Pepeljuga

  Ponekad se pitam jesam li ja kao Pepeljuga iz bajke na čiju nogu ide samo jedna posebna cipela ili sam zapravo pičkica kojoj svaki kua smeta pa ne mogu više naći ništa za moju carsku nogu. Nije uvijek bilo tako ali da, tužna srca moram priznati da sam postao ovo drugo. Više sam potrošio vremena za izučavanje koje kakvih pojmova vezanih za tako trivijalan dodatak koji bi trebao štititi nogu uglavnom od nekog modernog sranja ali se prometnuo u mesiju koji garantira odlazak u trkački raj našim napaćenim nogama. Često se pitam dali je to uopće vrijedno truda. Koji je osnovni princip kojeg se treba držati? 
Što kaže znanost? 
Gledano kroz ne tako daleku povjest znanost je nažalost uglavnom bila na strani proizvođača pa je bilo svakojakih bisera od air tehnologije do zakrivljenih platformi na kojima su se ljudi ljuljali poput pajaca tvrdeći da to čudo čak samo hoda. Prošli smo faze od maksimalki do minimalističkih i opet nazad. 
No čini se da je sad jedini fokus povrat energije po svaku cijenu. Cijena je naravno prava sitnica. 
"Halo Bing može za jedno dva soma kuna tenisice koje skoro pa trče bez mene". Četri posto veli on ... kruh te j... znaš li ti koliko je to na onih tri, četiri sata muke. Znam da je to ništa jer sam ja uspio u zadnjih 5 kilometra maratona usrati motku i izgubiti 10 minuta od rezultata samo zato što nisam imao takve neke tenisice. Ma zajebavam se. Loše je bilo nešto u mojoj izvedbi taj dan ali tenisice one što ih moji frendovi iz neznam kojeg razloga zovu dječije nisu tome apsolutno krive. Najbolji maraton sam otrčao u prema nekim stručnjacima najgorim tenisicama. Ja za njih(Adidas, "Boost Supernova Glide") mogu reći jedino da su najteže koje sam imao. Recimo gotovo 100 gr po tenisici teže od nekih koje imam sad. Bile su i najstarije koje sam nosio na maratonu. To je bilo na jesen 2016 godine. Kupljene su bile na proljeće 2014 godine i imale preko 1500 km. Sad imaju 2500 km i još nisu za otpis. Trčao sam Beogradski maraton i u trail tenisicama(NB, "Gobi") i zanimljivo to su dva od tri maratona u kojima sam trčao dobro i na kojem su izostali svi ostali problemi. Treći je bio u Beču kojeg sam namjerno trčao malo sporije zbog društva i moje žene, a opet sam koristio one "dječje"(Skechers, "GoRun5"). 

Na kraju je ipak ispalo solidno vrijeme. Kao i većina napravio sam i poneku pogrešku kupujući impulzivno povodeći se za neprovjerenim i nepromišljenim podatcima. Kupovina preko interneta se pokazala funkcionalna samo ako ponavljam kupovinu istog modela pa naletim na sniženje. Svaki put kad sam pokušao nešto novo bila je pušiona. Osnovno pravilo je: treba tenisice probati i dobro razmisliti o tome što ti zapravo treba. Hej i naravno treba li ti uopće. 
Boje sam odlučio ignorirati ako za nečim žudim. Jednostavno postajem daltonist. Mada me u zadnje vrijeme pomalo deprimira nedostatak boje crnilo i sivilo koje će nadam se brzo izaći iz mode. Bijelo nebi uzimao rado jer nisam navijač "Bilih", a na njima se pozna i svaka mača. Eto neki dan sam skoro kupio Asics, "Noosa Tri 12 TR". 

Koji vatromet boja na nogama ali bio je zadni broj i to 41. Fuc... koji kua tko još ima takve noge? Japanci! Moja noga je od nekad standardnog broja 42 sad napredovala do čak 44 u nekim slučajevima. Eto i zadnji put sam kupio broj 44 zato što je 43 bio malo preuzak. Ali kad uporedim uložak iz recimo Nike, "Pegasus 36"(EU 43) sa tim iz NB, "Fresh Foam Tempo"(EU 44) potpuno je identičan. 

