne terapije što god to značilo i preporuka o izbjegavanju velikih opterećenja uz napomenu da se radi o umjerenim degenerativnim promjenama. Jebo te previše tih degenerativnih sranja nisam znao da sam toliki degenerik!

Slike MR nema potrebe da stavljam jer ni ja ih ne kužim ni pod razno.

Sve u svemu za mene neće više biti maratona, ostati će sve na onom prvom u Ljubljani. Ostalo je sve nevažna gnjavaža, što bi mogao ili trebao, nije bitno. Za to ima vremena ili nema veze, kako god ... whatever. Oprostite na malo da se fino izrazim "snažnom" jeziku ali stvarno mi je svega pun … uostalo neko vrijeme idem malo u "ilegalu" dok ne razmislim ili ne zaboravim što god se desi prije.

...  This is the end ...

Prvoaprilska

 Jučer sam trčao tempo po cesti na stazi Lungomare. Tri kilometra zagrijavanja sa prosjekom 5:18/km i pulsom 132. Zatim odmah 5 kilometara tempa sa prosjekom od 4:09/km i pulsom od 158. Na kraju još oko 3,5 kilometara laganog istrčavanja. Ukupno oko 11,5 kilometara i prosjek 4:48/k. 

I stvarno što reći? Savršeno, "lovely jubbly" što bi rekao Del Boy. Jeli to prvoaprilska šala ili ... 
nije šala samo što je to bilo prije godinu dana ... Kako to vrijeme curi! Svrbe me tabani. Dali da malo probam ili čekam još sedam dana da čujem što će doktor reći. Jučer sam uzeo malo bolju biciklu od sina. Aluminijsku sa amortizerima i sve što treba za poći ponovo sutra na kamenjak. 
To mi se čini sigurnije ali nije to to ... nije nikako isto. Oprostite biciklisti ali meni je to kao kafa bez kofeina ili pivo bez alkohola ...