Čudno je to, sjećam se jako dobro entuzijazma koji je vibrirao u meni kad sam napunio 30, stvarno sam se veselio. Moguće da je tome nedostatak bolnih iskustava koje nakupimo godinama ili stvarno imamo samo ograničenu količinu sreće pa kad je potrošimo kao i tijelo, ajd .. bog.
Četrdesetog se i ne sjećam. Pitam se zašto?
Pedeseti je prošao u euforičnom opijanju na "našoj" divljoj plaži u Ližnjanu koje se svi sudionici za divno čudo još danas jasno sjećaju iako su neki bili u jako, jaaako lošem stanju. Ja baš i nisam. Već tada sam nazirao kako me pomalo gricka zub vremena. Došli su prvo iznenada problemi sa leđima ali k vragu i moja ih djeca i nećaci imaju već u tridesetima. Pa velika nasljedna(od tate) boljka i to tamo gdje sam se najmanje nadao. Vene! Prvo na desnoj koja je usprkos mom relativno sportskom stilu života izgledala strašno, a nešto kasnije malo blaže i lijeva. Odlučio sam se na operativno uklanjanje velike safene i još masu varikoza i inih pizdarija koje su mi nabrojali. Kad sam bio na ultrazvuku skoro sam se onesvijestio nakon što mi je doktorica opisala što vidi. Operacija je bila komplicirana trajala je dulje od predviđenog pa su morali dodavati anestetik. Meni se zbog toga srušio tlak u podrum, a zapištali su i razni monitore te su se neki liječnici ili sestre ustrčali. I iako nisam izgubio svijest na trenutak sam pomislio to je to kraj priče... Zatim je slijedila noćna mora zbog nemogućnosti mokrenja sve do ranih jutarnjih sati. Mjehur mi je bio kao cepelin, a lakat lijeve ruke na kojoj sam bio oslonjen cijelu noć nad "patkom" za mokrenje je bio oguljen do krvi. Brale nema veće sreće nego kad se tako dobro ispišaš.. ni dvije patke nisu bile dostatne.
Naravno potrgali su mi neke površinske živce ops.. pa je nakon toga bila agonija bolova u stopalu ali samo kad sam mirovao ili spavao. To je trajalo jedno dva mjeseca.
I onda je početkom ljeta 2009. godine došao poziv mojih dragih prijatelja koji su iz Južne afrike privremeno doselili u Frankfurt da ih posjetimo. I da toga nije bilo i da na jednoj od zadnji večeri nismo gledali slike iz albuma na kojima sam skužio da je Damir nekad bio atletičar, opet ne bi našao trčanje. A on je rekao hladno kao da to nije važno: da ja sam bio u klubu kad i ti. Ali si ti bio za mene
"veliki" trkač koji "cepa"(trči) "dužine" od Pule do Premanture i nazad ali onda si otišao na faks. Za ne povjerovati, koliko se znamo, radili smo kratko skupa, a ja pojma nisam imao o tome. I tako smo sutra dan ujutro, na naš posljednji dan u Frankfurtu ja i Damir otišli trčati.
Sve je bilo sjajno, staza je bila malo tvrda od nasutog šljunka i djelomično od asfalta ali taj park i osjećaj da ponovo trčim sa nekim sa kime imaš onaj klik, djelovao je kao “red bull” u crtanim reklamama. Nisam osjećao podlogu nisam zatvarao usta od priče, iz mene su sukljale priče i pričice o trkačkim danima, a Damir koji je malo šutljiv se samo smješkao. Na nogama sam imao neke bezvezne tenisice za hodanje ali nisu one krive havariji koja se desila već kao i uvijekg moja glupost. Nakon dva tri kilometara osjetio sam oštru bol u donjem dijelu lista desne operirane noge. Poput grča, što sam i pomislio da je, pa sam stisnuo zube i malo više opterećivao lijevu nogu ne gubeći ritam jer nisam želio da se to što sam proživljavao završi.
No otrežnjenje je došlo ubrzo u obliku sličnog bola i u lijevoj nozi. Morali smo stati. Ja sam od šepesao do auta, a on je napravio još jedan manji krug samo da se opusti.
Na večer smo sa suprugama izašli u šetnju uz obalu Maine, a moje tada već drvene noge i naročito pete su me otkidale ko sam vrag. Sutradan me je još čekala vožnja Frankfurt - Pula i kad sam došao kući oba stopala oko pete su mi bila pod livena i jako bolna.
I to me vjerovali ili ne vratilo trčanju! Koji je to motiv!
Nema komentara:
Objavi komentar