Moram priznati da nikad u životu nisam pomišljao da bi mogao trčati utrku sa preprekama. Čak i kad sam bio mlad i trenirao sa svojim malo starijim prijateljem Mikijem(Milan Vitasović) koji je bio juniorski rekorder "juge" na 3000 "steeplechase" i kasnije 1975 godine seniorski prvak Jugoslavije. U svemu sam bio vrlo sasvi malo iza njega osim u tom preskakanju. On je bio mnogo teži od mene i usprkos tome ja nisam mogao zamisliti da sa onako umornim i drvenim nogama u utrci moram još preko grede koja mi se činila nestvarno visoka. Jok brale, uzbrdo može koliko hoćeš ali ja ne dižem noge kao one Kan-Kan plesačice niti pod razno. Sad sa ovim išijasom čak mi je i trotoar izazov. Svaki prelazak sa ceste na tro... pardon nogostup me štrecne ako na vrijeme ne odaberem pravu nogu sa kojom ću zakoračiti. Je..te ja stalno trčim preko prepreka! Malo me tješi što je do prije godinu dana to bila desna noga, a sad je lijeva. Ako ništa drugo ipak je lakše voziti auto kad te boli sa lijeve strane. Ta noga ionako na dugom putu ne radi ništa osim što povremeno stiska kvačilo.
U ponedjeljak sam napokon imao slobodan dan od trčanja ali nakon cijelodnevnog sjedenja u uredu morao voziti na aerodrom u Trst. U početku sam se malo gnjezdio kao kvočka na jajima i onda našao položaj ili se nešto desilo pa je bol jednostavno prošla. Nažalost vratila se kad sam izašao iz auta. To bi bio kao neki reverzni išijas. Prije me ubijalo na desnoj strani dok sjedim, a sad kad se ustanem na lijevoj. Za ne povjerovati. I u takvim uvjetima ipak sam se relativno dobro oporavio za one brže intervale u utorak. Dodao sam još jedan interval iako me jako zatezalo kad sam prije početka radio malo kratkih ubrzanja. Međutim nisam osjećao gotovo nikakvu nelagodu niti bol dok sam trčao 3:43/km. Valjda je vrućina i pretrpan želudac bila veća prepreka. Već nakon prvog sam kontao da nebi povećao broj intervala iako bi prema planu trebao. Obzrom da sam prošli put i krenuo sa jednim manje to bi smatrao osobnim neuspjehom. Intervali su tvrd orah i njih treba razvaliti ili nemaju svrhe. Iako su relativno kratki(800 m) uspio sam prvi put sa nešto kraćom pauzom natjerati puls na 167-168. Ovaj put samo 164-166, a i prosječan puls u intervalima je bio niži za tri otkucaja nego prošli put. Nadam se da je to dobar znak napretka. Sljedeći brzi intervali za dva tjedna još imaju ubačene dodatne prepreke koje bi u košarkaškom žargonu nazvali "zakucavanje"(hamer intervali). Biti će to odlična prilika da provjerim dali je i nakon 4 godine moj maksimalni puls još uvijek iznad 170. Kažu da bi trebao biti niži za bar dva! To znači da neće ići preko 169, vidjeti ćemo. Jučer sam se opet malo rastrčavao ujutro i posljepodne ali muči me nedostatak spavanja jer već danima spavam sa preprekama. To znači manje od 6 sati, a daleko manje od idealnih i zbog oporavka potrebnih 8.
Sinoć opet sa prijateljima, sinom, zetom do kasno iza pola noći. Danas me čeka masivan porodični ručak kojeg kao i one vodene prepreke nemam nikakve šanse preskočiti. Ručak je u pet kad ja dođem sa posla, a obzirom da moj sin kuha znači da ćemo početi oko sedam kad bi trebao početi i drugi intervalni trening ovog tjedna, 5 x 1000 m! Jedino da se došuljam na stadion po mraku kad svi odu ili pokušam to sutra ali onda ću imati malo vremena za oporavak prije trčanja dužine 34 km koja je na redu ovaj vikend. Koliko prepreka! Morati ću ih početi rušiti.
Nema komentara:
Objavi komentar