četvrtak, 19. srpnja 2018.

Penzionerski

 Puno toga mi se ovih dana mota po glavi ali mi se baš i ne piše o tome. Zapravo napisao sam do pola bar tri četiri bloga i ostavio ih da se kisele za neka druga vremena. Nešto mi se neda dalje istraživati, a i pisanje sjedeći na samo pola guzice nije baš zabavno. 
Čuo sam da u nekom vicu spominju kako u stanovima za penzionere ne treba postojati "vece"(WC). Oni navodno malo serkaju i ono što poseru odmah nose na analizu. Glavna priča među penzićima su simptomi, bolesti, nalazi, doktori i oni to stalno analiziraju kao da će time riješiti problem. 
Po tome sam i ja sazrio za trkačku penziju. Ne trčim po nekim mjerilima baš puno iako istini za volju nikad nisam ovoliko puno trčao možda niti u životu. Problem je što još više vremena trošim na analizu onoga što mi to trčanje donosi. Čas mi se čini da sam na konju, a čas na tovaru. Uteg godina čini se sad povlači puno više nego prije dvije ili četiri godine. Koliko više? Znači li to da tih 25-30% više volumena i svega što sam si natovario na grbaču neće donijeti niti minimalnu zaradu. Čitam dnevnik iz 2014 i 15 tjedana pred maraton nisam imao još niti jednu dužinu preko 21 km. Tek krajem devetog mjeseca sam dosegnuo 30 km na Drenovici. Jednu godinu(2015) sam gotovo cijelu pauzirao. Prije dvije godine(2016) u ovo vrijeme sam stigao tek do dužine od 25 km isto na Drenovici. Prošle godine se ponovio sličan scenarij iz 2015 ali od samo pola godine pauze, a ovu nedjelju sam već odradio drugu dužinu preko 30 km. Ta je bila 32 km isto na Drenovici. Tempo je naravno bio malo brži od obije prije, a puls usprkos tome što je bilo znatno toplije nego 2014 niži za čak četiri otkucaja u minuti. Međutim isti je kao 2016 kad je bilo isto tako toplo ali tada sam trčao sporije i kraće za 7 km. Kad izbacim zadnje kilometre da bude ista ova zadnja kao i ona iz 2016 g. puls mi je bitno niži jer je termički srčani drift pri ovako dugom trčanju i bez vode prilično uočljiv i velik.
Ove druge treninge ne mogu uopće uspoređivati jer 2014 ništa od toga nisam trčao. Trčao sam nešto tempa ali sve je bilo toliko kratko i malo da nema smisla da o tome razmišljam. Pa ipak nisam preveliki optimist jer uporni išijas koji se neda izbaciti iz guzice me može zaustaviti svakog trena. Zašto onda toliko analiziram? Nešto od toga je zanimljivo ali još ne znam što to znači. Recimo odnos vremena doticaja sa tlom za obije noge. To Garmin zove "GCT balance"(Ground contact time balance ili Balans vremena dodira s tlom). Mislio sam da ću shvatiti kako bol od išijasa utječe na taj balans ali sam došao do zaključka da se on drastično mijenja sa brzinom trčanja. Približno je odnos oko 51% lijevo prema 49% desno kad trčim polako ali se iznad brzine od 4:00/km taj odnos već obrne na 49% lijevo prema 50% desno, pa čak i više. Ludo je to vidjeti kad trčim intervale na stazi. U pauzi koju trčim polako
između intervala sve se okrene. Kao da grabim jače sa jednom nogom ali ne znam kakve to veze ima sa bilo čime. Shvaćam da se vrijeme kontakta skraćuje što brže trčim. Ustanovio sam da sa brzinom trčanja uvijek povećavam duljinu koraka i frekvenciju trčanja. Vertikalna oscilacija se smanjuje sa brzinom. 
Sve je to zanimljivo ili možda i nije ali nema nikakve veze sa onim što me zanima. Kad će više da me sjaši taj išijas! Zar nije dosta ovo mučenje po pasjoj vrućini. Eto jučer je bilo preko 30 C kad sam srećom trčao samo lagano rastrčavanje. Za ugodnih 20 do 25 C moram se dići u zoru, a nekome je i to previše vruće. Večeras trčim dulje intervale od 1600 m na stadionu i opet ću biti jedan od onih rijetkih što trče. Ostali vidim samo stavljaju na FB uspomene na trčanje od prije koju godinu. Ako sam ja za penziju što su onda oni. Valjda čekaju da ohladi u devetom mjesecu pa da se za par tjedana spreme za jesenski maraton. Onda se pitaju: "bože zašto sam tako spor"?

Nema komentara:

Objavi komentar