Prvi dan novog mjeseca i nove nade je počeo kasnim ustajanjem i umorom. Iako sam relativno malo jeo, a pio još i manje, gubitak većeg dijela noći me u zadnje vrijeme prilično pogađa. To je znak da starim. Prije bi na feštama koje su trajale do ujutro još popio jedno putno, a sad sam već od devet prešao na vodu i samo čekao da se ekipa raziđe, da odsvira spasonosni fajrunt. Kao i subota dan je bio stvoren za odlazak na more i prvi put ove godine smo otišli na rt Kamenjak u nadi da su turisti otišli. Iako je sad ulaz slobodan ostavili smo auto kako priliči ljubiteljima prirode na početku i zaputili se zapadnom stranom zaštićenom od lagane burice koja otkriva pravu istinu. Ljeto je prošlo. Očito tako ne misle silni turisti koje smo zatekli. Prometa je kao nekad u špici sezone i nema iole pogodnog mjesta za sunčanje i kupanje koje nije napučeno tijelima što se izležavaju po stijenama poput kolonija morževa. Biciklista i trkača ima kao da se odvija neka utrka, a nije nedostajalo niti kupača. Voda je meni još podnošljiva ali ipak sam otplivao samo dva puta po petnaestak minuta u malo bržem tempu i malo biciklirao u vodi zbog koljena. Dan se skratio i nije dugo trebalo da sunce koje je zašlo za koprenaste oblake na zapadu postane zubato. Meni se žurilo kući ali nitko od društva nije imao plan kao ja, pa sam nervozan i nestrpljiv odsjedio u Safari baru i vukao se nazad do auta sa anti-sportskom ekipom koja nigdje ne žuri. Uhvatio me je mrak dok sam stigao kući. Bez obzira na mrak koji se hvatao te da nisam ni ručao već pojeo samo jedan burek i malo voća, odlučio sam ostvariti plan od 40 kilometara taj tjedan. To je značilo da trebam istrčati bar 13-14 kilometara. Krenuo sam prema Verudeli pored Premanturskog igrališta na kojem je opet kružio "duh" sa Drenovice. Večer je bila friška i zadovoljno sam zaključio kako mi dugi rukavi neće uopće smetati, a na listove sam navukao nove kompresijske navlake koje baš daju ugodan osjećaj. Neki mi kažu da ih to previše stiska, neki tvrde da nemaju nikakvu svrhu ali meni pašu i to mi je dovoljno. Sunce je već napravilo svoj večernji zaron i neće izroniti do jutra, a mjesec se tužno nagnuo prema njemu kao da mu pruža desni obraz da ga još malo ugrije.
Očekivao sam da će biti sve pusto kad sam stigao do Punta Verudele i počeo krug uz obalu. Međutim još je puno bungalova osvijetljeno, čuje se žamor sa terasa, a puteljkom kod svjetionika nalijećem na grupu bosonogih mladića i djevojaka u kostimima, sa ručnicima, mokrih od večernjeg kupanja. Sto posto su sjevernjaci, samo njima još nije hladno. Moj "Garmin" je pokazao 15 stupnjeva na početku trčanja, a to znači da je tada bilo i manje.
U povratku sam izračunao da bi mogao skrenuti prema Valkanama i tako ostvariti još povećanje najveće kilometraže u zadnja tri mjeseca. Korak mi je još bio lagan, koljeno nije smetalo iako sam osjećao laganu bol na uvijek istom mjestu. Spustio sam se prema prilično pustoj šetnici Lungo mare i na Valkanama okrenuo nazad preko Bulevara. Nisam niti jednom pogledao sat, a nisam imao ni zbog čega da gledam jer znam napamet koliko ima ta ruta. Nigdje nisam žurio, čak nisam osjećao ni glad. Tek danas sam pogledao koliko sam trčao i bacio pogled na prethodne treninge tom rutom. Zaboravio sam da mi je to ruta kojom obično trčim jedan tjedan prije utrke maratona. To je zamjena za skraćenu dužinu ali je pola otrčim u maratonskom tempu. Zbog toga je prosjek uvijek bio brži za 10 do 12 sekundi po kilometru i puls mi je bio malo niži. Uglavnom sam trčao nakon dana odmora(petak) u subotu ujutro. Jedino je 2014 godine prije Ljubljane puls bio nešto viši nego sada iako sam tada trčao 2 kilometra kraću rutu(15,5 km). Sad sam u vrlo ujednačenom tempu od 5:08/km istrčao svih 17,53 km. Nije ni tako loše, obzirom da su iza mene tek četiri tjedna povratka sa vrlo malim dužinama trčanja. Taman toliko da se počinje osjećati pozitivna posljedica adaptacije na trčanje. Ali put je još dug i koljeno jutros ipak nije potpuno bezbolno. Morati ću biti jako strpljiv.
Nema komentara:
Objavi komentar