petak, 13. srpnja 2018.

Gdje je nestalo?

 Dok se okreneš izgubiš negdje cijeli tjedan i ako se previše okrećeš pogotovo za nazad prođe ti brzo i cijeli život. Možda je svemu kriv nogomet. Moram priznati da sam na neki način bio prinuđen da gledam to natjerivanje lopte koje sam nekad tako volio. Volio sam i zaigrati još kao klinac ili kad smo igrali sindikalne utakmice u Uljaniku. "Radiona" protiv "Ispitne stanice" ili nas u "Konstrukciji". U srednjoj školi ne. Nikad nisam igrao niti na male golove. Tada sam trčao i "čuvao" noge za utrke. Dva puta sam u životu gledao utakmicu na stadionu i možda je otići drugi put bilo opravdano jer sam skoro pa i zaboravio tu prvu utakmicu. Prvi put je to bilo dok sam bio na radnoj akciji "Sava" mislim 69 godine. Igrao je Dinamo i Partizan ili Zvezda. Nemam pojma niti me je to nešto posebno interesiralo, a od nogometa osim gužve, galame i gnjavaže nisam ništa niti vidio. Drugi put sa kolegom iz firme i mojim rođakom na Beogradskoj Marakani. Derbi Zvezda i Partizan sa istim ishodom(ne rezultat već gnjavaža ...) osim što je još bilo i jebeno hladno. Jednom sam odigrao i cijelo poluvrijeme za drugi tim nekog Berlinskog kluba iz treće lige u kojem je igrao moj frend Wolfgang. Igrao sam beka u utakmici koja je bila uvod u službenu utakmicu i nisu mi trebali nikakvi papiri. Uglavnom su to bili veterani sa povećim pivskim trbusima pa je moja sposobnost da me ima svugdje po terenu neke izluđivala. Na kraju mi je i sudac rekao da sam zaslužio bar tri četiri žuta kartona, a možda i poneki crveni ali nije imao srca jer se nitko nije ljutio na komarca sa prevelikim dresom. To je sve bilo iz čiste strasti za igrom. Kasnije je ta strast pomalo kopnjela kako su cijene igrača i svega što se dešava oko nogometa rasle. 
Zadnja pizdarija u vezi nogometa koju sam kupio prije više od deset godina u Londonu je bio dres "Manchester United-a", a kojeg sam zadnji put nosio na novogodišnjem koncertu "Hladnog piva". Ne sjećam se više koje je to bilo godine ali obukao sam ga samo zato jer kažu da trebaš imati nešto crveno kad ulaziš u novu godinu. Tada je još igrao Ryian Giggs i klub vodio čuveni Alex Ferguson. Sad je strast nestala(gdje?) ili se pretvorila u odbojnost i ja okrećem kanal ako je nogomet na tevi. Iako zapravo znam odgovor na to pitanje ipak se ponekad zapitam kako to da kad recimo Sandra Perković osvoji svjetsko prvenstvo svi kažu Sandra je pobijedila, a kad nogometaši pobijede svi kažu "mi" smo pobijedili. Otkud to svojatanje tih jedanaest sportaša. Možda jer su u množini pa ih je teško pobrojati i zapamtiti im imena, mada sumnjam. Uostalom bili prvi ili zadnji meni su neki dragi, a nekima ne bi rekao niti dobar dan. Samo zato jer sam pristojan inače bi rekao svašta. Ja "dobar dan" izgovorim barem dvadesetak puta svaki put kad trčim po Drenovici. Susrećem ljude koji šeću svoje kućne ljubimce koje ne poznajem ali dijelimo taj za mene pomalo intiman prostor pa ih pozdravim iskreno i oni meni odzdrave. Eto toliko o tim ...
Osim toga pet dana sam bio bez interneta teve i telefona jer je toliko trebalo "Hrvatskom" telekomu(HT=DT) da vrati nazad jednu žicu koju su zaboravili kad su mijenjali priključni ormarić u zgradi. Sve to vrijeme nisam ništa pisao osim članaka za novine jer osjećam neku obavezu prema našem "glasu" kako ga od milja zovem. Mučio sam se sa početkom ciklusa po novom još neuhodanom scenariju Frank-ove "Five pace teorije" i za sada sam preživio prve treninge. Morao sam malo reducirati prve brze intervale da vidim kako će se odvijati situacija sa bolovima u zadnjoj loži. Nakon osamstotki u utorak i jučerašnjih hiljadarki mogu reći da sam blagi optimist iako sam za svaki slučaj poslao sos poruku u boci mom fizioterapeutu. Poslao sam mu par novijih članaka i istraživanja vezanih za tretman tetiva i ahilove u nadi da će ga to potaknuti da u svom prebukiranom rasporedu nađe jedan termin i za mene. Što prije. Do polovine mjeseca i kraja tjedna još moram samo odraditi jednu dužinu preko 32 km ali obzirom da sam već trčao više puta preko 30 km to ne bi trebao biti problem za moju zadnju ložu. Prošlu nedjelju sam testirao kako to podnosi kad malo duže trčim maratonski tempo. Osim što sam kasno krenuo i zaboravio da bi trebalo malo korigirati brzinu jer je već kad sam krenuo bilo preko 23 C. Nakon sat vremena iz mene je curilo po asfaltu kao da sam probio karter. Srećom nisam ostao na suhom jer je bilo samo 18 kilometara i to sam odradio vrlo brzo. Zaključio sam da mi nakon brzih tempo trčanja paše jedan dan sa laganim trčanjem, a nakon dužine mi treba čisti odmor, šetnja, plivanje ili malo bicikle. Zato jedan tjedan trčim dužinu u nedjelju sa odmorom u ponedjeljak. Drugi tjedan od sada trčim maratonski tempo u subotu, a lagano u nedjelju. Dužinu od 32+ km(do 34 km) postepeno ubrzavam i na kraju dodajem varijabilni tempo, intervale i progresivna ubrzanja. Svaki drugi tjedan produžavam maratonski tempo do 2/3 duljine utrke. Tako da u vrhuncu priprema trčim skoro isto kao i dužinu. Frankov plan sam ponešto modificirao i ubacio neke za mene pomalo uznemirujuće eksperimentalne blok treninge ali do njih još moram preživjeti.
      

Nema komentara:

Objavi komentar