Olovo u nogama

 Stručnjaci kažu da umor nije uopće tamo gdje ga mi osjećamo i da je to nešto što se stvara samo u našoj ludari. Možda ima i ponešto istine u tome ali što mi to vrijedi kad ja osjećam kao da imam olovo na nogama, a ne u glavi. Pokušavam da zamislim da na nogama imam super lagane tenisice, a ne ove stare iz 2014. godine još sa zakačenim čipom Ljubljanskog maratona iz iste godine. Žute, 2010 km i još nisu oprane ...! Jok, opet mi se čini kao da sam u najmanju ruku u vojničkim čizmama. Mogao sam obući jedne od ova tri malo novija para sa pedesetak grama manje u svakoj ali nekako mi se čini da bi ipak trebao još malo trpjeti pa će kasnije biti lakše. Neki dan sam na stadionu vidio krupnog dečka kako trči sa nekim crnim prslukom sličnim onim neprobojnim policijskim vestama. Prvo pomislih: koji luđak? Preko maje još i prsluk, a tada je bilo još uvijek preko 30 C. Sa nas je curilo kao iz oluka, a on ... Kad sa mu prišao bliže vidio sam da on nosi prsluk sa umetnutim utezima. Čim sam u subotu ujutro krenuo trčati sjetio sam se budale jer sam osjetio istu takvu težinu. Samo meni je sva bila u nogama. Nisam niti počeo zagrijavanje već je pomalo počelo da se cijedi. Tko će sa tim olovom u nogama trčati 16 kilometara tempa oko 4:25/km. Odmah kalkuliram i dodajem pet sekundi zbog temperature iako znam da ni to neće baš ići glatko. U glavi pripremam plan za junački uzmak i pokušavam naći opravdanje za to. Ovo je bio naporni tjedan. Daaa pa? Nisam napravio odmor u petak i još sam dodao pola sata plivanja kasno popodne. Daaa pa? Još moram izdržati poslije toga jedan rođendan na plaži do kasno u noć. Daaa pa? J... nikako da nađem izgovor i već obilazim okretište na Stoji znači sad brojim za nazad još 8, 7, ... Je..ti ovu uzbrdicu koji kua ju je tu na montirao sad moram sljedeća dva tri kilometara ubrzati jer mi je prosjek malo prdnuo u fenjer. Nekako sam dogurao najvišu točku u povratku i znam da će do zadnje uzbrdice sve biti nekako automatski brže ali olovne noge se ne slažu. Čim se opustim tempo pada i moram stalno da podbadam mamuzama umorno kljuse. Inače obično nehotično sam ubrzava kako se približava štali. Spuštam se prema kružnom toku za Pješčanu i ugledam Esmu. Ona se sprema ozbiljno za New York i sad već ima prilično žustar korak ali svejedno je prolazim kao simplon. Onda ničim izazvan kažem: "sad ću ja završiti čekam te kod kružnog za Pješčanu pa ćemo skupa lagano rastrčavanje". Sve bi to bilo ok ali onaj drugi ja zna da nije do kružnog već treba još 500 m uzbrdo do raskrsnice za Vidikovac. Onaj drugi odlučni ja kad je u pitanju utrka ili trening sve jedno i on se predao jer zajedničke gaće su nam bile tako mokre da je izgledalo kao da smo sad izašli iz bazena, a ne da smo trčali dvadeset kilometara. I taj drugi ja se pomirio sa time da sam ga malo zaj... ali to ću mu morati nadoknaditi za dva tjedna. Znači za dva tjedna tempo 18,5 km umjesto 18. U sebi sam odmah pomislio: hvala bogu sljedeći tjedan trčim dužinu 32 km, to će biti šetnja. Popodne se naravno naoblačilo ali rođendan nije otkazan, a prije nego što se sva ekipa skupila i počela sa ritualom koji moj prijatelj Erik uvrstio u svoj trkački moto:"isti, piti ... teći", ja sam opet pokušao nešto otplivati(1,2 km). I opet kao da su mi noge bile od olova i doslovno sam se borio rukama i nogama da održim dobru plovnost. Fali mi poveća količina sala ili bi morao početi koristiti neoprenske gaće da mi dupe malo podignu prema površini. U istom olovnom stilu sam završio prošli tjedan. Sa najsporijim rastrčavanjem ove godine i osjećajem da su noge teške toliko da se još uvijek sveprisutni išijas čini kao sitna smetnja mom trčanju. Danas napokon, nakon šest uzastopnih dana trčanja i plivanja, odmor. Zapravo moja guza neće biti previše sretna jer nakon posla moram još u Trst na aerodrom po klince, kćer i zeta. Nadam se da ću sutra biti sposoban za brze intervale? Marijane javi se ... inače odoh ja kod Esme. Kažu da je i ona dobra maserka.