Uvijek sam bio apsolutno jutarnji tip. Što napravim do podneva to je sve ok
i dobro, a poslije adio pameti. Još ako nešto pojedem i krknem pivicu u meni se sve pretvori u neku slabo
gibajuću želatinu i samo iscurim, ... negdje.
I iako ljudi vjeruju kako vuk samo dlaku mijenja ja sam možda dokaz da ta
teorija ne važi. Dali je tomu uzrok ta jutarnja ukrućenost zglobova ili što
drugo uglavnom jutro mi nije više prijatelj. Nažalost stanje uvečer se nije nešto
poboljšalo pa sam sve manje upotrebljiv. Eh... nije baš tema i to za rođendan
kad bi trebao osjećati ... što ja znam ... nešto.
Zato ovih par mjeseci nakon ozljede u ono malo treninga vikendom imam
samo nekoliko treninga koja sam počeo oko osam sati ili ranije.
Jedan dan u Italiji prije posla i za čudo tada mi je prijalo iako je bilo
dosta rano. Sad već par nedjelja za redom i to najviše zbog društva. Ovu nedjelju
su me nagovorili opet da idemo dužinu skupa. I onako sam planirao dužinu ali
zbog radova po kući i obaveza ja nikad ne planiram termin. Opet sa Draženom i
opet smo dogovorili istu rutu kao prije gotovo 14 mjeseci. Toliko nisam
trčao(dulje od dva sata)već više od godinu dana, ako izuzmem Zadar. Ovaj put nam se pridružio i Ljubo
koji je u dobroj formi, bar sam tako mislio. Rekao sam zašto ne
ionako ćemo lagano. Ali da ćmo ići u šest i pol to nisam računao. Večer prije sam
bio na večeri kod prijatelja povodom useljenja u novi stan. Tamanili smo
"mex-tex", tacos, nachos, guacamole, ljutooo i mujo cervesa! Da stvar bude gora oni budalaši preko
ceste kod mene iz "Elektro Istre" imaju neki kvar na alarmnoj centrali koja se već par
dana se aktivira redovito svakih sat vremena. U četiri ujutro počinje koncert
gladnih galebova koji vjerojatno ratuju oko prepunih kanti jer nedjeljom se
ništa ne odvozi, pa je njihova samoposluga otvorena. U pet je ionako pišanje i
gašenje meksičke vatre u ustima. Što bi mi uopće trebao alarm da me probudi. Ma
spavati ću na onom svijetu ... možda. Ipak ujutro nisam ni približno bio ukočen koliko
sam očekivao i to je bilo dobro jer me Ljubo već čekao kod stadiona, par metara
od moje kuće pa nisam imao vremena da onako malo štekam i vučem noge na šest
minuta po kilometru. Ispalo je ipak da je i on bio malo indisponiran, a već je
bilo i preko 21 stupanj iako još nije bilo šest i pol.
Dražen je bio na poziciji kod premanturskog i do Šijane smo bili tik tak.
"Petak"(5 km) za nama, šuma pred nama i superiška hladovina.
Ljubo nam je zaštekao drugi krug pa smo nastavili jedan bez njega kao prije
godinu i nešto. Sve se činilo opet isto, ono staro trčanje laprdanje bez napora. Malo su sjebali stazu kad se
širila zaobilaznica, pa je na kraju sve skupa jedno tristo metara kraća.
I kad se treći krug opet pridružio Ljubo ja velim: "idite kako vama paše, ja to
sve mogu sasvim lagano pratiti, a nemam ništa niti protiv sporijeg”. Oči su mi
još bile pospane i u šumi gdje nema puno svjetla jedan kua ne kužim na satu, pa
nisam ni gledao. Jedino što sam u šali prorekao je: "vidjet ćete sad kad izađemo
iz šume na cestu, onih četiri pet kilometara nazad će svi biti ispod pet". Tako
je bilo i lani kad je Dražen kukao da osjeća umor u nogama, a on je cijelo
vrijeme vodio i išao sve brže i brže. Ljubo je čak htio da stane i da mi odemo
ali mu nisam dao. Kao što sam i predvidio tako je kasnije i bilo. Garmin je
pokazao, sve od dvadesetog kad je bilo 5:08 je bilo brže od pet: 4:48/km,
4:40/km, 4:55/km, 4:58/km, 4:54/km. Što je najgluplje cijelo vrijeme sam Ljubi
govorio: "ok uspori onda". A on će: "pa ne mogu, moram stati ili ...". Ja to ne
razumijem zašto ne može usporiti? Ja to "stručno" zovem "sindrom starog konja". O
starom konju ću drugi put ali ako niste znali u medicini kad vam ne znaju
postaviti dijagnozu onda to zovu sindrom nečega! Jedan moj dobar prijatelj već
godinama boluje od sindroma "Bolnih stopala i mrdajućih prstiju". Delirijus
smiješan naziv ali njemu nije uopće do smijeha. Eto tako odvalih prvu dužinu nakon
godinu i dva mjeseca. Iako po nekim sitničavim trkačkim stručnjacima taj termin
se smije upotrebljavati samo ako trčite dulje od 16 milja što je 25744 metra.
Majku mu poljubim opet nisam trčao dužinu. Uglavnom još da sam taj dan mogao
stići na more i ohladiti malo izmučena stopala možda bi me malo manje prcao taj
lijevi skočni zglob. Ovako se moram pomiriti sa tim da bez sitnih "čarki" i
bolova neće više nikada ići. Ipak kad gledam podatke od lani čini mi se da bi
trebao biti zadovoljan. Malo sam matoriji, za 0,61% ali sve drugo je bolje. Brži
sam i puls mi je niži iako je bilo toplije. Možda su to samo prividi i ono: "što se babi htilo, to joj se i snilo" ali
danas mi je rođendan mogu si bar nešto lijepo zamišljati i poželjeti.
Nema komentara:
Objavi komentar