Stvarno se ponekad pitam kakvi su ti standardi kad brojevi mogu varirati čak i kod istog proizvođača. Nema bez probavanja ništa.
Osnovno što ja gledam kad kupujem je dali je ta tenisica za neutralne trkače ili ne. Ako nisam to pročitao, a zapravo svejedno jer uvjek provjeravam prema izgledu ako mi se ne čine onako kako ja to zamišljam tada ne kupujem. Većina modela je nekad bila za "pronatore"(zapravo prekomjerne pronatore) što je i normalno jer je navodno veliki broj ljudi u toj kategoriji. No sve je više ili mi se čini neutralnih što je dobra vijest za supinatore u koje nažalost spadam i ja. Za nas ne postoje posebne tenisice, a ako još imate doskok na prednju stranu stopala tada vam svo ono sranje od materijala na peti predstavlja samo balast. Malo amortizacije je ok jer kad te izdaju noge na kraju maratona, a guzica se počne vući po asfaltu svi postajemo hodači kratkog koračića. Ja ne volim kad tenisica ima veliki takozvani "heel drop". Da to volim kupio bi štikle. Flat je dobro ali naravno zbog toga trpi ahilova i plantarna traka, a to je upravo problem koji me muči već treći mjesec. Nebi rekao da je ovaj put bio uzrok u obući već u naglom prelasku sa ravnog i relativno umjerenog trčanja na brdoviti teren Drenovice.
No za izlazak iz problema ipak sam odabrao malo čvršću tenisicu sa relativno većom razlikom u visini pete. Zato uglavnom trčim u Pegasus-kama. 
Danas sam nakon dugo vremena otišao trčati jedan kratki trening relativno niskog intenziteta i nisam se usudio staviti nove tenisice. One su lakše, imam osjećaj da imaju bolju amortizaciju, a peta djeluje povišeno iako je razlika samo 6 mm dok je kod Pegasus 36 to 10 mm. Problem sa plantarnom trakom je gotovo nestao i prvi put da nisam osjećao značajnije bolove tijekom tih pola sata trčanja. Možda bi mogao sljedeći put obući i probati nove ali ako ne nema veze, sačuvati ću ih za neka bolja vremena. Srećom za plivanje ne treba puno toga. Jedne gaće koje ponekad i nisu obavezne i očale ali za nuždu može i bez. Sad kontam koliko ću ovo ljeto ušparati kilometraže na tenisicama zbog plivanja. Sutra idem rano ujutro plivati, a poslje odmah na biciklu. Još ovaj tjedan imam trkčicu na raspolaganju, a onda sljedeći tjedan ipak izgleda dolaze djeca i moj buraz pa ću se oprostiti sa trkačicom. Ma meni je dobar i MTB, bar može svugdje.

66

Iako nisam imao posebnu želju da napišem post ipak sam popustio samom sebi i evo jednog prigodnog. Nije baš neka jaka prigoda osim ako činenicu da ste dogurali do 66 godina ne doživljavate kao veliki uspjeh. Ja baš i ne. Nažalost sve više poznajem onih koji nisu dogurali niti do tu. Nedostatak želje da pišem leži u jednostavnoj i pomalo bolnoj činjenici da ne trčim baš mnogo. Napokon sam zaključio da moj problem neće nestati ako ne poduzmem neke drastične mjere, a to mi se nekako neda. Tako sam od četvrtka nakon samo dva kratka trčanja prošli tjedan potpuno stao i čekati ću potpuni izostanak bola ili otići na terapiju koju mi mnogi preporučuju. No meni se to trenutno baš i ne dopada jer sam zauzet sa nekim osobnim obavezama. Ta obaveza me natjerala da i ja iskoristim blagodati mora i ovaj tjedan sam gotovo preplivao više nego pretrčao. Svakako vremenski više, a u subotu sam čak ponovo sjeo na biciklu i po zvizdanu uz jaku buru odradio dobrih sat i pol po cesti u vrlo visokom opterećenju. Već sam jutros usprkos laganom mamurluku doplivao na preko 40 minuta ili nešto više od 1800 m. Svaki dan oko 5 min ili 200-tinjak metara dulje. 

No plivam samo u laganom tempu pazeći više na tehniku. Kad dođem na sat vremena ili oko 2,5 km mogao bi početi raditi malo na ... Ma kua čim počnem trčati znam da ću zaboraviti i plivanje i biciklu kao da nikad nisu niti postojali. To ja zovem kurvarluk. 
Kako bi što više zavolio biciklu čak sam posudio trkačicu od buraza jer on planira sa svojom drugom biciklom sljedeći put doći iz Ljubljane pa bi mogli ovo ljeto skupa malo biciklirati. Sutra ću je prvi put probati i nešto kao zamišljam? Kad osjetim vjetar u kosi, brzinu, lakoću koju ne osjećam na svom MTB sa uvjek malo praznim gumama... ma ima da se zatreskam u biciklu ko pubertetlija u mladu.  
Sva je prilika da će se ta silna motivacija iz mašte brzo istopiti pred nečim što još ne znam što je. 
Neće to sigurno biti vjetar u kosi jer kose nema baš toliko, a i ono malo je ispod kacige. Što god bude teško da može nadmašiti slatku muku trčanja.