Penzionerski

Moj povratak je kako i priliči baš onako penzionerski. Kao da imam još sto godina ispred sebe pa nema da se nikuda žurim. Uostalom kažu da se u žurbi samo djeca prave, a to ... ne hvala, dosta mi je i ovo dvoje. J..te ova djeca danas koja više i nisu djeca jer unuka ode ove godine na studij samo kukumaču na sve ... jako im je teško, a nama je sve valjda bilo lako. Da stvarno meni je bilo lako trčati kad sam bio mlad. Borovo patike sa rupom na đonu, vunena maja umjesto trenirke i "Glas Istre" ispod da me zaštiti od bure. Još prije samo godinu dana nije djelovalo da ću ikad biti sedamdesetogodišnjak iako su se pojavljivali razni znakovi i problemčići. Sad kao da sam pao sa nekog drugog planeta. Oporavak ide puževim korakom ali bar malo ide. Opet sam prema Garminu po spremnosti kao negdje prije operacije. Međutim to baš nije realno jer ipak puls i tempo, a pogotovo činjenica da sam trčao dosta dulje nego tada i na stazi koja ima znatno više uzbrdica idu u prilog tome da sam sad brži. Možda se i mom Garminu ne žuri sa zaključkom ili je i on penzioner, a tek ga imam niti godinu dana. Danas bi svi u penziju odmah. Kad sam krenuo poslije operacije glavna briga je bila bol u kuku i gluteusu ispod mjesta gdje su mi odrezali komadić kosti. Zato sam se vukao ko pravi penzić i trčao vrlo kratko prvih par tjedana. Mic po mic eto me već na 50+ kilometara, a ne godina. Jučer je prošla i prva dužinica ako je smijem tako nazvati. Samo 21 i nešto sitno kilometara uz pokušaj da održim puls što niže, a da baš ne bude šetnja. Cilj je bio ona donja granica ispod koje sam se obično zagrijavao, a koja je nekad bila na 132 otkucaja. Tako sam se klatio prema Verudeli. Usput sam dva puta sreo mog imenjaka koji će na Plitvicama trčati maraton i oba puta je hodao. Kaže da mu jednostavno ne ide. Nakon toga sam krenuo prema kampu Stoja. Sunce je malo ugrijalo pa je na kraju i puls ipak prešao preko 130. Nisam pratio prosječan tempo i nije me zanimalo(5:35/km ako nekoga zanima) ali bio je isti kao na zadnja dva tri malo duža trčanja. Nisam baš oduševljen ali mi je drago da nisam osjetio nikakve bolove i nelagodu, a mogao sam vrlo lako ubrzati da je bilo potrebe. To je trenutno važnije od bilo čega. Činjenica da sam pretrčao 21 km i nisam primjetio nikakvu razliku između tog dana i dana kad nisam trčao ništa me malo veseli. Veselja mi svakako najviše nedostaje. Već neko vrijeme stalno nalazim na ... ma što da se i ja žalim kao djeca, neću. Opet sam bio sudac na otvorenom prvenstvu Hrvatske za paraatletičare i stvarno treba vidjeti i biti sa takvim ljudima da bi ti otvorili oči i dušu. Nismo niti svjesni kako smo zapravo sretni. Još ovaj tjedan završavam drugu turu terapije za rame i onda se mogu posvetiti malo i plivanju. Probao sam par puta ali u moru mi ne prija jer je malo prehladno za moje skraćene tetive pa mi izaziva bol. U bazen mi se ne ide pa će plivanje morati sačekati. Kad mi doktor na kontroli u šestom mjesecu odobri mogu i malo u teretanu. Biciklu već povremeno vrtim ali u sobi je dosadno pa si moram instalirati neku mjuzu da svira i staviti veliki ventilator. Znači samo je trčanje zakon, sutra ću nešto malo brže da razbijem penzionersku učmalost.