Iako postoje mali pomaci na bolje sa mojim koljenom nekako se ne mogu oteti dojmu da je ono što sam očekivao da će tek doći već prošlo i da budućnost neće donijeti napredak već borbu da se zadržim još malo blizu ovih zadnjih rezultata.
Počeo sam razmišljati i o nekim novim izazovima. Ne znam zašto, jer mi uopće ne pružaju niti približno zadovoljstvo kao obično trčanje. Ovaj tjedan sam više puta otišao na plivanje nego na trčanje mada to baš ne bi zvao nekim velikim plivanjem. Nisam uspio nabaviti odijelo ali istini za volju nisam se baš mnogo niti pretrgao. U dućanu gdje često kupujem tenisice, a davno prije ronilačku opremu i razne sitnice imali su Cresi-jevo 1,5 mm odijelo TRITON. Iako je bilo malo skuplje od onoga što sam gledao na IRONMAN-u(ORCA Basic), bio bi ga odmah kupio ali imali su samo žensko. Je..te, možda, ionako ... nema veze.
U internet trgovini je još i malo jeftinije ali onda sam saznao od nekih prijatelja da Dekatlon ima SPEEDO THINSWIM 2.0 za manje od tisuću kuna. Da, samo što nije dostupno! Kako tipično za hrvatsku. Svi kukaju da ništa ne prodaju, a ustvari niti nemaju što da prodaju. Prije dva tjedna je uletio Erol i pogledao mi u Dekatlonu u Trstu(Muggia) iako je skuplje nego u hrvatskoj ali ni tamo ga nije bilo. Ne govore uzalud da je Trst naš. Sad sam našao u Keindl sportu, ORCA Openwater ali sam u trilemi kao Mujo pa još sjedim i razmišljam. Zapravo samo sjedim ... a voda jebi ga sve hladnija. Nisam ja ko one dobro podstavljene bakice što se svaki dan namaču u ledari. Mene ubi hladnoća odmah u kosti. Srećom ovih dana je bilo mirno i toplo ali magla se dizala tek negdje oko podneva baš kad sam imao pauzu za marendu. Zato sam svaki dan trknuo tih stotinjak metara od firme do mora, frenetično plivao deset do petnaest minuta gotovo susprežući dah zbog potpuno stegnutih mišića torza. Toliko sam bio ukočen da sam dobio upalu od deset minuta plivanja. Kažu još i da ima meduza, pa sam iz opreza blejao naprijed u nadi da ću ih možda opaziti na vrijeme što je još pogoršalo moju plovnost. Treba mi pod hitno odijelo ili će to biti kraj plivanja za ovu godinu.
Sin je otišao nazad u Irsku i sad opet imam na raspolaganju biciklu ali nekako nisam još sklon tome da je malo više vozim osim na posao. To je premalo za trening bicikle ali zato dobro dođe kao kratki trening oporavka za trčanje. Samo od čega da se oporavljam. Još jedan 40 kilometarski tjedan je iza mene ali da budem picajzla zapravo 44,17 km. Hura, najveća kilometraža od šestog mjeseca! Opet sam trčao neki kvazi tempo u utorak bez ikakve nakane da to učinim. Jednostavno mi se omakne. Krenem lagano, već se hvatao mrak i spuštala gusta magla. Nakon tri četiri kilometra sam znao da to možda nije više tako lagano ali niti sam mogao niti htio pogledati koliko je bilo brzo već sam jedva čekao da to odradim prije no što maglu mogu početi piti. Zapravo i nije bilo jako brzo. Kao i prošli put prije dva tjedna, na granici maratonskog tempa ali puls je ovaj put znatno pao. Ostatak tjedna je bio u znaku plivanja i par kraćih trčkaranja. U subotu ponovo po Drenovici, poslije toga sam otišao u šetnju sa ženom od Šišana do punte Sv. Stjepana i nazad, a još sam i plivao. Voda u Šišanu je čini mi se još hladnija nego u Pješčanoj.
U nedjelju sam mislio otići na Uljanikovu utrku. Nikad u životu nisam trčao tu utrku i sad je bila prilika da istrčim 35-to izdanje. Čak i moja djeca imaju diplome i medalje sa te utrke. Nemam više ispriku da je Ljubljana sljedeći tjedan i da se ne želim zamarati. Koljeno me još malo boli ali nisam siguran dali bi se stanje pogoršalo za tih 6 kilometara. Jednostavno ujutro sam vidio da pada kiša prvo sam se okrenuo na drugu stranu pa kad više nisam imao živaca ležati počeo sam raditi nešto po kući i tako bez posebnog objašnjenja preskočio utrku. Mogao bi deset dana analizirati zašto ali nemam neko suvislo objašnjenje. Suzdržanost da se ne pogorša problem sa koljenom je zadnja stvar na koju pomišljam. Ionako sam oko podneva otišao trčati na Drenovicu usprkos tome što mi valovit i grbav teren trenutno više smetaju nego asfalt. Na kraju sam otrčao preko petnaest kilometara u sasvim prosječnom tempu za Drenovicu.
Ni to mi nije bilo utješno ili zamjena za nedostatak društva i pravog trčanja. Jednostavno sam pokidao veze i zapao u neku melankoliju koju je vjerojatno uzrokovalo ponovno razočaranje zbog Ljubljane.
Jedva čekam da i ona prođe, možda me prođe i sve ostalo. Nažalost i vrijeme koje imam na raspolaganju.
Nema komentara:
Objavi komentar